Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-881/2025-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice FF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136-237/2008 sklopljenog 10. rujna 2008. između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe –Adria- bank d.d. kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita."

te odredba čl. 8. st.2. navedenog Ugovora, a koja glasi:

″U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici FF iznos 324,22 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 122,57 eur od 12. rujna 2008. do isplate te

- na iznos 201,65 eur od 21. kolovoza 2010. do isplate

te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 276,55 eur sa zateznom kamatom od 4. svibnja 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 10. rujna 2008. sklopila Ugovor o kreditu br. 136-237/2008. na iznos13.752,00 CHF. Navedeni kredit da joj je isplaćen 11. rujna 2008. i sklopljen je za kupnju motornog vozila za osobne potrebe tužiteljice, kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tuženik joj je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 13.752,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala iznos kredita, uz valutnu klauzulu i s pripadajućim kamatama, vratiti u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu 269,08 CHF. U trenutku isplate kredita dana 11. rujna 2008. tečaj CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u odnosu na Kunu iznosio je 4,485 Kn za 1 CHF. Tužiteljica dalje tvrdi da je predmetni kredit u cijelosti isplatila prijevremenom otplatom dana 20. kolovoza 2010. Tuženik je člankom 5. st. 2. odredio troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) koje je tuženik ustegnuo od iznosa kredita jednokratno. Tužiteljica je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu dana 20. kolovoza 2010. izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je tom prilikom temeljem istog članka st. 2. predmetnog ugovora zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu. Tužiteljica navodi da je predmetni kredit sklopila kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007- dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/07, koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 102. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži od tuženika određenu odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti kreditoru troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, odnosno tuženik je samoinicijativno istu naknadu ustegnuo od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica ističe da je odredba čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu također ništetna u smislu odredbi ZZP/07, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženika i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Nadalje, tužiteljica ističe kako je ugovorena odredba iz čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona. Navodi da se u odredbi čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu i u izračunu prijevremene otplate kredita ne radi o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom Banke o naknadama za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište niti da je pretrpio štetu, već tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO. Nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 8. st. 2. je određeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. Navodi da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita. Također, čl.1024. st.3. ZOO je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako je odredba čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluku tuženik nikada nije dostavio niti prezenitirao tužiteljici te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog tužiteljica ističe da joj visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužiteljica ne zna točno što i zašto mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi čl. 1024. stavku 4. ZOO, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Ističe da ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, što je suprotno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2007.godine ) kojom je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužiteljica smatra da su sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su i zbog toga ništave u smislu odredbe članka 102. st.1. ZZP. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od 12. rujna 2008. do isplate i naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom od 21. kolovoza 2010. kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je 10. rujna 2008. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 136- 237/2008 (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada. Međutim, tuženik osporava visinu sporne naknade za obradu kredita. Naime, korisniku kredita je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 122,57 eur (po fiksnom tečaju konverzije), a ne u iznosu od 128,79 eur kako tužiteljica navodi u tužbi. Iz isplatnog naloga razvidno je da je na navedeni dan naplaćena naknada u iznosu 923,52 kn, a budući je fiksni tečaj konverzije u eur 7.53450 radi se o iznosu 122,57 eur. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti ( Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.) dalje: ZZP/07). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica da je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za nju bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužiteljica pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tvrdi da tužiteljica samo paušalno navodi da nije imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga da se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 13.752,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog da je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako navodi tužiteljice da ugovorna ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna, su neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Točno je da iz tsudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ S obzirom da se tužiteljica pozivala na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. Ugovora bila ništetna, niti tužiteljica ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ne spori da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita (20. kolovoza 2010.) naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 201,65 EUR. Međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1068. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. U odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužiteljicu predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1068. st. 4. ZOO kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1068. st. 4. ZOO proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Osim toga, tužiteljica ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate te ističe prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 10-16 spisa), otplatni plan (list 17 spisa), obavijest o promjenama kamatni stopa po kreditu (list 18 spisa), specifikaciju uplata (list 19 spisa), pregled prometa po kreditu (list 20- 22 spisa), isplatni nalog (list 36 spisa), izračun kamata (list 81-82 spisa), ovjereni prijevod s engleskog na hrvatski jezik Mišljenja Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU i Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (list 83-148 spisa), ovjerene izjave svjedoka JF i ĆF (list 149-155 spisa), iskaz tužiteljice (list 175- 176 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. st.2. i čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te naknade za slučaju prijevremene otplate kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 10. rujna 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-237/2008 kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 13.752,00 CHF;

- da je čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, prije isplate kredita;

- da je čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da je tužiteljica 20. kolovoza 2010. prijevremeno otplatila kredit;

- da je tužiteljici 11. rujna 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 122,57;

- da je tužiteljici 20. kolovoza 2010. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 201,65 eur;

- da je tuženik nakon sklapanja Ugovora izmijenio tvrtku u sada Addiko bank d.d.

7. Sporno je je li su predmetne odredba čl. 5. st.2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu ništetne i posljedično navedenom, osnovanost zahtjeva za povrat plaćenih naknada. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. Podneskom od 2. lipnja 2025. tužiteljica je kondemnatorni dio zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu o naknadi za obradu kredita, visinom postavila u iznosu 122,57 eur.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje osobnog vozila kojeg je koristila za osobne potrebe i u trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Sam postupak sklapanja ugovora tekao je tako da je tužiteljica došla u auto salon u kojem je namjeravala kupiti vozilo te ju je djelatnik istog uputio na banku tuženika u susjedstvu. Tamo je razgovarala o kreditnim uvjetima međutim, njoj je u konačnici dan već sastavljen ugovor dakle, nije imala prilike pregovarati o sadržaju odredbi ugovora kojeg je pročitala i zamijetila sporne odredbe o plaćanju naknada, pitala je djelatnika banke kakva je to naknada za obradu kredita i isti joj je odgovorio da je to zapravo uvjet odnosno da istu mora platiti da uopće može dobiti kredit. Pritom joj nije objašnjeno zašto se ta naknada plaća baš u tom iznosu i iz kojih razloga i na što se ta naknada odnosi točno. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita navodi da se zapravo iznenadila da istu mora platiti jer je zapravo jedva i sakupila novac u namjeri da prijevremeno otplati kredit pa je u banci rekla da joj je to nevjerojatno da još mora platiti naknadu da bi prijevremeno otplatila kredit. Sjeća se da ju je naknadno djelatnik banke pozvao da još mora uplatiti dodatnih 100,00 ili 200,00 kn, a nakon što je i tu naknadu podmirila. Navodi da joj je vezano za sporne naknade odredba ugovora bila razumljiva u smislu da te naknade mora platiti, ali joj nije bilo razumljivo u bankarskom smislu. Ne sjeća se da li je matematički mogla izračunati kolika iznosi naknada za obradu kredita, a obzirom da je u ugovoru navedena u postotku.

10. Iz pisanih izjava JF od **.**.2023. i ĆF od 12. prosinca 2023. proizlazilo bi u bitnom, da su isti zaposlenici tuženika s time da JF obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga, a ĆF od 1. siječnja 2021. obavlja poslove direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Oboje u pisanim izjavama potvrđuju da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih Ugovora o kreditu sa korisnicima te nastavno, generalno, navode da je banka imala pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, na visinu iste je upućivala Odluka banke o naknadama ili je visina bila u ugovoru izražena postotno. Nastavno u pisanim izjavama, u bitnom, opisuju troškove i štetu koja nastaje banci u slučaju prijevremene otplate kredita.

11. Iz predmetnih pisanih izjava JF i ĆF proizlazi dakle, da oni nisu osobno sudjelovali u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

12. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju, a iz kojeg dakle, proizlazi da stranke nisu o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita pregovarale, a niti tužiteljica zna na što se iste odnose. Tužiteljica je jasno iskazala da je njoj prezentiran već unaprijed sastavljen Ugovor te da o sadržaju istog dakle, nije bilo nikakvih pregovora.

13. Stoga sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo pregovori u pogledu spornih naknada, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

14. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno predmetne naknade odnose te se o istima nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da su u njemu bile određene naknada o kojima nije bilo moguće pregovarati jer i iz sadržaja samog Ugovora jasno proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 136-237/2008 te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto i podnožje u kojima je naznačeno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./ Podružnica Varaždin Ugovor br. 136-237/2008; stranica... od …/TM. Time je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

15. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužiteljice i sadržaja ugovora u ukupnosti sud utvrđuje da se tužiteljici, kao korisnici kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljica ugovor sklopila u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

16. Člankom 74. st.1. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

17. Čl. 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci predmetne naknade.

19. Prema shvaćanju ovog suda predmetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita (članak 5. st .2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu) su transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07, jer su omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

20. Čl. 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl.99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga, kao takve, određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

21. Osim toga, tekst čl. 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o spornoj naknadi, ne tiče se odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

22. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

23. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5. st. 2. i čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu, ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

24. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. U skladu s čl. 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 5. st.2. i čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Nadalje, prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

29. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

30. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica iskazivala da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužiteljici na temelju članka 5. st .2. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada za obradu kredita u visini (sada) 122,57 eur (a kako to ujedno proizlazi i iz isplatnog naloga- obračuna -list 36 spisa) te da joj je nesporno 20. listopada 2008. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu (sada) 201,65 eur, to je očito da su iste prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštena navedene odredba čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 te ništetne u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornim naknadama te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

31. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. Naime, tužiteljici je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita, kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga je i neosnovan navod tuženika da bi se, u konkretnom slučaju, radilo o zabrani manjeg značaja te da ista ne utječe na ništetnost ugovora. U tom smislu neosnovan je i navod tuženika da tužiteljica ne može isticati ništetnost čl. 8. Ugovora jer da je ugovor u cijelosti ispunjen.

33. Neosnovane su i tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora, predstavljala unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu sa odredbom čl. 345 st. 3 ZOO ili da bi utuženi iznos koji je tuženik naplatio tužiteljici odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024. st. 3 ZOO, jer da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja da se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova.

34. Ovo stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužiteljici da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti, odnosno administrativni troškovi i o kojim iznosima se radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica dakle, imala predodžbu o visini troškova ili iznosa kojega bi bila dužna platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužiteljica mogla utjecati na tu odredbu.

35. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75709, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta taksa ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

36. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno, tužiteljici zapravo i ciljano otežano ispunjenje ugovora prije roka (a na što ona ima popuno zakonsko pravo) te je ona korištenjem svojeg prava zapravo penalizirana od strane tuženika, čime je tužiteljica naplatom ovakve naknade financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njenu štetu.

37. U situaciji u kojoj je tuženik tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništetnom ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

38. U tom smislu sud nije prihvatio prijedlog tuženika, a niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

40. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

41. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

42. Slijedom navedenoga sud je prihvatio zahtjev i utvrdio ništetnim čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,50% iznosa kredita te je utvrdio ništetnim čl. 8. st.2. Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

43. Kako su dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita , to se te odredba među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

44. Sud nije posebno cijenio mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga te Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu, budući da se radi o različitim definicijama prijevremenog povrata kredita te analizi kroz različite države članice, a što je sve suvišno za donošenje odluke kraj prethodnih utvrđenja o razlozima ništetnosti sporne odredbe.

45. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbI Ugovora o naplati naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

46. Slijedom svega navedenog, a kako je između stranaka nesporno da je tužiteljici 11. rujna 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u visini (sada) 122,57 eur te 20. kolovoza 2010. i naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini (sada) 201,65 eur, to je prihvaćen i zahtjev tužiteljice isplatu tog iznosa te je odlučeno kao u toč. II izreke.

47. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne sporne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

48. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

49.1. U vezi naznačene vrijednosti predmeta spora (u tužbi 1.370,00 eur), a kojoj je tuženik prigovorio, valja ukazati da, ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako npr. Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revt-168/13 od 15. lipnja 2021.

49.2.Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 25 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 2. lipnja 2025. 25 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 15. prosinca 2025. i 15. travnja 2026., svako po 25 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 100 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 200,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (50,00 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 26,55 eur, sveukupno iznosi 276,55 eur.

49.3. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ista nije plaćena pa joj taj trošak (još) nije nastao.

50. Odluka o zateznoj kamati na dosuđen trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 4. svibnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice

- punom. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte