REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-5357/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku iz Zagreba, Biskupa Galjufa 7 A, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 04. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/22- 01/666, URBROJ: 513-04-25-2 od 31. listopada 2025. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje, KLASA: UP/I -410-23/22- 32/5, URBROJ: 513-07-01-07/22-3 od 24. rujna 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 31. listopada 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 24. rujna 2022. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je za 2020. godinu utvrđeno korištenje poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona i ostvarivanje primitaka koji imaju obilježja nesamostalnog rada od 286.762,17 kn, u vezi čega su mu utvrđene obveze poreza na dohodak, prireza i obveznih doprinosa, uz nalaganje plaćanja.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Nesporno je da je tužitelj tokom 2020. godine bio vlasnik obrta [obrt], registriranog za popravak predmeta za sport i da je kao takav bio obveznik paušalnog poreza na dohodak.

Upravna tijela su utvrdila da se tužitelj bavio popravkom i održavanjem ski opreme. U toku 2020. godine je imao samo jednog partnera - Ski Team Sweden AB (Švedska ski asocijacija) - koji mu je 2020. godine isplatio 97,94% svih primitaka, u 11 istih iznosa (u eurima). Tužitelj nije imao plan poslovanja niti internetsku stranicu te se nije oglašavao. S jedinim partnerom je imao sklopljen ugovor o savjetovanju od 31. ožujka 2020. godine, na rok od dvije godine. Po ugovoru mu partner podmiruje troškove puta, a ugovorena je zabrana prenošenja poslova, kao i djelomična zabrana utakmice (u odnosu na konkurente partnera). Nadalje, ugovorena je bila fiksna mjesečna naknada, uz koju je tužitelj fakturirao i troškove mobitela. Tužitelj je u dostavljenom upitniku sâm naveo da mu je partner određivao mjesto, vrijeme i način obavljanja posla, da ga je slao na službena putovanja i snosio njihove troškove te da trajanje posla nije bilo vezano uz određeni projekt.

Institut korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona je prvenstveno propisan u čl. 12.a st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ), u kojem je propisano da će se smatrati kako porezni obveznik koji ostvaruje porezne pogodnosti koristeći porezni sustav kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama, a koje nisu bile namijenjene za određenu skupinu poreznih obveznika, koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona, osobito u slučaju kada isplatitelj primitka za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama (čl. 12.a st. 1. t. 1. OPZ- a).

U tom će slučaju za porezne obveze, koje će se obračunati kao da korištenja poreznih pogodnosti nije bilo, odgovarati porezni obveznik koji se u tom odnosu smatra posloprimcem (čl. 12.a st. 2. OPZ-a).

Nadalje, u čl. 27.a st. 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) je propisano da se obilježja nesamostalnog rada u tom slučaju određuju na temelju ispunjenja kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka.

U čl. 32.a st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20 i 74/20 - Pravilnik) je propisano da će se postupak obračuna poreza i doprinosa u tom slučaju provesti nezavisno od načina na koji je ugovoren posao, nezavisno od toga je li izvršitelj posla osoba koja je registrirana za obavljanje samostalne djelatnosti obrta (i kao takva ugovorila posao) i nezavisno o rezidentnosti isplatitelja primitka.

Na temelju čl. 32.a st. 3. Pravilnika za utvrđivanje obilježja nesamostalnog rada sagledavat će se cjelovitost odnosa isplatitelja primitka i poreznog obveznika izvršitelja posla, a na temelju čl. 32.a st. 4. Pravilnika prilikom utvrđenja obilježja nesamostalnog rada svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju biti istovremeno ispunjeni, jer se postojanje tih obilježja utvrđuje presudnim utjecajem bilo kojeg od propisanih kriterija (čl. 32.a st. 5. Pravilnika).

Pojedini elementi kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka su detaljnije propisani u čl. 32.f, 32.g i 32.h Pravilnika, ali je u čl. 32.i Pravilnika također navedeno da je ovisno o posebnostima pojedinog posla dozvoljeno dokaziva ti obilježja nesamostalnog rada i prema kriterijima koji nisu navedeni, a koji u konkretnom odnosu mogu predstavljati tipično obilježje nesamostalnog rada.

Sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o pravilnosti i zakonitosti rješenja iz upravnog postupka odlučio imajući u vidu spomenuti relevantni zakonodavni okvir.

Tužitelj u tužbi navodi kako nije točno da bi odstupao u poslovanju u odnosu na druge porezne obveznike u sličnoj ili istoj djelatnosti.

Međutim, navedena okolnost predstavlja samo jedan od elemenata na temelju kojeg se pokreće postupak utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona (čl. 32.b st. 1. i 3. Pravilnika), a ne i uvjet za meritornu odluku o tome je li bilo takvog korištenja poreznih pogodnosti.

U odnosu na tužiteljev navod o tome da je osporavano drugostupanjsko rješenje doneseno izvan razumnog roka, sud napominje da je tužitelj zbog toga mogao pokrenuti odgovarajući postupak zbog propuštanja donošenja odluke u zakonom propisanom roku, ali sâmo propuštanje tog roka kao takvo ne dovodi do nepravilnosti ili nezakonitosti donesene odluke.

Tužitelj ističe da mu je na ovaj način ugrožena poduzetnička sloboda. Sud ne prihvaća ovaj argument, jer tužitelju ni na koji način nije onemogućeno poslovanje. S druge strane, predmet ove pravne stvari je samo pravilan porezni tretman ostvarenih tužiteljevih primitaka, imajući u vidu cjelovitost odnosa njega i njegovog jedinog partnera i isplatitelja u 2020. godini.

Stoga je ujedno neosnovan i tužiteljev navod o tome da se na ovaj način zadire u njegovo pravo vlasništva. Nalaganjem plaćanja porezne obveze kao da se radilo o nesamostalnom radu je doista došlo do zadiranja u tužiteljevo pravo vlasništva, ali je to zadiranje bilo utemeljeno na zakonu, propisano s legitimnim ciljem sprječavanja nelojalne konkurencije i kao takvo razmjerno cilju koji se želio postići uvođenjem instituta utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, jer je tužitelj na koncu stavljen u isti položaj kao i zaposlenici koji su i formalno bili u položaju radnika, odnosno koji su i formalno obavljali nesamostalan rad.

Iako tužitelj u tužbi ukazuje na to da mu švedski partner nije određivao mjesto, vrijeme i način rada, upravo suprotno proizlazi iz upitnika koji je sâm tužitelj ispunio i dostavio u upravnom postupku.

U odnosu na tužiteljev navod o tome da je sâm snosio poslovni rizik, sud zaključuje upravo suprotno: tužitelj tokom 2020. godine nije imao nikakvog poslovnog rizika, jer je od švedskog partnera imao osiguran stalan, siguran i ujednačen izvor prihoda, kojima je u cijelosti zadovoljavao svoju egzistenciju, jer se ujedno uopće nije imao potrebu oglašavati, pa čak niti imati vlastitu internetsku stranicu.

Sud prihvaća navod tužitelja da je radio u svom prostoru i sa svojom opremom, da nije dobivao upute za rad i da nije vršen nadzor njegovog rada, ali na temelju čl. 32.a st. 4. Pravilnika prilikom utvrđenja obilježja nesamostalnog rada svi kriteriji odnosno svi elementi kriterija obilježja nesamostalnog rada ne trebaju (niti mogu) biti istovremeno ispunjeni, jer se postojanje tih obilježja utvrđuje presudnim utjecajem bilo kojeg od propisanih kriterija (čl. 32.a st. 5. Pravilnika).

S druge strane, sud ne može prihvatiti daljnji navod tužitelja o tome da je radio o svom trošku, jer je po ugovoru troškove mobitela prefakturirao švedskom partneru, koji mu je podmirivao i troškove putovanja (a što proizlazi i iz tužiteljevih navoda iz dostavljenog upitnika). Tužitelj je i sâm u tužbi potvrdio da je od švedskog partnera dobio na korištenje službeno vozilo.

Tužitelj u tužbi ističe da je njegove putne troškove zapravo preko njegovog švedskog partnera snosio FIS (Međunarodna skijaška federacija).

S jedne strane, takva tvrdnja je u direktnoj kontradikciji s prethodnom tužiteljevom tvrdnjom da je radio o svom trošku, a s druge strane je tužitelj i na ovaj način potvrdio da mu je putne troškove neposredno isplaćivao švedski partner, dok pitanje eventualne refundacije tih troškova švedskom partneru od strane FIS -a uopće nije relevantno za poreznopravni tretman tužiteljevog odnosa i njegovih primitaka od švedskog partnera.

Tužitelj je sâm u tužbi potvrdio da je posao sa švedskim partnerom sklopio za cijelu (skijašku) sezonu, što također upućuje na obavljanje redovnog rada. Tužitelj je i u upitniku sâm naveo da trajanje posla nije ovisilo o određenom projektu. Zbog toga neosnovano tužitelj ukazuje na to da nije ostvarivao prava iz radnog odnosa. Naime, nesporno je da tužitelj formalno nije bio u radnom odnosu i da stoga nije mogao ostvarivati sva prava koja se propisuju za slučaj sklapanja ugovora o radu, ali to ne znači da pretežna obilježja tužiteljevog rada za svog jedinog partnera u 2020. godini nisu imala pretežna obilježja nesamostalnog rada.

Tužitelj u tužbi tvrdi da je poslove dogovarao putem preporuke, ali pritom ne osporava činjenicu da je tokom 2020. godine praktički imao samo jedan posao, odnosno jednog partnera. Stoga je iznesena tvrdnja bespredmetna.

Tužitelj navodi da je osobno obavljanje poslova bilo ugovoreno zbog njegove stručnosti. Međutim, i u slučaju obavljanja samostalnog rada izvođač naručitelju ionako odgovara za stručno izvođenje projekta, odnosno djela (bez obzira na to obavlja li za njega netko drugi neposredno ugovoreni posao), ali se u ovom slučaju uopće ne radi ni o kakvom projektu, već o trajnom angažmanu za obavljanje poslova, kako i sâm tužitelj navodi u tužbi.

Tužitelj dalje navodi da su bile ugovorene mjesečne isplate kako ne bi morao čekati kraj ugovora. Međutim, u konkretnom slučaju nije bila ugovorena isplata akontacija po fazama nekog projekta, jer takvog projekta niti nije bilo, već klasično mjesečno fakturiranje za obavljeni kontinuirani rad i odgovarajuće mjesečne isplate. Tužiteljev navod o tome da sada zbog velikih vlastitih troškova posluje u sustavu PDV-a nema nikakve veze s njegovim poslovanjem u formi obrta - paušalista tokom 2020. godine.

Tužitelj ističe da ga se na ovaj način duplo oporezuje, ali sud napominje da na temelju čl. 32.k st. 4. Pravilnika postojeće eventualne obveze uplate određenih paušalnih poreza ili doprinosa koje proizlaze iz statusa poreznog obveznika ne umanjuju utvrđene obveze po osnovi utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona.

Tužitelj ukazuje na dostavljenu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali se ta praksa odnosi na drukčiji činjenični slučaj i na neposredno utvrđivanje radnog odnosa - dakle prema drugom suugovaratelju - dok je ovdje u pitanju isključivo porezni tretman tužiteljevih primitaka.

S obzirom na to da mu je jedini poslovni partner u 2020. godini određivao mjesto, vrijeme i način obavljanja posla (kako stoji u dostavljenom upitniku, ispunjenom po samom tužitelju) i da je koristio službeno vozilo tog partnera, u konkretnom slučaju su u odnosu na tužitelja u dovoljnoj mjeri utvrđeni elementi kriterija kontrole ponašanja iz čl. 32.f Pravilnika koji ukazuju na nesamostalnu prirodu tužiteljevog rada za tog jedinog poslovnog partnera.

Taj poslovni partner je tužitelju nadoknađivao i njegove troškove komunikacije (mobitela) i službenih putovanja, a s obzirom na ugovorenu zabranu utakmice u odnosu na partnerove konkurente - kontrolirao je i tužiteljev opseg pružanja usluga na tržištu. Uz činjenicu redovnih mjesečnih isplata u istim iznosima (u eurima) i činjenicu da je tužitelj u toku 2020. godine praktički sve svoje primitke ostvarivao od švedskog partnera, to ukazuje na elemente kriterija financijske kontrole iz čl. 32.g. Pravilnika koji također ukazuju na nesamostalnu prirodu tužiteljevog rada.

Tužitelj i njegov švedski partner su ugovorili kontinuirano obavljanje poslova, bez ikakve poveznice s nekakvim određenim i konkretnim projektom, a ugovoreni tužiteljevi poslovi (servis skijaške opreme) po prirodi stvari predstavljaju i redovno poslovanje Švedske ski asocijacije. Uz ugovorenu zabranu prenošenja poslova na druge osobe to u dovoljnoj mjeri ukazuje na postojanje elemenata kriterija odnosa stranaka (čl. 32.h Pravilnika) koji dovode do ocjene o pretežno nesamostalnoj prirodi tužiteljevog rada.

Prema tome, sagledavajući cjelovitost odnosa jedinog tužiteljevog partnera kao isplatitelja primitka i tužitelja kao poreznog obveznika izvršitelja posla u 2020. godini (čl. 32.a st. 3. Pravilnika), uzimajući u obzir pojedina konkretna tipična obilježja nesamostalnog rada (bez obzira na to jesu li ona ili nisu ujedno i obilježja kriterija kontrole ponašanja, financijske kontrole i odnosa stranaka; čl. 32.i Pravilnika) i utvrđivanjem presudnog utjecaja konkretnih kriterija obilježja nesamostalnog rada (čl. 32.a st. 5. Pravilnika) - sud zaključuje da je tužitelj doista koristio svoj status obveznika paušalnog poreza na dohodak za ostvarivanje primitaka s obilježjima nesamostalnog rada od Švedske ski asocijacije, koji primici kao takvi onda nisu bili adekvatno oporezovani.

Razmatranje cjelovitosti odnosa jedinog tužiteljevog partnera i tužitelja (čl. 32.a st. 3. Pravilnika) dakle ukazuje na to da u konkretnom slučaju pretežu obilježja nesamostalnog rada.

Na taj je način tužitelj u poreznom smislu (iako je poslovao u zakonom dopuštenoj formi obrta) predstavljao nelojalnu konkurenciju zaposlenicima na istim ili sličnim poslovima, a istovremeno je oštetio i državni proračun, što i jesu bili razlozi za uvođenje instituta utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno njihovoj svrsi i posljedično sankcioniranje.

Zbog svega navedenog sud smatra da su rješenja iz oba stupnja upravnog postupka u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Sud je na raspravnom ročištu kao nepotreban i neadekvatan odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, jer sva relevantna činjenična utvrđenja proizlaze iz dostupne materijalne dokumentacije (ugovora i po tužitelju ispunjenog upitnika).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 04. svibnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Hrvoje Vukadin

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak