REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-683/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 65, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 25. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Tomislava Miškića, odvjetnika, nakon javne objave presude 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 918-50- 1826679, sklopljenog između tužitelja i tuženika 5. ožujka 2003., koji članak ima naslov: "Naknada", a koja odredba glasi: „2.00% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 65, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 101,96 eura (stotinu jedan euro devedeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2003. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi iz članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoj posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 65, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 954,65 eura (devet stotina pedeset četiri eura šezdeset pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 4. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu 30. listopada 2025. U tužbi u bitnome navodi kako je s tuženikom dana 5. ožujka 2003. u njegovoj poslovnici sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50-1826679, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio kredit u iznosu od 5.000,00 eura po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.

1.1. Tužitelj navodi kako se člankom 3. Ugovora o kreditu, obvezao tužitelju na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu naknade, odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje te zašto je određena naknada baš u ovoj visini. Ističe da o tome nije niti pregovarao s tužiteljem te da se radi o odredbi na koju tužitelj nije imao utjecaj, koja je dio tuženikova standardnog ugovora te nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama, protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako je dana 11. ožujka 2003., tuženik naplatio i zaprimio od tužitelja iznos od 768,18 kuna, što je u protuvrijednosti s eurom po fiksnom tečaju konverzije na dan plaćanja iznosilo 101,96 eura. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se takva odredba utvrdi ništetnim, a koja je sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana kada je ista naplaćena.

1.3. Tužitelj ističe kako nije mogao pregovarati o naknadi kao niti to da nije bio informiran na što se konkretno ta naknada uopće odnosi, kao i način na koji je formulirana njena visina. Obzirom da je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen te je u njemu bila sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu s jednostranom odlukom banke. Navodi kako je člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZPP/03) propisano kako: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“, „Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“, „Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost a se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.“, „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“

1.4. Dalje navodi da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Navodi kako je već iz odredbe Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezuje platiti naknadu.

1.5. Tužitelj ističe kako su prema odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 155/23, dalje ZOO), opći uvjeti ugovora odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom da se o takvim odredbama po prirodi stvari ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovarao.

1.6. Tužitelj se poziva na okolnost da banka nije prezentirala, kao niti obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima radi, a koji ulaze u spornu naknadu. Nije objasnila niti njihovu svrhu te zašto su određeni u toj visini, a sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Takva ugovorna odredba je nepoštena prema članku 81. ZZP-a, i ništetna prema odredbi čl. 87 st. 1. ZZP-a, a koja glasi „Nepoštena ugovorna odredba je ništava“, kao i prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO-a koja glasi: „Ništetne u odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača“. Navodi da s obzirom na to da je Ugovor o kreditu ništetan, skladno čl. 323., a u svezi s čl. 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom,skupa sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nezakonite naplate.

2. Temeljem odredbe članka 284. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22., 155/2023., dalje: ZPP), sud je dostavio primjerak tužbe tuženiku koji je tužbu primio 17. studenog 2025. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-683/2025-2 od 3. studenog 2025., tuženik je upozoren na posljedice ne podnošenja odgovora na tužbu međutim, sud nije donio presudu zbog ogluhe jer je radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica bilo potrebno izvesti dokaz saslušanjem tužitelja.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu, tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor br. 918-50-1826679, potvrdu banke kao dokaza datuma plaćanja i iznosa plaćene ulazne naknade, zatim u izračun visine u kunama izražene ulazne naknade u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije (ispis s kalkulatora) te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: br. 918-50-1826679 od 5. ožujka 2003. (str. 7-9 spisa), potvrdu tuženika od 9. listopada 2025. (str. 6 spisa), izračun visine u kunama izražene ulazne naknade u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije (str. 10 spisa). U postupku je saslušan tužitelj ĆZ kao stranka u svrhu dokazivanja (str.22-23).

5. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-1826679 sklopljenog 5. ožujka 2003. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena naknada u iznosu od 768,18 kuna, što je u protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije na dan plaćanja iznosilo 101,96 eura i zahtjev za isplatu navedenog iznosa sa pripadajućim zakonskim kamatama.

8. Iz ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru kojim je člankom 3. ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu" u visini od 2,00% od iznosa kredita, koja naknada je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz potvrde tuženika priložene uz tužbu (str.6). Iz potvrde tuženika (str. 6 spisa) proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 768.18 kuna (2.00% od ukupnog iznosa kredita), kuna što je kunska protuvrijednost iznosa 101,96 eura te da je ista naknada naplaćena prilikom isplate odobrenog kredita 11. ožujka 2003.

8.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2003. u RBA d.d. podigao nenamjenski kredit. Kredit je podigao u RBA banci jer je bio klijent banke i imao je otvoren tekući račun u toj banci te je ondje saznao za mogućnost kreditiranja, a imao je povjerenja u tu banku jer ranije nije imao loših iskustava. Novac mu je bio potreban za adaptaciju stana u kojemu živi. Ugovor i pravila ugovora je letimice pregledao. U banci su sastavili ugovor koji je samo potpisao tako da nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o naknadi koja mu je naplaćena od strane banke. Nitko mu nije pojasnio što znači ta naknada, od čega se ona sastoji kakav je to trošak. Misli da mu je naknada naplaćena iz iznosa kredita. U vrijeme podizanja kredita je bio u radnom odnosu u Intermodi iz Zadra. Ni danas ne zna koji su troškovi bili pokriven i tom naknadom. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 3. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (5. ožujka 2003.), koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.

9.2. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

9.3. Iz iskaza tužitelja koji je sud prihvatio u cijelosti utvrđeno je da tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.4. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

10. Slijedom svega naprijed navedenoga, proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o naknadi koja mu je naplaćena od strane banke, da mu nitko nije pojasnio što znači ta naknada, od čega se ona sastoji kakav je to trošak te da ni danas ne zna koji su troškovi bili pokriven i tom naknadom) sa sadržajem članka 3. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

12. Prema mišljenju ovoga suda sporna odredba članka 3 Ugovora ništetna je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

12.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

12.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

12.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

12.8. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 5. ožujka 2004. jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO.

13. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

14. Kako je odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

14.1. Stopa zatezne kamate je za razdoblje od 12. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP, a trošak je odmjeren u skladu sa naznačenom vrijednosti predmeta spora (1.429,18 eura) i prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom članka 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je popisao trošak postupka u ukupnom iznosu od 954,65 eura.

16.1. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), trošak zastupanja punomoćnika na pripremnom ročištu 12. veljače 2026., u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.1.Tarife), trošak zastupanja na glavnoj raspravi 25. ožujka 2026., u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.1.Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 4. svibnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr.9.3. Tarife) što ukupno iznosi 700,00 eura.

16.2. Navedenom iznosu od 700,00 eura potrebno je dodati zatraženi trošak PDV-a u iznosu 175,00 eura (25%, Tbr.46 Tarife) te trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,10 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 954,65 eura.

16.3. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 4. svibnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 4. svibnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po zamjenici punomoćnika Jeleni Demetrović, odvjetnici u Slav. Brodu,

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 65.