Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-373/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 22. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 5103577441 od 31. svibnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužitelju AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 77,78 eura (slovima: sedamdesetsedam eura i sedamdesetosam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2007. po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja je do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3 a, da naknadi troškove ovoga parničnog postupka tužitelju AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 225,00 eura (slovima: dvjestodvadesetpet eura) uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja tj. od 4. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 225,00 eura (slovima: dvjestodvadesetpet eura).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. lipnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili 31. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103577441, kojim je ugovoren namjenski stambeni kredit za adaptaciju, u visini novčanog iznosa od 26.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 120 mjesečnih obroka.

1.1. Tužitelj navodi da navedeni Ugovor o kreditu u članku 10. stavku 1. sadrži odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazna naknada): „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

1.2. Tužitelj smatra da je takva odredba predmetnog ugovora o naplati naknade za obradu kredita protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da tuženik kao kreditor nije s tužiteljem kao korisnikom kredita posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 10. Ugovora o kreditu, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to i povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača.

1.3. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom navedenu odredbu ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da isplati iznos koji je naplatio temeljem navedene odredbe ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

2.1. Tuženik navodi da je sporna odredba ugovora o kreditu lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive

2.2. Navodi da je postupanje tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

2.3. Tuženik navodi da osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se naknadom za obradu kredita pokrivali sljedeći operativni i materijalni troškovi: operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezani regulatorni troškovi. Također navodi da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj navodi da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,50% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, pa je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti činidaba u smislu članka 4. i članka 7. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je ugovorna odredba kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje kreditoru prije korištenja kredita platiti 0,50 % naknade na iznos kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nepoštena i posljedično tome ništetna.

3.1. Tužitelj navodi da iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita i slično, sama činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje navodi tuženik nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako, nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

4. Rješenjem broj: P-373/2024-6 od 30. rujna 2024. sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

5. Podneskom od 6. ožujka 2026. tuženik je odustao od saslušanja svjedoka ŽI.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 5.-8. spisa), dopis tuženika (stranica 11. spisa), te je saslušao tužitelja.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Tijekom postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 31. svibnja 2007. ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607- 5103577441, temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 26.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nije sporno da je točkom 10.1. ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje od 0,500% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK.

9. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditu, te je li nastupila zastara potraživanja.

10. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je ima namjeru renovirati kat kuće u kojoj stanuje te je suvlasnik te kuće, radi čega je obišao više banaka u Vinkovcima te mu se kredit kod tuženika činio najpovoljniji. U banci je rekao za što mu treba kredit i u kolikom iznosu te je ugovor o kreditu sastavila banka koja je unijela i sve odredbe ugovora. On je pročitao ugovor o kreditu te ne može reći je li primijetio odredbu o plaćanju naknade budući se bazirao na iznos kredita i ratu kredita. U banci mu nitko nije rekao za što je ugovorena naknada, na što se odnosi ili koliko je iznos naknade. Naveo je da je s bankom mogao pregovarati jedino o iznosu kredita i roku otplate, a sve ostale odredbe u ugovor je unijela banka, te smatra da nije mogao utjecati na druge odredbe ugovora o kreditu kao niti odredbu o plaćanju naknade. Naveo je da je novac od kredita iskorišten za renoviranje kuće u kojoj živi, da je on plaćao rate kredita te da je kredit u cijelosti otplaćen. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen te nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Naveo je da mu u banci nije rečeno da je dužan platiti naknadu niti kada bi se ta naknada plaćala niti u kojem iznosu.

11. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da nije bila informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, te o iznosu naknade. Utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka, koja je unijela i odredbu o plaćanju naknade, te da se o ovoj odredbi nije moglo pregovarati.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškov i mogu promijeniti.

13. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita. Da je tome tako proizlazi i iz navoda tužitelja koji je izjavio da je odredbu o plaćanju naknade u ugovor unijela banka, te mu je rečeno da se ta odredba ne može mijenjati.

16. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva .

17. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

18. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom . Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

19. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 10.1 Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

20. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren za adaptaciju kuće.

20.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

21. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 10.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 0,500% na iznos kredita.

22. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23. Uvidom u dopis tuženika (stranica 11) utvrđeno je da je tuženik od tužitelja na ime naknade za obradu kredita dana 1. lipnja 2007. naplatio iznos od 586,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 77,78 eura , te je navedeni iznos tuženik dužan vratiti tužitelju.

24. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

24.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od 1. lipnja 2007.. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

27. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 27. rujna 2024. u vrijednosti 25 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2026. i 22. travnja 2026. u vrijednosti 25 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 12,5 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 112,5 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 225,00 eura.

28. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO.

29. Sud nije tužitelju priznao trošak za sastav podneska od 14. travnja 2026. budući je navode iz ovog podneska mogao iznijeti u tužbi ili u podnesku od 27. rujna 2024., tako da sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 4. svibnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Ivana Jurčević, B. Jelačića 2, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri d.o.o., Radnička cesta 22, 10000

Zagreb – pun. tuženika