Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-607/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 22. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja ML, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika OL, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tuženika, 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210305608, sklopljenog dana 20. srpnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 20. srpnja 2007. godine po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod broj: OV11787/2007., u dijelu odredbe koji glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 107,05 eura (slovima: stosedam eura i pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25. srpnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 18. točke D Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210305608, sklopljenog dana 20. srpnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 20. srpnja 2007. godine po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod br. OV-11787/2007., u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 62,61 eura (slovima: šezdesetdva eura i šezdesetjedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 28. rujna 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.293,68 eura (slovima: tisuću dvjestodevedesettri eura i šezdesetosam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 4. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. prosinca 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da su dana 20. srpnja 2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210305608, potvrđen dana 20. srpnja 2007. godine po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova pod br. OV-11787/2007., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.267,83 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Također navodi da je predmetnim tipskim ugovorom u članku 2. stavku 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 24. srpnja 2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 806,56 kuna, odnosno 107,05 eura.

1.2. Tužitelj navodi da je odredbom članka 18. Točke D predmetnog Ugovora ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je dana 27. rujna 2012. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 471,77 kuna, odnosno 62,61 eura.

1.3. Dalje navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. Obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje navedenih naknada, te da naloži tuženiku da tužitelju isplatui iznos koji je naplatio na ime navedenih naknada.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora koju je odredio tužitelj u iznosu od 1.340,50 eura, te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 169,99 eura, što je iznos koji predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

2.2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedene ugovorne odredbe imala smatrati nepoštenima odnosno ništetnima. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je o naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj ističe da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Navodi da odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom.

3.1. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također nije se pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne ili izlazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja.

4. Rješenjem broj: P-607/2024-4 od 13. siječnja 2025. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dopis tuženika (stranica 7. spisa), ugovor o kreditu (stranica 9.-17. spisa), te je saslušao tužitelja.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 20. srpnja 2007. ugovor o kreditu broj: 3210305608 temeljem kojega je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 12.267,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nije sporno da je točkom 2. stavka 3. ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, te nije sporno da je odredbom članka 18. Točke D predmetnog Ugovora ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

8. Sporno je jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu temeljem kojih je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, sporan je iznos naknade, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru kupiti osobno vozilo te je otišao u auto kuću u [adresa] i izabrao vozilo te su ga iz auto kuće uputili da radi dizanja kredita ode u poslovnicu tuženika u [adresa]. Naveo je da je u banci pokazao dokumentaciju koju je dobio u auto kući u kojoj je bila navedena i cijena vozila. Naveo je da je ugovor sastavila banka te je sve odredbe ugovora o kreditu unijela banka te je on mogao utjecati jedino na iznos kredita. Naveo je da prilikom razgovora u banci nisu spominjali odredbe o ulaznoj naknadi ili naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Naveo je da je primijetio ove odredbe kada je čitao ugovor, ali se ne sjeća je li reagirao na način da je pitao službenika da li se te odredbe mogu izostaviti. Siguran je da mu u banci nisu ništa govorili o ovim naknadama niti su mu rekli koliko bi te naknade iznosile, te je on samo dobio ugovor kako bi ga pročitao i potpisao. Naveo je da je vozilo kupljeno novcem od kredita koristio za svoje osobne potrebe, a u vrijeme sklapanja ugovora je bio zaposlen te nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

10. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da tužitelj od strane službenika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, te o iznosu naknade. Također je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

12. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

16. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

17. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom . Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

18. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita, a temeljem odredbe članka 18. D platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP .

19. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

19.1. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren radi kupovine osobnog vozila.

19.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita.

21. Kako su navedene odredba Ugovora o kreditu ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

22. Uvidom u dopis tuženika (stranica 7. spisa) utvrđeno je da je tuženik od tužitelja dana 24. srpnja 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 806,56 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznosi 107,05 eura, te da je 27. rujna 2012. na ime naknade za konačnu otplatu kredita naplatio iznos od 471,77 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznosi 62,61 eura.

23. Slijedom toga, utvrđeno je da je tužitelj tuženiku platio ukupni iznos od 169,66 eura na ime naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te tužitelj ima pravo na povrat ovog iznosa.

24. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

24.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz dopisa tuženika (stranica 7.) vidljivo da je naknada za obradu kredita naplaćena 24. srpnja 2007., a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 27. rujna 2012., te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od sljedećeg dana od dana plaćanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

26. Vezano za vrijednost predmeta spora, treba navesti da je odredbom članka 37. stavka 1. ZPP propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva . Nadalje, odredbom članka 40. stavka 1. ZPP propisano da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svo tu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. Stavkom 2. istog članka propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

26.1. Tužitelj je u ovom postupku postavio dva tužbena zahtjeva, i to deklaratorni kojim traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te kondemnatorni kojim traži isplatu novčanog iznosa koji je tuženik naplatio na ime naknade, te je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu koji predstavlja zbroj vrijednosti ova dva zahtjeva. Tuženik je prigovorio da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, te je sud na pripremnom ročištu od 11. ožujka 2026. provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te je utvrdio vrijednost predmeta spora u istom iznosu koji je naznačio tužitelj, odnosno u iznosu od 1.340,50 eura. Tuženik neosnovano navodi da bi se vrijednost predmeta spora trebala odrediti u iznosu od 169,66 eura, koji iznos se odnosi na kondemnatorni zahtjev budući je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva, a i dokazi su se u ovom postupku izvodili prije svega radi utvrđivanja osnovanosti deklaratornog zahtjeva. .

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav zahtjeva za dostavu podataka u vrijednosti od 25 bodova, sukladno Tbr. 36. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife, za sastav podneska od 13. siječnja 2025. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2026. i 22. travnja 2026. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 475 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 950,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 237,50 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, odnosno ukupno 1.293,68 eura.

29. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 4. svibnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marijan Belčić, [adresa] Osijek – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb – pun. tuženika