REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-1710/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, te zapisničarki Anđeli Hambašić, u upravnom sporu tužitelja JĐ, rođ. **.**.1997., državljanina Pakistana, sa smještajem u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878¸, radi ograničenja kretanja, nakon održane nejavne rasprave, dana 4. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, KLASA: UP/I-216- 03/26-06/2621, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 23. ožujka 2026.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za besplatnu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika tužitelju, državljaninu Islamske Republike Pakistan, ograničava se sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, na razdoblje od 3 mjeseca od dana uručenja tog rješenja.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da je tuženik paušalno naveo da se svrha ograničenja kretanja ne može postići blažim mjerama. Ukazuje na praksu suda Europske unije (C-601/15, J.N.) prema kojoj je pritvaranja tražitelja azila mjera krajnje nužde. Navodi da tuženik nije dokazao zašto blaže mjere, poput javljanja u Prihvatilište ili pologa isprava, ne bi bile učinkovite. Standardi ESLJP-a (predmet J protiv UK) zahtijevaju da lišavanje slobode bude razmjerno i da se ne provodi proizvoljno. Navodi da je tužitelj boravio dugi niz godina u EU (5 godina u Španjolskoj), a njegova namjera za azilom može biti motivirana stvarnim strahom od progona u Pakistanu, što tuženik nije dubinski ispitao već je automatski okarakterizirao kao otežavanje protjerivanja. Iako se tuženik poziva na individualnu procjenu, obrazloženje se uvelike oslanja na prethodne ilegalne prelaske granice i neizvršeno rješenje o napuštanju EGP-a iz 2025. Navodi da samim time što je netko ilegalno boravio ne znači automatski da će izbjegavati postupak azila ako mu se odredi blaža mjera kretanja. Navodi da članak 6. Povelje jamči pravo na slobodu. Ograničenje kretanja od dodatna 3 mjeseca, nakon što je već bio u detenciji od siječnja 2026., predstavlja prekomjeran teret koji nije opravdan rizicima u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te mu odobri besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu. Traži trošak za sastav tužbe i pristup na ročište, svako u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV, ukupno 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora navodi da je u izjavi na zapisnik danoj policijskim službenicima Policijske postaje Velika Gorica dana 2. siječnja 2026. godine tužitelj naveo da je Pakistan napustio 2015. godine radi loše ekonomske situacije, bez osobnih dokumenata, s namjerom odlaska u Španjolsku radi zaposlenja i uzdržavanja obitelji. U Grčkoj je boravio oko 10 mjeseci, radio i boravio u migrantskom kampu te zatražio međunarodnu zaštitu koja mu je odbijena. Nastavio je put preko Srbije i pokušavao nezakonito prijeći granicu s Mađarskom, nakon čega je preko Bosne nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku krajem 2017. godine, plivajući preko rijeke, te nastavio prema Sloveniji, Italiji i Francuskoj, gdje je boravio oko 7 mjeseci. Potom je otišao u Španjolsku gdje je boravio oko 5 godina radeći u ugostiteljstvu. Krajem 2024. godine napustio je Španjolsku i došao u Zagreb s ciljem odlaska u Bosnu, nakon čega je zatečen od strane policije te mu je izrečena mjera protjerivanja i zabrana boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine. Unatoč tome, ostao je nezakonito boraviti u [adresa] s namjerom odlaska u druge države Europske unije, te je 31. prosinca 2025. godine pokušao otići prema slovenskoj granici taksijem, kada ga je policija zaustavila. Policijska postaja Velika Gorica odredila mu je smještaj u Prihvatni centar za strance u trajanju od dva mjeseca, pri čemu je utvrđeno da je Policijska postaja Zaprešić već ranije, rješenjem od 5. listopada 2025. godine, odredila mjeru protjerivanja i zabranu ulaska i boravka u EGP-u, koju imenovani nije poštovao. Prihvatni centar za strance odredio je produljenje ograničenja kretanja u trajanju od tri mjeseca, počevši od 1. ožujka 2026. godine, radi utvrđivanja identiteta i organizacije povratka u zemlju podrijetla, budući da tužitelj ne posjeduje osobne dokumente, u vezi čega je 12. siječnja 2026. godine podnesen zahtjev putem Službe za operativnu međunarodnu policijsku suradnju državama Magreba. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je presudom Upravnog suda poslovni broj: Us I-1134/2026-2 od 6. ožujka 2026. godine potvrđeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Prihvatnog centra za strance od 1. ožujka 2026. godine. Dana 23. ožujka 2026. godine tužitelj je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Prihvatnom centru za strance. S obzirom na navedeno činjenično stanje, tuženik je utvrdio da je tužitelju potrebno ograničiti slobodu kretanja iz razloga što je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio tek nakon više od tri mjeseca od kad je smješten u Prihvatni centar za strance radi izvršenja postupka prisilnog udaljenja, iako je imao mogućnost istu izraziti i znatno ranije. Ističe da se takav vremenski slijed ne može promatrati izolirano, već u kontekstu cjelokupnog ponašanja tužitelja, koje upućuje na izbjegavanje izvršenja ranije donesenih odluka. U konkretnom slučaju cijenjeno je da je tužitelj namjeru za podnošenje zahtjeva izrazio tek nakon što je protiv njega započeo postupak prisilnog udaljenja i nakon što je bio smješten u Prihvatni centar za strance, i to unatoč činjenici da je i ranije imao više prilika izraziti strah od povratka u zemlju podrijetla. Navodi da takav vremenski slijed, promatran u kontekstu prethodnog nepostupanja po rješenju o povratku i dugotrajnog nezakonitog boravka, objektivno upućuje na osnovanu sumnju da je namjera izražena s ciljem odgode ili otežavanja izvršenja zakonito donesene odluke, što predstavlja zakonski razlog za primjenu mjere iz članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Zaključak o postojanju zlouporabe temelji se na objektivnim kriterijima i utvrđenim činjenicama, a ne na pretpostavkama ili pojedinačnim okolnostima. Stoga je, s obzirom na utvrđene činjenice, ponašanje tužitelja i potrebu osiguranja njegove dostupnosti nadležnim tijelima, doneseno osporavano rješenje o ograničenju slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance. Navedene okolnosti zajedno čine činjenično utemeljen zaključak o postojanju rizika izbjegavanja postupka. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice i okolnosti, utvrđeno je da blaže mjere ne bi mogle ostvariti svrhu ograničavanja slobode kretanja, jer se, s obzirom na tužiteljevo ranije nepoštivanje izrečenih mjera, ne može sa sigurnošću očekivati da bi ostao dostupan nadležnim tijelima tijekom postupka međunarodne zaštite. Procjena neučinkovitosti blažih mjera temelji se na konkretnom ponašanju tužitelja, a ne na općenitim pretpostavkama. U skladu s člankom 54. stavkom 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tuženik je razmotrio mogućnost primjene blažih mjera ograničenja slobode kretanja iz stavka 5. istog članka te je individualnom procjenom utvrdio da iste u konkretnom slučaju ne bi bile učinkovite. Naime, mjera obveze redovitog javljanja ne bi osigurala dostupnost tužitelja, s obzirom na to da prethodno nije poštovao obvezu napuštanja teritorija Europskog gospodarskog prostora. Mjera zabrane kretanja izvan određenog područja ne bi bila svrhovita jer tužitelj nema obiteljske, socijalne niti radne veze koje bi ga vezale uz određeno područje Republike Hrvatske. Zadržavanje putnih isprava je neprovedivo, budući da tužitelj ne posjeduje osobne isprave. Nadalje, smještaj u prihvatilište otvorenog tipa ne bi osigurao njegovu fizičku dostupnost nadležnim tijelima, s obzirom na otvoreni karakter takvog smještaja i nepostojanje učinkovitih mehanizama sprječavanja samovoljnog napuštanja. Stoga je u rješenju o ograničenju kretanja navedeno da je individualnom procjenom utvrđeno, imajući u vidu sve činjenice, da se svrha ograničenja slobode kretanja ne može postići blažim mjerama te da je mjera smještaja u Prihvatni centar za strance prikladna i svrhovita. prilikom donošenja rješenja o ograničenju kretanja i procjene svih okolnosti uzelo u obzir više činjenica i okolnosti. Nezakoniti prelazak više državnih granica od Grčke do Španjolske, bez osobnih dokumenata, ukazuje na kontinuirano postupanje usmjereno prema ostvarenju cilja dolaska u drugu državu članicu Europske unije. Tužitelj je i nakon više godina boravka u Španjolskoj ponovno došao u Hrvatsku te je sam izjavio da planira ponovno otići u neku od država Europske unije. Nakon što mu je u prosincu 2025. godine izdano rješenje o protjerivanju Policijske postaje Zaprešić i određen rok za dragovoljni povratak, tužitelj je to ignorirao i nije ni pokušao napustiti Republiku Hrvatsku, već je ostao nezakonito boraviti s namjerom odlaska u drugu državu članicu Europske unije. Prema tome, iz njegovog ponašanja i izjava jasno proizlazi namjera napuštanja Republike Hrvatske, a ne ostanka u njoj. Takav obrazac ponašanja upućuje na povećani rizik izbjegavanja postupka, što je odlučna okolnost prilikom određivanja mjere ograničenja slobode kretanja. Navedene činjenice i okolnosti utvrđene su u vrijeme donošenja rješenja o ograničenju kretanja te je na temelju njih procijenjeno da se njegova prisutnost tijekom postupka međunarodne zaštite može osigurati jedino mjerom smještaja u Prihvatni centar za strance. U prilog tome da je tuženik ispravno procijenilo namjeru tužitelja ide i izjava dana prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu dana 2. travnja 2026. godine, od kojeg je u tijeku zaprimanja odustao, izjavivši sljedeće: „Odustajem od zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj jer planiram otići odavde, ne želim ostati ovdje u Hrvatskoj. Ja sam mislio da ako zatražim azil, da će me pustiti van. Ne želim ostati ovdje još 3 mjeseca. Želim što prije otići. Pakistan sam napustio jer tamo nema posla, loša je ekonomska situacija i otišao sam za boljim životom. Sada želim da se obustavi moj postupak međunarodne zaštite u Hrvatskoj." Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tužitelj do današnjeg dana primio i rješenje o obustavi postupka međunarodne zaštite dana 10. travnja 2026. godine, slijedom čega proizlazi da će navedeno rješenje postati izvršno dana 21. travnja 2026. godine te tužitelj više neće biti u statusu tražitelja međunarodne zaštite.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao nejavnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 i 39/26 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog ovom Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je osporavanim rješenjem tužitelju ograničena sloboda kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance za razdoblje na 3 mjeseca od dana uručenja rješenja, pozivom na odredbu članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

10. Odredbom članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) propisano je da se tražitelju može ograničit sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procjeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tužitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.

11. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj zemlju podrijetla napustio 2015. godine radi loše ekonomske situacije, bez osobnih dokumenata, s namjerom odlaska u Španjolsku radi zaposlenja i uzdržavanja obitelji. U Grčkoj je boravio oko 10 mjeseci, radio i boravio u migrantskom kampu te zatražio međunarodnu zaštitu, koja mu je odbijena. Nastavio je put preko Srbije i pokušavao nezakonito prijeći granicu s Mađarskom, nakon čega je preko Bosne nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku krajem 2017. godine, plivajući preko rijeke, te nastavio prema Sloveniji, Italiji i Francuskoj, gdje je boravio oko 7 mjeseci. Potom je otišao u Španjolsku gdje je boravio oko 5 godina radeći u ugostiteljstvu. Krajem 2024. godine napustio je Španjolsku i došao u Zagreb s ciljem odlaska u Bosnu, nakon čega je zatečen od strane policije te mu je izrečena mjera protjerivanja i zabrana boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine. Unatoč tome, ostao je nezakonito boraviti u [adresa] s namjerom odlaska u druge države Europske unije, te je 31. prosinca 2025. godine pokušao otići prema slovenskoj granici taksijem, kada ga je policija zaustavila. Policijska postaja Velika Gorica odredila mu je smještaj u Prihvatni centar za strance u trajanju od dva mjeseca, pri čemu je utvrđeno da je Policijska postaja Zaprešić već ranije, rješenjem od 5. listopada 2025. godine, odredila mjeru protjerivanja i zabranu ulaska i boravka u EGP-u, koju imenovani nije poštovao. Prihvatni centar za strance odredio je produljenje ograničenja kretanja u trajanju od tri mjeseca, počevši od 1. ožujka 2026. godine, radi utvrđivanja identiteta i organizacije povratka u zemlju podrijetla, budući da tužitelj ne posjeduje osobne dokumente, u vezi čega je 12. siječnja 2026. godine podnesen zahtjev putem Službe za operativnu međunarodnu policijsku suradnju državama Magreba. Presudom ovog Suda, poslovni broj: Us I-1134/2026-2 od 6. ožujka 2026. godine potvrđeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Prihvatnog centra za strance od 1. ožujka 2026. godine. Tužitelj je dana 23. ožujka 2026. godine izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Prihvatnom centru za strance.

12. Slijedom nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je zaključeno da je tužitelju potrebno ograničiti slobodu kretanja iz razloga što je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio tek nakon više od tri mjeseca od kad je smješten u Prihvatni centar za strance radi izvršenja postupka prisilnog udaljenja, iako je imao mogućnost istu izraziti i ranije. Naime, cjelokupno ponašanje tužitelja ukazuje na izbjegavanje izvršenja ranije donesenih odluka.

13. Budući da tužitelj tijekom priprema za provedbu rješenja o protjerivanju nije izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, već je to učinio tek tek nakon što je protiv njega započeo postupak prisilnog udaljenja i nakon što je bio smješten u Prihvatni centar za strance, i to unatoč činjenici da je i ranije imao više prilika izraziti strah od povratka u zemlju podrijetla, ali to nije učinio nego tek uslijed provedbe postupka prisilnog udaljenja kako bi odgodio ili otežao izvršenje odluke o protjerivanju, po ocijeni ovog Suda, pravilno je tuženik utvrdio da tužitelj traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju donesene sukladno Zakonu o strancima, slijedom čega mu je pravilno ograničena sloboda kretanja sukladno članku 54. stavku 2. točki 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice pravilno je individualnom procjenom utvrđeno da se drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, suprotno mišljenju tužitelja, ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja tužitelju. Naime, tužitelj je nezakonito boravio u [adresa], imao zabranu ulaska i boravka u EGP, odnosno u Republici Hrvatskoj, ne posjeduje putu ispravu, putne dokumente i putnu kartu kako bi se mogao vratiti u matičnu zemlju te nije napustio EGP temeljem donesenog i uručenog mu rješenja od strane Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Zaprešić od 5. listopada 2025.

14. Sud nije provodio dokaz saslušanjem tužitelja, kojeg tužitelj nije niti predlagao, a niti je saslušanje tužitelja propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.). Konačno, i u presudi Suda EU od **.**.2017., R (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud je zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.

15. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u točki I izreke presude.

16. Sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te članku 8., 9. i 10. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite, Sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za odobrenje besplatne pravne pomoći tužitelju te je odlučeno kao u točki II izreke presude.

17. Naime, sukladno članku 9. stavku 2. navedenog Pravilnika trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i za zastupanje pred ovim Sudom određuje se sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25) umanjeno za 50%. Stoga je pružatelju pravne pomoći priznat trošak sastava tužbe i pristupa na ročište, svako u iznosu od 500,00 eura, umanjeno za 50%, uvećano za pripadajući PDV.

18. Valjalo je stoga je na temelju članka 147. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Zagrebu 4. svibnja 2026.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Stjepan Babić, e – komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Zagreb, Ilica 335

3. U spis