Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-403/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 22. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika CA, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tuženika, 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. e), stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 3238674066, kreditna partija: 7106670479, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 28. kolovoza 2014., koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 152,63 eura (stopedesetdva eura i šezdesettri centa), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. rujna 2014. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 289,82 eura (slovima: dvjestoosamdesetdevet eura i osamdesetdva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 4. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 289,82 eura (slovima: dvjestoosamdesetdevet eura i osamdesetdva centa).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. kolovoza 2025.. podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 28. kolovoza 2014. godine tužitelj s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa], sklopio Ugovor o kreditu broj: 3238674066, kreditna partija: 7106670479, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 230.000,00 kuna, na rok od 180 mjeseci.

1.1. Navodi da je člankom 2. e), stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je dana 4. rujna 2014., tuženik tužitelju naplatio na ime predmetne naknade iznos od 1.150,00 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 152,63 eura.

1.2. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 2. e), stavkom 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.3. Navodi da tužitelj ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Navodi da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini prema vlastitoj odluci/aktu banke.

1.4. Navodi da se ugovori o kreditu često nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje.

1.5. Također navodi da okolnost da tužitelju banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. Navodi da kako je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 2. e), stavkom

1. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora koju je odredio tužitelj u iznosu od 1.479,85 eura, te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 152,63 eura, što je iznos koji predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenima odnosno ništetnima. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita.

2.2. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj navodi da tuženik u konkretnom slučaju niti ne tvrdi da se o spornoj odredbi pregovaralo prilikom odobravanja i sklapanja kredita, što dakle čini tu činjenicu ne pregovaranja nespornom. Osim navedenoga, tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, a što se nije odnosilo samo na ovopredmetnu naknadu.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-14. spisa), otplatni plan (stranica 22.-25. spisa), te je saslušao tužitelja.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 28. kolovoza 2014. ugovor o kreditu broj: 3238674066 temeljem kojega je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 230.000,00 kuna. Nije sporno da je točkom 2. e), stavkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelja platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

7. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, sporan je iznos naknade, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru kupiti stan radi čega je otišao u poslovnicu tuženika [adresa]. Za ovu banku se odlučio iz razloga što je već imao otvoren račun u toj banci, a također se raspitivao i u drugim bankama o uvjetima kredita. U banci je rekao koliki mu iznos kredita treba te je ugovor o kreditu sastavila banka. Naveo je da ga u banci nisu upozorili da će u ugovoru biti odredba o plaćanju ulazne naknade, te je on pročitao ugovor, ali ne može reći da je primijetio ovu odredbu. Naveo je da mu u banci nisu rekli koliki bi bio iznos naknade niti koja je namjena. Naveo je da je u vrijeme podizanja ugovora o kreditu bio zaposlen te nije bio vlasnik obrta, ali je bio vlasnik ustanove za obrazovanje odraslih, međutim predmetni ugovor o kreditu je sklopio kako bi financirao kupovinu stana u kojem je živio. Naveo je da je kredit otplaćen i da ga je isključivo on otplaćivao.

9. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da tužitelj od strane službenika banke nije bila informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, te o iznosu naknade. Također je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

10. Člankom 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., dalje u tekstu: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

14. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

15. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom . Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

16. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 2. e), stavka 1 Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 49. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 55. stavak 1. ZZP.

17. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 5. točke 15. ZZP određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

17.1. Saslušanjem tužitelja i uvidom u ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren radi kupovine stana.

17.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

18. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

19. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

20. Uvidom u otplatni plan utvrđeno je da je tuženik od tužitelja dana 4. rujna 2014. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.150,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznosi 107,05 eura, te da je 27. rujna 2012. na ime naknade za konačnu otplatu kredita naplatio iznos od 471,77 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznosi 152,63 eura

21. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

21.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz otplatnog plana je vidljivo da je naknada za obradu kredita naplaćena 4. rujna 2014., te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od sljedećeg dana od dana plaćanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

23. Vezano za vrijednost predmeta spora, treba navesti da je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.479,85 eura na način da je zbrojio vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva. Tuženik je prigovorio da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, te je sud na pripremnom ročištu od 4. veljače 2026. provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te je utvrdio vrijednost predmeta spora u vrijednosti zahtjeva za isplatu od 152,63 eura, a sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Revr- 475/08-2 od 27. listopada 2008., kao i drugih odluka viših sudova.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

25. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 14. listopada 2025. u vrijednosti 25 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 4. veljače 2026. i 22. travnja 2026. u vrijednosti 25 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 100 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 200,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno ukupno 289,82 eura.

26. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 4. svibnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Vedran Bikić, V. Nazora 11 B, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000

Zagreb – pun. tuženika