REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F.Kennedya br. 11

Poslovni broj : P-1877/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nadi Nekić Plevko, u pravnoj stvari tužitelja OT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Igoru Starčeviću, odvjetniku iz Zagreba, Dobri Dol, 54, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA dioničko društvo iz [adresa], OIB 87939104217, zastupan po punomoćniku Branimiru Škurli, odvjetniku iz odvjetničkog društva Škurla, Durmiš i Spajić, iz Zagreba, Preradovićeva 24, radi: isplate, dana 19. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka s danom objave 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. ) Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju OT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 276.719,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim za razdoblje od 01. svibnja 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe"

2.) Nalaže se HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju OT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 74.997,22 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna boda sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 29. travnja 2019. podnio tužbu navodeći u istoj kako su on i nadzorni odbor tuženika ( dalje u tekstu NO) 03. siječnja 2011. zaključili tzv. menadžerski Ugovor i to Ugovor o obavljanju poslova predsjednika Uprave ( dalje u tekstu Ugovor) kojim su stranke utvrdile međusobna pravna i obaveze u odnosu na varijabilna primanja tužitelja tj. pravo na bonus koje je zavisilo od ostvarenog povrata na prosječni kapital banke u odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH a koji se obračunavao u odnosu na godišnju bruto redovnu plaću iz čl. 2. i t.4.2 Ugovora. Člankom 2.1. Ugovora ugovorena je redovna plaća tužitelja kao predsjednika Uprave tuženika u mjesečnom iznosu od 11.254,00 eura bruto plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja. Nastavno, čl. 3.1. Ugovora ugovoreno je pravo na bonus, jednom godišnje prema plaći iz čl. 2.1. i čl.4.2. Ugovora ( pravo na uvećanje plaće iz čl. 2.1 za 0,5% za svaku navršenu godinu tužiteljevog radnog staža), ukoliko se postignu odgovarajući poslovni rezultati odnosno, zavisno od Ostvarenog povrata na prosječni kapital tuženika u odnosu na prosječni ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH.

2. Tužitelj navodi da je čl. 3.5. Ugovora ugovoreno i dospijeće bonusa i to u roku od 30 dana od dana kada NO prihvati godišnja financijska izvješća za godinu za koju se ima isplatiti bonus. Tužitelj je između ostalih ciljeva ispunio ugovoren poslovne ciljeve za poslovnu 2013.g. te su poslovni rezultati tuženika bili takvi da je tužitelj ostvario pravo na bonus. Poslovni rezultati tuženika za 2013.g. ( relevantni za mjerljivost ispunjenja kriterija iz čl. 3.2. Ugovora), jasno proizlaze iz godišnjeg izvješća banke za 2013.g. koja je u ostalom i javno objavljena na web stranici tuženika. NO tuženika je dana 31. ožujka 2014. prihvatio godišnja financijska izjvešća za poslovnu 2013. Tužitelj navodi da mu je za poslovnu 2013.g. temeljem čl. 3.2.4. Ugovora pripalo pravo na bonus u iznosu od 150% bruto godišnje redovne plaće iz čl. 2.1. Ugovora na način da bruto iznos tužiteljeve godišnje redovne plaće iz čl. 2.1. Ugovora predstavlja osnovicu iz koje se uz primjenu koeficijenta iz čl. 3.2.4. Ugovora te uz primjenu uvećanja za minuli rad prema čl. 4.2. Ugovora, obračunava neto iznos tužiteljevog bonusa i prema navedenom tuženik je kao isplatitelj primitka na taj iznos dužan obračunati i uplatiti pripadajuće poreze, doprinose i ostala davanja.

3. Tužitelj navodi da je ovaj sud u postupku P-3335/16 dana 11. ožujka 2019. donio nepravomoćnu presudu a kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ( u ovom postupku tuženika) radi isplate po stavu u ovom postupku tuženika previše isplaćenog bonusa. U navedenom predmetu provedeno je financijsko vještačenje u kojem je 27. kolovoza 2018. izrađen nalaz i mišljenje sa dopunom od 28. studenog 2018. iz kojeg proizlazi da postoji razlika u iznosu bonusa prema obračunima tuženika ( u navedenom predmetu tužitelja) koji su isplaćeni tužitelju ( u drugom predmetu tuženiku) i izračun bonusa prema tom nalazu za 2013.g. ukazuje da postoji razlika u korist tužitelja u ovom postupku, a tuženika u navedenom drugom postupku . U tom nalazu je ujedno utvrđeno da je omjer prinosa na osnovni kapital banke u odnosu na bankarski sektor RH za 2013.g. 228,37 % odnosno 128,37% je viši u odnosu na bankarski sektor RH a čime je potvrđeno da je tužitelj kao tadašnji predsjednik uprave tuženika doprinijelo da tuženik ostvari izvrstan poslovni rezultat pa je time tužitelj kao tadašnji predsjednik uprave ostvario pravo na bonus primjenom koeficijenta iz čl. 3.2.4. Ugovora. Tužitelj posebno naglašava da tuženik u ovom postupku kao tužitelj u postupku P-3335/16 nije imao nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka a navedeni nalaz i mišljenje prihvatio je sud u cijelosti. Tužitelj navodi kako je sud u navedenom predmetu, tada nepravomoćne presude zauzeo stav kako se isplata bonusa tužitelju, u navedenom predmetu tuženiku isključivo veže uz čl. 21. Ugovora kao osnovica za obračun uz napomenu da je prije isplate bonusa za godine 2011. – 2013. NO tuženika prihvatio financijska izvješća za svaku od pojedinih godina te je tužitelju po toj osnovi mogla biti isplaćena i veća svota novčanih sredstava od one koju je primio. U navedenoj tužbi tužitelj je naveo kako smatra da je pravomoćno okončanje spora koji se pred ovim sudom vodio pod brojem P-3335/16 prethodno pitanje u postupku po ovoj tužbi. Nastavno tužitelj navodi da imajući u vidu činjenicu da je tužitelj primio manji iznos bonusa za poslovnu 2013. no što ga po Ugovoru pripada podnio tužbu i tadašnjim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 1.045.809,23 kn s kamatom i troškom postupka.

4. Ovaj sud je rješenjem P- 886/19 od 10. prosinca 2019. prekinuo ovaj parnični postupak do pravomoćnog dovršetka postupka u predmetu ovog suda P-3335/16 koje je rješenje po žalbi tuženika ukinuto Rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-698/20 od 11. veljače 2021.

5. U svom odgovoru na tužbu od 11. lipnja 2019. tuženik navodi kako tužitelj nije stekao pravo na isplatu bonusa za 2013. preko iznosa na koju isplatu mu tuženik daje pravo. Tuženik ukazuje da su čl. 2. Ugovora utvrđeni kriteriji za isplatu bonusa te da pored ostvarivanja poslovnih rezultata iz čl. 32. Ugovora je trebalo ispuniti i kriterij ; odluka tuženikovog NO iz čl. 3.5. Ugovora o prihvaćanju godišnjih financijskih izvješća za godinu za koju se ima isplatiti bonus plaća ; odluke tuženikovog NO kojom će se nakon što se prethodno ispita jesu li i u kojoj mjer i ispunjeni kriteriji zadani Ugovorom u konkretnoj poslovnoj godini i tada utvrditi iznos tužiteljevog bonusa i pisane odluke uprave tuženika za isplatu bonusa za 2013.g.

6. Tuženik ne spori da su u 2013. ostvareni poslovni rezultati koji bi uz donošenje navedenih korporativnih odluka predstavljali osnovu za nastanak i dospijeće tužiteljevog prava za bonus 2013. i njegovu isplatu no da ni jedna od navedenih odluka nije donesena ili je njeno donošenje prouzročeno od strane tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik navodi kako nije sporno da je NO tuženika 31. ožujka 2014. prihvatio godišnja financijska izvješća ( dalje u tekstu GFI ) za 2013.g. koja su sastavljena i podnesena od strane uprave kojoj je tužitelj bio predsjednik no da rezervacija sredstva za isplatu bonusa tadašnjim članovima uprave nisu u tim izvješćima bila transparentno iskazana jer prema stavu tuženika članovi uprave pa tako i tužitelj u ovom postupku su od NO tuženika prikrivali isplate bonusa očito svjesni kako si isplaćuju ne pripadajuće iznose bonusa a radi čega je tužitelj u ovom postupku i pokrenuo tužbu u predmetu P-3338/16 i u tom smislu tužitelj ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka Tamare Miljuš. Nastavno u odgovoru na tužbu tuženik ukazuje na odredbu čl. 297 st. 4. ZOO-a vezano za načelo savjesnosti i poštenja a sve vezano za postupanje tužitelja navodeći da je tuženikov NO u financijskim izvješćima uočio rezervaciju sredstva za isplatu bonusa članovima uprave da kriteriji za isplatu bonusa ne bi bili ispunjeni upravo radi netransparentnog knjiženja rezervacije. Tuženik nastavno ukazuje na odredbe čl. 4.2. tuženikove Politike primitka od 20. lipnja 2013. a vezano za poštivanje odredbe iz čl. 5.2. Ugovora a vezano za donošenje odluke NO - a o pojedinačnoj osnovi o primicima članovima uprave tuženika koja je politika primitaka na snazi od 1. srpnja 2013. te tuženik naglašava kako njegov NO nikada nije donio odluku o varijabilnim primicima članovima uprave za 2013.g. radi čega ni taj kriteriji za isplatu bonusa nije ispunjen, a jednako tako po stavu tuženika nije ispunjen ni prema Poslovniku o radu tuženikove uprave a upravo takva odluka o isplati bonusa prema Poslovniku za 2013.g. ne postoji pa time ni taj kriterij nije ispunjen.

7. Tuženik ostaje kod toga da je tužitelj ostvario pravo na bonus samo u iznosu koji mu je tuženik priznao za 2013.g. i to prema formuli 12 x bruto-I godišnje isplaćene plaće iz čl. 12. Ugovora x koeficijent iz čl. 2.3.4. Ugovora x postotak iz odredbe IV.b.st.2 alineja 2 Odluke Vlade RH o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava a da je kako je navedeno tužitelj sebi za 2013. isplatio sebi veći bonus od onoga na koji mu tuženik daje pravo te da upravo radi navedenog tuženik tužitelju ne duguje ništa te da je upravo tužitelj isplatom ne pripadajućeg iznosa bonusa tuženiku prouzročio štetu. U trenutku podnošenja odgovora na tužbu ovosudni predmet P-3335/16. nije pravomoćno bio dovršen a sud je uvidom u sustav e -spis utvrdio da je isti i dalje u tijeku da se vodi pod brojem P-961/21 i da se nalazi na Vrhovnog sudu RH.

8. U svom podnesku od 10. rujna 2019. tužitelj u bitnome osporava navode odgovora na tužbu navodeći kako je nesporno i po samom tuženiku da tužitelju pripada pravo na bonus pa da je time i stav tuženika proturječan sam sebi jer je za 2013.g. bonus tužitelju nesporno isplaćen a da nisu bili ispunjeni kriteriji za isplatu istog, to tužitelju ne bi bio isplaćen nikakav bonus već tuženik diskreciono sebi daje za pravo da ocjenjuje da li tužitelju, opet kontradiktorno, pripada uopće pravo na bonus. Tužitelj navodi da je jedino relevantno pitanje odnosno suština ovog spora koja se plaća uzima kao osnovica za izračun visine bonusa – da li je to plaća iz čl. 2. vezano uz čl. 4. 2. kako tvrdi tužitelj ili je to plaća iz čl. 12. Ugovora kako tvrdi tuženik. U navedenom podnesku tužitelj detaljno elaborira kriterije za isplatu bonusa prema aktima samog tuženika ali i odlukama Vlade RH posebno ističući kako se odluka Vlade RH o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava nije primjenjivala u 2014. za rezultate u 2013. godini jer je ukinuta izmjenom odluke Vlade RH ( NN 77/14). Tužitelj posebno ukazuje na činjenicu da je NO tuženika 31. ožujka 2014. prihvatio GFI za 2013.g. te da je nesporno pa i između stranaka da su u 2013. ostvareni poslovni rezultati a prema kojima tužitelju na temelju čl. 3.2.4. Ugovora pripada pravo na bonus u iznosu od 150% bruto godišnje redovne plaće a da je kriterij prema čl. 3.5. Ugovora prihvaćanje GFI od strane NO jedini preduvjet za isplatu bonusa, te je u tom podnesku tužitelj ostao kod prijedloga za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka P-3335/16.

9. U svom podnesku od 09. listopada 2019. tuženik navodi da je tužitelju isplaćen bonus za 2013. u iznosu od 1.332.456,46 kn, što predstavlja bruto -I iznos bonusa, da ukupni tuženikovi troškovi nastali u vezi isplate bonusa tužitelju za 2013. godinu (bruto-II) iznose 1.561.638,97 kn, da tuženik ne priznaje tužitelju pravo na bonus za 2013. godinu. Tuženik ostaje kod stava da konstitutivni uvjeti da isplatu bonusa 2013. nisu bili ispunjeni ili je njihovo ispunjenje prouzročeno protivno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na bonus koji je tužitelju isplaćen za 2013. godinu, tuženik od tužitelja zahtjeva povrat bruto-I iznosa od 460.354,40 kn odnosno naknadu štete u ukupnom, bruto-II iznosu od 556.977,39 kn. Tuženik ne zahtjeva od tužitelja povrat iznosa bonusa za 2013. godinu do kojeg se dolazi primjenom sljedeće formule:

12 x bruto-I godišnje isplaćene plaće iz čl. 12 Ugovora x koeficijent iz čl. 3.2.4. Ugovora x postotak iz odredbe IV.b st. 2 alineja 2 Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (dalje u tekstu: Odluka VRH) = neto iznos bonusa, odnosno sasvim konkretno, ne zahtjeva povrat neto iznosa od 435.632,56 kn, koji predstavlja bruto-I iznos od 872.102,06 kn, te ukupni trošak za tuženika (bruto-II) u iznosu od 1.004.661,58 kn. Tuženik ujedno u navedenom podnesku radi preglednosti tuženik izlaže prikaz neto, bruto-I i bruto-II iznosa isplaćenog bonusa tužitelju za 2013. godinu, neto, bruto -I i bruto-II iznosa tužiteljevog bonusa po osnovi čije isplate tuženik od tužitelja ne zahtjeva naknadu štete, te neto, bruto-I i bruto-II iznosa razlike između bonusa isplaćenog tužitelju za 2013. i iznosa po osnovi čije isplate tuženik od tužitelja ne zahtjeva naknadu štete. Nastavno u podnesku od 13. studenog 2019. tuženik navodi da je tužitelj, kao ondašnji predsjednik tuženikove uprave, u okviru GFI izvještaja za 2013. ispravno knjižio rezervacije za bonus koji mu je za 2013. godinu isplaćen (a isplaćeno je više od onoga što bi tužitelju pripalo sve i da su konstitutivni uvjeti za stjecanje prava na bonus bili isplaćeni), tada tuženikov NO ne bi odobrio takva godišnja financijska izvješća i ne bi odobrio GFI na temelju kojih bi se tužitelju isplatilo nepripadajući iznos bonusa. Tuženik predlože izvesti dokaz saslušanjem bivših predsjednika i članova svog NO upravo na ove okolnosti te navodi da je ispunjenje ovog uvjeta za isplatu bonusa za 2013., tužitelj je prouzročio protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa se ima uzeti kao da isti i nije ispunjen te da način na koji je prouzročeno ispunjenje ovog uvjeta, predstavlja suštinu spora. Tuženik navodi da je tužitelj učinio nespornim da je iznos plaće, ugovoren odredbom čl. 2.1. Ugovora, bio podložan promjenama odnosno usklađenjima i da je upravo tako usklađeni iznos plaće iz čl. 2.1. Ugovora trebao služiti kao osnovica za obračun bonusa. Međutim, po tužitelju su se usklađenja iznosa plaće iz čl. 2.1. Ugovora trebala vršiti samo s obzirom na promjene valutnog tečaja i „zbog promjena temeljem godina radnog staža“. Prema tužitelju, „isplaćena plaća“ u smislu odredbi iz čl. 3 Ugovora predstavlja plaće usklađene samo s navedenim parametrima. Ostali parametri za usklađenje iznosa plaće zadani istim Ugovorom (čl. 12.1. Ugovora), po tužitelju se ne uzimaju u obzir, jer valjda ne utječu na iznos „isplaćene plaće“ u smislu odredbe iz čl. 3 Ugovora. Radi navedenog tuženik ukazuje na sadržaj odredbe čl. 12.1. Ugovora od 03.01.2011.: „Iznimno od odredbe člana 2. ovog Ugovora, Ugovorne strane utvrđuju da umjesto iznosa navedenog u točki 2.1. ovog Ugovora plaća predsjednika Uprave iznosi 3,2 prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj sukladno Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (NN 83/09 i 3/11)“ te navodi a je na primjenu Odluke Vlade RH tužitelj je pristao Ugovorom. Tuženik smatra da je tužitelj ikada i stekao pravo na bonus za 2013. godinu (a nije, jer za to nisu bile ispunjeni konstitutivni uvjeti na što je tuženik ukazivao u ranijim podnescima i samom odgovoru na tužbu ), iznos bonusa bio bi uvjetovan odredbama Odluke Vlade RH (pa tako i njenom točkom IV.b st. 2 alineja 2, jer je tuženik u naznačeno vrijeme, a to među strankama nije sporno, bio srednje veliko trgovačko društvo), već iz razloga jer je tako ugovoreno odredbom čl. 12.4. Ugovora te ističe da je odredbom čl. 12.4. Ugovora isplata bonusa ograničena parametrima i učincima Odluke Vlade RH te da suprotno tužiteljevim navodima, ona ovime nije tek odgođena, jer bi onda tako pisalo, već da je ona je Odlukom Vlade RH ograničena, kako u pogledu trenutka njenog izvršenja tako i u pogledu njenog iznosa.

10. U podnesku od 14. prosinca 2021. tužitelj dostavlja obračun isplaćenog bonusa tužitelju za 2013. godinu, koji je isplaćen na redovan račun tužitelju dana 4. srpnja 2014. u neto iznosu od 668.360,16 kuna. Iznos i datum isplate je vidljiv u posljednjem retku priloženog obračunskog lista, gdje je, osim traženog, vidljiv i cjelokupni obračun bonus plaće za 2013. godinu. te tužitelj navodi da je i samom tuženiku nesporno da je bonus za 2013. godinu isplaćen u navedenom neto iznosu od 668.360,16 kuna, budući je tuženik to izrijekom naveo u svom podnesku od 9. listopada 2019. godine u točki, a tužitelj ujedno ističe da je između strankama također nesporno i to da je tužitelj ostvario rezultate poslovanja temeljem kojih je ostvario pravo na bonus plaću za 2013. godinu iz članka 3.2.4. Ugovora od 3.1.2011. godine, tj. pravo na bonus plaću uz primjenu postotka od 150% bruto godišnje plaće, što je i sam tuženik potvrdio u svom odgovoru na tužbu od ali i precizno naveo u svom podnesku od 9. listopada 2019. Tužitelj navodi da je suština ovog spora utvrđivanje što prema Ugovoru od 3. siječnja 2011. predstavlja osnovicu za obračun bonusa za 2013. godinu; da li je to iznos iz članka 2. kako tvrdi tužitelj ili je to iznos iz članka 12.1. kako tvrdi tuženik, bez obzira što tuženik u cilju izbjegavanja svoje obveze neutemeljeno konstruira tzv. „konstitutivne uvjete“.

11. U prilog argumentaciji da je to osnovica iz članka 2. Ugovora, tužitelj još jednom ukazuje na: sadržaj Ugovora ; Članak 12.1. Ugovora referira se isključivo na članak 2. Ugovora (redovna primanja - redovna plaća), a ne i na članak 3. Ugovora (varijabalna primanja - bonus plaća), što je potpuno i logično, jer Ugovorom nije ugovoreno da bi osnovica za izračun bonusa bila plaća definirana člankom 12.1., već je osnovica upravo redovna plaća ugovorena člankom 2. Ugovora na koju se čl 3. Ugovora (koji uređuje bonuse) izravno referira. Nastavno, u prijelaznim odredbama Ugovora je člankom 12.1. isključivo ugovoreno smanjenje plaće te se stoga taj članak referira na čl. 2. Ugovora, ali prijelaznim odredbama nije ugovoreno nikakvo smanjenje iznosa bonusa ili izmjena osnovice za bonus. Tužitelj navodi da je iz teksta Ugovora razvidno da su stranke u članku 12.1. ugovorile isključivo to da će, iznimno od odredbe čl. 2. Ugovora, tužitelju za vrijeme trajanja Odluke Vlade RH biti isplaćivana manja plaća, odnosno da će umjesto iznosa navedenog u članku 2.1. Ugovora osnovica za izračun plaće biti u visini 3,2 prosječne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u RH. Nigdje u Ugovoru nije ugovoreno da bi umjesto iznosa navedenog u članku 3. Ugovora (koji uređuje bonus plaću) kao osnovica za izračun bonusa bile 3,2 prosječne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u RH (što piše u čl.12.1.). Dodatno, u članku 12.1. Ugovora je utvrđena neto plaća, dok se za izračun bonusa u skladu s čl. 3. Ugovora koristi bruto redovna plaća, a upravo takva bruto redovna plaća je utvrđena u čl. 2. Ugovora (u čl. 12.1. uopće nije definirana bruto plaća). U člancima 3.2.2. - 3.2.4. Ugovora (koji uređuje bonus plaću) jasno je određeno da se bonus plaća isplaćuje „prema bruto godišnjoj redovnoj plaći iz članka 2.“ Sam nadzorni odbor Banke (tuženika) je zauzeo stav da je osnovica za varijabilna primanja redovna plaća iz članka 2. uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Banka/tuženik je dana 10. rujna 2015. godine (godinu dana nakon odlaska tužitelja s mjesta predsjednika Uprave) isplatila tužitelju otpremninu koristeći kao osnovicu ugovorenu bruto plaću iz članka 2. uvećanu za minuli rad po osnovi članka 4.2. Ugovora. Tu osnovicu je utvrdio sam NO u Sporazumu od 29. rujna 2014. (citirani Sporazum je kao dokaz dostavljen u spis podneskom tužitelja od 10.9.2019.). Prema stavu tužitelja a tumačeći odredbe Ugovora od 3.1.2011. godine sam NO tuženika je već utvrdio da osnovicu za obračun i isplatu svih varijabilnih primanja (bonus i otpremnina) predsjednika Uprave; tužitelja predstavlja redovna bruto plaća iz članka 2. i 4.2. Ugovora.

12. Tužitelj također ističe da je u ovosudnom predmetu broj: P-3335/2016 (s obrnutim ulogama) prvostupanjski sud također utvrdio da prema Ugovoru od 3.1.2011. godine osnovicu za obračun bonusa predstavlja bruto redovna plaća iz članka 2. i 4.2. Ugovora. U odnosu na Odluku i Vlade RH (nakon citiranih izmjena i dopuna – Narodne Novine br. 77/2014) za bonus iz 2013. tuženik navodi da ne postoji nikakvo ograničenje za njegovu isplatu, niti se može primijeniti postotak od 70% primjenom točke IV.b Odluke Vlade RH kao maksimalni iznos godišnje bruto plaće. Tužitelj navod da je Odluka Vlade RH je akt vlasničkog raspolaganja i nije propis što proizlazi iz njene osnove donošenja budući je osnova donošenja Odluke Vlade RH članak 10. i članak 30. st. 2. Zakona o Vladi RH (NN br. 01/98, 15/2000, 117/2001, 199/2003, 30/2004 i 77/2009) koji glase: „Članak 10. Vlada ili od nje ovlašteno tijelo upravlja, raspolaže i koristi se imovinom Republike Hrvatske, ako posebnim zakonom ni je drukčije određeno. Članak 30. st. 2. Vlada donosi odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama. Odlukom se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis.“ Zaključno tužitelj navodi da Odluka Vlade RH nije propis nego akt vlasničkog raspolaganja što to proizlazi iz same osnove donošenja (čl.10. i 30. Zakona o Vladi) kao i iz ustavnosudskog stajališta ( odluka Ustavnog suda U-II-6323/2014. ) prema kojemu Odluka Vlade RH nema obilježjima generalnosti i apstraktnosti. Sukladno ustavnosudskoj praksi, Vlada RH ne smije izravno uređivati (propisivati) unutarnja pitanja (primanja uprave) trgovačkih društava u kojima je vlasnik, te sukladno ustavnosudskoj praksi, te ako država uređuje unutarnja pitanja (primanja uprave) u trgovačkim društvima u kojima je vlasnik, to može činiti isključivo kao vlasnik (poduzetnik), a ne kao zakonodavac. Dakle, donošenjem akta o vlasničkom raspolaganju (a to je u ovom slučaju Odluka Vlade RH), taj akt može se provesti samo po pozitivnim propisima, tj. samo prema odredbama ZTD-a sklapanjem ugovora između uprave i nadzornog odbora. Ovdje je država izjednačena sa svakim drugim vlasnikom i nije zakonodavac. Tužitelj navodi da sukladno čl. 31. i 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske sudovi su obvezni poštivati pravna stajališta Ustavnog suda te da sukladno Zakonu o trgovačkim društvima primanja uprave jedino se mogu odrediti ugovorom između nadzornog odbora i uprave. Odluka Vlade RH kao vlasnički akt raspolaganja (a ne propis) ne može derogirati odredbe Zakona o trgovačkim društvima, niti je to propis koji se izravno primjenjuje na sklopljene ugovore. Ugovori između uprave i nadzornog odbora primjenjuju se dok ne prestanu važiti na jedan od zakonom predviđenih načina - sukladno odredbama članka 360. do 369. Zakona o obveznim odnosima, koje ne predviđaju da ugovori prestaju odlukom vlasnika (pa bila to čak i Vlada RH). Tužitelj navodi da je suština ovog spora utvrđivanje što prema Ugovoru od 3.1.2011. predstavlja osnovicu za obračun bonusa za 2013. godinu - je li to iznos iz članka 2. kako tvrdi tužitelj ili je to iznos iz članka 12.1. kako tvrdi tuženik, bez obzira što tuženik u cilju izbjegavanja svoje obveze neutemeljeno konstruira tzv. „konstitutivne uvjete“

13. U podnesku od 10. siječnja 2022. tuženik je osporio navode tuženika ostajući kod navoda kao uvjeti isplatu bonusa iz Odluke Vlade RH u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni. Tuženik navodi da nije sporno da ne postoji odluka tuženikovog NO kojom bi realizaciju plana restrukturiranja tuženika u 2013. godini bila pozitivno ocijenjena (u smislu odredbe iz čl. I. st. 2. toč. 1. Odluke o izmjeni i dopunama Odluke Vlade RH od 19. travnja 2012. odnosno time izmijenjenog čl. IV. Odluke Vlade RH). Nije sporno ni to da ne postoji odluka tuženikovog NO kojom bi na tragu čl. I. st. 3. i 4. Odluke o izmjeni i dopunama Odluke Vlade RH od 19. travnja 2012. (odnosno time izmijenjene odredbe čl. IV. Odluke Vlade RH) bili utvrđeni kriteriji za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova tuženikove uprave. Jednako tako nije sporno da tuženikov NO odbor nikada nije donio odluku o razvrstavanju tuženika u smislu odredbe iz čl. II. Odluke o izmjeni i dopunama Odluke Vlade RH od 19. travnja 2012. odnosno time izmijenjenog čl. IV.a Odluke Vlade RH.

14. Odlukom o izmjeni odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ( Narodne Novine br. 3/11 od 17. prosinca 2010. produženo je važenje Odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ( Narodne novine" broj 83/09) od 31. prosinca 2011. Dakle, za 2011. godinu nije bila dopuštena isplata varijabilnog dijela plaće tuženiku kao predstavniku uprave tužitelja. Odlukom Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava od 5. siječnja 2012. (Narodne Novine br. 3/12) produženo je važenje Odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 31. prosinca 2012.

15. Međutim, Odlukom Vlade Republike Hrvatske o izmjeni i dopunama Odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 19. travnja 2012. ( Narodne Novine br. oj 46/12) izmijenjena je točka IV. Odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ( Narodne Novine br. 83/09, 3/11 i 3/12) na način da je omogućena isplata varijabilnog dijela plaće pod određenim uvjetima. Propisano je da NO može za predsjednike i članove uprave ugovoriti varijabilni dio plaće između ostalog ako se radi o trgovačkom društvu koje posluje s dobiti u 2012. godini i u kojem je nadzorni odbor pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva. Propisani su i posebni kriteriji koji moraju biti zadovoljeni za mala, srednja i velika i velika trgovačka društva da bi se članovima uprave mogao isplatiti varijabilni dio plaće. Nastavno , Odlukom Vlade Republike Hrvatske o dopuni Odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 21. veljače 2013. ( Narodne Novine br. 22/13) propisano je da se pravila iz odluke o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ( Narodne Novine br. 83/09,3/11,3/12 i 46/12) primjenjuju i za 2013. godinu. Dakle, za 2012. i 2013. godinu bilo je moguće isplatiti tuženiku varijabilni dio plaće.

16. Uvidom u navedeni Ugovor od 3. siječnja 2011. sud je utvrdio da Ugovor sadrži Polazne osnove te je utvrđeno „ smislu izloženog, svrha i predmet ovog ugovora jest reguliranje radnog odnosa, ovlaštenja, prava, obveza i odgovornosti mr. OT prema Banci, s osnove njegova položaja predsjednika Uprave Banke, te prava i obveze Banke prema predsjedniku Uprave. „

Člankom  2. Ugovora ;

Redovna primanja (redovna plaća) t. 2.1. određeno je „ Ugovorne strane utvrđuju plaću predsjednika Uprave za vrijeme trajanja mandata, odnosno obnašanja funkcije predsjednika Uprave Banke u mjesečnom iznosu u protuvrijednosti od 11.245,00 eura bruto (što nakon odbitka poreza, prireza i doprinosa odgovara približno 5.000,00 eura neto osnovne plaće). Plaća predsjednika Uprave bit će isplaćivana u službenoj valuti Republike Hrvatske obračunato po prodajnom tečaju Hrvatske poštanske banke na dan plaćanja, dok je t. . 2.2. određeno „ Banka će isplaćivati plaću predsjedniku Uprave jednom mjesečno, kada i drugim zaposlenicima u Banci, za protekli mjesec. Člankom 3. Ugovora određeno je za Varijabilna primanja (bonus plaća) čl. 3. t 3.1. „ Pored plaće iz članka 2. ovog Ugovora Banka će, na način i prema uvjetima utvrđenim ovim ugovorom, isplatiti predsjedniku Uprave i bonus plaću, jednom godišnje, prema plaći iz članka 2. i točke 4.2. isplaćenoj za Relevantnu godinu, ukoliko se postignu odgovarajući poslovni rezultati koji su podrobnije razrađeni ovim člankom. T. 3.2. određeno je „. Predsjednik Uprave ima pravo na bonus plaću iz točke 3.1. ovog članka za svaku poslovnu godinu zavisno od Ostvarenog povrata na prosječni kapital Banke („Return on Average Equity – ROAE“) u odnosu na prosječni ostvareni povrat na prosječni kapital (ROAE) bankarskog sustava Republike Hrvatske i to kako slijedi: Za ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) manji za 25% i više u odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH predsjednik Uprave nema pravo na bonus plaću. Za ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) koji je jednak ili manji do 25% i više u odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH predsjednik Uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 50% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2. Ugovora, isplaćene za Relevantnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća. T. 3.2.3. Ugovora određeno je da za ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) koji je jednak ili viši do 25% i više u odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH predsjednik Uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 100% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2. ovog Ugovora, isplaćene za Relevantnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća. T. 3.2.4. Ugovora određeno je da ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) koji je viši preko 25% u odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH predsjednik Uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 150% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2. ovog Ugovora, isplaćene za Relevantnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća. T. 3.3. Ugovora određeno je da se za potrebe Ugovora neto dobit banke svake relevantne godine utvrđuje se na osnovi godišnjih revidiranih financijskih izvješća sačinjenih od strane ovlaštenih revizora Banke, dok se neto dobit bankarskog sustava, kao i podatci o osnovnom kapitalu bankarskog sustava utvrđuju prema podatcima koje objavljuje Hrvatska narodna banka za svaku relevantnu godinu. T. 3.4. Ugovora određeno je da bonus plaća niti u kojem slučaju ne može prijeći iznos od 150% bruto godišnje plaće iz članka 2. ovog Ugovora, isplaćene za poslovnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća. T. 3.5. određeno je da će Banka isplatiti bonus plaću predsjedniku Uprave u roku od 30 dana od dana kada Nadzorni odbor prihvati godišnja financijska izvješća za godinu za koju se ima isplatiti plaća.

17. Čl. 4 Ugovora ; Dopunska prava predsjednika uprave određeno je t. 4.1. da predsjednik Uprave ima pravo i na:

- korištenje automobila u vlasništvu ili posjedu Banke

- korištenje mobilnog telefona u vlasništvu Banke

- korištenje reprezentacije - korištenje računala i/ili prijenosnog računala u vlasništvu ili posjedu Banke. T. 4.2. određeno je da predsjednik Uprave ima prava, uključujući pravo i na druga primanja pored onih navedenih u ovom Ugovoru, a temeljem radnog odnosa u skladu s propisima i općim aktima Banke (pravo na godišnji odmor, pravo na dnevnice, pravo na uvećavanje plaće iz točke 2.1. ovog Ugovora za 0,5 posto za svaku navršenu godinu njegova radnog staža, kreditiranje) kao i ostali zaposlenici Banke. T . 4.3. određeno je da se banka obvezuje o svom trošku kod pouzdanog osiguratelja osigurati predsjednika Uprave na način. t. 4.4. određeno je da u slučaju prestanka Ugovora zbog isteka mandata iz točke 8.1. ili iz razloga navedenih u točki 8.2. ili 8.4. ili točki 8.6., predsjednik Uprave ima pravo nastaviti koristiti policu osiguranja iz točke 4.3. Ugovora, te će se uplaćeni iznos smatrati kao da ih je uplatio sam osiguranik. Čl. Ugovora određena su prava predlaganja uprave tuženika, obaveze predsjednika uprave, čl. 7 Ugovora određena je dužnost predsjednika uprave vezano za čuvanje poslovne tajne i povjerljivih informacija, a čl. 8 određeno je trajanje i prestanak važenja Ugovora te je navedeno da je Ugovor sklopljen na vrijeme od 9. rujna 2014. do isteka mandata prema odluci NO od 12. kolovoza 2009. ( mandat tužitelju je istekao 9. rujna 2014. ) .

18. U čl. 12 Ugovora ; Prijelazne i završne odredbe; određeno je t. 2.1. da iznimno od odredbe članka 2. Ugovora, ugovorne strane utvrđuju da umjesto iznosa navedenog u točki 2.1. Ugovora plaća predsjednika Uprave iznosi 3,2 prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj sukladno Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne Novine br. 83/09 i 3/11). T. 12.2. određeno je da se odredbe točke 12.1. tog članka primjenjuju do 31. prosinca 2011. godine odnosno do isteka važenja Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne Novine br. 83/09 i 3/11). T. 12.3. određeno je da se plaća iz točke 12.1. istog članka definira u neto iznosu i na nju će Banka obračunati i platiti sve pripadajuće poreze, prireze, doprinose i druga davanja . T. 12.4. Ugovora određeno je da u koliko predsjednik Uprave ostvari poslovne rezultate tako da ostvari pravo na isplatu varijabilnog primanja (bonus plaće) sukladno odredbama članka 3. tog Ugovora, a da istodobno ta isplata bude ograničena Odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne Novine br. 83/09 i 3/11) tada će se ta isplata obaviti nakon isteka važenja te zabrane temeljem predmetne Odluke, na način da će se iznos isplate uvećati za odgovarajuću kamatnu stopu na štednju koja je bila važeća za to razdoblje, od dana kada je trebala biti izvršena isplata, prema odredbi iz točke 3.5., pa do stvarnog dana isplate.

19. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br,. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22., 114/22. i 155/23. dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan . Nastavno odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju dok je odredbom čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji 1226/2024. od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a primjenom pravila o teretu dokazivanja sud činjenično stanje smatra utvrđenim.

20. Među strankama nije sporno da tužitelj ima pravo na bonu no sporno je što prema Ugovoru od 3. siječnja 2011. predstavlja osnovicu za obračun bonusa za 2013, ; dali je to iznos iz čl. 2 Ugovora po stavu tužitelja ili iznos iz čl. 12. 1 Ugovora po stavu tuženika, a prema kojem je po tuženiku tužitelju isplaćen bonus. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio predsjednik uprave tuženika od 10. rujna 2009. do 9. rujna 2014., te da mu je od strane tuženika isplaćen bonus za 2013. u iznosu od 1.332.456,46 kn ( tako i u t. 4.7 Nalaza i mišljenja vještaka.) te da je NO tuženika 31. ožujka 2014. prihvatio GFI za poslovnu 2013.

21. Sud je izvršio uvid u spis i to Ugovor o obavljanju poslova predsjednika uprave zaključen 3. siječnja 2011. između tužitelja i tuženika ( list 7-18 spisa); GFI za 2013. ( list 19-20 spisa); dio sadržaja ovosudnog spisa P-3335/2016 ( list 22-75 spisa); Nalaz i mišljenje vještaka Tamare Miljuš od 9. travnja 2018. u predmetu P -3338/2016 ( list 86-90); politiku primitka tuženika od 20.06.2013. ( list 91-110 spisa); Poslovnik o radu uprave tuženika iz prosinca 2011. ( list 143-152 spisa); Sporazum o provedbi međusobno ugovorenih prava i obaveza predsjednika Uprave Banke u proteklom mandatu nakon isteka njegova ugovorenog roka s danom 9. rujna 2014. ( list 175); Odluke Vlade o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava Narodne Novine br. 77/14 ( list 181-182 spisa); godišnje izvješće tuženika za 2013. iz ožujka 2014. ( list 256 -265 spisa); Odluku Ustavnog suda RH U-I-928/2000 od 22. studenog 2006. ( list 299-301 spisa); Nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića dipl. oec. stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire od 2. prosinca 2024. iz Darfin d.o.o. ( list 590 -637).

22. Sud je održao je 9 ročišta te je proveo dokaz saslušanjem svjedoka UT i NT te je proveo i financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dariu Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

23. U svom iskazu danom na ročištu 24. studenog 2021. zamjenik predsjednika NO tuženika UT je naveo da je sam Ugovor s tužiteljem potpisao tadašnji predsjednik NO GT da nije bilo Aneksa tom Ugovoru da je tužitelj ispunjavao sve svoje ugovorne obaveze, da je GFI za 2013. bio prihvaćen, da je o pitanju isplate bonusa saznao prvi put kada je predsjednik saborskog odbora FT o tome govorio u negativnom kontekstu vezano za narušavanje reputacijskog ugleda banke. Na upit suca da li se u tijeku njegovog mandata raspravljalo o iznosima bonusa članovima uprave pa tako i tužitelju i da li je u tom smislu donesena ikakva odluka NO o isplati i visini isplate bonusa pa tako i tužitelju kao i drugim članovima uprave svjedok je naveo da se o tome nije raspravljalo niti je NO donosio bilo kakvu odluku u tom smislu . Naveo je da je NO prihvatio GFI za 2013. kao i revizorsko izvješće za taj period te da se ni u jednom od tih dokumenata kao ni u revizijskom internom postupku nije utvrdilo da bi postojala rezervirana sredstva za isplatu bonusa niti se o tome tematiziralo, niti mu je poznato da bi se radila naknadna revizija za GFI za 2013. Svjedok je naveo da je nakon dobivanja pravnog mišljenja i revizije isplaćen bonus za koji on smatra da je tužitelj imao pravo te da se ne sjeća u koju je kategoriju razvrstan tuženik ( srednje ili veliko trgovačko društvo) i da se sa sigurnošću ne može očitovati da li su se bonusi isplaćivali članovima uprave za 2014. i 2016. niti da se sjeća da je NO donio neku posebnu odluku vezano za isplatu bonusa predsjedniku i članovima uprave . Svjedok je u iskazu naveo da GFI za 2013. ne bi bio prihvaćen i da bi NO reagirao da su rezervirana i isplaćena sredstva na ime bonusa predsjedniku i članovima uprave koji im ne bi pripadali te da ni u revizorskom izvješću nije bilo naznačeno da GFI sadrži ne pripadajuće iznose bonusa. U iskazu je svjedok naveo a na upit da li je NO trebao donositi odluke o isplati bonusa predsjedniku i članovima uprave da prema njegovom saznanju i onome što proizlazi iz Ugovora nije bilo potrebno donositi posebno odluku o isplati bonusa te da u vrijeme njegovog mandata revizor nije imao nikakvih primjedbi u odnosu na rezerve i sam GFI te da nikakve rezerve odnosno primjedbe nisu bile sadržane u revizorskim izvješćima vezano za isplatu bonusa . Naveo je u iskazu da je pravo revizora ta traži dokumentaciju vezano za GFI no da se radi protoka vremena detalja ne sijaća, no da je revizoru bilo dostavljano sve što je bilo potrebno za izradu GFI-a.

24. Na ročištu dana 24. studenog 2021. predsjednik NO NT je naveo kako mu je poznato da je Ugovor od 3. siječnja 2011. zaključen s tužiteljem zapravo tipski Ugovor koji se sastavljao sa članovima i predsjednikom uprave te da se ne sjeća da je bilo Aneksa tom Ugovoru, navodi da je tužitelj ispunjavao sve svoje obaveze kao predsjednik uprave te da mu ništa nije poznato o isplati bonusa tužitelju za 2013., ni da li je prihvaćen GFI za 2013. , niti mu je poznato da bi NO donio neku odluku o isplati bonusa te je naveo da se i ne sjeća da bi na sjednicama NO bilo rasprave o isplati bonusa. Svjedok je naveo da nema ni nikakvih saznanja o rezervacijama za isplatu bonusa za 2013.g. niti mu je poznato da bi uopće bonus predsjedniku ili članovima uprave bio isplaćen te da nema saznanja ako su isplaćeni da li su isplaćeni osnovano ili neosnovano. Svjedok je naveo da se sjeća da je vezano za isplatu bonusa bila na snazi odluka Vlade o zabrani isplate bonusa te misli da isplate bonusa i nije bilo niti da je NO u tom smislu donosio ikakvu odluku.

25. Sud smatra da je za predmet ovog spora prvenstveno je relevantna odredba čl. 2.1. Ugovora od 3. siječnja 2011. kojom je propisano da ugovorne strane utvrđuju plaću predsjednika uprave za vrijeme trajanja mandata odnosno obnašanja funkcije predsjednika uprave Banke u mjesečnom iznosu . Čl. 3. Ugovora od 3. siječnja 2011. odnosi se na varijabilna primanja (bonus plaća). Njime je prvenstveno propisano da će pored plaće iz čl. 2. tog Ugovora, a na način i prema njime utvrđenim uvjetima, tuženik ( banka ) isplatiti predsjedniku uprave i bonus plaću, jednom godišnje, prema plaći iz čl. 2. i toč. 4.2. isplaćenoj za relevantnu godinu, ukoliko se postignu odgovarajući taksativno navedeni poslovni rezultati. Navedeni poslovni rezultati sastoje se u slijedećem:

a) predsjednik uprave nema pravo na bonus plaću ukoliko je ostvareni povrat na prosječni kapital banke manji za 25% i više u odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH;

b) predsjednik uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 50% bruto godišnje redovne plaće ukoliko je ostvareni povrat na prosječni kapital banke jednak ili manji do

25% u odnosu na bankarski sektor;

c) predsjednik uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 100% bruto godišnje redovne plaće ukoliko je ostvareni povrat na prosječni kapital banke jednak ili viši do 25% i više u odnosu na bankarski sektor;

d) predsjednik uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 150% bruto godišnje redovne plaće ukoliko je ostvareni povrat na prosječni kapital banke viši preko 25% u odnosu na bankarski sektor.

26. Dopunska prava predsjednika uprave regulirana su i čl. 4. Ugovora od 3. siječnja 2011. Tako isti uz pravo na korištenje automobila u vlasništvu ili posjedu banke, korištenje mobilnog telefona u vlasništvu banke, korištenje reprezentacije te korištenje računala i/ili prijenosnog računala u vlasništvu ili posjedu banke, ima prava, uključujući pravo i na druga primanja pored onih navedenih u tom Ugovoru, a temeljem radnog odnosa u skladu s propisima i općim aktima Banke (pravo na godišnji odmor, pravo na dnevnice, pravo na uvećanje plaće iz toč. 2.1. tog Ugovora za 0,5% za svaku navršenu godinu njegova radnog staža, kreditiranje) kao i ostali zaposlenici banke.

27. Kako je navedeno Ugovor od 3. siječnja 2011. sadrži i dio koji nosi naziv "Prijelazne odredbe" (čl. 12. Ugovora) kojima je u toč. 12.1. propisano kako iznimno od odredbe čl. 2. tog Ugovora, ugovorne strane utvrđuju da umjesto iznosa navedenog u toč. 2.1. tog Ugovora plaća predsjednika uprave iznosi 3,2 prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj sukladno Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (NN 83/09 i 3/11). Primjena navedene točke 12.1. Ugovora ugovorena je do 31. prosinca 2011. odnosno do isteka važenja Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narode Novine br. 83/09 i 3/11). Naznačeno je da je plaća iz toč. 12.1. definirana u neto iznosu te da će banka na nju obračunati i platiti sve pripadajuće poreze, prireze, doprinose i druga davanja. Posljednjom toč. 12.4. Ugovora od 3. siječnja 2011. predviđeno je da ukoliko predsjednik uprave ostvari poslovne rezultate tako da ostvari pravo na isplatu varijabilnog primanja (bonus plaće) sukladno odredbama čl. 3. tog Ugovora, a da istodobno ta isplata bude ograničena Odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (NN 83/09 i 3/11) tada će se ta isplata obaviti nakon isteka važenja te zabrane temeljem predmetne Odluke, na način da će se iznos isplate uvećati za odgovarajuću tuženikovu kamatnu stopu na štednju koja je bila važeća za to razdoblje, od dana kada je trebala biti izvršena isplata, prema odredbi iz toč. 3.5., pa do stvarnog dana isplate. Nadalje, osnovu za isplatu bonusa tuženiku za 2011., 2012. i 2013. godinu čini Ugovor o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. Tim je pravnim poslom regulirano samo pravo na bonus, uvjeti pod kojima se to pravo ostvaruje i modalitet izračuna.

28. Managerski ugovor predstavlja inominantan ugovor jer kao ugovor nije egzaktno reguliran odredbama Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝ broj 35/2005., 41/2008., 78/2015. i 29/2018.; dalje u tekstu: ZOO). Prema ocjeni ovog suda Ugovor od 3. siječnja 2011. koji je tuženik imao sklopljen s poslodavcem predstavlja mješoviti ugovor (casus mixtus) koji uz obveznopravne sadrži i radnopravne elemente. Naime, tim su Ugovorom utvrđena prava, obveze i ovlasti člana uprave, primanja, beneficije i naknade troškova koji mu pripadaju u ugovorenom razdoblju. Takav Ugovor ima u najvećem dijelu bitne značajke managerskog ugovora, kako po nazivu ˝Ugovor o obavljanju poslova predsjednika uprave˝, tako i po sadržaju jer u svim člancima utvrđuje prava, obveze i ovlasti člana uprave. Međutim, u čl. 13. Ugovora propisano je slijedeće: ˝Ovaj Ugovor sadrži puni dogovor ugovornih strana, te se njegovim potpisom isključuju svi prethodni dogovori, usmeni ili pisani uglavci glede njegova predmeta postignuti između Banke i predsjednika Uprave, posebice Ugovor o radu na neodređeno vrijeme između predsjednika Uprave i predsjednika NO od 10. rujna 2009. godine, broj: 1212/09, te se više ne primjenjuje točka II.3. Politike plaća i ostalih primanja˝. Imajući navedeno u vidu, ovaj sud smatra da sporni ugovor ima djelomice značajke ugovora o radu, ali pretežito značajke managerskog ugovora . Pri tome se posebno ukazuje da iako se managerski ugovor ne temelji na odredbama Zakona o radu (Narodne Novine˝ br. 82/2001., 114/2003., 142/2003., 30/2004., 137/2004., 149/2009., 61/2011., 73/2013., 93/2014. i 127/2017.; dalje u tekstu: ZOR), već na odredbama ZOO-a i ima određene značajke ugovora o djelu (čl. 590. ZOO-a), u slučaju kao što je ovaj kada se radi o mješovitom pravnom poslu tada može imati i elemente ugovora o radu.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo jedinstveno materijalnopravno shvaćanje da se sadržaj managerskog ugovora treba pravno ocjenjivati i valorizirati prema odredbama ZOO-a, a ne ZOR-a (Revr 453/09 od 19. svibnja 2010., Revr 554/02 od 11. rujna 2002., Revr 283/03 od 25. rujna 2003). Nastavno, način na koji je regulirano pravo na bonus u Ugovoru od 3. siječnja 2011. predstavlja volju i suglasnost obiju strana da se u okviru njihova obveznog odnosa regulira i pitanje varijabilnih primanja. Ranije je već istaknuto da se kompletan čl. 3. Ugovora od 3. siječnja 2011. odnosi se na varijabilna primanja (bonus plaća) te da je njime propisano da će pored plaće iz čl. 2. tog Ugovora, a na način i prema njime utvrđenim uvjetima, Banka isplatiti predsjedniku uprave i bonus plaću, jednom godišnje, prema plaći iz čl. 2. i toč. 4.2. isplaćenoj za relevantnu godinu, ukoliko se postignu odgovarajući taksativno navedeni poslovni rezultati. Ukoliko se ima u vidu da je odredbom čl. 2.1. Ugovora od 3. siječnja 2011. propisano kako ugovorne strane utvrđuju plaću predsjednika uprave za vrijeme trajanja mandata odnosno obnašanja funkcije predsjednika uprave Banke u mjesečnom iznosu u protuvrijednosti od 11.245. - eura bruto onda se zaključuje da je prilikom izračuna visine bonusa na visinu bruto plaće potrebno pribrojiti odgovarajuće doprinose.

30. Sud također ukazuje da je na isti način, temeljem Ugovora od 3. siječnja 2011., tuženiku ugovorena i otpremnina (čl. 9.2. Ugovora – u visini od 12 prosječnih bruto mjesečnih plaća iz čl. 2. i toč. 4.2. Ugovora) koja je kao takva obračunata i isplaćena. Također se naglašava da je tužitelj prilikom izračuna i isplate otpremnine koristio varijable iz čl. 2. Ugovora od 3. siječnja 2011., pri čemu ovaj sud ne može sa sigurnošću utvrditi kada je i iz kojih razloga kod tužitelja došlo do različitog pravnog stava oko toga što se smatra osnovicom za visinu bruto plaće. Praksa sukontrahenata kojima preuzimaju određene ugovorne prestacije kao i praksa oko poimanja što čini osnovicu za izračun varijabilnih primanja razvidna je i iz izričaja odredbi Ugovor o radu o obavljanju poslova predsjednika uprave od dana 18. studenog 2004. iz kojih između ostalog proizlazi da ˝predsjedniku uprave pripada i bonus u iznosu od jedne bruto godišnje plaće˝. Tuženik je mogao, da je smatrao potrebnim izraditi nacrt Dodatka Ugovoru od 3. siječnja 2011., kojim bi u duhu stavova koje zastupa uredio položaj i primanja tužitelja kao predsjednika uprave, a što nije učinjeno.

31. Sud smatra da za visinu bonusa za 2013. nije mjerodavna Odluka Vlade Republike Hrvatske u smislu članka 11.2. Ugovora jer je ta odluka prestala važiti 31. prosinca 2011. Naime, u Odluci Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava od 5. siječnja 2012. koja je objavljena u Narodnim Novinama” br. 3/12 (a kojom je produljena primjena te odluke do 31. prosinca 2012.) je izričito navedeno da (izmijenjena) Odluka stupa na snagu 5. siječnja 2012. (točka II. te Odluke) pa stoga neovisno o tome što je tom Odlukom produljena primjena Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava do kraja 2012. godine, njome nije reguliran njezin retroaktivni učinak od 1. siječnja 2012. Dakle, budući da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora (barem privremeno) prestala važiti s 31. prosincem 2011., a nakon tog datuma (parnične) stranke nisu sklopile novi ugovor kojim bi (ponovno) regulirale visinu tužiteljeve plaće sukladno Odluci Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, to navedena Odluka u razdoblju nakon 1. siječnja 2012. godine nije mjerodavna za određivanje visine varijabilnog dijela plaće (bonusa) na kojeg tuženik ima pravo, već je za to razdoblje mjerodavna (izmijenjena) odredba članka 2.1. Ugovora. Međutim, Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 19. travnja 2012. dana je mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće (bonus plaće) za predsjednika i članove uprave pod određenim uvjetima (odnosno da nadzorni odbor može za predsjednika i članove uprave ugovoriti godišnju nagradu – varijabilni dio plaće i to: 1. u trgovačkim društvima koja su poslovala s dobiti u 2013. godini i u kojima je nadzorni odbor pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva, 2. u trgovačkim društvima koja nisu poslovala s dobiti u 2013. godini, pod uvjetom da je došlo do smanjenja gubitaka u poslovanju trgovačkog društva, da je nadzorni odbor ocijenio da je poslovanje u skladu s poslovnim planom društva za 2013. godinu i da je pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva, da nadzorni odbor određuje i kriterije za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, da se stimulativna nagrada može isplatiti jednokratno, nakon usvajanja financijskog izvješća za prethodnu godinu), a navedena odluka je dopunjena Odlukom o dopuni od 21. veljače 2013. i od 20. veljače 2014. na način da se pravila iz Odluke od 19. travnja 2012. primjenjuju i za 2013. i 2014. godinu. Dakle, nakon stupanja na snagu te Odluke od 19. travnja 2012. i ako su bili ispunjeni određeni uvjeti, bilo da je omogućeno ugovaranje bonus plaće za predsjednika i članove uprave, a po shvaćanju ovog suda time je omogućena i ponovna primjena odredbi ranije sklopljenih ugovora u dijelu kojima su uređene bonus plaće. Nastavno, Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke Vlade RH od 24.6.2014. godine (Narodne Novine br. 77/2014) je u točki V. cit. Odluke navedeno da se točke IV.a, IV.b i IV.e neće primjenjivati u 2014. godini na rezultate poslovanja u 2013. godini. Dakle, za 2013. godinu (koja je predmet ovog spora) ne postoji nikakvo ograničenje za isplatu bonusa, niti se može primijeniti postotak od 70% (kao maksimalni iznos godišnje bruto plaće) na koji se poziva tuženik tražeći primjenu točke IV.b pri utvrđivanju pripadajućeg iznosa bonusa tužitelju.

32. Odluka Vlade RH je akt vlasničkog raspolaganja i nije propis. To proizlazi iz njene osnove donošenja. Osnova donošenja Odluke Vlade RH su članak 10. i članak 30. st. 2. Zakona o Vladi RH (Narodne Novine br. 01/98, 15/2000, 117/2001, 199/2003, 30/2004 i 77/2009) koji glase: „Članak 10. Vlada ili od nje ovlašteno tijelo upravlja, raspolaže i koristi se imovinom Republike Hrvatske, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Članak 30. st. 2. Vlada donosi odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama. Odlukom se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis“ Sukladno samom zakonskom određenju, jasno je i izričito navedeno da odluke Vlade RH nisu propisi, pa tako ni Odluka o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne Novine br. 83/2009, 03/2011, 03/2012, 46/2012, 22/2012, 25/2014 i 77/2014) nije propis, nego akt raspolaganja imovinom RH.

33. Da je Odluka Vlade RH akt vlasničkog raspolaganja, a ne propis, osim navedene osnove donošenja i ustavnosudske prakse, proizlazi i iz samog sadržaja Odluke Vlade RH; čl. VI. Odluke Vlade RH glasi: „ Nadležna tijela trgovačkih društva iz točaka II. i III. ove Odluke dužna su provesti ovu Odluku u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu i o tome izvijestiti Vladu Republike Hrvatske.„ Iz navedene odredbe je jasno da se nadležna tijela trgovačkih društava zadužuju za provedbu Odluke, budući ista nema izravan učinak na konkretne odnose. Da je tomu tako, u prilog govori i stipulacija odredbe čl. VI. Odluke Vlade RH iz Odluke o izmjenama i dopunama Odluke Vlade RH od 24. lipnja 2014. godine (Narodne Novine br. 77/14), koja glasi: „Nadzorni odbori i drugi nadležni organi i tijela trgovačkih društava i pravnih osoba dužni su poduzeti sve potrebne radnje za provođenje ove Odluke, uključujući i sklapanje aneksa Ugovora sklopljenih s predsjednicima i članovima uprava, najkasnije u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove Odluke te su o tome dužni izvijestiti Državni ured za upravljanje državnom imovinom, odnosno Centar za restrukturiranje i prodaju, kao nadležna tijela u skladu sa zakonskim odredbama o upravljanju državnom imovinom.“

34. Sud kod navedenog ukazuje na odluku Ustavnog suda RH U-I-928/2000 od 22. studenog 2026. u kojoj je navedeno“ „... u slučaju pravnih osoba navedenih u osporenom članku 13b. ZOPDD, u kojima država ima većinska vlasnička prava ili je njihov osnivač, država ima položaj poduzetnika, što znači da svoja poduzetnička prava i interese ostvaruje sukladno mjerodavnom zakonu, kojim su uređena prava i obveze tih pravnih subjekata. Nadležnost i ovlasti uprave trgovačkog društva te prava članova uprave trgovačkog društva, uključivo i mjerila za određivanje njihovih primanja, propisani su ZTD i statutom društva.“ „Kad država sudjeluje u gospodarskim odnosima kao većinski vlasnik ili osnivač neke pravne osobe, ona nema ovlasti djelovati kao zakonodavac, već u tim gospodarskim odnosima ima jednak pravni položaj kao i drugi poduzetnici.“ „Ocjena je Ustavnog suda da su time nadležnim tijelima tih pravnih osoba oduzeta prava, glede određivanja plaća, koja imaju prema mjerodavnom propisu, čime su članovi uprava stavljeni u drugačiji pravni položaj u odnosu na članove uprava onih trgovačkih društava, odnosno ustanova čije plaće se utvrđuju putem upravljačkih mehanizama unutar samog trgovačkog društva, odnosno ustanove, što nije u skladu s Ustavom zajamčenom jednakošću svih pred zakonom. Stoga, zakonodavna intervencija države u uređenje pitanja iz područja upravljanja i uređenja unutarnjih odnosa u pravnim osobama u kojima država ima vlasnička ili osnivačka prava, u kojima, dakle, država ima pravni položaj poduzetnika, ima za posljedicu neustavnost takvih zakonskih odredaba.“

35. Dakle, država kao većinski vlasnik može konzumirati svoja vlasnička prava u trgovačkim društvima, ali samo kao i svi ostali vlasnici, sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima . Država u ulozi vlasnika (dioničara) ima jednaka prava i ovlasti kao i svaki drugi dioničar (privatni), a u opseg tih prava ne spada određivanje plaća izravnom primjenom vlasničkih odluka na primanja uprave, nego putem nadležnih tijela trgovačkih društava, sukladno ZTD-u (konkretno, sklapanjem ugovora između člana uprave i nadzornog odbora društva). Stoga, država kao dioničar ima ovlast provoditi svoju poslovno-vlasničku politiku u trgovačkim društvima u svom vlasništvu, ali isključivo putem nadležnih tijela i u skladu s pozitivnim propisima, a ne kao zakonodavac donošenjem zakona/propisa ili kojeg drugog pravnog akta. Dakle, država kao zakonodavac, čak ni zakonom a kamoli kojim drugim propisom ili aktom niže pravne snage, ne može intervenirati u uređenje unutarnjih odnosa u trgovačkim društvima u svom vlasništvu, uključivo određivanje primanja članovima uprava, nego se ista utvrđuju putem upravljačkih mehanizama unutar samog trgovačkog društva sukladno ZTD-u.

36. Sud ujedno ukazuje na recentnu praksu Vrhovnog suda RH koji je u odluci (presudi i rješenju) broj Rev-718/2023-3 od 23. travnja 2024. naveo da su su redovni sudovi dužni poštovati upravo navedenu odluku Ustavnog suda RH broj U-I-928/2000 od 22. studenog 2006. a kojom se kako je navedeno utvrđuje da Odluka VRH nije prisilan propis pa se ne smije izravno primjenjivati, odnosno da se moraju primijeniti odredbe ugovora sklopljenih između predsjednika/člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu RH. ( povezane odluke Vrhovnog suda RH s istim pravnim stajalištem broj Rev-2316/2018-3 od 28. ožujka 2023. i Revr-1734/2015-2 od 3. studenoga 2016., ) prema čemu se Odluka Vrhovnog suda RH ne može primjenjivati na bonus za 2013. godinu zbog primjene Odluke o izmjenama i dopunama Odluke VRH (NN 77/2014).

37. Nastavno u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 685/2024-2 od 4. veljače 2025. , a u odnosu na istu pitanje primjene Odluka Vlade RH navedeno je „ 11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-718/2023-3 od 23. travnja 2024. donesenoj u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji izražena su sljedeća pravna shvaćanja: "Stoga, ovdje se ne radi o naknadi za obavljeni rad tj. ne radi se o plaći i tražbini koja bi potjecala iz radnog odnosa, već o tražbini iz obveznopravnog odnosa koji nije utemeljen na odredbama ZR." "12. Vijeće revizijskog suda smatra da se, u situaciji kada je država u trgovačkom društvu jedini ili većinski vlasnik ili je njegov osnivač, i ne predstavlja javnu vlast, radi o gospodarskim odnosima u kojima vrijede prvenstveno dispozitivna načela i odredbe i poduzetnička sloboda kao i zabrana nejednakog postupanja, pa stoga ne može u svojstvu nositelja izvršne vlasti odlukama propisivati kriterije u pogledu osnova i visine stimulacije, osim ako su to ugovorne strane izričito ugovorile što ovdje nije slučaj." "15. Stoga je odgovor na pitanje iz revizije tuženika da se ne radi o prisilnom propisu slijedom čega odredbe ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, ni sami ugovori nisu ništetni." U skladu sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u gore citiranoj odluci odgovor na prvo pitanje u ovoj pravnoj stvari glasi: Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine", broj 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13, 25/14 i 77/14) nisu prisilno materijalno pravo, niti za posljedicu imaju ništetnost odredbi ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, koje su protivne navedenoj Odluci. 13. Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da sporna odredba ugovora o radu tužiteljice nije ništetna, jer prema shvaćanju revizijskog suda Odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ("Narodne novine", broj 83/09, 3/11 i 3/12) nije prisilno materijalno pravo. „. Prema navedenom sud smatra da Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke Vlade RH od 24. lipnja 2014. ( Narodne Novine br. 77/14. ) ne postoji nikakvo ograničenje za isplatu bonusa za 2013. g. niti se može primijeniti postotak od 70% kao maksimalni iznos godišnje bruto plaće.

38. Sud ujedno smatra da nisu osnovani navodi tuženika da tuženik nema pravo na isplatu bonusa zato što NO tuženika nije donio odluku o isplati tog bonusa budući da su stranke već ranije ugovorile uvjete koji se trebaju ispuniti da bi tužitelj stekao pravo na isplatu bonusa, a to je da je nadzorni odbor tuženika donio odluku kojom se prihvaća godišnje financijsko izvješće (a to je bilo 31. ožujka 2014.) i nespornu činjenicu između stranaka da su ostvareni ugovoreni poslovni rezultati, a ti uvjeti su u konkretnom slučaju bili ispunjeni. Dakle nije sporno među strankama da su 2013. ostvareni poslovni rezultati koji bi predstavljali osnovu za nastanak i dospijeće prava tužitelja na bonus za 2013. Nije sporno među strankama da je NO tuženika je prihvatio GFI za 2013. na sjednici 31. ožujka 2014., a koja izvješća je podnijela uprava društva čija je tužitelj bio predsjednik uprave.

39. Radi utvrđenja visine bonusa tužitelja za 2013. sud je rješenjem P- 1877/2021. od 25. rujna 2024. odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po vještaku za financije na okolnost :

- izračuna neto bonusa tužitelja za 2013. g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. ( uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Ugovora) x postotak iz članka 3.2.4. Ugovora, te iskazivanja bruto iznos bonusa iz izračunate neto vrijednosti, te izračuna:

a) razlike utvrđenog neto iznosa bonusa i isplaćenog neto iznosa bonusa b) razlike utvrđenog bruto iznosa bonusa i isplaćenog bruto iznosa bonusa

- izračuna neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 12. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. ( uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Ugovora) x koeficijent iz članka 3.2.4. ugovora x postotak iz odredbe IV. b. st. 2. alineja 2. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, te iskazati bruto iznos bonusa iz izračunate neto vrijednosti, te izračuna:

a) razlike utvrđenog neto iznosa bonusa i isplaćenog neto iznosa bonusa b) razlike utvrđenog bruto iznosa bonusa i isplaćenog bruto iznosa bonusa II , a za vještaka je određen Daro Prpić dipl. oec. za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz društva Darfin d.o.o.

40. U svom nalazu i mišljenju od 2. prosinca 2024. sudski je vještak naveo da su tužitelj i NO dana 3. siječnja 2011.g. zaključili tzv. managerski ugovor i to ugovor o obavljanju poslova predsjednika Uprave, NO tuženika je dana 31.3.2014. prihvatio godišnja financijska izvješća za poslovnu 2013.g., tužitelju je za poslovnu 2013.g., temeljem članka 3.2.4. Ugovora, pripalo pravo na bonus u iznosu od 150% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2.1. ugovora, na način da bruto iznos tužiteljeve godišnje redovne plaće iz članka 2.1. ugovora predstavlja osnovicu iz koje se, uz primjenu koeficijenta iz članka 3.2.4. ugovora, te uz primjenu uvećanja za minuli rad prema članku 4.2. ugovora, obračunava neto iznos tužiteljevog bonusa i da je banka (tuženik) kao isplatitelj primitka na taj iznos dužna obračunati i uplatiti pripadajuće poreze, doprinose te ostala javna davanja.

41. U nalazu i mišljenju sudski vještak je naveo da je u predmetu posl.br. P- 3335/2016 provedeno je financijsko vještačenje ( po istom vještaku ) , da je dana koji je dana 27. kolovoza 2018. izrađeno o nalaz i mišljenje, te dopunu od 28. studenog 2018., iz kojeg proizlazi da postoji razlika u iznosu bonusa prema obračunima tuženika (tamo tužitelja) koji su isplaćeni tužitelju (tamo tuženiku) i izračunatih bonusa prema vještačkom nalazu da su trebali pripasti tužitelju (tamo tuženiku), te stoga, konkretno za poslovnu 2013.g., proizlazi razlika u korist ovdje tužitelja (tamo tuženika): neto bonusa u iznosu od 1.045.809,23 kn , bruto I bonusa u iznosu od 2.084.946,64 kn, troška bonusa (bruto II) u iznosu od 2.375.209,40 kn . S obzirom na činjenicu da je tužitelj primio manji iznos bonusa za poslovnu 2013.g. nego što ga po ugovoru pripada, tužitelj podnosi tužbu i predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.045.809,23 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te da tuženik na taj iznos prilikom isplate obračuna i uplati pripadajuće poreze, doprinose i ostala javna davanja.

42. Sudski je vještak nastavno u Nalazu i mišljenju naznačio odredbe čl. 3., 3., 4., te 12 Ugovora tužitelja i tuženika od 3. siječnja 2011. te je naveo da je pod. t. 3 do 4. 5 Ugovora Izračun neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. ugovora) x postotak iz članka 3.2.4. Ugovora, te iskazivanja bruto iznosa bonusa iz izračunate neto vrijednosti, te izračuna: razlike utvrđenog neto iznosa bonusa i isplaćenog neto iznosa bonusa, razlike utvrđenog bruto iznosa bonusa i isplaćenog bruto iznosa bonusa 3.1. Izračun 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. ugovora)

43. Vještak je naznačio je da sukladno čl. 2.1. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika Uprave od 3.1.2011. ugovorne strane utvrđuju plaću predsjednika Uprave za vrijeme trajanja mandata, odnosno obnašanja funkcije predsjednika Uprave Banke, u mjesečnom iznosu u protuvrijednosti od 11.245,00 eura bruto, plaća predsjednika Uprave bit će isplaćivana u službenoj valuti RH obračunato po prodajnom tečaju Hrvatske poštanske banke na dan plaćanja. Vještak je dostavio izračun 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. ugovora ) tablično prikazavši za period datuma plaćanja od 5. veljače 2013. do 9. siječnja 2014. , s naznakom bruto plaće u eur, prodajnom tečaju tuženika za eur na dan plaćanja, bruto plaće u kn, ura čunavanje minulog rada te ukupne bruto plaće u kn te je utvrdio da ugovorena bruto plaća iznosi 134.940,00 eur što primjenom ugovorenog tečaja iznosi 1.029.142,40 kn. Minuli rad primjenom postotka 11% za razdoblje od siječnja do studenog 2013. te postotka 11,5% za prosinac 2013.g. ukupno iznosi 113.637,19 kn te da ukupno 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. ugovora) iznosi 1.142.779,59 kn. te je naveo da postotak iz članka 3.2.4. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. iznosi 150%.

44. U odnosu na izračun neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. ugovora) x postotak iz članka 3.2.4. Ugovora a temeljem izračuna neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 2. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. ugovora) x postotak iz članka 3.2.4. Ugovora iznosi za 2013. 1.714.169,39 kn , te je utvrdio da bruto za neto bonus od 1.714.169, 39 kn iznosi 3.417.403,10 kn. Vještak je naveo da je izračun razlike utvrđenog bonusa (neto, bruto I) i isplaćenog bonusa (neto, bruto I) odnosno utvrdio je izračun matematičke razlike

- utvrđenog neto iznosa bonusa i isplaćenog neto iznosa bonusa

- utvrđenog bruto I iznosa bonusa i isplaćenog bruto I iznosa bonusa izračunate na način da se oduzimaju isplaćene vrijednosti od izračunatih, u kn i eur primjenom fiksnog tečaja konverzije eur te da je matematička razlika utvrđenog i isplaćenog bonusa iznose: za neto bonus 1.045.809,23 kn/138.802,74 eur, a za bruto I bonusa 2.084.946,64 kn/276.719,97 eur.

45. Vještak je izvršio provjeru izračuna na način da je izračunao bruto I za razliku neto bonusa 1.045.809,23 kn prema priloženoj tablici te je utvrdio da za razliku neto bonusa 1.045.809,23 kn izračunati bruto I iznosi 2.084.946,64 kn što odgovara matematičkoj razlici izračunatog i isplaćenog bonusa I (2.084.946,64 kn). Vještak je izvršio i izračun neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 12. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Ugovora) x koeficijent iz članka 3.2.4. ugovora x postotak iz odredbe IV. b. st. 2. alineja 2. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, te iskazati bruto iznos bonusa iz izračunate neto vrijednosti, te izračuna: razlike utvrđenog neto iznosa bonusa i isplaćenog neto iznosa bonusa i razlike utvrđenog bruto iznosa bonusa i isplaćenog bruto iznosa bonusa 4.1. Sukladno čl. 12.1. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika Uprave ugovorne strane utvrđuju da umjesto iznosa navedenog u točki 2.1. ovog Ugovora plaća predsjednika Uprave iznosi 3,2 prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj sukladno Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (NN broj 83/09 i 3/11). Uređenje plaće prema Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (NN broj 83/09) „ I Plaće predsjednika i članova uprava u trgovačkim društvima ne mogu se odrediti u većem iznosu od 3,2 prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj za mjesec travanj u tekućoj godini koju je objavio Državni zavod za statistiku. „

46. Vještak je naveo da iznos prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj za mjesec travanj u tekućoj godini (izvor: Priopćenje DZS broj 9.1.1/4 od 28.6.2013.g. te da su prosječne mjesečne isplaćene neto plaće zaposlenih za travanj 2013., javno dostupno na stranicama www.dzs.hr): 5. 478,00 kn a da je izračun neto mjesečne plaće predsjednika Uprave u visini 3,2 prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj 17.529, 60 odnosno da mjesečna neto plaća tužitelja za 2013.g. iznosi 17.529,60 kn. te da ukupno 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 12. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Ugovora) iznosi 460.448,31 kn te da postotak iz članka 3.2.4. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. iznosi 150%, te da postotak iz odredbe IVb st. 2 al. 2 Odluke Vlade RH ( Narodne Novine br. 46/12. od 23. travnja 2012. ) iznosi 70%.

47. Prema izračunu neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 12. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Ugovora) x koeficijent iz članka 3.2.4. ugovora x postotak iz odredbe IV. b. st. 2. alineja 2. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava Izračun neto bonusa tužitelja za 2013.g. primjenom formule 12 x bruto I mjesečna redovna plaća iz članka 12. Ugovora o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. (uvećana za minuli rad iz članka 4.2. Ugovora) x koeficijent iz članka 3.2.4. ugovora x postotak iz odredbe IV. b. st. 2. alineja 2. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava iznosi za 2013. g. 483.470,72 kn.

48. Vještak je iskazao bruto I za neto iznos bonusa iz izračunate vrijednsoti te je utvrdio da bruto I za neto bonus od 483.470,72 kn iznosi 963.857,11 eur te je naveo da je iz dokumentacije tuženika (platne liste, IP obrazac, Karton zaposlenika) za 2013.g. e razvidno da je tuženik iskoristio najviše dopuštenu osnovicu za obračun mirovinskog doprinosa I stup 566.424,00 kn, što je vještak uzeo u obzir prilikom izračuna u nalazu.

49. Prema navedenom izračun razlike utvrđenog bonusa (neto, bruto I) i isplaćenog bonusa (neto, bruto I) prema obračunskom listu za isplatu bonus za 2013. tužitelju su isplaćeni iznosi neto bonusa od 668.360,16 kn te bruto I bonusa od 1.332.456,46 kn. . U izračunu matematičke razlike , utvrđenog neto iznosa bonusa i isplaćenog neto iznosa bonusa i utvrđenog bruto iznosa bonusa i isplaćenog bruto iznosa bonusa izračunate na način da se oduzimaju isplaćene vrijednosti od izračunatih, u kn i eur primjenom fiksnog tečaja konverzije eur 7,53450 kn: za godinu 2013. ; utvrđen je iznos neto bonusa od 483.470,72 kn, isplaćen iznos neto bonusa iznosi 668.360,16 kn te se utvrđuje s razlika od minus 184.889,44 kn / minus 24.539,05 eur, a za istu 2013. godinu utvrđeni iznos bruto I bonusa je 963.857,11 kn, isplaćeni iznos bruto I bonusa utvrđen je u iznosu od 1.332 .456,46 kn te se ukazuje razlika u kunama ; minus 368.599,35 kn / minus 48.921,54 eur, dakle matematičke razlike utvrđenog i isplaćenog bonusa iznose: za neto bonus 184.889,44 kn/24.539,05 eur, za bruto I bonusa 368.599,35 kn/48.921,54 eur .

50. Vještak je izvršio provjeru izračuna na način da je izračunao bruto I za razliku neto bonusa 184.889,44 kn te je utvrdio da za razliku neto bonusa 184.889,44 kn izračunati bruto I iznosi 368.599,35 kn što odgovara matematičkoj razlici izračunatog i isplaćenog bonusa I (368.599,35 kn). Dakle sudski vještak je u svom Nalazu i mišljenju utvrdio u točki 3.5. na str. 5. da razlika između utvrđenog i isplaćenog iznosa bruto I bonusa iznosi 276.719,97 eur a isto je utvrdio i u točki 1.3. Zaključka Nalaza i mišljenja na str. 10.

51. Sud smatra kako je navedeno, da se bonus prema Ugovoru od 3. siječnja 2011. obračunava na ugovorenu osnovicu iz članka 2. te je s tim u vezi u članku 3., preciznije u člancima 3.2.2.-3.2.4. koji podrobnije definiraju pravo na bonus, određeno da se bonus plaća isplaćuje „prema bruto godišnjoj redovnoj plaći iz članka 2.“ .Dakle sud smatra da je NO tuženika utvrdio da bruto plaća iz članka 2. i članka 4.2. iz Ugovora od 3. siječnja 2011. godine predstavlja osnovicu za isplatu varijabilnih primitaka temeljem tog Ugovora, a navedeno je razvidno i iz Sporazuma od 29. rujna 2014. godine prilikom isplate otpremnine tužitelju.

52. Sud ukazuje na t. 3 Sporazuma od 29. rujna 2014. o provedbi međusobno ugovorenih prava i obaveza predsjednika Uprave Banke u proteklom mandatu nakon isteka njegovog ugovorenog roka s danom 9. rujna 2014. zaključenog između tuženika i tužitelja glasi; “ Srane Sporazuma suglasno utvrđuju obavezu Banke da predsjedniku uprave u u proteklom mandatu na zadnji dan radnog odnosa u Banci isplati otpremninu u iznosu od 12 ( slovima : dvanaest ) prosječnih bruto mjesečnih plaća iz čl. 2 i točke 4.2. Ugovora sukladno Odluci Nadzornog odbora banke od 3. rujna 2014. g. prema obračunu utvrđenom čl. 2 Ugovora, važećem na dan isplate otpremnine. „

53. Prema Nalazu i mišljenju sudskog vještaka te uslijed činjenice uvođenja eura kao službene valute, kao i zbog novog načina računanja zatezne kamate od 1. siječnja 2023. godine, tužitelj je svojim podneskom od 28. siječnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev te ga je postavio u neto iznosu sa zahtjevom da tuženik prilikom isplate obračuna i uplati pripadajuće poreze, doprinose i ostala javna davanja a zahtjev utvrđuje i iskazuje u bruto iznosu, tj. u bruto I iznosu navodeći da će prilikom isplate isplatitelj obračunati pripadajuće poreze i doprinose iz plaće i doznačiti ih javnim tijelima, dok će tužitelju preostati i biti isplaćen pripadajući neto iznos. Financijski vještak je u točki 3.5. na str. 5. svog nalaza i mišljenja utvrdio da razlika između utvrđenog i isplaćenog iznosa bruto I bonusa iznosi 276.719,97 eur . Isto je vještak utvrdio u točki 1.3. Zaključka na str. 10. svog nalaza i mišljenja.

54. Prema navedenom, a kako je ranije u obrazloženju ove presude navedeno, sud smatra da je za isplatu bonusa tužitelju za 2013. mjerodavna odredba čl. 2 i t. 4.2 Ugovora , te je u tom dijelu prihvatio izračun vještaka te sud smatra da je Ugovorom od 3. siječnja 2011. u članku 12. nesporno utvrđeno da se neto plaća iz Odluke Vlade RH primjenjuje samo za isplatu plaće, a ne i za isplatu bonusa . Sud smatra ujedno da tuženik nije ničime dokazao da rezervirana sredstva za isplatu bonusa nisu bila transparentno iskazana niti je tuženik dokazao da je tužitelj prikrivao isplate bonusa. Sud ponovno navodi da je NO tuženika prihvatio GFI za 2013. dana 31. ožujka 2014. te da u tom smislu netransparentnost rezerviranih sredstava za isplatu bonusa kao i prikrivanje isplate bonusa tužitelju nije bilo moguće a kako je navedeno tuženik na tu okolnost ne dostavlja nikakav dokaz niti iskaz svjedoka govori u prilog tim navodima . Ujedno nije sporno da su ostvareni poslovni rezultati prema kojima tužitelj na temelju čl. 3.2.4. pripada bonus u iznosu od 150% bruto godišnje redovne plaće a kriterij isplate prema čl. 3.5. Ugovora je upravo prihvaćanje GFI od strane NO tuženika te je to ujedno i kriteriji isplate bonusa. Jednako tako sud smatra da tužitelj kao predsjednik uprave tuženika u navedenom razdoblju nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja a kako to tvrdi tuženik. Navedeno proizlazi upravo iz činjenice prihvaćanja GFI -a za 2013. kao i iz iskaza svjedoka.

55. U svom iskazu svjedok UT kao i svjedok NT suglasno su naveli da je tužitelj ispunjavao svoje ugovorne obaveze kao predsjednik uprave dok je svjedok UT naveo da je NO tužitelja prihvatio GFI za 2013. da je bila rađena revizija i to naknadna za GFI za 2013. Navedeni svjedok je u iskazu naveo i da bi se svakako registriralo da bi NO reagirao da su članovima uprave rezervirana sredstva u ne pripadajućem iznosu te da je to uočeno da GFI ne bi bio prihvaćen a naveo je da isto nije utvrđeno ni u revizorskom izvješću odnosno naveo je da je revizorskom izvješću bilo naznačeno da GFI sadrži ne pripadajuće iznose bonusa da NO tuženika takav GFI i ne bi prihvatio. Nastavno svjedok je u iskazu naveo da za njegovog mandata revizor nikada nije imao primjedbi ili rezervi na GFI te da su i drugim članovima uprave bili isplaćivani bonusi a da o tome NO nije donosio neku posebnu odluku a što proizlazi i iz samog teksta Ugovora.

56. Prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima, sudionik u obvezno pravnom odnosu dužan je ispuniti svoju obavezu i odgovoran je za njeno ispunjenje. Na osnovu cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužitelj ispunio prema tuženiku obaveze koje je preuzeo prema Ugovoru od 3. siječnja 2011. no da tuženik nije u cijelosti ispunio svoju obavezu prema tužitelju preuzetu navedenim Ugovorom vezano za isplatu bonusa za 2013. Ujedno radi kašnjenja u plaćanju tužitelj ima pravo na zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a te je sud zaključno na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim slijedom čega je odlučeno kao u toč. 1.) izreke presude.

57. Budući je tužitelj uspio u parnici to mu je priznat trošak postupka sukladno odredbi čl. 155 i 154 ZPP te čl. 29 Zakona o obveznim odnosima te je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 29. travnja 2019. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 7/1 tarife HOK-a,za sastav podneska od 14. veljače 2024. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 8/1 tarife HOK-a, za sastav podneska od 21. kolovoza 2024. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 8/1 tarife HOK-a, za sastav podneska od 18. prosinca 2024. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 8/1 tarife HOK-a, za sastav podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 8/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 24. rujna 2019. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 10. prosinca 2019. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 8. rujna 2021. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 24. studenog 2021. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 11. svibnja 2022. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 5. veljače 2024. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 8. svibnja 2024. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje zastupanje na ročištu 5. rujna 2024. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a , zastupanje zastupanje na ročištu 18. ožujka 2026. u iznosu od 4.164,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK -a, što ukupno iznosi 58.296,00 eur , a na taj iznos tužitelju je priznat i PDV u iznosu od 14.574,00 eur eura temeljem Tbr.46 Tarife HOK-a. Tužitelju je ujedno priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eur te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eur, te mu je priznat i trošak vještačenja od 800,00 eura odnosno tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 74.997,22 eur sa zatraženom kamatom, slijedom čega je odlučeno kao u toč. 2. ) izreke presude.

U Zagrebu 4. svibnja 2026.

Sudac

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku