Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-252/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Jurici Barbarić, odvj. iz [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 17. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, uz odvjetničku vježbenicu FJ u uredu punomoćnika tužitelja Jurice Barbarić, odvj. u Vinkovcima, i odvjetničke vježbenice HJ u uredu punomoćnika tuženika u zamjeni Željke Radoš Radičević, odvjetnice iz Osijeka , potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 4.svibnja 2026. godine, radi ništetnosti ugovora i isplate, dana 4.svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140060250- 27000053606/2006. sklopljenog dana 12.04.2006. god. između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, a koja u Čl. 2. glasi: „...CHF... odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”, u Čl. 3. toč. 2. glasi: „...kamate od 4,30 % (četirizareztrideset posto) godišnje, u toč. 4. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet ima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.” , u toč. 5. glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.", u Čl. 4. glasi: „ Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu... Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru" , u Čl. 5. glasi: „Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope.", u Čl. 24. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Sudužnik i Založni dužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito Odluke o kamatn im stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od ukupno 1.425,86 eura (slovima: tisućučetiristodvadesetpet eura i osamdesetšest centi) s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, odnosno od 1. studenog 2007. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

-iznos od 10,27 eura od 1. listopada 2007.

-iznos od 10,27 eura od 1. studenog 2007.

-iznos od 10,27 eura od 1. prosinca 2007.

-iznos od 10,27 eura od 1. siječnja 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. veljače 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. ožujka 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. travnja 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. svibnja 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. lipnja 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. srpnja 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. kolovoza 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. rujna 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. listopada 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. studenog 2008.

-iznos od 10,27 eura od 1. prosinca 2008.

-iznos od 16,72 eura od 1. siječnja 2009.

-iznos od 16,72 eura od 1. veljače 2009.

-iznos od 16,72 eura od 1. ožujka 2009.

-iznos od 16,72 eura od 1. travnja 2009.

-iznos od 16,72 eura od 1. svibnja 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. lipnja 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. srpnja 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. kolovoza 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. rujna 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. listopada 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. studenog 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. prosinca 2009.

-iznos od 23,39 eura od 1. siječnja 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. veljače 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. ožujka 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. travnja 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. svibnja 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. lipnja 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. srpnja 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. kolovoza 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. rujna 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. listopada 2010

-iznos od 23,39 eura od 1. studenog 2010.

-iznos od 23,39 eura od 1. prosinca 2010.

-iznos od 21,60 eura od 1. siječnja 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. veljače 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. ožujka 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. travnja 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. svibnja 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. lipnja 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. srpnja 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. kolovoza 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. rujna 2011.

-iznos od 21,60 eura od 1. listopada 2011.

-iznos od 20,30 eura od 1. studenog 2011.

-iznos od 20,30 eura od 1. prosinca 2011.

-iznos od 20,30 eura od 1. siječnja 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. veljače 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. ožujka 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. travnja 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. svibnja 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. lipnja 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. srpnja 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. kolovoza 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. rujna 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. listopada 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. studenog 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. prosinca 2012.

-iznos od 20,30 eura od 1. siječnja 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. veljače 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. ožujka 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. travnja 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. svibnja 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. lipnja 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. srpnja 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. kolovoza 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. rujna 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. listopada 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. studenog 2013.

-iznos od 20,30 eura od 1. prosinca 2013., sve to u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od ukupno 3.395,34 eura (slovima: tritisućetristodevedesetpet eura i tridesetčetiri centa) s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, odnosno od 2. lipnja 2006. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

– iznos od 0,51 eura od 1. lipnja 2006.

– iznos od 11,74 eura od 1. studenog 2008.

– iznos od 13,68 eura od 1. siječnja 2009.

– iznos od 15,89 eura od 1. veljače 2009.

– iznos od 17,44 eura od 1. ožujka 2009.

– iznos od 14,36 eura od 1. travnja 2009.

– iznos od 13,98 eura od 1. svibnja 2009.

– iznos od 10,11 eura od 1. lipnja 2009.

– iznos od 6,37 eura od 1. srpnja 2009.

– iznos od 7,67 eura od 1. kolovoza 2009.

– iznos od 10,45 eura od 1. rujna 2009.

– iznos od 8,86 eura od 1. listopada 2009.

– iznos od 7,32 eura od 1. studenog 2009.

– iznos od 10,87 eura od 1. prosinca 2009.

– iznos od 14,22 eura od 1. siječnja 2010.

– iznos od 17,76 eura od 1. veljače 2010.

– iznos od 16,83 eura od 1. ožujka 2010.

– iznos od 22,78 eura od 1. travnja 2010.

– iznos od 21,25 eura od 1. svibnja 2010.

– iznos od 24,24 eura od 1. lipnja 2010.

– iznos od 41,09 eura od 1. srpnja 2010.

– iznos od 37,26 eura od 1. kolovoza 2010.

– iznos od 51,65 eura od 1. rujna 2010.

– iznos od 44,06 eura od 1. listopada 2010.

– iznos od 38,35 eura od 1. studenog 2010.

– iznos od 55,71 eura od 1. prosinca 2010.

– iznos od 65,96 eura od 1. siječnja 2011.

– iznos od 58,23 eura od 1. veljače 2011.

– iznos od 59,37 eura od 1. ožujka 2011.

– iznos od 53,82 eura od 1. travnja 2011.

– iznos od 55,53 eura od 1. svibnja 2011.

– iznos od 74,39 eura od 1. lipnja 2011.

– iznos od 77,04 eura od 1. srpnja 2011.

– iznos od 97,92 eura od 1. kolovoza 2011.

– iznos od 90,34 eura od 1. rujna 2011.

– iznos od 78,53 eura od 1. listopada 2011.

– iznos od 77,81 eura od 1. studenog 2011.

– iznos od 76,52 eura od 1. prosinca 2011.

– iznos od 80,79 eura od 1. siječnja 2012.

– iznos od 85,48 eura od 1. veljače 2012.

– iznos od 85,62 eura od 1. ožujka 2012.

– iznos od 82,67 eura od 1. travnja 2012.

– iznos od 83,87 eura od 1. svibnja 2012.

– iznos od 85,63 eura od 1. lipnja 2012.

– iznos od 83,73 eura od 1. srpnja 2012.

– iznos od 83,90 eura od 1. kolovoza 2012.

– iznos od 82,15 eura od 1. rujna 2012.

– iznos od 78,91 eura od 1. listopada 2012.

– iznos od 82,86 eura od 1. studenog 2012.

– iznos od 84,29 eura od 1. prosinca 2012.

– iznos od 83,72 eura od 1. siječnja 2013.

– iznos od 77,95 eura od 1. veljače 2013.

– iznos od 81,95 eura od 1. ožujka 2013.

– iznos od 82,86 eura od 1. travnja 2013.

– iznos od 81,07 eura od 1. svibnja 2013.

– iznos od 75,75 eura od 1. lipnja 2013.

– iznos od 72,45 eura od 1. srpnja 2013.

– iznos od 75,38 eura od 1. kolovoza 2013.

– iznos od 77,39 eura od 1. rujna 2013.

– iznos od 82,54 eura od 1. listopada 2013.

– iznos od 79,71 eura od 1. studenog 2013.

– iznos od 80,98 eura od 1. prosinca 2013.

– iznos od 43,78 eura od 1. siječnja 2014., u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike u glavnici u roku od 15 dana isplati iznos od 1.664,22 eura (slovima: tisućušestošezdesetčetiri eura i dvadesetdva centa) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 800,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da naknadi tužitelju EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura (slovima: dvijetisućedvjestopedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.250,00 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 13.06.2019.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika dana 12. travnja 2006.g., zaključio ugovor o kreditu broj broj: 5140060250- 27000053606/2006, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 37.900,00 CHF protuvrijednosti u HRK, koji se otplaćuje „u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunanim po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja...‟Ugovoren je rok otplate kredita od 11 godina. Sukladno čl. 3 i 4 navedenog ugovora o kreditu, tužitelj je bio dužan plaćati redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu d Odlukama tuženika, a u trenutku zaključivanja Ugovora o kreditu, iznosila je 4,30% godišnje. Za predmetni kredit stranke su dana 27.04.2015.g. sklopile Aneks.

1.1. Tužitelju nisu pojašnjeni parametri ni razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do opravdanog povećanja anuiteta, odnosno kamatne stope . Nije mu dostavljano izlistanje uplata iz kojeg bi bilo razvidno koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti koliko je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koji je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Tužitelj drži da je takav način postupanja i promjene kamatne stope ništetan, s obzirom da se ista mijenjala bez, tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i način primjene iste, iz Ugovora o kreditu, neodređena, odnosno neodrediva, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos stranaka.

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Tužitelj se poziva i na, sada već brojniju, pravnu stečevinu Europske unije i to praksu suda Europske unije koja je i za sudove u Republici Hrvatskoj pravno obvezujuća. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („NN‟, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.

1.3. Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno sukladno preliminarnom obračunu, a tek nakon provođenja, sudskog, financijskog-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl.186.b st. 3. ZPP-a. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 27000053606/2006 u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, te odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, te da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 30.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kao i troškovima postupka.

1.4. Nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 09. ožujka 2026.g., pa je tako potraživao da mu tuženik na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od ukupno 1.425,86 eura s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa , na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od ukupno 3.395,34 eura s pripadajućom zateznom kamatom , na ime razlike u glavnici iznos od 1.664,22 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015.g., i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, prije svega, ističe prigovor zastare, ne spori da je njegov pravni prednik sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu broj 5140060250-27000053606/2006 dana 12.04.2006. Tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, i to dana 27.04.2015.godine. Tuženik navodi kako je tužitelj propustio navesti i da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.

2.1. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

2.2. Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.

2.3. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.

2.4. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune.

2.5. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

2.6. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 02. listopada 2025 g. tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja u visini eventualno utvrđenih negativnih razlika s time da tuženik pridržava pravo naknadno specificirati isti i to nakon provedenog vještačenja, te potražuje iznos od 800,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.7. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijebo ja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž - 725/21-3 od 25.09.2024.g.)

2.8. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari. Prigovor radi prebijanja je istaknut na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 02. listopada 2025.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 14.06.2014.g. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 6- 11 spisa), rodni list (list 11 spisa), izvadak (list 12 spisa), aneks (list 13-14 spisa), otplatni plan i specifikaciju (list 15-20 spisa), metodologiju (list 90-91 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 31.listopada 2025. (list 261-307 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja i svjedokinje TJ sa ročišta održanog kod ovog suda dana 17.ožujka 2026.g. (list 335-338 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika dana 12. travnja 2006.g. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060250-27000053606/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 37.900,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca dana 13.04.2006. godine, pod brojem OU-535/2006. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 11 godina, a kredit je ugovoren po kamatnoj stopi od 4,30% godišnje dekurzivno. Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja stopa RKGS iznosi 4,69%. Nesporno je da kredit podmiren, te da se radi o stambenom kreditu za kupovinu kuće. Nesporno je i da su stranke zaključile 27.04.2015.g. Dodatak ugovoru o kreditu te da je izvršena konverzija u valutnu klauzulu EUR.

5.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je ima lo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ima li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO, je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka TJ. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je Ugovor o kreditu sklopila 2006.godine, kredit je bio namjenski, stambeni za kupnju kuće u kojoj stanuje sa obitelji. U tuženoj banci je sklopila ugovor o kreditu, koja tada nije bila njena banka, međutim u doba sklapanja ugovora o kreditu ona nije imala stalni radni odnos pa joj je jedino tužena banka odobrila sklapanje kredita s obzirom na to. Naime ona je zapravo htjela sklopiti ugovor o kreditu u valuti EUR, međutim bankarica, TJ ponudila joj je sklapanje kredita u valuti CHF jer je to po njenim riječima za tužiteljicu bilo najpovoljnije, odnosno objašnjeno joj je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. Bankarica s kojom je sklopila ugovor nije joj objasnila rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njenim riječima bio najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom, naime ona se informirala i u ostalim bankama o kreditima, međutim ni je ga mogla dobiti jer nije bila u stalnom radnom odnosu. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, u smislu njihovog mijenjanja. U to vrijeme nije znala šta znače termini valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa niti joj je to pojašnjeno u banci. Zbog proteka vremena ne sjeća se je li ugovor pročitala. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu radila je u Dječjem domu Sv.Ana u Vinkovcima. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Sjeća se da je početna rata kredita bila oko 1500 kuna, a kasnije je narasla na oko 2800 kuna. Kredit je plaćala osobno, redovno, i kredit je otplaćen. Ističe da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog. Što se tiče konverzije ona je tražila da se ista napravi, kako bi spriječila daljnji rast rata pa je ovaj kredit konvertiran u kredit s valutom EUR, iako u to vrijeme nije u potpunosti znala značenje termina konverzija. Ne može se sjetiti je li joj u konverziji priznat ikakav iznos na ime preplate. Završno ističe da se ne smatra obeštećenom provedenom konverzijom.

8.1. Svjedok TJ, koja je predložena od strane tuženika kao djelatnik koji je sa tužiteljem pregovarao prilikom zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu, samo je učinila nespornim da je ona u to vrijeme bila zaposlenik Slavonske banke d.d., ali se ista nije mogla uopće sjetiti tužitelja kao klijenta, niti konkretnog Ugovora o kreditu, a isto tako nije se mogla sjetiti niti općenito na koji način se pregovaralo sa klijentima koji su počevši od 2005. pa nadalje bili zainteresirani za kredite vezane u valutu CHF. Vezano za anekse ugovora o kreditima u valuti CHF, odnosno za konverzije ugovora, u istim postupcima odnosno u sklapanju ovih aneksa nije sudjelovala.

8.2. Iskaz saslušanog tužitelja kao parnične stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio od strane tuženika prije zaključenja Ugovora o kreditu, sud je cijenio kao istinitim i uvjerljivim, a sve to iz razloga jer tuženik tijekom postupka niti na koji način nije dokazao svoje tvrdnje iz odgovora na tužbu da je tužitelja prilikom pregovaranja upoznao sa spornim odredbama i da je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, s obzirom da se sam svjedok kojeg je tuženik predložio na iste okolnosti uopće nije mogao sjetiti konkretnog tužitelja i konkretnog Ugovora o kreditu, odnosno čak nije mogao niti općenito govoriti o tome kakve su se informacije davale prilikom zaključivanja konkretnih Ugovora o kreditu.

8.3. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor prednik tužitelja zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju kuće.

8.4. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8.5. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 NJ i OJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8.6. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapan ja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

8.7. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

8.8. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.9. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

8.10. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen . Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4 ,30 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF, te je donio odluku kao u točki 1. izreke.

9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.

9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu E protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.

9.13. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača obzirom da za Slavonsku banku d.d. Osijek nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za način promjene kamatne stope i za način ugovaranja valutne klauzule. Nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada Slavonska banka d.d. Osijek nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena Hypo Alpe-Adria Banci d.d. Zagreb koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

9.14. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je uvidom u predmetni spis utvrdio da su tužena ADDIKO BANK d.d. (tada pod nazivom Slavonska banka dd Osijek) kao kreditor i tužitelj ugovorili stambeni kredit za kupovinu kuće u iznosu od 37.900,00 CHF i rok otplate 11 godina sa kamatnom stopom 4,30 %, a početni iznos anuiteta 361,29 CHF primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, odnosno dana 21. travnja 2006. godine u visini 4,650592 kuna za 1 CHF iznosi 1.680,21 kuna. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu vidljive su promjene kamatne stope kao i visine anuiteta. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

10.1. Tužitelj je u razdoblju od dana isplate kredita do konverzije na ime dospjele glavnice i redovne kamate uplatio ukupno 188.737,60 kuna, te je shodno tome isti iznos korišten u izračunima preplaćenog iznosa otplate kredita od strane tužitelja kako s naslova jednostranog ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope od strane tuženika tako i s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na KN od dana isplate do konverzije. Glavnica koja bi preostala prema posljednjem otplatnom planu u valuti CHF prije provedbe konverzije te prema tečaju na dan isplate kredita iznosila bi 7.284,86 kuna, odnosno 4.496,64 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzija i to pod pretpostavkom da je tužitelj redovno podmirivao obveze po kreditu, a glavnica koja je preostala u valuti EUR nakon provedene konverzije iznosi 10.251,06 EUR. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 31. ožujka 2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 27000053606 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 2. navedenog aneksa ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 30.817,57 kuna, odnosno 4.090,20 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promijenjene odlukom tuženika i to u razdoblju otplate kredita iznosi 1.425,86 EUR, odnosno 10.744,35 kuna.

10.3. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 3.395,34 EUR, odnosno 25.582,10 kuna. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -194,22 EUR, odnosno -1.463,26 kuna. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF- a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 3.201,12 EUR, odnosno 24.118,84 kuna.

10.4. Glavnica koja bi preostala prema posljednjem otplatnom planu u valuti CHF prije provedbe konverzije te prema tečaju na dan isplate kredita iznosila bi 7.284,86 kuna, odnosno 4.496,64 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzija i to pod pretpostavkom da je tužitelj redovno podmirivao obveze po kreditu, a glavnica koja je preostala u valuti EUR nakon provedene konverzije iznosi 10.251,06 EUR. Razlika između glavnice koja bi preostala prema posljednjem otplatnom planu u valuti CHF prije provedbe konverzije te prema tečaju na dan isplate kredita naspram iznosa glavnice koja preostaje u valuti EUR nakon provedbe konverzije iznosi 5.754,42 EUR. Iznos koji tužitelj potražuje tužbom nije uzet u obzir prilikom konverzije i to iz razloga jer je u konverziji uspoređivan otplatni plan u EUR i uplate, a predmet vještačenja je izračun preplaćenog iznosa otplate kredita od strane tužitelja kako s naslova jednostranog ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope od strane tuženika, tako i s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na KN od dana isplate do konverzije. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 31. ožujka 2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 27000053606 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 2. navedenog aneksa ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 30.817,57 kuna, odnosno 4.090,20 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

11. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 09. ožujka 2026.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ali su iste uglavnom bile pravne naravi.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđena je razlika zbog promjene tečaja u iznosu od 3.395,34 eura, te promjene kamatne stope u iznosu od 1.425,86 eura, preplata koja je tužitelju priznata u konverziji u iznosu od 4.090,20 eura, te razlika glavnice u iznosu od 5.754,42 eura, a koje iznose tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 09. ožujka 2026.g., uzimajući u obzir preplatu priznatu u konverziji. Sud je obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13. Tuženik se u podnesku od 11. ožujka 2026.g., protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 09. ožujka 2026.g. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

15. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 13. lipnja 2019 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom, a u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope zastara počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.250,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na dva ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na dva ročišta održana kod suda dana 01.03.2021.g. i 16.04.2024.g. po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT), sastav tri obrazložena podneska u iznosu od 100 bodova svaki (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 700 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.400,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 350,00 eura, te uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.250,00 eura.

17.1. Tužitelj je djelomično odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za pristup ročištima održanim kod suda dana 01.03.2021.g. i 16.04.2024.g.u punom iznosu, odnosno dosuđeno mu je 25 bodova za pristup ovom ročištu sukladno Tbr. 9. toč. 5 OT, budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 172,54 eura (86,27 eura na tužbu i 86,27 eura na presudu), budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 9 kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

17.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 4.svibnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja Jurica Barbarić, odvj.iz Vinkovaca

2. Punomoćnik tuženika odvj. iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba