Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-131/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš i Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 22. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Krešimira Majnarića, odvjetnika u Vinkovcima i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Ergotića, odvjetnika u Vinkovcima, 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 198-50-3621354 od 24. kolovoza 2006. godine, sklopljenog između tužitelja LP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „NAKNADA - 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 571,38 eura (slovima: petstosedamdesetjedan euro i tridesetosam centi), sa zateznim kamatama koje teku počevši od 25. kolovoza 2006. godine pa do 31. prosinca 2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 658,18 eura (slovima: šestopedesetosam eura i osamnaest centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 4. svibnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 658,18 eura (slovima: šestopedesetosam eura i osamnaest centi).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. ožujka 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita, zaključio dana 24. kolovoza 2006. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 198-50-3621354 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 28.283,55 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Također navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. 3. NAKNADA ) ugovoreno: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

1.1. Navodi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.2. Također navodi da je navedena naknada suprotna članku 4. Zakona o obveznim odnosima - načelu savjesnosti i poštenja, članku 6. Zakona o obveznim odnosima (zabrani zlouporabe prava), članku 7. Zakona o obveznim odnosima (načelu jednake vrijednosti činidaba) i članku 8. Zakona o obveznim odnosima (zabrani prouzročenja štete), te članku 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine iznio je pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju, temeljem članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 367,69 CHF, što je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora (1 CHF = 4,612464 HRK) iznosilo 1.695,94 HRK (sada 225,08 eura), te tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 24. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3621354 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti od 28.283,55 CHF.

2.1. Navodi da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao spornim odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.2. Navodi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora, svojevoljno isti potpisao, radi čega je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.3. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Podneskom od 2. travnja 2026. tužitelj je preinačio tužbu na način da je povisio iznos koji potražuje od tuženika, te sada potražuje iznos od 571,38 eura.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe, te je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva koju je tužitelj naveo u podnesku od 2. travnja 2026.

5. Sud je na glavnoj raspravi od 22. travnju 2026. donio rješenje kojim je dopustio preinaku, temeljem članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP), budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-12. spisa), otplatna tablica (stranica 14. -16. spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica 44. spisa), te je saslušao tužitelja.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 24. kolovoza 2006. ugovor o kreditu broj: 198-50-3621354 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 28.283,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je točkom 3. ugovora ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koju naknadu je tuženik naplatio od tužitelja u iznosu od 571,38 eura.

9. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru kupiti osobno vozilo koje je izabrao u jednoj auto kući u [adresa]. Radi dizanja kredita se raspitao u nekoliko banaka u [adresa] te su mu uvjeti u Raiffeisenbanci bili najpovoljniji jer je bila najmanja kamata. Naveo je da je u banci rekao koliki mu iznos kredita treba te je s bankom dogovoren rok otplate. Naveo je da se ne može sjetiti je li ga službenik banke obavijestio da u ugovoru postoji i odredba o plaćanju naknade, te koliko se sjeća da je pročitao ugovor, ali se ne može sjetiti je li primijetio odredbu o plaćanju naknade. Siguran je da mu u banci nisu rekli na što se naknada odnosi, a niti u kolikom novčanom iznosu bi trebao platiti naknadu. Naveo je da je ugovor sastavila banka, te u biti nije niti mogao pregovarati oko uvjeta ugovora osim o iznosu kredita i roku otplate, te je odredbu o naknadi u ugovor unijela banka i on nije mogao utjecati na tu ugovornu odredbu. Smatra da bez te odredbe ugovora ne bi niti mogao sklopiti ugovor o kreditu. Naveo je da je novcem od kredita kupio osobno vozilo koje je koristio za svoje potrebe i potrebe obitelji, a rate kredita je on plaćao. Naveo je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen te da nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Naveo je da je pročitao ugovor o kreditu te je osnovne stvari iz ugovora razumio kao laik, ali je ugovor bio takav da je mogao ili pristati na njega ili ne. Naveo je da nije tražio da se iz ugovora ukloni odredba o ulaznoj naknadi jer nije niti znao da se to može tražiti, niti ga je tko obavijestio da može tražiti, već je smatrao da je to sastavni dio ugovora.

11. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o iznosu naknade, niti na što se naknada odnosi.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

13. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

16. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

17. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

18. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

19. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

20. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren za kupnju osobnog automobila.

20.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

21. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% od iznosa kredita.

22. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23. Među strankama nije sporno da je tuženik na ime naknade za obradu kredita od tužitelja naplatio iznos od 571,38 eura, a iz kontrolnog ispisa korištenja je utvrđeno da je naknada naplaćena 25. kolovoza 2006.

24. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

24.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od 25. kolovoza 2006 . Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj uspio u cijelosti u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

27. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 15. svibnja 2025. i 16. ožujka 2026. u vrijednosti 50 bodova za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2025. i 22. travnja 2026. u vrijednosti 50 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 250 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 500,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 125,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i presuda u iznosu od 26,54 eura, odnosno ukupno 658,18 eura.

28. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

29. Sud nije tužitelju priznao trošak za sastav podnesaka od 31. ožujka 2026. i 8. travnja 2026. iz razloga što je uz podnesak od 31. ožujka 2026. dostavio potvrdu koju je bio dužan dostaviti uz podnesak od 16. ožujka 2026., a u podnesku od 8. travnja 2026. ponavlja navode već iznesene u postupku, tako da sastav ovih podnesaka nije bio potreban za vođenje postupka.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 4. svibnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš i Šutalo, Duga ulica 10, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Mađarić i Lui d.o.o., Zelinska 4, [adresa] Zagreb – pun. tuženika