Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 12

Poslovni broj: Ovr-298/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB: 18683136487, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, protiv ovršenika BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Lidiji Rukavina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o. Zagreb, Pisarnica Đurđevac, radi ovrhe na nekretnini ovršenika, izvan ročišta 4. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba ovršenika od 29. kolovoza 2024., ukida se rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-298/2024-3 od 17. srpnja 2024. kao i sve provedene ovršne radnje te se prijedlog za ovrhu od 9. svibnja 2024. odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se Općinskom sudu u Koprivnici, Zemljišnoknjižnom odjelu Đurđevac da po pravomoćnosti ovog rješenja izvrši brisanje zabilježbe ovrhe na nekretnini ovršenika čkbr. [katastarska čestica] [adresa] sa 681 m²; dvorište sa 560 m², kuća, [adresa] sa 121 čhv, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja zabilježba je upisana u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-6096/2024.

Obrazloženje

1. Povodom prijedloga ovrhovoditelja radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja prema ovršeniku, sud je donio rješenje o ovrsi broj Ovr-298/2024-3 od 17. srpnja 2024. na nekretnini ovršenika upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

2. Ovršenik je podneskom od 29. kolovoza 2024. izjavio žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi navodeći da se ovrha ne može provesti na navedenoj nekretnini iz razloga što je ista nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika koji je fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost te njegove obitelji, supruge i dvoje djece. Ističe kako se radi o jedinoj nekretnini u suvlasništvu ovršenika i njegove supruge (nekretnina predstavlja bračnu stečevinu ovršenika i njegove supruge, svakog u ½ dijela) u kojoj stanuje od 13. kolovoza 2004. zajedno sa suprugom MĆ, sinom VĆ i kćeri ĆĆ. Ovršenik se ujedno poziva na odredbu članka 80.b Ovršnog zakona te ističe kako ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežitom dijelu namiri, a da predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu ovršenika koja služi za stanovanje ovršenika i njegove obitelji. Naposljetku ističe kako je ovršenik hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata te kod istoga postoji trajni gubitak radne sposobnosti. Ovršenik je u teškom zdravstvenom stanju, boluje od opstruktivne i refluksne uropatije, uslijed čega mu otkazuju bubrezi. Predlaže da sud prihvati žalbu kao osnovanu, ukine rješenje o ovrsi i odbaci odnosno odbije prijedlog za ovrhu.

3. Žalba ovršenika je osnovana.

4. Odredba članka 51. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje: Ovršnog zakona) propisuje da u povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. ovoga Zakona.

4.1. Nadalje, odredbom članka 80. b Ovršnog zakona propisani su posebni uvjeti za određivanje ovrhe na nekretnini. Po stavku 2. ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 5.300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Po stavku 3. pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz stavka 2. sud će uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito: je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu, je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga te je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.

4.2. Odredba članka 75. stavka 1. Ovršnog zakona propisuje kako se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

4.3. Odredba članka 75. stavka 5. Ovršnog zakona propisuje kako se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini.

5. U pogledu osnovanosti ovršnog zahtjeva, sud je ispitao okolnosti propisane člankom 80.b i člankom 75. Ovršnog zakona te proveo test razmjernosti radi ispitivanja istaknutog prigovora prava na dom.

5.1. U odnosu na okolnost je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu, sud je radi utvrđivanja navedene okolnosti, pribavio od nadležne Porezne uprave podatak o tržišnoj vrijednosti nekretnine te je za potrebe odlučivanja o prigovorima ovršenika, a na temelju podataka Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, Ispostava Đurđevac, utvrdio vrijednost nekretnine ovom predmetu u iznosu od 54.103,37 eura, a na tako utvrđenu vrijednost stranke nisu imale prigovora. Također, radi utvrđivanja prave vrijednosti ovrhovoditeljeve tražbine, ovrhovoditelj je uz podnesak od 17. listopada 2025. dostavio obračun tražbine. Iz dostavljene specifikacije potraživanja proizlazi da ukupna tražbina ovrhovoditelja na dan 25. rujna 2025. iznosi 53.099,92 eura (glavnica 47.780,71 eura + kamata 5.319,71 eura) iz čega proizlazi zaključak da u konkretnom slučaju postoji razmjer između visine tražbine ovrhovoditelja i vrijednosti tražbine, tim više kada se uzme u obzir da u skladu sa člankom 102. Ovršnog zakona nekretnina može biti prodana na javnoj dražbi kod Financijske agencije za 4/5 utvrđene vrijednosti (43.282,70 eura) ili 3/5 utvrđene vrijednosti (32.462,02 eura). Čak i ako se kao mjerodavan iznos tražbine ovrhovoditelja uzmu samo glavnica i kamate, dakle bez troškova postupka i dalje postoji razmjer između visine tražbine ovrhovoditelja i vrijednosti nekretnine. Ovdje valja istaknuti kako je sud utvrđivao vrijednost cijele nekretnine, a to stoga što nisu od utjecaja žalbeni navodi ovršenika da predmetna nekretnina nije isključivo njegovo vlasništvo, već da je suvlasnica iste u ½ dijela njegova supruga, budući da navedeno ne predstavlja razlog zbog kojeg bi ovršenik uspješno mogao osporavati pobijano rješenje o ovrsi. Naime, odredbom članka 59. stavka 1. Ovršnog zakona propisano je da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Iz navedene odredbe proizlazi da takav prigovor u ovršnom postupku može istaknuti samo treća osoba koja ima pravo koje sprječava ovrhu, dakle, supruga ovršenika, a ne i ovršenik.

5.2. U odnosu na okolnost je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, ovršenik na ročištu održanom 7. travnja 2025. navodi da mjesečno prima 1.300,00 eura mirovine te mu se mjesečno na ime duga po predmetnoj ovršnoj ispravi usteže otprilike 600,00 do 700,00 eura. Ističe kako je tijekom svibnja 2024. otplatio posljednju ratu kredita i od tada nema drugih opterećenja mirovine.

5.2.1. Nadalje, ovrhovoditelj na ročištu održanom 7. travnja 2025. navodi da je pokušana prisilna naplata na novčanim sredstvima ovršenika, međutim, smatra da je dinamika namirenja nedovoljna s obzirom na iznos sveukupnog dugovanja. U podnesku od 17. listopada 2025. ovrhovoditelj navodi da je Financijska agencija od 6. svibnja 2022. do 7. travnja 2025. u postupku prisilne naplate od ovršenika ustegnula ukupno 8.749,16 eura, uz napomenu da se iznos od 8.457,17 eura odnosio na naplaćene zakonske zatezne kamate, iznos od 26,54 eura na trošak prisilne naplate, a iznos od 265,45 eura na trošak ovrhe. Tijekom 2022. naplaćeno je 402,80 eura na ime kamata te 26,54 eura na ime troškova prisilne naplate, a tijekom 2023. ukupno je naplaćeno 1.534,72 eura na ime kamata. Tijekom 2024. ukupan iznos naplate je iznosio 4.757,84 eura na ime kamata, a u 2025. i to do 29. rujna 2025. ukupno je naplaćeno 4.173,57 eura na ime kamata. Zaključno navodi da je u razdoblju od 6. svibnja 2022. do 29. rujna 2025. ukupno naplaćeno 10.868,91 eura na ime kamata, zatim 26,54 eura na ime troška prisilne naplate te 265,45 eura na ime troška Financijske agencije. U odnosu na solidarnog dužnika SĆ navodi kako je isti preminuo **.**.2021. te je u odnosu na njegovu suprugu kao nasljednicu proveden poseban porezno-upravni postupak, a budući da ista odgovara za dug ostavitelja do visine naslijeđene imovine te da je nakon što je utvrđena vrijednost naslijeđene imovine u visini od 1.608,79 eura, nasljednica OĆ iz [adresa] navedeni iznos duga platila, daljnji postupak je u odnosu na nju obustavljen.

5.2.2. Sud je pročitao potvrdu o isplaćenoj mirovini za razdoblje od 1. listopada 2024. do 31. ožujka 2025. kao i pojedinačne izvode banke o isplaćenoj mirovini za siječanj, veljaču i ožujak 2025., a iz kojih proizlazi da je u opisanom razdoblju ovršeniku na ime mirovine isplaćeno ukupno 7.787,11 eura, zatim da mjesečna mirovina ovršenika iznosi 1.284,90 eura, kao i da ovršenik ima mjesečnu ustegu od 412,65 eura. Sud je pročitao i specifikaciju Financijske agencije izvršenja osnove za plaćanje UP/I-415- 02/20-15/459 od 4. ožujka 2021. i rješenje o ovrsi Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek Klasa: UP/I-415-02/20-15/459, Urbroj: 513-02-7008/11-20-1 od 13. srpnja 2020., te je utvrđeno da je ovršeniku na dan 7. travnja 2025. po predmetnoj ovršnoj ispravi ukupno naplaćeno s osnova kamate 8.457,17 eura te s osnova glavnice iznos od 291,99 eura, kao i da je ovršeniku u razdoblju nakon otplate kredita odnosno od lipnja 2024. pa do travnja 2025. mjesečno ustezano od 400,00 – 600,00 eura.

5.2.3. Slijedom navedenog, sud zaključuje da ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima bila bezuspješna odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, već upravo suprotno, iz naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da se tražbina redovito namiruje ovrhom na novčanim sredstvima ovršenika.

5.3 U odnosu na okolnost služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, ovršenik na ročištu održanom 7. travnja 2025. navodi kako predmetna nekretnina služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba njega i njegove obitelji te da nema drugih nekretnina koje bi mogle poslužiti za stanovanje, a niti bilo kakvu drugu nekretninu ili vrjedniju pokretninu. Kao dokaz svojih tvrdnji, ovršenik je već uz žalbu dostavio vjenčani list, uvjerenja o prebivalištu za sve članove obitelji, kao i potvrdu Općinskog suda u Koprivnici, Zemljišnoknjižnog odjela Đurđevac od 28. kolovoza 2024. (stranica 46-51 spisa) kojom se potvrđuje da ovršenik ne dolazi upisan kao vlasnik odnosno suvlasnik drugih nekretnina, izuzev predmetne, a koje činjenice ovrhovoditelj tijekom postupka nije osporavao niti predlagao bilo kakve dokaze o suprotnom. Stoga sud zaključuje da je predmetna nekretnina jedina nekretnina ovršenika.

5.4. U odnosu na okolnost ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, ovrhovoditelj je na ročištu dana 7. travnja 2025. naveo da je Carinska uprava nastojala da se predmetna novčana tražbina namiri prodajom neke druge imovine u vlasništvu ovršenika prije isteka roka zastare, međutim, navedeno je ostalo bez uspjeha tako da je prodaja nekretnine jedini način da se namiri dužna tražbina. Ujedno napominje da se naplata predmetne tražbine ovrhovoditelja tj. pravo na njezino namirenje može ostvarivati jedino iz vrijednosti zaloga iz čega da proizlazi kako ovrhovoditelj nema prikladnih mogućnosti za prisilnu naplatu predmetnog poreznog dugovanja osim postupka ovrhe na nekretninama. Također, u pogledu osobito opravdanog interesa za hitnim namirenjem, ovrhovoditelj u podnesku od 17. listopada 2025. navodi kako zbog relativno visokog iznosa glavnice predmetnog poreznog duga (47.780,21 eura), kao i činjenice da u postupku prisilne naplate nije niti započela naplata dijela duga koji se odnosi na glavnicu poreznog duga, već je naplaćen dio dospjelih zakonskih zateznih kamata, kao i trošak prisilne naplate, predlaže nastavak ovog ovršnog postupka.

5.4.1. Analizirajući razloge koje ovrhovoditelj navodi kao osobito opravdan interes, ovaj sud zaključuje da navedene okolnosti, a posebice imajući na umu da se tražbina redovito namiruje ovrhom na novčanim sredstvima, daju osnovu za zaključak kako ne postoji osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine na nekretnini ovršenika zbog važnih razloga, a niti se radi o tražbini uzdržavanja.

5.5. U odnosu na okolnost je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine, stranke su na ročištu dana 7. travnja 2025. suglasno izjavile kako takva suglasnost ne postoji.

6. Slijedom svega navedenog, ocjenjujući navedene okolnosti propisane člankom 80.b Ovršnog zakona pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da u konkretnom slučaju pretežu okolnosti u korist ovršenika, odnosno pretežu okolnosti po kojima bi provedba ovrhe u ovom predmetu narušila pravičnu ravnotežu među strankama.

7. Nakon što je sud ispitao i ocijenio okolnosti iz članka 80.b Ovršnog zakona trebalo je ocijeniti predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika, u smislu članka 75. Ovršnog zakona. Pritom je potrebno sadržaj i značenje pojma prava na dom tumačiti, ne samo unutar okvira odredbe članka 75. Ovršnog zakona, nego i u smislu i značenju koji navedenom pojmu daju domaća i europska legislativa i judikatura. Članak 75. Ovršnog zakona propisuje da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, a prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse nekretnine se također mogu supsumirati pod formulaciju stvari i prava koje su tangirane odnosnom odredbom.

8. Stoga je u nastavku bilo potrebno ispitati predstavlja li nekretnina koja je predmet ovog postupka dom ovršenika te ukoliko predstavlja, provesti test razmjernosti. Naime, sama činjenica da ovršenik živi u predmetnoj nekretnini, što je utvrđeno u ovom postupku, ne znači sama za sebe da je navedena nekretnina njegov dom.

9. Radi ispravnog odgovora na pitanje predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika potrebno je prethodno definirati pojam doma, kako ga shvaća domaća i europska legislativa i judikatura.

9.1. Sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17., dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To „pravo na dom“, u značenju koje mu daje Konvencija, izvodi se i iz članka 34. stavka 1. u vezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske po kojima je dom nepovrediv. Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje prava ili sloboda mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju.

9.2. Stoga, da bi došlo do primjene članka 8. Konvencije, ovršenik se čak nije ni morao neposredno pozvati na sadržaj tog članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž-284/2020-2 od 17. veljače 2020. i u Gž Ovr 681/2019-2 od 15. srpnja 2019., Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015., Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-245/2019-3 od 27. studenog 2019.), a upravo je to tijekom postupka i učinio. Osim toga, ovaj sud zaključuje da je prigovor prava na dom u konkretnom predmetu dopušten budući da ovršenik navedeni prigovor nije mogao iznositi u upravnom postupku iz kojeg potječe ovršna isprava budući da je riječ o postupku obračuna trošarine na duhanske prerađevine u kojem se nije raspravljalo niti odlučivalo o pravu na dom ovršenika.

9.2.1. Za ocjenu predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika, valja ukazati na presude Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, a s obzirom na namjeru ovršenika da u toj nekretnini živi (tako i u Bjedov protiv Hrvatske). Naime, pojam doma u konvencijskom smislu je autonoman činjenični, a ne pravni pojam koji ne mora sadržajno koincidirati pojmu doma u domaćem pravu (tako i u Paulić protiv Hrvatske). Hoće li se određena nekretnina smatrati domom činjenično je pitanje koje ne ovisi čak ni o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (tako i u McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Tijardović protiv Hrvatske).

9.3. U konkretnom slučaju, sud zaključuje da predmetna nekretnina predstavlja dom ovršenika, budući da stranke navedenu okolnost tijekom postupka nisu ni sporile, a ne postoje druge okolnosti koje bi dovele u sumnju potonji zaključak. Naime, prema navodima ovršenika u žalbi protiv rješenja o ovrsi te na ročištu 7. travnja 2025., ovršenik sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, živi u predmetnoj nekretnini više od 20 godina, a navedeno proizlazi i iz uvjerenja o prebivalištu od 21. kolovoza 2024. za ovršenika i ostale članove obitelji (stranica 46-50 spisa), što je po ocjeni ovog suda svakako dovoljno za razvijanje snažnih i trajnih faktičnih, emocionalnih, životnih i drugih veza u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog postupka.

10. Međutim, sama činjenica da predmetna nekretnina predstavlja dom ovršenika nije dovoljna da spriječi provedbu ovrhe, već je ovaj sud dužan provesti test razmjernosti. Naime, svaka osoba izložena riziku gubitka doma, a što predstavlja najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštovanje doma, treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije (tako i u Ćosić protiv Hrvatske i Škrtić protiv Hrvatske). U okviru testa razmjernosti ovaj sud je trebao odgovoriti na tri pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li miješanje nužno u demokratskom društvu.

10.1. U odnosu na prvo pitanje tj. je li miješanje utemeljeno na zakonu, ovaj sud zaključuje da jest, budući da ovrhovoditelj ima pravo, kao i „legitimno očekivanje“, prisilnim putem ostvariti svoju tražbinu koja proizlazi iz ovršne isprave, a postupak ovrhe na nekretnini je propisan Ovršnim zakonom.

10.2. U odnosu na drugo pitanje tj. je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, odnosno bi li miješanje države u smislu prihvaćanja ovršnog zahtjeva, koji bi u konačnici mogao rezultirati iseljenjem ovršenika, bilo provedeno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih, ovaj sud prije svega ističe kako je teret dokazivanja postojanja legitimnog cilja na ovrhovoditelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015.). Ovrhovoditelj tijekom postupka ističe da se radi o dugovanju koje je nastalo kriminalnim radnjama ovršenika koji je zatečen o strane policijskih službenika u posjedovanju 600 kg sitno rezanog duhana. Iz navedenog sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, ovrhovoditelj je nositelj tražbine koja je utvrđena ovršnom ispravom te je miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na zaštitu njegovih prava tj. na zaštitu njegove tražbine (tako i Statileo protiv Hrvatske, tako i Županijski sud u Splitu u Gž Ovr 182/20 od 3. veljače 2020.). Negativan odgovor na potonje pitanje tj. eventualni zaključak suda da zaštita vlastite tražbine u zakonom propisanom postupku prisilnog namirenja nema legitiman cilj, nakon što ovršenik nije dobrovoljno ispunio obvezu utvrđenu ovršnom ispravom, značilo bi poslati društvenu poruku da se obveze ne moraju ispunjavati, pa slijedom navedenog ovaj sud zaključuje, a posebice u slučaju kada se radi o dugovanju nastalom kriminalnim radnjama, da je miješanje u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu.

10.3. Radi odgovora na treće pitanje tj. je li miješanje nužno u demokratskom društvu, potrebno je odgovoriti na sljedeća tri pitanja: može li se isti legitiman cilj postići blažom mjerom, postoji li neodgodiva društvena potreba za mjerom kojom se miješa u pravo na dom te je li miješanje razmjerno toj potrebi.

10.3.1. U odnosu na prvo pitanje, ovaj sud zaključuje da se legitiman cilj, koji se sastoji u ostvarivanju tražbine ovrhovoditelja, može postići blažom mjerom, a budući da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da se tražbina ovrhovoditelja namiruje ovrhom na novčanim sredstvima ovršenika u značajnom iznosu. Stoga sud zaključuje da se legitiman cilj u konkretnom slučaju može postići blažom mjerom.

10.3.2. U odnosu na pitanje postoji li neodgodiva društvena potreba za mjerom i je li miješanje razmjerno toj potrebi, sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom tj. za provedbom ovrhe te da ne postoji razmjernost miješanja iz sljedećih razloga. Naime, ovrhovoditelj je tijelo javne vlasti te nije nužno da se radi naplate tražbine s osnova glavnice od 47.780,21 eura proda nekretnina u kojoj živi ovršenik s obitelji, odnosno provedba ovog postupka nije od utjecaja na opstojnost i djelovanje ovrhovoditelja, a već je ranije obrazloženo da niti ne postoji potreba za hitnim namirenjem tražbine u ovom postupku odnosno da namirenje tražbine nije nužno za vlastito uzdržavanje ovrhovoditelja (točka 5.4. i 5.4.1. obrazloženja).

10.3.3. Uvažavajući sve navedeno, posebice činjenicu da se tražbina redovito namiruje ovrhom na novčanim sredstvima ovršenika, odnosno valorizirajući interese ovrhovoditelja da se provede ovršni postupak u ovoj pravnoj stvari, s jedne strane, te interes ovršenika da se zaštiti njegova jedina nekretnina i dom u uvjetima njegove teške bolesti, s druge strane, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju pretežu interesi ovršenika odnosno ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom i ne postoji razmjernost miješanja. Drugim riječima, ocjenom svih navedenih okolnosti, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji nužnost miješanja u demokratskom društvu.

11. Za napomenuti je da u konkretnom slučaju nije od značaja što je ovrhovoditelj na predmetnoj nekretnini, a radi osiguranja iste tražbine, prethodno uknjižio založno pravo, a budući da okolnost da je u zemljišnim knjigama tražbina osigurana prisilnim založnim pravom ne isključuje primjenu članka 80.b stavka 2. i 3. Ovršnog zakona jer se ne radi o dobrovoljnome založnom pravu, za čije bi zasnivanje bio nužan pristanak dužnika.

12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, sukladno članku 51. stavku 2. Ovršnog zakona.

Đurđevac, 4. svibnja 2026.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 8 dana po primitku prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za ovrhovoditelja - Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, na broj: O-DO- 120/2024

2. Punomoćnica ovršenika Lidija Rukavina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o. Zagreb, Pisarnica Đurđevac

3. Općinski sud u Koprivnici, Zemljišnoknjižni odjel Đurđevac – po pravomoćnosti