Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Draganu Antiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz [adresa], zastupane p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 08. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 04. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbi ili odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika zaključenog između tužiteljice KM, (PRIJE NM) OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], 52447 VIŽINADA kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKE ZAGREB - dioničko društvo, OIB 02535697732, Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, Podružnica Laguna, pod brojem: 9012182326 dana 20.12.2006. u Poreču, a koje glase: 1. „4.1 Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,25 % (slovima: četiri cijelih dvadesetpet posto) godišnje. 4.2 Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje za razdoblje od (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima:triđesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ U dijelu točke 4.1 „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,", a u dijelovima točke 4.2: a) „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te

urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima:triđesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“ b) „ u CHF" 2. „5. INTERKALARNA KAMATA u razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plača Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem." U dijelu: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." 4. „6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici RM OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po kamati iznos od 1.612,98 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na: iznos od 1,21 € od 31.1.2007. do isplate, iznos od 1,20 € od 28.2.2007. do isplate, iznos od 1,20 € od 31.3.2007. do isplate, iznos od 1,19 € od 2.5.2007. do isplate, iznos od 1,17 € od 31.5.2007. do isplate, iznos od 1,17 € od 30.6.2007. do isplate, iznos od 0,01 € od 31.7.2007. do isplate, iznos od 21,54 € od 31.8.2007. do isplate, iznos od 22,86 € od 30.9.2007. do isplate, iznos od 22,80 € od 31.10.2007. do isplate, iznos od 23,09 € od 30.11.2007. do isplate, iznos od 22,90 € od 31.12.2007. do isplate, iznos od 23,26 € od 31.1.2008. do isplate, iznos od 41,06 € od 29.2.2008. do isplate, iznos od 41,73 € od 31.3.2008. do isplate, iznos od 40,51 € od 30.4.2008. do isplate, iznos od 40,20 € od 31.5.2008. do isplate, iznos od 40,53 € od 30.6.2008. do isplate, iznos od 39,73 € od 31.7.2008. do isplate, iznos od 39,72 € od 31.8.2008. do isplate, iznos od 40,11 € od 30.9.2008. do isplate, iznos od 43,77 € od 31.10.2008. do isplate, iznos od 41,21 € od 30.11.2008. do isplate, iznos od 43,82 € od 31.12.2008. do isplate, iznos od 44,17 € od 31.1.2009. do isplate, iznos od 44,28 € od 28.2.2009. do isplate, iznos od 43,67 € od 31.3.2009. do isplate, iznos od 43,69 € od 30.4.2009. do isplate, iznos od 42,90 € od 31.5.2009. do isplate, iznos od 42,22 € od 30.6.2009. do isplate, iznos od 42,30 € od 31.7.2009. do isplate, iznos od 42,59 € od 31.8.2009. do isplate, iznos od 42,48 € od 30.9.2009. do isplate, iznos od 42,08 € od 03.11.2009. do isplate, iznos od 42,65 € od 30.11.2009. do isplate, iznos od 43,04 € od 31.12.2009. do isplate, iznos od 43,71 € od 31.1.2010. do isplate, iznos od 43,45 € od 28.2.2010. do isplate, iznos od 44,32 € od 31.3.2010. do isplate, iznos od 44,04 € od 30.4.2010. do isplate, iznos od 44,40 € od 31.5.2010. do isplate, iznos od 47,19 € od 30.6.2010. do isplate, iznos od 47,77 € od 31.7.2010. do isplate, iznos od 49,38 € od 31.8.2010. do isplate, iznos od 48,75 € od 30.9.2010. do isplate, iznos od 47,51 € od 31.10.2010. do isplate, iznos od 40,40 € od 30.11.2010. do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici KM OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate tečajnih razlika do konverzije iznos od 433,35 €.zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na: iznos od 1,54 € od 31.3.2008. do isplate, iznos od 11,39 € od 31.10.2008. do isplate, iznos od 1,17 € od 30.11.2008. do isplate, iznos od 12,09 € od 31.12.2008. do isplate, iznos od 13,76 € od 31.1.2009. do isplate, iznos od 14,49 € od 28.2.2009. do isplate, iznos od 12,20 € od 31.3.2009. do isplate, iznos od 12,57 € od 30.4.2009. do isplate, iznos od 9,57 € od 31.5.2009. do isplate, iznos od 7,01 € od 30.6.2009. do isplate, iznos od 7,59 € od 31.7.2009. do isplate, iznos od 9,07 € od 31.8.2009. do isplate, iznos od 8,91 € od 30.9.2009. do isplate, iznos od 7,50 € od 3.11.2009. do isplate, iznos od 10,14 € od 30.11.2009. do isplate, iznos od 12,08 € od 31.12.2009. do isplate, iznos od 15,18 € od 31.1.2010. do isplate, iznos od 14,38 € od 28.2.2010. do isplate, iznos od 18,39 € od 31.3.2010. do isplate, iznos od 17,52 € od 30.4.2010. do isplate, iznos od 19,36 € od 31.5.2010. do isplate, iznos od 31,51 € od 30.6.2010. do isplate, iznos od 28,86 € od 31.7.2010. do isplate, iznos od 35,86 € od 31.8.2010. do isplate, iznos od 33,63 € od 30.9.2010. do isplate, iznos od 28,88 € od 31.10.2010. do isplate, iznos od 38,70 € od 30.11.2010 do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici KM OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji iznos od 7.287,65 €.zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29.12.2010.do isplate po stopi eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 877,01 eur, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

VI Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 17. veljače 2020. tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom – bankom, dana 20. veljače 2006. u Poreču zaključila ugovor o kreditu broj ugovora: 9012182326 kojim da se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kredita uz obvezu otplate u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Ugovorena da je promjenjiva kamatna stopa po odluci banke, a bila da je na dan sklapanja ugovora 4,25 % godišnje. Tužiteljica da je s tuženikom dana 29. prosinca 2010. u Puli zaključila 1. dodatak ugovoru o stambenom kreditu broj 9012182326 kojim da je promijenjena valutna klauzula za koju da je vezan kredit iz valutne klauzule u švicarskim francima u valutnu klauzulu u eurima, te da je tužiteljica nakon 4 godine otplate preuzela otplatu kunske protuvrijednosti od 42.316,00 CHF tako da preostala glavnica iznosi 33,727,73 eur. Osnovni ugovor da je sadržavao nepoštene odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom da su visina kredita i anuitetska otplata bili vezani za valutnu klauzulu u CHF. Prilikom zaključenja predmetnog ugovora tuženik da s tužiteljicom uopće nije pregovarao nego da joj je predočio formular ugovora "po principu uzmi ili ostavi", pri čemu da je tuženik iskoristio sva svoja stručna znanja kao pravne osobe čiji da je nezanemarivi dio predmeta poslovanja davanje kredita kako bi ostvario nezakonitu korist. Tužiteljici da nije dan izbor već da je sama banka sačinila ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima jer da navodno za druge vrste kredita nije bila kreditno sposobna s obzirom na male prihode. Do znatnog povećanja iznosa kredita da je došlo zbog dva međusobno povezana faktora, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje da su nepošteno ugovorene na način da o njima nije pregovarano. Tuženik da je, kao pravna osoba čija da je djelatnost davanje kredita, bila dužna informirati tuženika da je rast tečaja CHF kao valutne klauzule kredita predvidiv. Naime, tuženik da je kao financijski stručnjak i međunarodna korporacija znao da je tada slabi tečaj CHF tek privremenog karaktera, a da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama istočne Evrope gdje da je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu, te da je svoje znanje iskoristio ne samo za pljačku građana RH, već i cijele istočne Evrope. Kredite kakve da je bila prinuđena podignuti tužiteljica da nije plasirao u zemljama zapadne Evrope. Isto tako tuženik da nije obavijestio tužiteljicu da HNB ne štiti kunu u odnosu na tečaj CHF, kako da to čini u odnosu na tečaj eura, a niti je tužiteljicu obavijestio o postojećim studijama MMF-a iz 1997. u kojima da je već tada bio predviđen porast tečaja CHF nakon uvođenja euro zone, o čemu da je kao multinacionalna kompanija i profesionalna novčarska ustanova imao saznanja. Suprotno svojim saznanjima tuženik da je CHF predstavio tužiteljici kao stabilnu valutu, kojoj da se ne predviđa rast tečaja, te da je minimalna mogućnost rasta otplate rate kredita zbog povišenja kursa CHF. Tuženik da se nije zadužio u CHF da bi isplatio kredit tužiteljici, niti tužiteljici isplatio CHF. Tuženik da je znao da tužiteljica nije financijski stručnjak, te da se ne radi o osobi koja bi mogla ili morala predvidjeti kretanje CHF ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Tuženik da je povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba, a valutnu klauzulu da nije ugovorio s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Cilj i svrha valutne klauzule u Zakonu o obveznim odnosima da je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja da dovodi do obezvrjeđivanja domaće valute kao valute obveze, a ta svrha valutne klauzule u konkretnom slučaju da nije postignuta, jer da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u RH, pa da je valutna klauzula poslužila kao sredstvo kojim da je grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. U predmetnom ugovoru valutna klauzula da je protivna načelu savjesnosti i poštenja sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete. Isto tako da je primjena valutne klauzule na kamatu temeljem iznesenog protivna zakonu. Čl. 247. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu da su predmet i cijena, pri čemu da su kamate cijena. Odlukom VTS-a br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna, jer da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Banka da nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna tih parametara, što da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača – tužiteljice, koja da nije imala nikakvog utjecaja na povišenje kamatne stope. U vezi promjenjive kamatne stope da nije sporno da ju je tuženik u skladu s ugovorom mijenjao po svojoj volji u skladu s politikom tuženika. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa da je tužiteljici povećavana nekoliko puta. Zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope da je značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega da se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan, što da je za posljedicu imalo dodatnu uvećanu cijenu kredita. Tuženik da je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a o istom obavještavao tužiteljicu, bez da je za promjenu tražio ikakvu suglasnost, pa da je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tuženika. Visina kamatne stope da se mijenjala prema odluci tuženika bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac da nije ni na koji način s tužiteljicom kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu tužiteljice, dok da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tuženik u predugovornoj fazi davao tužiteljici skriveno ili izričito poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Stoga da su nepoštene odredbe tuženika, o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, ništetne od samog početka tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje da je postupanje suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima cijelo vrijeme dok se koriste, dakle, od trenutka kada su unesene u ugovor, pa nadalje, što da sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja da je posljedica toga što da su nepoštene. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. da je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao potrošač nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP 03), i to u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a o d 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr., dalje: ZZP 07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kredita kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to čl. 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naložio tuženiku da prekine s gore opisanim postupanjem i naložio da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, te zabranio tuženiku takvo ili slično postupanje ubuduće. VTS da je svojom presudom donesenom pod brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presudio: "II. Djelomično se odbijaju žalbe prvotuženika Z.B. d.d., drugotuženika P.B.Z. d.d., trećetuženika E.S.B. d.d., četvrtotuženika R.A. d.d., petotuženika H.A.A.B. d.d., šestotuženika O. d.d. i sedmotuženika S.G.S.B. d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R.A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., petotuženik H.A.A.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., šesto tuženik O. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i sedmtotuženik S.G.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." VS RH da je donio dana 09. travnja 2015. presudu pod brojem Revt-249/14 kojom da je odbio revizije stranaka u postupku, te da je time u pozitivnopravnom sustavu RH utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koje je ništetna. Predmetna deklaratorna presuda da obvezuje sve sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošač pokrene protiv tuženika. Nakon odluke USRH U-III-2521/215 i dr. i odluke VSRH br. Revt-575/16 donesena da je odluka VTS-a PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom da su odbijene žalbe banaka i u kojoj da stoji: "I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. – u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Addiko bank d.d. (ranije: Hypo Alpe – Adria – Bank) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP Banka Hrvatska u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Splitska banka d.d. (ranije: Societe Generale – Splitska banka) u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, - u točki 8. izreke, - u dijelu točke 9. izreke koji glasi: "Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem", i – u točki 10. izreke", te da je njome utvrđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz CHF. Protiv navedene presude VTS-a br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2008. tuženik da je izjavio reviziju, ali da ju je VSRH svojom presudom pod brojem Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. odbio, te da je time konačno utvrđeno da je tuženik u određenom vremenskom razdoblju, i to do 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 u razdoblju do 06. kolovoza 2007., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno čl. 86. i 87. ZZP-a/07. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost da ima za posljedicu povrat onoga što da se na temelju takvog ugovora, odnosno, temeljem takvih odredbi ugovora steklo, pa da stoga tužiteljica kao korisnik kredita smatra da je preplatila cijenu kredita, odnosno kamate u periodu od 20. prosinca 2006. do 29. prosinca 2010. Preplata da se sastoji od iznosa koji predstavljaju razliku između naplaćenog temeljem ništetnih odredbi i stvarne obveze tužiteljice. Tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbi ili odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika zaključenog između tužiteljice RM, (PRIJE NM) OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], 52447 VIŽINADA kao korisnika kredita i PRIVREDNE BANKE ZAGREB - dioničko društvo, OIB 02535697732, Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, Podružnica Laguna, pod brojem: 9012182326 dana 20.12.2006. u Poreču, a koje glase: 1. „4.1 Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,25 % (slovima: četiri cijelih dvadesetpet posto) godišnje. 4.2 Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje za razdoblje od (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima:triđesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ U dijelu točke 4.1 „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,", a u dijelovima točke 4.2: a) „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima:triđesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“ b) „ u CHF" 2. „5. INTERKALARNA KAMATA u razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plača Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem." U dijelu: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." 4. „6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno

mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. u dijelu „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." 5. „7.2 Kredit u iznosu od 48.000,00 CHF (slovima: četrdesetosamtisuća CHF) i kamata iz točke 4.ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. 7.2 U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora." U dijelu točka 7.2: 1." Kredit u iznosu od 48.000,00 CHF (slovima: četrdesetosamtisuća CHF)" 2. „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici" 3. Točka 7.2 u cijelosti, 6. „8.1 Radi osiguranja plaćanja tražbina iz ovog Ugovora, Korisnik kredita uručuje Banci 2 (slovimaidvije) bjanko mjenice potpisane od Korisnika kredita koji ovlašćuje Banku da uručene mjenice može u svako doba ispuniti, po svojoj volji domicilirati i učiniti dospjelima na iznos nenaplaćenih tražbina po ovom Ugovoru, te tražiti naplatu putem nadležnog suda. Korisnik kredita odriče se bilo kojeg prigovora po osnovi uručenih mjenica, a posebno prigovora neprimljene valute." u dijelu „ Korisnik kredita odriče se bilo kojeg prigovora po osnovi uručenih mjenica, a posebno prigovora neprimljene valute“ 7. „12.9. Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." u cijelosti. II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici RM OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po kamati iznos od 1.612,98 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na: iznos od 1,21 € od 31.1.2007. do isplate, iznos od 1,20 € od 28.2.2007. do isplate, iznos od 1,20 € od 31.3.2007. do isplate, iznos od 1,19 € od 2.5.2007. do isplate, iznos od 1,17 € od 31.5.2007. do isplate, iznos od 1,17 € od 30.6.2007. do isplate, iznos od 0,01 € od 31.7.2007. do isplate, iznos od 21,54 € od 31.8.2007. do isplate, iznos od 22,86 € od 30.9.2007. do isplate, iznos od 22,80 € od 31.10.2007. do isplate, iznos od 23,09 € od 30.11.2007. do isplate, iznos od 22,90 € od 31.12.2007. do isplate, iznos od 23,26 € od 31.1.2008. do isplate, iznos od 41,06 € od 29.2.2008. do isplate, iznos od 41,73 € od 31.3.2008. do isplate, iznos od 40,51 € od 30.4.2008. do isplate, iznos od 40,20 € od 31.5.2008. do isplate, iznos od 40,53 € od 30.6.2008. do isplate, iznos od 39,73 € od 31.7.2008. do isplate, iznos od 39,72 € od 31.8.2008. do isplate, iznos od 40,11 € od 30.9.2008. do isplate, iznos od 43,77 € od 31.10.2008. do isplate, iznos od 41,21 € od 30.11.2008. do isplate, iznos od 43,82 € od 31.12.2008. do isplate, iznos od 44,17 € od 31.1.2009. do isplate, iznos od 44,28 € od 28.2.2009. do isplate, iznos od 43,67 € od 31.3.2009. do isplate, iznos od 43,69 € od 30.4.2009. do isplate, iznos od 42,90 € od 31.5.2009. do isplate, iznos od 42,22 € od 30.6.2009. do isplate, iznos od 42,30 € od 31.7.2009. do isplate, iznos od 42,59 € od 31.8.2009. do isplate, iznos od 42,48 € od 30.9.2009. do isplate, iznos od 42,08 € od 03.11.2009. do isplate, iznos od 42,65 € od 30.11.2009. do isplate, iznos od 43,04 € od 31.12.2009. do isplate, iznos od 43,71 € od 31.1.2010. do isplate, iznos od 43,45 € od 28.2.2010. do isplate, iznos od 44,32 € od 31.3.2010. do isplate, iznos od 44,04 € od 30.4.2010. do isplate, iznos od 44,40 € od 31.5.2010. do isplate, iznos od 47,19 € od 30.6.2010. do isplate, iznos od 47,77 € od 31.7.2010. do isplate, iznos od 49,38 € od 31.8.2010. do isplate, iznos od 48,75 € od 30.9.2010. do isplate, iznos od 47,51 € od 31.10.2010. do isplate, iznos od 40,40 € od 30.11.2010. do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici RM OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate tečajnih razlika do konverzije iznos od 433,35 €.zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na: iznos od 1,54 € od 31.3.2008. do isplate, iznos od 11,39 € od 31.10.2008. do isplate, iznos od 1,17 € od 30.11.2008. do isplate, iznos od 12,09 € od 31.12.2008. do isplate, iznos od 13,76 € od 31.1.2009. do isplate, iznos od 14,49 € od 28.2.2009. do isplate, iznos od 12,20 € od 31.3.2009. do isplate, iznos od 12,57 € od 30.4.2009. do isplate, iznos od 9,57 € od 31.5.2009. do isplate, iznos od 7,01 € od 30.6.2009. do isplate, iznos od 7,59 € od 31.7.2009. do isplate, iznos od 9,07 € od 31.8.2009. do isplate, iznos od 8,91 € od 30.9.2009. do isplate, iznos od 7,50 € od 3.11.2009. do isplate, iznos od 10,14 € od 30.11.2009. do isplate, iznos od 12,08 € od 31.12.2009. do isplate, iznos od 15,18 € od 31.1.2010. do isplate, iznos od 14,38 € od 28.2.2010. do isplate, iznos od 18,39 € od 31.3.2010. do isplate, iznos od 17,52 € od 30.4.2010. do isplate, iznos od 19,36 € od 31.5.2010. do isplate, iznos od 31,51 € od 30.6.2010. do isplate, iznos od 28,86 € od 31.7.2010. do isplate, iznos od 35,86 € od 31.8.2010. do isplate, iznos od 33,63 € od 30.9.2010. do isplate, iznos od 28,88 € od 31.10.2010. do isplate, iznos od 38,70 € od 30.11.2010 do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. IV. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da isplati tužiteljici RM OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji iznos od 7.287,65 €.zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29.12.2010.do isplate po stopi eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe da sukladno odredbama ZZP-a, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP-a/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno, potrebno da je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom t. IV presude VTS-a RH broj Pž-7129/13, tuženiku da se: "... nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće." Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS-a, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji da je istekao. Kako da povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje da nema, te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje da tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno, istoga da nikada nije niti bilo. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti RH u kojoj da je, prema podacima HNB-a 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u u ukupnim plasmanima banaka 71 %, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom da zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što da je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima da nije "nečija špekulacija", već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit da mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti, i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće da su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito da je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To da je naprosto hrvatska stvarnost uz koju da su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji da valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu da će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu odgovora na tužbu. Nesporno da je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji da direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica da je uvezana uz ugovor i da čini njegov sastavni dio. U otplatnoj tablici, koja da je izrađena sukladno odluci HNB-a, da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje da tužitelj navodi da nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama / izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, da može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari razumljiv da je interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj da je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Za zaključak da se pravila čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF da nema nikakvog uporišta, odnosno, upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini ispravan zaključak da je da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju čl. 22. ZOO-a, i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja da prestaje djelovati tek kad dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje da se načelo monetarnog nominalizma propisano čl. 21. ZOO-a. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, nesporno da je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak, štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB da regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada RH da nije podržala izmjenu / brisanje čl. 22. ZOO-a koji da regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno da je da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše / potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. U odnosu na navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik ističe da je nedvojbeno da je u predmetnom ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena u čl. 4.1. kao i ostale odredbe ugovora, da je ista ispisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe ugovora, te da je lako uočljiva, u samoj odredbi jasno da je navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva. Odluka o tome da li kamata kao protučinidba za korištenje novca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva izravno da se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke, pa da stoga sukladno čl. 296. st. 3. ZOO-a, tj. čl. 84. ZPP-a 2003, odnosno, čl. 99. ZZP-a 2007-2014 nije podvrgnuta sudskoj kontroli. Prema tome, iako da u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništavim cijele odredbe čl. 4. ugovora o kreditu o mijenjanju kamatne stope sukladno odredbama banke, to da ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi, odnosno, o promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok da je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke, jer da je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono što da oba ugovaratelja imaju pravo da je da se pravna praznina nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene primjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što da sukladno čl. 324 ZOO-a, čl. 87. st. 2. ZZP-a 2023 i čl. 102. st. 2. ZZP-a 2007-2014 ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo da je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora da se temelji na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO-a, a za takvo sudsko tumačenje ugovora odlučno da je što bi se ugovorne stranke bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne odnose u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. -7. ZOO-a) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. To da međutim tužitelj ni ne tvrdi ni ne traži. Stranke da su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za RH i sl.) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime da bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako da to tužitelj tvrdi. Tuženik ukazuje i na to da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan. U tom pravcu da je ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito da je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom da bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što da se zacijelo ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer da se ne smije zanemariti činjenicu da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te da se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka, međutim, da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što da je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge da jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina da bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih da se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja da je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tužitelj da zahtijeva da se ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što da je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju protivno zakonu. Naime, cilj zaštite potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To da nije "naknada štete" niti "stjecanje bez osnove" niti "restitucija". Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano da je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom, jer da takav ugovor nije postojao. Na taj način tuženiku da se gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je potpuno protivno zakonu. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO da jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista da se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako da je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima da je klijent prethodno upoznat što da proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu da proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji da su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je neodrediva tim više što da je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope da jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle da ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO da predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem slučaju da se primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito da je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer da sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje da se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu da je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijesti i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., da je uveden novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01. siječnja 2014. – dakle, od 01. siječnja 2014., kriterij promjene kamatne stope da je uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01. siječnja 2014. da je nedopustivo i nezakonito, jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe da je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje da je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim da se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima da se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik da dostavlja Opće uvjete poslovanja koji da su bili na snazi od 01. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što da znači, i u vrijeme na koje da se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti da su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika, kao što da su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što da je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da su bile na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te da je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako da u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja da se dostavlja. Pored navedenog, tuženik da je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti da nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji da su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu da je propisivao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB da je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No, iako da to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te da je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te da je argumentacija tužitelja koji da pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu da tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok da upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom da se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope da je riječ o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene da ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne da su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno da se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1. i 2. ZOO i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, da predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite da je odraz poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što da je nesporno i da nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope da je zakonom predviđen i dozvoljen, te da je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji da utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj da su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava da izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje da spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja da regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, da sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje da se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa da se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva da se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno, kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije da su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, da se primjenjuje u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako da je već navedeno, da su određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što da znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji da određuju „cijenu” kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji da na tu cijenu utječu, naravno, da određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim uvjetima, što da je notorno. Nadalje, svaka banka da je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja da za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke da moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako da je ranije navedeno, da utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja da ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB da je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB da je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0 %. Obje mjere da su utjecale na porast troškova financiranja i tuženik da je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008.) HNB da ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009.) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere da bi utjecale na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja da je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke da su morale plaćati visoke premije CDS-a koji da je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku da se povećao sa 1,00 % na 4,5%, dok da je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe da je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok da je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno da se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg da je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja, što da znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane, bitno da je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama da HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB da u svome očitovanju na upit potrošača, a kako da je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima da se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope da je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje da je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku da sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što da bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje da se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik da, obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita, nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih da je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je da već navedeno, očito da je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika, kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja da dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno, bez pravnog učinka, ovo tim više što da je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.Također, nemoguće da je proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji da je, uostalom, i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Jedino nedvojbeno što da proizlazi iz navoda tužitelja da je da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje.Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što da navedeno nije točno, isto da ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj da klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što da je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj da je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.Tuženik navodi da proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što da je pogrešno, te da se iz navedenih razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula bile nepoštene, a s druge strane da je nesporno da su iste odredbe dopuštene i u skladu sa zakonom, te da su iste uobičajene u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada da je upravo na tužitelju da dokaže koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev, jer da niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene istoj, a iz kojeg bi bila vidljiva struktura, odnosno argumentacijska podloga dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, a konačno, tužitelj da osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada da VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Zaključno, tuženik ističe: iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, zatim, konkretne kamatne stope koje da su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji da je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, zatim, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, zatim, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovoranje kredita s valutnom klauzulom, zatim, valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena klauzula, te da je očito da je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe prigovor zastare. Za navesti da je da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Zastara da se, a kako da je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. Izvođenje dokaza predloženih u odgovoru na tužbu potrebno da je kako bi se u konkretnom slučaju utvrdilo je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao s dužnom pažnjom koja se zahtijeva s obzirom na okolnosti slučaja, te je li, posljedično, osnovano njegovo pozivanje na „nedovoljnu informiranost“ prilikom sklapanja ugovora o kreditu, posebice cijeneći činjenicu da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, postupio u skladu sa zakonom i svim drugim važećim internim i regulatornim propisima iz sektora bankarskog poslovanja, te istome pružio sve potrebne informacije i objašnjenja vezana za kreditni proizvod za koji se odlučio. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano da je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer da takav ugovor nije postojao. Na taj način da se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je potpuno protivno zakonu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužiteljica je početno novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu novčanog iznosa od 12.591,00 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 1.671,11 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, postavila novčane (kondemnatorne) tužbene zahtjeve kojima zahtijeva isplatu novčanog iznosa od ukupno 9.333,98 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica povećala svoj novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačila tužbu.

Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.

4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9012182326 od 20. prosinca 2006. (12-18) i I. dodatak ugovoru o stambenom kreditu br. 9012182326 od 29. prosinca 2010. (19-22). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđivanje odlučnih činjenica.

5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012182326 od 20. prosinca 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i tuženik, kao kreditor. Ugovorom o kreditu tuženik se obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 48.000,00 CHF koji odgovara protuvrijednosti od 48.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Ugovor o kreditu u t. 4.1. sadrži odredbu koja glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,25% (slovima: četiri cijelih dvadesetpet posto) godišnje". Ugovor o kreditu u t. 4.2. sadrži odredbu koja glasi: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvi siječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvi siječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridestprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Ugovor o kreditu u t. 5., pod naslovom "Interkalarna kamata" sadrži odredbu koja glasi: " U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz t. 4. ovog ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate banka će obavijestiti korisnika kredita pisanim putem." Ugovor o kreditu u t. 6., pod naslovom "Kamata na zakašnjela plaćanja", sadrži odredbu koja glasi: "Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate". Ugovor o kreditu u t. 7.2. sadrži odredbu koja glasi: "Kredit u iznosu od 48.000,00 CHF (slovima: četrdesetosamtisuća CHF) i kamata iz t. 4. ovog ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz t. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog ugovora." Ugovor o kreditu u t. 8.1. sadrži odredbu koja glasi: "Radi osiguranja plaćanja tražbina iz ovog ugovora, korisnik kredita uručuje banci 2 (slovima: dvije) bjanko mjenice potpisane od korisnika kredita koji ovlašćuje banku da uručene mjenice može u svako doba ispuniti, po svojoj volji domicilirati i učiniti dospjelima na iznos nenaplaćenih tražbina po ovom ugovoru, te tražiti naplatu putem nadležnog suda." Ugovor o kreditu u t. 12.9. sadrži odredbu koja glasi: "Potpisom ovog ugovora korisnik kredita i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, opisane u t. I dispozitiva.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Iz ugovora ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužiteljice, time što su, na osnovu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi. Tužiteljica je tokom postupka navela da odustaje od pozivanja na presude donesene u spomenutom kolektivnom sporu, no odredbe citiranih propisa koje uređuju pitanje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava takvo što ne predviđaju, pa je ovaj tužiteljičin čin ostao bez pravnog učinka.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I dispozitiva, su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su stoga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I dispozitiva, su ništetne. Pritom je irelevantno što je ugovor o kreditu solemniziran.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovoreno i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 29. prosinca 2010. iznosi ukupno 1.612,98 eur / 12.153,20 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 31. siječnja 2007. 1,21 eur / 9,08 kn, 28. veljače 2007. 1,20 eur / 9,07 kn, 31. ožujka 2007. 1,20 eur / 9,05 kn, 02. svibnja 2007. 1,19 eur / 8,98 kn, 31. svibnja 2007. 1,17 eur / 8,84 kn, 30. lipnja 2007. 1,17 eur / 8,81 kn, 31. srpnja 2007. 0,01 eur / 0,09 kn, 31. kolovoza 2007. 21,54 eur / 162,30 kn, 30. rujna 2007. 22,86 eur / 172,25 kn, 31. listopada 2007. 22,80 eur / 171,81 kn, 30. studenog 2007. 23,09 eur / 173,98 kn, 31. prosinca 2007. 22,90 eur / 172,51 kn, 31. siječnja 2008. 23,26 eur / 175,22 kn, 29. veljače 2008. 41,06 eur / 309,37 kn, 31. ožujka 2008. 41,73 eur / 314,39 kn, 30. travnja 2008. 40,51 eur / 305,19 kn, 31. svibnja 2008. 40,20 eur / 302,90 kn, 30. lipnja 2008. 40,53 eur / 305,40 kn, 31. srpnja 2008. 39,73 eur / 299,32 kn, 31. kolovoza 2008. 39,72 eur / 299,29 kn, 30. rujna 2008. 40,11 eur / 302,23 kn, 31. listopada 2008. 43,77 eur / 329,81 kn, 30. studenog 2008. 41,21 eur / 310,50 kn, 31. prosinca 2008. 43,82 eur / 330,19 kn, 31. siječnja 2009. 44,17 eur / 332,81 kn, 28. veljače 2009. 44,28 eur / 333,65 kn, 31. ožujka 2009. 43,67 eur / 329,00 kn, 20. travnja 2009. 43,69 eur / 329,17 kn, 31. svibnja 2009. 42,90 eur / 323,26 kn, 30. lipnja 2009. 42,22 eur / 318,12 kn, 31. srpnja 2009. 42,30 eur / 318,73 kn, 31. kolovoza 2009. 42,59 eur / 320,93 kn, 30. rujna 2009. 42,48 eur / 320,10 kn, 03. studenog 2009. 42,08 eur / 317,07 kn, 30. studenog 2009. 42,65 eur / 321,34 kn, 31. prosinca 2009. 43,04 eur / 324,27 kn, 31. siječnja 2010. 43,71 eur / 329,34 kn, 28. veljače 2010. 43,45 eur / 327,35 kn, 31. ožujka 2010. 44,32 eur / 333,96 kn, 30. travnja 2010. 44,04 eur / 331,83 kn, 31. svibnja 2010. 44,40 eur / 334,53 kn, 30. lipnja 2010. 47,19 eur / 335,53 kn, 31. srpnja 2010. 47,77 eur / 359,95 kn, 31. kolovoza 2010. 49,38 eur / 372,04 kn, 30. rujna 2010. 48,75 eur / 367,28 kn, 31. listopada 2010. 47,51 eur / 357,99 kn, 30. studenog 2010. 40,40 eur / 304,37 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 29. prosinca 2010. iznosi ukupno 433,35 eur / 3.265,00 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 31. ožujka 2008. 1,54 eur / 11,63 kn, 31. listopada 2008. 11,39 eur / 85,82 kn, 30. studenog 2008. 1,17 eur / 8,81 kn, 31. prosinca 2008. 12,09 eur / 91,06 kn, 31. siječnja 2009. 13,76 eur / 103,66 kn, 28. veljače 2009. 14,49 eur / 109,21 kn, 31. ožujka 2009. 12,20 eur / 91,91 kn, 30. travnja 2009. 12,57 eur / 94,70 kn, 31. svibnja 2009. 9,57 eur / 72,13 kn, 30. lipnja 2009. 7,01 eur / 52,84 kn, 31. srpnja 2009. 7,59 eur / 57,19 kn, 31. kolovoza 2009. 9,07 eur / 68,33 kn, 30. rujna 2009. 8,91 eur / 67,12 kn, 03. studenog 2009. 7,50 eur / 56,54 kn, 30. studenog 2009. 10,14 eur / 76,42 kn, 31. prosinca 2009. 12,08 eur / 90,98 kn, 31. siječnja 2010. 15,18 eur / 114,36 kn, 28. veljače 2010. 14,38 eur / 108,32 kn, 31. ožujka 2010. 18,39 eur / 138,55 kn, 30. travnja 2010. 17,52 eur / 132,00 kn, 31. svibnja 2010. 19,36 eur / 145,84 kn, 30. lipnja 2010. 31,51 eur / 237,38 kn, 31. srpnja 2010. 28,86 eur / 217,45 kn, 31. kolovoza 2010. 35,86 eur / 270,21 kn, 30. rujna 2010. 33,63 eur / 253,38 kn, 31. listopada 2010. 28,88 eur / 217,61 kn, 30. studenog 2010. 38,70 eur / 291,55 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1015. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u I. dodatak ugovoru o stambenom kreditu broj 9012182326 od 29. prosinca 2010. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao banka i tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik. Dodatkom su ugovorne strane sporazumno ugovorile promjenu valute obveze otplate kredita (dalje: konverzija kredita) iz valutne klauzule CHF u kunskoj protuvrijednosti u kojoj je odobren kredit iz ugovora o kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita. Ugovoreno je da će banka konverziju valute obveze plaćanja kredita iz valutne klauzule u CHF izvršiti dana 29. prosinca 2010. na način da će izvršiti konverziju nedospjele glavnice kredita u kredit uz novu valutnu klauzulu eur. Ugovoreno je da nakon konverzije valutne klauzule kredita iz CHF u valutnu klauzulu eur, preostala glavnica kredita iznosi 33.727,73 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a koji iznos predstavlja novu obvezu korisnika kredita prema banci.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak je sklopljen prije nego je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15), pa se ovaj zakon ne primjenjuje na dodatak.

Dodatkom nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih odredbi ugovora o kreditu tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Shodno tome, sklapanjem dodatka tužiteljica nije izgubila pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu. Dakle, tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem dodatka, jer to nije ugovoreno.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno slijedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 1.612,98 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 433,35 eur, 3. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 29. prosinca 2010. iznosi 7.287,65 eur, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 4. tužiteljici prilikom konverzije nije utvrđena nikakva preplata ni manjak. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući t. 3. i 4.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 29. prosinca 2010. iznosi 9.333,98 eur, i to: 1.612,98 eur preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja, pa do isplate, 433,35 eur preplate po valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja, pa do isplate, te 7.287,65 eur na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 30. prosinca 2010. do isplate. Konverzija kredita iz CHF u eur je provedena na dan 29. prosinca 2010., no svi ovi iznosi predstavljaju potraživanja tužiteljice, budući da konverzija nije provedena sukladno ZIDZPK-u/15, već prije donošenja istog, na način da je zatečena CHF glavnica prema tekućem tečaju (onom koji je vrijedio na dan 29. prosinca 2010.) pretvorena u eur glavnicu. Nije utvrđeno da je bilo ikakvih povrata eventualno preplaćenih iznosa, odnosno iznosa utvrđenih vještačenjem, prema tužiteljici.

Tužiteljica nema nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik nalaz i mišljenje vještaka osporava u cijelosti, obzirom da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/15). Pored navedenog, vještak da u svom nalazu izračunava efekt konverzije, ali da isti ne iskazuje u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima po osnovnom ugovoru o kreditu do datuma provedene konverzije, niti isti efekt oduzima od ukupne mase anuiteta u odnosu na koju tužitelj potražuje "dodatno obeštećenje", jer da ga nije dobio u okviru konverzije. Gore navedeni matematički propust da se ističe s obzirom na zadatak koji da je vještaku u konkretnom slučaju postavio sud na prijedlog tužitelja, a kojem da u matematičkom smislu nije udovoljeno, neovisno od činjenice da je izračun sukladno takvom dodatku sam po sebi bespredmetan obzirom na sve do sada iznesene prigovore pravne naravi. Nalaz i mišljenje da je bazirano na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj što da nije bila ugovorna volja stranaka, niti da to proizlazi iz samog ugovora o kreditu. Samo vještačenje da je bilo nepotrebno. Nalaz i mišljenje vještaka da je neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika. Navodi da ne osporava sam matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Metoda izračuna koji je vještak primijenio je upravo metoda potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu s naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a/05.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju metodu sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužiteljici utužene novčane iznose sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., to je do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nastupila je zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

Tuženik je tokom glavne rasprave naveo da, obzirom da je u nalazu i mišljenju vještaka utvrđena negativna razlika u tečaju u iznosu od 114,30 eur, čak i kad bi se uzelo da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan (iako da nedvojbeno nije, što da potvrđuje brojna domaća sudska praksa drugostupanjskih sudova i samog VSRH, kao i sudska praksa Europskog suda, a što da uostalom i proizlazi iz pravne svrhe samog Zakona o konverziji), traži da se svakako uzmu u obzir i utvrđene negativne razlike (tečaja). U tom smislu, tuženik ističe prigovor radi prebijanja u smislu čl. 323. ZOO-a, i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 114,30 eur (negativna razlika), te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji da obuhvaća spomenute negativne razlike.

Tuženik je tek tokom glavne rasprave istaknuo prigovor radi prebijanja. Prema čl. 288.a st. 6. ZPP-a, prigovor radi prebijanja se može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Kako je tuženik svoj prigovor radi prebijanja istaknuo nakon toga, to nije bilo ni obveze suda da postupa po tom prigovoru.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II-IV dispozitiva.

6. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema čl. 2. istog članka, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu, s obzirom na konačno postavljene tužbene zahtjeve, iznosi ukupno 9.662,87 eur (deklaratorni tužbeni zahtjev: 328,89 eur, kondemnatorni tužbeni zahtjevi: 9.333,98 eur).

U odnosu na ukupnu vrijednost predmeta spora tužiteljica je uspjela sa 83,31 %, a tuženik sa 16,69 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 66,62 %.

Tužiteljici su, kao svrhoviti za vođenje postupka, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 06. studenog 2022. (u zahtjevu za naknadu troškova je ovaj podnesak pogrešno datiran sa 07. studenog 2022.) 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 11. listopada 2023. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe od 08. prosinca 2023. 250,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 13. ožujka 2026. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 08. travnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za sudsku pristojbu na tužbu 66,45 eur, ili ukupno 1.316,45 eur.

Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 27. studenog 2020., jer te troškove nema, budući da podneska s tim datumom nema u spisu predmeta. Nisu joj priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer ta pristojba (s obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe) iznosi onoliko koliko joj je priznato. Nisu joj priznati troškovi sudske pristojbe na žalbu od 08. prosinca 2023., jer je tužiteljica, sukladno čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, u vrijeme podnošenja ove žalbe bila oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

Kao što je rečeno, postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici iznosi 66,62 %. 66,62 % ukupnih troškova priznatih tužiteljici iznosi 877,01 eur.

Tužiteljici, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na parnične troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. V i VI dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 04. svibnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte