REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj Pr-278/2022-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Stajčiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Marić Stajčić - Perkov u Zagrebu, protiv tuženika Pogon Kooltura d.o.o., Donji Stupnik, Dolenica 20, OIB: 83711572958, zastupanog po punomoćnici Gorani Grubišić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić d.o.o. u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 19. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Dejana Stajčića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Vlade Lalića, odvjetnika, 4. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovani tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu od dana 28.12.2021. godine nedopuštena te da ne proizvodi nikakav pravni učinak, da radni odnos tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kod tuženika Pogon Kooltura d.o.o., Donji Stupnik (Općina Stupnik), Dolenica 20, OIB: 83711572958 nije prestao te se nalaže tuženiku Pogon Kooltura d.o.o., Donji Stupnik (Općina Stupnik), Dolenica 20, OIB: 83711572958 da tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na posao, na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu i prizna mu sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, a ako takvog mjesta nema, onda na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, sve u roku od 8 (dana), pod prijetnjom ovrhe.
II. Nalaže se tuženiku Pogon Kooltura d.o.o., Donji Stupnik (Općina Stupnik), Dolenica 20, OIB: 83711572958, nadoknaditi tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe.“
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu direktor nabave, uvoza, stjecanja iz EU i izvoza, sve sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenoga 2016., izmijenjenog Dodatkom 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenoga 2016. Tužitelj je 9. prosinca 2021. od tuženika zaprimio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu zbog organizacijskih razloga od 9. prosinca 2021., a kojom se tužitelju (i) otkazuje ugovor o radu zbog organizacijskog razloga (poslovno uvjetovani otkaz) - ukidanja radnog mjesta Voditelja marketinga; (ii) određuje otkazni rok u trajanju od 2 mjeseca i za to vrijeme oslobađa obveze rada; (iii) utvrđuje pravo na otpremninu; (iv) utvrđuje pravo na 19 dana neiskorištenog godišnjeg odmora koje će u cijelosti koristiti za vrijeme trajanja otkaznog roka te (v) poziva na vraćanje sve imovine tuženika (osobno vozilo Toyota, mobitel Samsung S10, Laptop Dell Inspirion 5770, magnetna kartica za ulaz br. 604, Petrol kartica za točenje goriva za tablicu ZG8882GR, ENC uređaj te stick od carine). Tužitelj je na naprijed opisanu Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu podnio Zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava od 22. prosinca 2021., zaprimljen od strane tuženika 23. prosinca 2021., kojim je osporio zakonitost tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, a sve iz razloga kako je to navedeno u predmetnom Zahtjevu za zaštitu i ostvarenje prava. Nadalje, tuženik 28. prosinca 2021. dostavlja tužitelju svoju Odluku o odbijanju Zahtjeva za zaštitu i ostvarenje prava, kojom krajnje paušalno otklanja sve razloge nezakonitosti na koje se tužitelj pozvao u svojem Zahtjevu za zaštitu i ostvarenje prava od 22. prosinca 2021. te ujedno, istoga dana, donosi i tužitelju dostavlja novu Odluku o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2021., kojom raniji redovni otkaz sada „prenamjenjuje“ u izvanredni, bez prava tužitelja na otkazni rok i otpremninu, a sve iz razloga jer tužitelj, koji je u cijelosti oslobođen obveze rada, pozvan bez odgode, odmah 9. prosinca 2021. kada je zaprimio Odluku o otkazu, nije tuženiku, kao poslodavcu, vratio svu imovinu navedenu u Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu, konkretno nije vratio (i) osobno vozilo Toyota RAV 4; (ii) mobitel Samsung S10 te (iii) Laptop Dell Inspirion 5770. Tužitelj je na naprijed opisanu Odluku o izvanrednom otkazu pravovremeno podnio novi Zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava od 11. siječnja 2022., zaprimljen od strane tuženika 11. siječnja 2022., kojim je ponovno osporio zakonitost tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu, na koji se tuženik nije očitovao. Tužitelj ističe kako je i ova naknadna Odluka o izvanrednom otkazu u cijelosti nezakonita i nedopuštena. Prvenstveno se ističe kako je tuženik prekludiran u svojem pravu da tužitelju izvanredno otkaže Ugovor o radu. Naime, i sam tuženik u obrazloženju svoje Odluke o izvanrednom otkazu navodi kako razlog takvog otkazivanja leži upravo u činjenici da tužitelj nije bez odgode i to odmah 9. prosinca 2021. kada je zaprimio raniju Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, tuženiku vratio svu njegovu imovinu na čije je vraćanje takvom odlukom pozvan. Navodi da je tuženik već prvog sljedećeg dana po proteku ostavljenog roka mogao jasno identificirati činjenicu da tužitelj nije niti neće postupiti po njegovom traženju te je upravo tog dana tuženik, kao poslodavac, morao izgubiti povjerenje u tužitelja, kao radnika, a ukoliko isto već nije izgubio i ranije, a što je jasno vidljivo i iz činjenice da tuženik nije tužitelju omogućio niti pravo na iznošenje obrane prije izvanrednog otkazivanja. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je tuženik u svakom slučaju u zakašnjenju sa svojom Odlukom o izvanrednom otkazu koja je donesena 28. prosinca 2021. Nadalje navodi kako nije vratio osobno vozilo Toyota RAV 4, mobitel Samsung S10, Laptop Dell Inspirion 5770, a čije nevraćanje upravo predstavlja jedini razlog izvanrednog otkazivanja tužiteljevog radnog odnosa i koji su razlozi nevraćanja sasvim jasno komunicirani tuženiku od strane tužitelja te ih je tuženik itekako dobro svjestan. Navodi kako osobno vozilo Toyota RAV 4 uopće ne predstavlja imovinu tuženika, s obzirom na to da je isto u vlasništvu leasing društva Unicredit Leasing Croatia d.o.o., dok tuženik isto koristi kao predmet leasinga i za njega plaća mjesečnu leasing ratu, sve sukladno Ugovoru o financijskom leasingu br. 202852/2018 od 18. svibnja 2018. Upravo je prilikom sklapanja takvog leasing ugovora, tužitelj osobno bio jamac-platac za predmetno vozilo, čiji je korisnik, kao takav je i naveden u predmetnom Ugovoru o financijskom leasingu te je upravo tužitelj, kao osiguranje naplate potraživanja po leasing ratama davatelju leasinga Unicredit Leasing Croatia d.o.o., izdao svoju osobnu zadužnicu. Iako je tuženik upoznat sa svim naprijed navedenim, tuženik nije poduzeo ništa kako bi tužitelja oslobodio tereta izdane zadužnice za vozilo koje sada traži da mu se vrati. Nadalje, tužitelj je u više navrata od tuženika tražio da otkupi predmetno vozilo od leasing društva, budući mu je takvo pravo i zajamčeno kako Ugovorom o korištenju službenog vozila s mogućnošću otkupa i/ili kupnje sklopljenog 29. svibnja 2018. između tužitelja i tuženika tako i odredbama članka 3., stavka 5., točke 4. Aneksa br. 1 Sporazuma o partnerstvu od 12. siječnja 2019. koji je sklopljen između tužitelja i BK, kao novog vlasnika/člana društva tuženika, međutim tuženik bezrazložno i s očitim ciljem fingiranja razloga za izvanredni otkaz odbija takav tužiteljev prijedlog. Navodi da je tuženik prestao sa plaćanjem leasing rata za navedeno vozilo, slijedom čega je leasing društvo Unicredit Leasing Croatia d.o.o, kao vlasnik vozila, po pitanju plaćanja leasing rata počelo teretiti upravo tužitelja, kao jamca-platca. Uostalom, držeći se naprijed navedene odredbe Aneksa br. 1 Sporazuma o partnerstvu od 12. siječnja 2019., tužitelj je, uz tuženikovu suglasnost, u zadnje tri godine na identičan način od leasing društva otkupio čak 4 vozila (Jeep Grand Cherokee, Jeep Renegade, Mini Morris, Peugeot 2008), međutim koje odredbe Sporazuma tuženik sada očito ne namjerava poštivati niti po njima postupiti, jer u suprotnom istu ne bi mogao navoditi kao razlog za izvanredno otkazivanje. Nadalje, u odnosu na razloge zbog kojih tužitelj nije tuženiku vratio preostale stvari koje predstavljaju odlučujuću činjenicu na kojoj počiva Odluka o izvanrednom otkazu i to - mobitel Samsung S10 te Laptop Dell Inspirion 5770, ističe se kako takve stvari uopće ne predstavljaju vlasništvo tuženika, već tužiteljevu privatnu imovinu. S tim u svezi ovdje se ističe kako mobitel Samsung S10 ni u kojem slučaju ne predstavlja vlasništvo tuženika, isti nije zaveden u poslovnim knjigama tuženika kao njegova imovina te se takav mobitel, čija je cijena prije 3 godine iznosila cijelih 1,00 kn, nalazi u vlasništvu tužitelja, a na istom se nalaze njegovi privatni podaci koje je nemoguće trajno izbrisati iz memorije mobitela. Tužitelj navodi da je u tuženikovu poslovnu mrežu prenio i svoj privatni broj mobitela ([broj telefona]) koji je koristio još od 1994., pa se tuženik formalno vodio kao vlasnik takvog broja i nije udovoljio tužitelju za vraćanjem/prijenosom broja/linije nazad, te je blokirao svaku daljnju mogućnost korištenja takvog broja. Tužitelj navodi da Laptop Dell Inspirion 5770 čiji povrat tuženik zahtijeva od tužitelja odnosno čije nevraćanje na dan 9. prosinca 2021. prema navodima tuženika predstavlja razlog za izvanredni otkaz tužiteljevog ugovora o radu, ne predstavlja imovinu tuženika niti bi isti bio zaveden u poslovnim knjigama tuženika kao njegova imovina već isti predstavlja tužiteljevo privatno vlasništvo. Navodi kako je tuženiku itekako dobro poznato kako je između 11/2016 i 09/2019 tužitelj u poslovne svrhe koristio svoje osobno prijenosno računalo MSI MEGABOOK GX-700X, koje se uslijed svakodnevnog korištenja u izvršavanju tužiteljevih radnih obveza pokvarilo, više nije bilo upotrebljivo, a niti je popravak istog više bio moguć. Upravo je iz tog razloga, sukladno dogovoru između direktora tuženika i tužitelja nabavljeno novo prijenosno računalo Dell Inspirion 5770 koje je tužitelju dano u kompenzaciju za njegovo pokvareno i uništeno vlastito prijenosno računalo MSI MEGABOOK GX-700X, čime je isto postalo vlasništvo tužitelja. Navodi da se na prijenosnom računalu Dell Inspirion 5770 nalaze tužiteljevi privatni podaci u vidu raznih aplikacija, mailova, fotografija i ostalih datoteka koje, osim što su teško zamjenjive, je nemoguće trajno izbrisati iz memorije računala, što uostalom predstavlja razlog zbog kojeg tuženik protupravno pokušava doći i u posjed tužiteljevog osobnog računala, baš kao i mobitela. Ovom vrstom otkaza tuženik pokušava izbjeći isplatu otpremnine, isplatu naknade plaće tužitelju u ugovorenom otkaznom roku kao i isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Konačno, naslovnom Sudu se ovdje ukazuje kako izvanredni otkaz uzrokuje iznimno teške posljedice za radnika kojem se otkazuje ugovor o radu te se isti koristi samo kao krajnja mjera kojoj se pristupa samo ako ne postoji mogućnost primjene neke blaže mjere i ako su razlozi otkazivanja takve vrste i prirode da predstavljaju osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ili neku drugu osobito važnu činjenicu, što u konkretnom slučaju, svakako nedostaje, jer tužitelj nije vratio upravo one stvari koje su ili njegovo privatno vlasništvo (mobitel Samsung S10 i Laptop Dell Inspirion 5770) ili u odnosu na koje postoji dovoljno jasan i pravno osnovan razlog za nevraćanje u vidu ugovorenog prava na otkup te činjenice da za takvu stvar u pravnom prometu egzistira vlastita zadužnica tužitelja (osobno vozilo Toyota RAV 4), dok je sve ostale stvari na koje nije imao nikakvo pravo tužitelj uredno vratio tuženiku u ostavljenom mu roku (magnetna kartica za ulaz br. 604, Petrol kartica za točenje goriva za tablicu ZG8882GR, ENC uređaj te stick od carine). Tužitelj ističe kako je ovaj otkaz, jednako kao i onaj raniji, uvjetovan jedino i isključivo iz razloga jer između tužitelja i vlasnika tuženika (koji daje obvezujuće upute upravi Poslodavca) postoji sporni odnos upravo u pogledu vlasništva nad društvom tuženika te da s tim u svezi izgledno predstoji razjašnjenje takvih spornih odnosa prisilnim putem, pa je sasvim jasno kako se kod Odluke o izvanrednom otkazu radi o isključivo subjektivnim interesima sadašnjeg vlasnika tuženika, BK, koji su motivirani upravo odstranjenjem tužitelja iz sustava poslodavca, pri tom se koristeći krajnje paušalnim razlozima otkazivanja koji nemaju nikakve veze sa razlozima navedenim u takvoj Odluci. Tužitelj predlaže utvrditi da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2021. nedopuštena te da ne proizvodi nikakav pravni učinak, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu i prizna mu sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, a ako takvog mjesta nema, onda na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i naložiti tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude.
1.1. Tužitelj je tužbom stavio i prijedlog radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja, i to vraćanja na rad i plaćanja naknade za vrijeme radnog spora a navedeni prijedlog za određivanjem privremene mjere tužitelj je povukao na ročištu održanom 3. listopada 2022.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te osporava vjerodostojnost dostavljene verzije Ugovora o radu tužitelja od dana 1. studenoga 2016. u kojem je navedena plaća u bruto iznosu od 25.000,00 kn kao i Dodatka 1. Ugovoru u radu od dana 1. studenoga 2016., tuženik osporava da je tužitelj ikada bio zaposlen na radnom mjestu „Direktor nabave, uvoza, stjecanja iz EU i izvoza“ kao i da je takvo mjesto uopće ustrojeno kod tuženika, već je isto tužitelj izmislio za potrebe vođenja ovog postupka. Naime, tužitelj je kod tuženika od dana zaposlenja do dana prestanka radnog odnosa bio zaposlen na radnom mjestu „Voditelj marketinga“. Kao u to vrijeme ovlaštena osoba za zastupanje, upravo je tužitelj podnio svoje prijave nadležnim tijelima na mirovinsko osiguranje iz kojih proizlazi da je isti zaposlen na radnom mjestu „Direktor marketinga“, a ne „Direktor nabave, uvoza, stjecanja iz EU i izvoza“. Nadalje, u e-mail poruci od 13. prosinca 2021. upućenoj zakonskom zastupniku tuženika, VK, tužitelj ponovno dostavlja Ugovor o radu temeljem kojeg je zaposlen na radnom mjestu „Voditelja marketinga“. Nije sporno da je tuženik 9. prosinca 2021. tužitelju donio Odluku o redovnom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Predmetnom Odlukom tuženik je, među ostalim, oslobodio tužitelja rada za vrijeme trajanja otkaznog roka. Kako je za vrijeme trajanja otkaznog roka tužitelj bio oslobođen obveze rada, tuženik je tužitelja predmetnom Odlukom ujedno pozvao bez odlaganja vratiti stvari koje su mu povjerene na radu i u vezi s radom i to osobno vozilo Toyota RAV 4 2.5 VVTI Hybrid, [registarska oznaka], godina proizvodnje 2018, broj šasije JTMW RREV 30D0 5472 0, mobitel samsung S10, Laptop Dell Inspirion 5770, Magnetna kartica za ulaz br 604, Petrol kartica za točenje goriva za tablicu ZG 8882GR, ENC Uređaj 020010433731, Stick od carine. Tužitelj je tuženiku vratio samo Magnetnu kartica za ulaz br 604, Petrol karticu za točenje goriva za tablicu ZG 8882GR, ENC Uređaj 020010433731 i Stick od carine, dok preostalu imovinu nije vratio, već je putem e-mail poruka upućenih zakonskom zastupniku tuženika 13. i 15. prosinca 2021. tuženika kao svoga poslodavca pozvao da mu prepusti ovu imovinu bez ikakve naknade. Tuženik je takvu mogućnost osporio putem e-maila upućenog tužitelju 16. prosinca 2021. te ga ujedno još jednom pozvao da 17. prosinca 2021. izvrši primopredaju i vrati preostalu imovinu. Međutim, tužitelj se i na ovaj poziv oglušio te nije vratio vrijednu imovinu tuženika koja mu je povjerena za vrijeme rada i u vezi s radom. Protupravno otuđenje i pronevjera imovine predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa kojom je tužitelj kao radnik grubo povrijedio obveze iz radnog odnosa radi kojih je tuženik u potpunosti izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika, a slijedom čega nastavak radnog odnosa nije više bio moguć te je stoga tuženik bio primoran donijeti Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Obzirom je predmetna imovina iznimno visoke vrijednosti te obzirom osobno vozilo Toyota RAV 4 2.5 VVTI Hybrid, [registarska oznaka], godina proizvodnje 2018, broj šasije JTMW RREV 30D0 5472 nije niti vlasništvo tuženika kao poslodavca, već davatelja leasinga, tuženik je podnio i kaznenu prijavu protiv tužitelja zbog počinjenja kaznenog djela pronevjere, a o tome da je izgubio posjed vozila tuženik je obavijestio i davatelja leasinga. Nadalje, navodi kako nije osnovan niti navod tužitelja da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu nevaljana iz razloga jer je tuženik navodno bio prekludiran u donošenju iste budući je Odlukom o redovnom otkazu ugovora o radu od 9. prosinca 2021. tužitelja pozvao da bez odlaganja vrati službeni inventar koji mu je povjeren na radu i u svezi s radom, a Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio 28. prosinca 2021. Naime, nije sporno da je već u Odluci o redovnom otkazu ugovora o radu od 9. prosinca 2021. tužitelj pozvan bez odlaganja vratiti inventar tuženika koji je tužitelju povjeren na radu i u svezi s radom, kao niti da je tužitelj vratio samo Magnetnu kartica za ulaz br 604, Petrol karticu za točenje goriva za tablicu [registarska oznaka], ENC Uređaj 020010433731 i Stick od carine dok preostalu imovinu znatne vrijednosti je odbio vratiti, iznoseći u e-mail porukama od 13. i 15. prosinca 2021. svoje razloge zašto smatra da bi predmetna imovina prešla u vlasništvo tužitelja, pa da ju ne mora vratiti. No, ove navode tuženik kao poslodavac je ocijenio u cijelosti neosnovanim te istoga u e-mail poruci od 16. prosinca 2021. još jednom pozvao da najkasnije 17. prosinca 2021. vrati preostalu imovinu društva, a da točan termin primopredaje može dogovoriti sa zakonskim zastupnikom tuženika. Obzirom se na ovaj posljednji poziv tužitelj oglušio te nije vratio povjerenu mu imovinu, tuženik je u propisanom zakonskom roku donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Vezano uz pravnu valjanost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik navodi da je tužitelj bio dužan vratiti tuženiku osobno vozilo Toyota RAV 4 koje mu je bilo povjereno za rad i u vezi s radom, obzirom je Odlukom o otkazu ugovora o radu oslobođen obveze rada te mu je istom naloženo da vrati svu imovinu koja mu je povjerena na rad i vezi s radom. Naime, tuženik je kao primatelj leasinga temeljem Ugovora o financijskom leasingu br. 202852/18 od 18. svibnja 2018. primio na korištenje osobno vozilo Toyota RAV 4 te će do otplate svih rata leasinga i plaćanja otkupne vrijednosti leasinga tuženik kao primatelj leasinga isto preći u vlasništvo tuženika, a ne tužitelja. Tužitelj je kao tadašnji zakonski zastupnik tuženika i osobno jamčio za obveze tuženika temeljem Ugovora o leasingu. Navodi kako je praksa da zakonski zastupnik trgovačkog društva jamči za obveze koje preuzima društvo ustaljena i posve normalna u poslovnom svijetu te navedena činjenica nipošto tužitelju ne bi davala pravo vlasništva ili kakva druga prava nad predmetnim vozilom, što je sasvim poznato i tužitelju kao bivšem zakonskom zastupniku tuženika. Tuženik kao primatelj leasinga sukladno Općim uvjetima financijskog leasinga dužan je koristiti objekt leasinga s dužnom pažnjom i voditi brigu o objektu leasinga. Gubitak objekta leasinga ne oslobađa ga obveze plaćanja leasinga, odgovoran je za štetu koja na njemu nastane te ga ne smije dati na korištenje, po bilo kojoj osnovi, drugome bez pisane suglasnosti davatelja leasinga, u protivnom davatelj leasinga može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu od primatelja leasinga. Tuženik je tužitelju za vrijeme trajanja radnog odnosa, a radi izvršavanja radnih obveza povjerio osobno vozilo Toyota RAV 4 te ga ovlastio na korištenje istog. No, kako je nakon donošenja Odluke o redovnom otkazu ugovora o radu kojom je tuženik oslobodio tužitelja obveze rada prestala potreba za obavljanjem radnih obveza, tuženik je opravdano zatražio natrag predmetno vozilo. Navodi kako tuženik nema ovlasti prenijeti u vlasništvo imovinu davatelja osiguranja tužitelju, a niti ima ovlast bez posebne pisane suglasnosti davatelja leasinga isto predati na korištenje tužitelju koji više nije zaposlenik tuženika. Kako je tužitelju prestalo pravo na posjedovanje i korištenje predmetnog vozila, sasvim je opravdan zahtjev tuženika za povratom službenog automobila tuženiku. Budući da tužitelj nije dobrovoljno predmetno vozilo vratio, tuženiku prema davatelju leasinga prijeti opasnost nastanka ogromnog iznosa naknade štete, slijedom čega je isti podnio i kaznenu prijavu nadležnim tijelima protiv tužitelja. Navodi kako su neosnovani te su sasvim irelevantni za ovaj postupak navodi tužitelja da je sukladno odredbi čl. 3. st. 5. t. 4 Aneksa br. 1. Sporazuma o partnerstvu od 12. siječnja 2019. sklopljenih između fizičkih osoba BK, KK (ovdje tužitelja) i ZK. Tuženik nije preuzeo nikakve obveze prema tužitelju, slijedom čega je svaki navod upućen prema njemu posve promašen. Nadalje, neosnovano se poziva tužitelj i na Ugovor o korištenju službenog vozila s mogućnošću otkupa/i ili kupnje od 29. svibnja 2018., koji je tužitelj kao tadašnji zakonski zastupnik tuženika sklopio sam sa sobom i to jer tuženiku nije poznato sklapanje ovog Ugovora niti se predmetni ugovor nalazi u arhivi tuženika, već je isti fabriciran za potrebe ovog postupka. Uvidom u predmetni Ugovor, razvidno je da isti nema niti zakonom propisane elemente za njegovu valjanost, isti obiluje ništetnim odredbama i odredbama kojima se nanosi šteta društvu. Već samim uvidom u predmetni Ugovor, razvidno je da istome nedostaje suglasnost iz članka 49., u vezi s člankom 41. stavkom 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojima je propisano da zakonski zastupnik ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Kako tužitelj prilikom sklapanja Ugovora koji je na štetu samog tuženika nije pribavio potrebnu suglasnost, to je jasno da je takav Ugovor ništav te ne proizvodi pravne učinke. Navodi da čak i kada bi isti proizvodio pravne učinke, odredbe predmetnog Ugovora kojima bi se društvo obvezivalo prodati službeno vozilo tužitelju za vrijeme trajanja Ugovora o financijskom leasingu, također su ništetne, jer tuženik nema mogućnost prodati tužitelju tuđe vozilo obzirom da je predmetno vozilo u vlasništvu davatelja leasinga te tuženik nema vlasničkih prava koja bi mogao tužitelju prenijeti čak i kada bi to htio. Slijedom svega navedenog, jasno je da su navodi tužitelja prema kojima smatra da polaže ikakva vlasnička prava na predmetno vozilo krajnje neosnovani i pogrešni te je tužitelj bio dužan predmetno vozilo vratiti tuženiku, a obzirom nije, tuženik je na navedenoj povredi obveza iz radnog odnosa osnovano donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Tužitelj je bio dužan vratiti mobitel Samsung S10, koji mu je bio povjeren na radu i u vezi s radom, obzirom je Odlukom o otkazu ugovora o radu oslobođen obveze rada te mu je istom naloženo da vrati svu imovinu koja mu je povjerena na rad i vezi s radom. Predmetni mobitel nesporno predstavlja imovinu tuženika, koja je tužitelju povjerena samo za obavljanje radnih obveza te je po prestanku potrebe za obavljanjem radnih obveza tužitelj isti bio dužan vratiti. Sasvim je irelevantno pozivanje tužitelja na kupoprodajnu cijenu plaćenu za predmetni mobitel, kao i njegova sadašnja knjigovodstvena vrijednost, a koja je svakako različita od njegova stvarne, tržišne vrijednosti, a još manje činjenica da se na istome nalaze privatni podaci tužitelja. Tuženik nema interesa za privatnim podacima tužitelja te je tužitelj iste prije predaje slobodno mogao izbrisati i prebaciti na računalo ili drugi mobitel, a nipošto navedeno nije mogao biti razlog za izbjegavanje vraćanje imovine tuženiku. Nadalje, tužitelj je bio dužan vratiti laptop Dell Inspirion 5770, koji mu je bio povjeren na radu i u vezi s radom, obzirom je Odlukom o otkazu ugovora o radu oslobođen obveze rada te mu je istom naloženo da vrati svu imovinu koja mu je povjerena na radu i vezi s radom. Predmetni laptop nesporno predstavlja imovinu tuženika, koja je tužitelju povjerena samo za obavljanje radnih obveza te je po prestanku potrebe za obavljanjem radnih obveza tužitelj isti bio dužan vratiti. Tuženik osporava nedokazani navod tužitelja da Laptop Dell Inspirion 5770 ne predstavlja imovinu tuženika, već da je isti tužiteljevo privatno vlasništvo dano tužitelju u kompenzaciju za prijenosno računalo MSI MEGABOOK GX-700X koje se uslijed izvršavanja radnih obveza tužitelja pokvarilo, a sve u skladu s dogovorom direktora tuženika i tužitelja te se osim toga na njemu nalaze privatni podaci tužitelja. Navodi da činjenica nalazi li se nešto ili ne u poslovnim knjigama ne predstavlja nikakav dokaz o vlasništvu predmetne imovine. Naime, da je došlo do takve kompenzacije prvenstveno bi se morale susresti dvije istovrsne dospjele tražbine tužitelja i tuženika koje se imaju kompenzirati te bi tada takva kompenzacija morala biti zavedena u poslovnim knjigama tuženika, a što nije. Slijedom svega navedenog, obzirom je iz tužbenih navoda nesporno da tužitelj nije vratio imovinu koja mu je bila povjerena na radu i u vezi s radom, to je jasno da je tuženik opravdano izgubio povjerenje u rad radnika radi kojeg nastavak radnog odnosa više nije bio moguć. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz nalog tužitelju na podmirenje uzrokovanih troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim kamatama.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušani su svjedoci BK i FK te su saslušani zakonski zastupnik tuženika VK i tužitelj, kao stranke u postupku.
4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem Odluke tuženika o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2021. nedopuštenom te da ne proizvodi pravni učinak, zahtjev tužitelja da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te zahtjev tužitelja za povratak na posao kod tuženika na odgovarajuće radno mjesto.
6. Među strankama nije sporno:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika,
- da je tuženik Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog organizacijskih razloga od 9. prosinca 2021. otkazao tužitelju Ugovor o radu, a koju Odluku je tužitelj zaprimio 9. prosinca 2021.,
- da je navedenom Odlukom tužitelj pozvan vratiti imovinu poslodavca koju je imao na korištenje, i to osobno vozilo Toyota RAV 4, mobitel Samsung S10, Laptop Dell Inspirion 5770, Magnetnu karticu, Petrol karticu, ENC uređaj i Sick od carine, bez odlaganja, odmah po primitku Odluke,
- da je tužitelj vratio tuženiku magnetnu karticu, Petrol karticu, ENC uređaj i stick od carine, ali da nije vratio vozilo Toyota RAV 4, mobitel Samsung S10 i laptop Dell Inspirion 5770,
- da je tuženik 16. prosinca 2021. ponovno pozvao tužitelja da najkasnije 17. prosinca 2021. izvrši primopredaju preostale imovine, a da tužitelj ni tada po tom pozivu nije postupio,
- da je tužitelj protiv Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog organizacijskih razloga od 9. prosinca 2021. podnio zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava od 22. prosinca 2021., a koji je tuženik zaprimio 23. prosinca 2021.,
- da je tuženik Odlukom o odbijanju Zahtjeva za zaštitu i ostvarenje prava od 28. prosinca 2021. odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava kao neosnovan te da je ta Odluka dostavljena tužitelju istoga dana,
- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2021. otkazao tužitelju ugovor o radu, a da je tužitelj zaprimio navedenu Odluku istog dana,
- da je tužitelj protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2021. podnio Zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava od 11. siječnja 2022., koji je dostavljen tuženiku istog dana, a da tuženik na isti nije odgovorio te
- da je tužitelj protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2021. zatražio zaštitu svojih prava podnošenjem ove tužbe 8. veljače 2022., dakle u zakonskom roku propisanim odredbom čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19 dalje: ZR).
7. Među strankama je sporno je li odluka o otkazu dopuštena i zakonita te postoje li opravdani razlozi za donošenje odluke o izvanrednom otkazu i to razlozi koje je tuženik naveo u pobijanoj Odluci. Među strankama je sporno i na kojem radnom mjestu je tužitelj radio. Pri tome tužitelj ističe i prigovor prekluzije smatrajući da osporavana odluka nije donesena u zakonom propisanom roku.
8. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenoga 2016. proizlazi da su isti sklopili tuženik, kao poslodavac te tužitelj kao radnik, za obavljanje poslova i radnih zadataka Voditelja marketinga.
8.1. Iz Dodatka 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenog 2016. proizlazi da je isti sklopljen između tuženika, kojeg zastupa direktor Društva, KK, tužitelj u ovom postupku, kao poslodavac te tužitelj, kao radnik te da je čl. 2. ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se mijenjaju poslovi i radni zadaci te da će radnik obavljati poslove i radne zadatke direktora nabave i direktora uvoza, stjecaja iz EU i izvoza.
9. Iz Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu zbog organizacijskih razloga od 9. prosinca 2021. proizlazi da tuženik, kao poslodavac otkazuje tužitelju, kao radniku, Ugovor o radu zbog organizacijskih razloga, određeno je da radnik ima pravo na otkazni rok od 2 mjeseca, da je za vrijeme otkaznog roka oslobođen obveze rada, da ima pravo na otpremninu u visini određenoj Zakonom o radu te da je dužan vratiti poslodavcu osobno vozilo Toyota RAV 4 VVTI Hybrid, [registarska oznaka], godina proizvodnje 2018., broj šasije JTMW RREV 30D0 5472 0, mobitel Samsung S10, laptop Dell Inspirion 5770, magnetnu karticu za ulaz br. 604, Petrol karticu za točenje goriva za tablicu [registarska oznaka], ENC uređaj 020010433731 i stick od carine bez odlaganja i bez da se od njega to posebno zahtjeva, odmah po primitku Odluke.
9.1. Iz obrazloženja navedene Odluke proizlazi da je radnik kod poslodavca zaposlen na radnom mjestu Voditelj marketinga, da je poslodavac donio odluku o reorganizaciji poslovanja na način koji smatra optimalnijim te je ukinuo radno mjesto Voditelj marketinga, kao i da će se poslovi ukinutog radnog mjesta na zadovoljavajući način obavljati u sklopu postojećih radnih mjesta čime će se rad efikasnije organizirati.
10. Između stranaka nije sporno da je protiv navedene odluke tužitelj 22. prosinca 2021. podnio zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava u kojem u bitnome navodi da je radni odnos neosnovano okončan Odlukom o otkazu zbog organizacijskih razloga jer nije nikada obavljao poslove radnog mjesta voditelj marketinga, već poslove radnog mjesta direktor nabave, uvoza, stjecanja iz EU i izvoza, a što prema shvaćanju tužitelja čini odluku o poslovno uvjetovanom otkazu neosnovanom. Između stranaka nije sporno da je uloženi zahtjev tužitelja za zaštitu i ostvarenje prava tuženik odbio Odlukom o odbijanju zahtjeva za zaštitu i ostvarenje prava od 28. prosinca 2021.
11. Iz Odluke o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2021., proizlazi da tuženik kao poslodavac otkazuje tužitelju kao radniku ugovor o radu izvanrednim otkazom i to iz razloga što radnik nije, 9. prosinca 2021., odmah po primitku Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, kojom mu je utvrđen otkazni rok od dva mjeseca, a koji počinje teći danom primitka Odluke te mu je temeljem iste radni odnos trebao prestati 9. veljače 2022., kao i po naknadnom pozivu tuženika, dakle unatoč višestrukim pozivima tuženika, za vrijeme otkaznog roka, vratio poslodavcu imovinu koju je imao na raspolaganju i to osobno vozilo Toyota RAV 4 VVTI Hybrid, [registarska oznaka], godina proizvodnje 2018., broj šasije JTMW RREV 30D0 5472 0, mobitel Samsung S10 i laptop Dell Inspirion 5770, odnosno iz razloga što se oglušio na sve pozive poslodavca i otuđio imovinu u vlasništvu poslodavca, a što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Navedeno je da je opisanom grubo povredom obveze iz radnog odnosa – nedopuštenim prisvajanje imovine poslodavca koja mu je bila povjerena za rad za vrijeme trajanja radnog odnosa i u svezi s radom, počinjena teška povreda obveza iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje u radnika te da daljnji nastavak radnog odnosa za vrijeme trajanja otkaznog roka nije moguć. Također je navedeno da radniku nije upućeno pisano upozorenje niti mu je pružena dodatna mogućnost iznošenja obrane, budući da su sukladno odredbama članka 119. stavka 1. i 2. Zakona o radu, zbog težine povrede, opetovano oglušivanja radnika na pozive poslodavca i vrijednosti zadržane imovine, nastupile okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da radniku uputi još jedno dodatno upozorenje ili poziv na obranu.
12. Iz e-mail komunikacije od 13. prosinca 2021. proizlazi da tužitelj, nakon što je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 9. prosinca 2021. bio pozvan na povrat stvari koje su mu bile povjerene na radu i u vezi s radom, tuženiku dostavio Zahtjev za izračun prijevremenog otkupa ugovora o financijskom leasingu za vozilo Toyota RAV4 Hybrid te iznio stav da ne namjerava vratiti mobitel Samsung S10 jer smatra da isti nije u vlasništvu tuženika, da se ne nalazi u poslovnim knjigama tuženika, da je star tri godine i da bi njegova amortizacijska vrijednost bila 0,00 kn. Tužitelj je u toj komunikaciji naveo i da mobitel smatra svojim vlasništvom te da se na njemu nalaze njegovi privatni podaci, zbog čega zahtjev za povrat smatra neosnovanim.
12.1. Iz e-mail komunikacije od 15. prosinca 2021. sud je utvrdio da je tužitelj i u odnosu na prijenosno računalo Dell Inspirion 5770 iznio stav da ga smatra svojim vlasništvom, da se ono ne nalazi u poslovnim knjigama tuženika, odnosno da bi i u slučaju evidentiranja njegova amortizacijska vrijednost bila 0,00 kn zbog isteka amortizacijskog razdoblja. Tužitelj je nadalje naveo da prijenosno računalo predstavlja kompenzaciju za njegovo ranije pokvareno i uništeno prijenosno računalo koje je koristio kod tuženika te da se na njemu nalaze njegovi privatni podaci, zbog čega je i zahtjev za povrat prijenosnog računala smatrao neosnovanim.
13. Iz odgovora zakonskog zastupnika tuženika VK poslanog putem e- maila od 16. prosinca 2021. proizlazi da tuženik nije prihvatio takva očitovanja tužitelja, već ih je ocijenio neosnovanima te je tužitelja ponovno pozvao da odmah, a najkasnije 17. prosinca 2021. preda imovinu koja mu je bila povjerena za rad (mobitel sa sim karticom, laptop i automobil).
14. Uvidom u Ugovor o financijskom leasingu br. 202852/2018 od 18. svibnja 2018. tuženik je kao primatelj leasinga primio na korištenje osobno vozilo Toyota RAV 4 od strane davatelja leasinga, a tužitelj je kao tadašnji zakonski zastupnik tuženika i osobno jamčio za obveze tuženika temeljem Ugovora o leasingu.
15. Uvidom u Ugovor o korištenju službenog vozila s mogućnošću otkupa i/ili kupnje od 29. svibnja 2018., sklopljenog između tuženika (zastupanog po direktoru, koji je u to vrijeme bio tužitelj), kao poslodavca i tužitelja kao radnika/korisnika, za osobno vozilo Toyota RAV 4, reg. oznake [registarska oznaka], utvrđeno je da čl. 12. tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke suglasno utvrđuju da korisnik, ovdje tužitelj, ima pravo otkupiti vozilo od poslodavca i/ili leasing društva, da je definirana otkupna vrijednost objekta leasinga nakon isteka ugovora 333,33 eura, da se poslodavac obvezuje prodati korisniku vozilo nakon isteka pet godina korištenja, a neovisno o stvarnoj vrijednosti vozila u trenutku prodaje i/ili otkupa. Nadalje je ugovoreno da korisnik može u svakom trenutku predati zahtjev poslodavcu za otkup vozila koji trenutno koristi po cijeni ostatka vrijednosti vozila ili preuzeti leasing i/ili kredit za navedeno vozilo, a poslodavac je obvezan postupiti po zahtjevu korisnika u roku ne duljem od 15 dana. Konačno, u slučaju isteka i/ili raskida ugovora o radu između poslodavca i korisnika po bilo kojoj osnovi, korisnik može u svakom trenutku predati zahtjev poslodavcu za otkup vozila koji trenutno koristi po cijeni ostatka vrijednosti vozila ili preuzeti leasing i/ili kredit za navedeno vozilo, a poslodavac je obvezan postupiti po zahtjevu korisnika u roku ne duljem od 15 dana.
16. Člankom 3. stavkom 5. točkom 4. Aneksa br. 1 Sporazuma o partnerstvu od 12. siječnja 2019. koji je sklopljen između tužitelja, BK i ZK, ovjeren kod javnog bilježnika Vlaste Zajec pod posl.br OV-283/2019, ugovoreno je da su stranke suglasne da će obveze po kontu 253 - Financijski najam vozila 379.791,31 kn, rasknjižiti na način da će vozila i/ili ugovori o leasingu biti prebačeni na stvarne korisnike. U slučaju da navedeno ne bude moguće troškovi leasinga fakturirat će se stvarnim korisnicima, a eventualna potraživanja po ovoj osnovi koja ne budu naplaćena najkasnije do 30. rujna 2021. odbit će se od razmjernog dijela dobiti prenositelja I, ovdje tužitelja, za 2018., osim nenaplaćenih potraživanja od društva NLK trgovina i distribucija d.o.o.
17. Iz obavijesti o neplaćenim potraživanjima po osnovi Ugovora br. 202852/18 od 20. siječnja 2022. proizlazi da je tužitelj, kao jamac, obaviješten da tuženik nije platio preuzetu obvezu po osnovi ugovora o financijskom leasingu broj 202852/18 te je pozvan na plaćanje navedene obveze.
18. Svjedok FK u svom iskazu navodi da je zaposlen u tvrtki NLK, koja se bavi trgovinom, a on tamo obavlja poslove informatike. Tužitelj mu je poznat jer je radio kod tuženika, koje s društvom NLK ima zajedničkog vlasnika, ĐK. Koliko mu je poznato, tužitelj je do 2019. bio vlasnik tuženika, a kasnije je to postao BK. Svjedok navodi da poslove svog radnog mjesta obavlja kako za tvrtku NLK, tako i za tuženika, te svi djelatnici koji odlaze od tuženika su dužni osobno njemu vratiti kompjutore, mobitele i sve ostalo što su im dali putem reversa, s time da svjedok nije zadužen za poslove vraćanja osobnih vozila, to se vraća direktoru firme. Tužitelj mu nikada nije predao niti mobitel, a niti laptop Dell. Ističe da je mobitel marke Samsung S 10 tuženik kupio početkom srpnja 2019. nakon što je tužitelj prestao biti vlasnik tuženika, a on nije kupljen samo za tužitelja već i za druge djelatnike. Ističe da je tuženik također kupio Laptop Dell Inspirion, te je isti predan na korištenje tužitelju, ali ne zna točno kada. Navodi kako su svi zaposlenici, kada su odlazili od tuženika, vraćali sve zadužene uređaje, s time da je kod gospođe KK, supruge tužitelja, bila drugačija praksa i direktor VK je donio odluku da supruga tužitelja može zadržati mobitel. Cijena mobitela je bila povlaštena jer je kod istog operatera bilo ugovoreno 15-tak linija kod istog operatera. Prije nego se tužiteljevo računalo pokvarilo, isti je koristio svoje osobno računalo. Svjedok također koristi svoje vlastito računalo.
19. Svjedok BK u svom iskazu navodi da je vlasnik tvrtke MUTUS d.o.o., koja tvrtka je vlasnik tuženika. S tužiteljem je sklapao privatne ugovore o kupnji tuženika i još jedne tvrtke. Tužitelj mu je prodao vlasništvo tuženika. Navodi da predmetno vozilo koje je jedan od razloga zbog kojeg je tužitelj dobio osporeni otkaz u ovom predmetu je isključivo vlasništvo tuženika. Osobno nije nikada tužitelju rekao da će predmetno vozilo biti njegovo. Navodi da postoje neriješeni odnosi između njega i tužitelja temeljem Sporazuma o partnerstvu od 12. siječnja 2019., povodom kojih vode više postupaka pred sudom. Nije točno da on kao stvarni vlasnik tuženika daje direktoru VK obvezne upute u pogledu tužitelja. Nije točno da je tužitelja tjedan dana prije donošenja odluke o redovnom otkazu istjerao iz prostorije riječima "gubi se, kupi prnje više ovdje ne radiš". Imao je s tužiteljem argumentiranih rasprava na temu poslovanja, ali nikada na temu njegovog radnog odnosa. Ne zna da je tužitelju blokirana e-mail adresa, pristup internetu i uredskim prostorijama tjedan dana prije odluke o redovnom otkazu. Nije točno da je dao direktoru VK nalog da tužitelju otkaže ugovor o radu. Zna da je tužitelj bio jamac platac te dao osobnu zadužnicu za vozilo Toyota Rav 4 jer je bio direktor, a sukladno uputama leasing kuće, sve se odvijalo prije nego što je svjedok postao vlasnik tuženika. Navodi kako mu je nakon odluke o otkazu direktor VK rekao da postoji zadužnica na ime tužitelja i da istu treba vratiti tužitelju te da treba novu zadužnicu izdati na svoje ime, ne zna da li je zadužnica tužitelju vraćena, ali je činjenica da je izdana nova zadužnica na njegovo ime, ali tužitelj nije vratio vozilo. Također navodi da zadužnicu izdaje leasing kuća koja je i trebala vratiti zadužnicu tužitelju. Zadužnica na ime tužitelja zamijenjena je onda kada je to od njega zatraženo. Ne zna koliko je vozila prodano drugim zaposlenicima. Ne sjeća se da mu je tužitelj u četiri navrata dostavio zahtjev za otkup predmetnog vozila. Osobno nije nikada ponudio tužitelju otkup predmetnog vozila uz tržišnu vrijednost vozila. Ističe da je tuženik uredno plaćao ratu leasinga, a tužitelj se nikada nije ponudio da će on preuzeti plaćanje leasinga. Točno je da je sporazumom od 12. siječnja 2019. bila riječ o više vozila, a koje bi trebali preuzeti stvarni korisnici uz postavljene uvjete. Ne zna je li tužitelj unio u poslovnu mrežu tuženika svoj osobni telefonski broj niti na koji način je direktor tuženika postupao s telefonskim brojevima drugih zaposlenika. Ne zna čije je bilo vlasništvo laptopa DELL jer se ne bavi operativom kod tuženika.
20. Zakonski zastupnik tuženika VK u svom iskazu navodi da je sklopio radni odnos s tuženikom 10. siječnja 2019. za radno mjesto direktor, a prije toga nije radio kod tuženika. Tužitelj je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelj marketinga. U trenutku kada se zaposlio kod tuženika tužitelj je imao na korištenje službeno vozilo tuženika Toyota RAV 4. U trenutku raskida radnog odnosa tužitelja s tuženikom na ugovoru o leasingu je bio naveden BK. Naime, tužitelj je kod raskida radnog odnosa napomenuo da je on naveden kao jamac platac na ugovoru o leasingu te je on kao direktor odmah reagirao te zatražio od leasing kuće promjenu osobe jamca. Osobno nikada nije vidio ugovor o otkupu vozila kojeg tužitelj spominje. Odluku o otkupu vozila ili prijenosu leasinga kod poslodavca donosi isključivo poslodavac. Pri tome je istaknuo da u razdoblju od 2018. do 2023. sva vozila koja su kod tuženika otkupljena od strane zaposlenika ili prebačena na leasing su imali prezime KK pri čemu naglašava da se radilo o članovima obitelji tužitelja, ali ponovno naglašava da je isključivo pravo na odluku o udovoljavanju zahtjeva radnika za otkup vozila na strani poslodavca. Na dan kada je tužitelju uručena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu bio je osobno prisutan tome događaju, tužitelju je dano da se potpiše na sačinjenu odluku o otkazu, a u kojoj je bilo navedeno da je dužan odmah vratiti službeno vozilo, mobitel i laptop te neke druge stvari a te druge stvari tužitelj je s vremenom i vratio. Tužitelj je pročitao odluku o otkazu istu potpisao te rekao, koliko se sjeća, "ovo ništa nije važno". Koliko se sjeća tužitelj je u daljnjem roku od nekih desetak dana putem e-mail poruke izrazio namjeru da ne želi vratiti službeno vozilo, laptop i mobitel, a tužitelja su opetovano pozvali da vrati te stvari. Tužitelj je tražio da mu se odobri otkup vozila ili prijenos leasinga na njega, kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio zbog financijskih razloga i trenutne vrijednosti vozila u tom trenutku. Navodi da kada je tužitelju uručena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, na ugovoru o leasingu još uvijek je bio naveden tužitelj kao jamac platac, a on je odmah zatražio od leasing kuće da se promijeni osoba jamca platca te da je do promjene osobe jamca platca došlo u roku o nekih dva mjeseca. Također ističe da u slučaju da u tome roku nije bila plaćena rata leasinga tada bi leasing kuća prvo trebala ovršiti tuženika kao nositelja leasinga, a ako ne uspije u tome tek po tome jamca. Tužitelj je tražio isključivo da mu se odobri da preuzme leasing, a ne da otkupi vozilo. Upoznat je s činjenicom da je leasing kuća slala opomene zbog neplaćene rate leasinga te da je tužitelj takve opomene prosljeđivao tuženiku, pri čemu ističe da tužitelj nikada nije osobno podmirio niti jednu ratu. Nikada do trenutka raskida radnog odnosa tužitelja nije vidio sklopljeni ugovor o leasingu u kojem je tužitelj zaveden kao jamac, iako je kao direktor bio upoznat s opomenama koje je dobivao tužitelj zbog neplaćene rate. Ističe da tužitelj nakon što je prestao biti direktor odnosno vlasnik tuženika nije tražio da se promijeni njegovo svojstvo jamca kod sklopljenog ugovora o leasingu. Za tužitelja je 2019. kupljen laptop koji je isključivo u vlasništvu tuženika te je od tužitelja zatraženo da vrati taj laptop kod raskida radnog odnosa. Nema nikakvih saznanja oko laptopa kojeg je tužitelj koristio do 2019. Iskazuje da je osobno kao tadašnji direktor tuženika odobrio da se tužitelju kupi novi laptop koji mu je dan na korištenje, ali u nikakvoj korespondenciji između tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika kao direktora nije bilo govora da se laptop predaje tužitelju u njegovo trajno vlasništvo. Ne može odgovoriti na pitanje zašto je u poslovnim knjigama tuženika laptop koji je kupljen 2019. za tužitelja zaveden tek 1. siječnja 2022. jer ne vodi brigu o tim stvarima. Mobitel koji je koristio tužitelj za vrijeme rada kod tuženika marke Samsung S10 je također isključivo u vlasništvu tuženika te je tuženik kao poslodavac imao diskrecijsko pravo odrediti da li će isti prepustiti svom bivšem zaposleniku ili ne. Ne zna da li je tužitelj svoj vlastiti broj prenio na tuženika u trenutku zaposlenja kod tuženika, ali zna da je taj broj koristio kad se on zaposlio kod tuženika. Nakon što je tužitelj izrazio jasnu volju da nema namjeru vratiti službeno vozilo, mobitel, laptop te još nabrojene četiri stvari tuženik je donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu za tužitelja tijekom trajanja otkaznog roka vezano uz prije donesenu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i to iz razloga što je tuženik stava da je tužitelj počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa.
21. Tužitelj u svom iskazu navodi da je bio osnivač tuženika kojeg je osnovao 4. veljače 2015. Kod tuženika se zaposlio 17. veljače 2016. na neodređeno i nepuno radno vrijeme, ne zna za koje radno mjesto, s tim da je 1. studenoga 2016. sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, a koji ugovor je izmijenjen dodatkom ugovora o radu od istog datuma za radno mjesto direktor uvoza i nabave i stjecanje iz EU. U cijelosti ostaje pri svim navodima tužbe kojom osporava isključivo odluku o izvanrednom ugovoru o radu. Što se tiče razloga zbog kojeg je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu navodi da nije sporno da tuženiku na njegov zahtjev nije vratio osobni automobil marke Toyota RAV 4 reg. oznake [registarska oznaka], mobitel Samsung S 10 te laptop DELL. Ostale predmete koje mu je tuženik zatražio vratiti i to magnetnu karticu za ulaz, Petrol karticu, ENC uređaj te stick od carine je vratio tuženiku. Smatra da nije bio dužan tuženiku vratiti osobni automobil, mobitel i laptop iz razloga koji su navedeni tijekom postupka. Nakon što mu je tuženik uručio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu upoznao je tuženika s tim da nije dužan vratiti osobni automobil, mobitel i laptop jer su to njegove osobne stvari koje je stekao tijekom rada kod tuženika. Oko te problematike razgovarao je s BK te mu je isti rekao da će se oko toga dogovoriti. Navodi da protiv Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije zatražio zaštitu pred sudom podnošenjem tužbe već je protiv iste samo podnio zahtjev za zaštitu prava. Između njega i sadašnjeg vlasnika tuženika, BK, došlo je do prijenosa poslovnog udjela. Što se tiče zadužnice koja je spominjana tijekom postupka ističe da je bio osobno naveden na izdanoj zadužnici kao jamac te da je leasing kuća vratila tuženiku zadužnicu nakon što je u cijelosti otplaćen leasing. Osobno nije plaćao rate leasinga već je to plaćao tuženik, ali je zato on dobivao opomene da rata leasinga nije na vrijeme plaćena od strane tuženika te je upozoravao tuženika da mora platiti ratu ili bi je u suprotnome on morao platiti. U trenutku kad je zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zadužnica još uvijek nije bila vraćena od strane leasing kuće. Od tuženika je tražio da se izvrši prijenos leasinga na njega ili da otkupi vozilo. Iskazuje da je kod tuženika bila uobičajena praksa da kada je radnik iskazao volju za otkup vozila u situaciji kada je vozilo bilo u vlasništvu tuženika ili za prijenos leasinga ukoliko je vozilo bilo u vlasništvu leasing kuće da je tuženik izlazio u susret radnicima te izvršio prijenos otkupa i to u periodu od 2018. do 2021. pa čak i nakon toga pa je tako jedno vozilo otkupio LK, jedno vozilo je otkupilo trgovačko društvo VB d.o.o. Nadalje iskazuje da je s tuženikom imao sklopljen ugovor vezano uz predmetno vozilo da ima pravo na korištenje vozila od 0-24 sata, da ne plaća nikakve troškove za korištenje istoga kao i da u svakom trenutku može otkupiti vozilo ili preuzeti leasing. Što se tiče mobitela iskazuje da se radi o privatnom broju mobitela kojeg je dobio još 1999. od tadašnjeg poslodavca te je taj broj prenio i kod tuženika, a tuženik mu nije htio dati da broj prenese dalje nakon što je raskinut ugovor o radu. Od početka radnog odnosa kod tuženika do 2019. koristio je svoj vlastiti laptop koji se uslijed korištenja i rada za tuženika i pokvario te je zatražio od svoga poslodavca da mu se kupi novi laptop u zamjenu za njegov što je poslodavac i odobrio te mu je 2019. kupljen novi laptop za kojeg smatra da je njegovo privatno vlasništvo. On je tuženiku kao poslodavcu na vrlo jasan način odgovorio i izrazio svoj stav oko automobila, laptopa i mobitela i to s danom 9. prosinca 2021. kada mu je poslodavac uručio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Navodi da je bio vlasnik i direktor tuženika u trenutku sklapanja ugovora o korištenju i otkupu vozila, a osobno nije pokrenuo sudski spor protiv tuženika za povrat vozila, laptopa i mobitela.
22. Na utvrđenje valjanosti osporene Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu primjenjuje se odredba čl. 116. ZR kojom je propisano da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (čl. 116. st. 2. ZR) te je na tuženiku, prema čl. 135. st. 3. ZR- teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz. Prema čl. 119. st. 2. ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
23. Sud najprije utvrđuje da donošenje Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tijekom trajanja otkaznog roka određenog u Odluci o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu nije nedopušteno, budući da radni odnos u tom razdoblju i dalje traje. Odluka osporena u ovom postupku, dakle Odluka o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2021. ne ocjenjuje se kao prenamjena ranije donesene Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 9. prosinca 2021., nego kao zasebna odluka o prestanku radnog odnosa donesena zbog naknadnog ponašanja tužitelja za vrijeme trajanja otkaznog roka, odnosno zbog odbijanja povrata stvari koje su mu bile povjerene na radu i u vezi s radom.
24. U pogledu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz, sud nalazi da je tuženik dokazao da tužitelj, nakon što je bio oslobođen obveze rada za vrijeme otkaznog roka i nakon što je pozvan na povrat imovine poslodavca koju je imao na korištenje, nije, prije svega, vratio osobno vozilo Toyota RAV 4 koje mu je bilo dano na korištenje u vezi s radom. Iz provedenih dokaza, osobito Ugovora o financijskom leasingu, Ugovora o korištenju službenog vozila s mogućnošću otkupa i/ili kupnje, e- mail komunikacije stranaka te iskaza svjedoka i zakonskog zastupnika tuženika, proizlazi da tužitelj vozilo nije koristio kao svoju privatnu imovinu, nego kao vozilo koje je tuženik koristio temeljem leasing odnosa i dao tužitelju na korištenje u vezi s radom. Sud nalazi da već samo svjesno i ustrajno odbijanje povrata tog vozila, s obzirom na vrijednost vozila, leasing odnos i okolnosti prestanka obveze rada, predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa.
25. Tužitelj ne osporava da vozilo nije vratio, već svoje postupanje opravdava tvrdnjama da je bio jamac-platac po leasing ugovoru, da je imao pravo na otkup vozila te da između stranaka postoje neriješeni imovinski odnosi. Međutim, sud nalazi da navedene okolnosti, čak i ako bi tužitelj smatrao da iz njih proizlaze određena imovinska prava prema tuženiku, ne daju tužitelju pravo da samovlasno zadrži vozilo koje mu je bilo povjereno na radu i u vezi s radom. Eventualna prava na otkup vozila, oslobođenje od jamstvene obveze ili druga imovinska potraživanja tužitelj je mogao ostvarivati pravnim putem, a ne jednostranim uskraćivanjem povrata vozila poslodavcu. U pravu je tuženik kada ističe da bilo kakvi ugovori, pa tako niti Sporazum o partnerstvu od 12. siječnja 2019. sklopljen između BK, tužitelja i ZK u kojima tuženik nije stranka, nemaju nikakvoga učinka na tuženika, već samo na stranke toga ugovora odnosno da tuženik temeljem sklopljenog Sporazuma nije preuzeo nikakve obveze prema tužitelju. Eventualna neostvarena prava za koja tužitelj smatra da mu pripadaju temeljem predmetnih ugovora, nipošto ne bi mogla biti opravdani razlog ne vraćanja vozila tuženiku niti bi mu davalo bilo kakva vlasnička prava na predmetnom vozilu. Naime, predmetno vozilo u vlasništvu je leasing društva, a korisnik istoga temeljem Ugovora o financijskom leasingu je tuženik, a ne tužitelj. Predmetno vozilo tuženiku je bi bilo povjereno za rad i u vezi s radom te je stoga isti na zahtjev tuženika kao korisnika vozila isti bio dužan vratiti.
26. Slijedom navedenog, budući da je tuženik pozvao tužitelja za vrijeme trajanja radnog odnosa, konkretno za vrijeme trajanja otkaznog roka temeljem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, da vrati tuženiku svu imovinu poslodavca koju je imao na korištenje te budući da je tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa, odbio izvršiti nalog poslodavca i vratiti stvari koju je koristio na temelju radnog odnosa, takvo postupanje radnika, osobito osobe kojoj je bila povjerena imovina veće vrijednosti, objektivno dovodi do gubitka povjerenja poslodavca te, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, onemogućuje nastavak radnog odnosa.
27. Navedeni zaključak potvrđuju i iskazi svjedoka, pa je tako svjedok FK iskazao da su svi zaposlenici nakon prestanka osnove korištenja, odnosno nakon poziva poslodavca, bili dužni vratiti opremu koja im je bila povjerena, te da tužitelj nije vratio mobitel i laptop, kao i da su isti bili nabavljeni od strane tuženika i dani tužitelju na korištenje. Svjedok BK potvrdio je da vozilo nije bilo vlasništvo tužitelja i da mu nikada nije obećan prijenos vlasništva, dok je zakonski zastupnik tuženika VK detaljno i uvjerljivo opisao tijek događaja te jasno naveo da je tužitelj, i nakon poziva na povrat, izričito odbio vratiti vozilo, mobitel i laptop. Sud njihove iskaze prihvaća kao vjerodostojne, logične i u skladu s materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu.
28. Nasuprot tome, sud ne prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem iz navedenih odnosa izvodi pravo da zadrži vozilo i ostale stvari nakon poziva poslodavca na povrat. Pitanje eventualnog prava na otkup vozila ili oslobođenja od jamstvene obveze ne može se poistovjetiti s pravom zadržavanja službenog vozila. Čak i da je tužitelj smatrao da mu pripada neko imovinsko pravo prema tuženiku, to pravo nije mogao ostvarivati samopomoći, nego pravnim putem. Neovisno o tome, sud naglašava da je već samo odbijanje povrata vozila Toyota RAV 4, s obzirom na njegovu vrijednost, način korištenja i ponovljene zahtjeve za povrat, dostatan razlog za zaključak o gubitku povjerenja i nemogućnosti nastavka radnog odnosa.
29. U odnosu na mobitel Samsung S10, iz iskaza svjedoka koje sud prihvaća proizlazi da je uređaj nabavljen od strane tuženika i dan tužitelju na korištenje u svrhu obavljanja poslova. Sama činjenica da se na uređaju nalaze privatni podaci ili da je eventualno korišten i u privatne svrhe ne daje tužitelju pravo da ga ne vrati poslodavcu nakon prestanka osnove korištenja.
30. U odnosu na prijenosno računalo Dell Inspirion 5770, iz provedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka, proizlazi da je isto nabavljeno od strane tuženika i dano tužitelju na korištenje radi obavljanja radnih zadataka, dok tvrdnje tužitelja o navodnoj kompenzaciji za ranije osobno računalo nisu dokazane. Iz e-mail korespondencije od 18. rujna 2019. proizlazi da direktor tuženika, VK odobrava kupnju prijenosnog računala na račun tuženika, a čime je isto postalo vlasništvo tuženika, a ne tužitelja. Dakle, predmetno računalo kupljeno na ime tuženika, i to po odobrenju direktora tuženika poslovnom karticom tuženika. Stoga, jasno je da predmetni laptop ne predstavlja vlasništvo tužitelja nego tuženika, koje je tuženik povjerio tužitelju za rad i u vezi s radom te koje je isti na zahtjev tuženika bio dužan vratiti.
31. Neosnovan je i prigovor tužitelja da je tuženik propustio zakonski rok za izvanredni otkaz. Sud nalazi da se za početak roka iz čl. 116. st. 2. ZR u ovom predmetu ne može uzeti sam dan dostave Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 9. prosinca 2021. Toga je dana tužitelju naložen povrat stvari, ali iz same činjenice da stvari nisu istoga dana fizički predane još nije nužno slijedi zaključak da tužitelj konačno odbija izvršiti nalog poslodavca. Odlučna činjenica za izvanredni otkaz u konkretnom slučaju nije bilo samo to što stvari nisu predane istoga dana kada je tužitelj zaprimio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, nego okolnost da je tužitelj nakon poziva poslodavca svjesno i ustrajno odbio povrat stvari te je njihov povrat uvjetovao rješavanjem svojih imovinskopravnih zahtjeva prema tuženiku. Iz e-mail komunikacije stranaka proizlazi da je tuženik takvo očitovanje tužitelja imao 13. odnosno 15. prosinca 2021., kada je tužitelj iznio razloge zbog kojih ne vraća vozilo, mobitel i prijenosno računalo, odnosno kada je postalo jasno da se ne radi o odgodi ili nemogućnosti primopredaje, nego o stavu tužitelja da stvari neće vratiti jer smatra da ima pravo na njihovo zadržavanje odnosno preuzimanje. Stoga sud ne prihvaća tvrdnju tužitelja da je rok iz čl. 116. st. 2. ZR počeo teći već 9. prosinca 2021. Osim toga, i kada bi se postupanje tužitelja promatralo kao trajno uskraćivanje povrata stvari, ta je povreda trajala sve do donošenja odluke osporene u ovom postupku jer tužitelj do 28. prosinca 2021. nije vratio vozilo, mobitel ni prijenosno računalo. Stoga sud utvrđuje da je rok za donošenje osporene Odluke o izvanrednom otkazu počeo teći od saznanja za navedenu odlučnu činjenicu, odnosno od 13. prosinca 2021. Budući da je pobijana odluka donesena 28. prosinca 2021., ista je donesena unutar zakonskog roka od petnaest dana iz čl. 116. st. 2. ZR te je prigovor prekluzije iznesen po tužitelju u cijelosti promašen. Pobijana odluka donesena je u pisanom obliku, sadržava obrazloženje razloga otkazivanja te je dostavljena tužitelju, pa su ispunjene i formalne pretpostavke dopuštenosti otkaza iz čl. 120. ZR.
32. Sud je ispitao i prigovor tužitelja da mu nije omogućeno iznošenje obrane. Kod izvanrednog otkaza mjerodavna je obveza poslodavca iz čl. 119. st. 2. ZR da radniku omogući iznošenje obrane, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Pisano upozorenje iz čl. 119. st. 1. ZR odnosi se na redoviti otkaz uvjetovan ponašanjem radnika, pa njegovo davanje nije pretpostavka dopuštenosti izvanrednog otkaza. Dakle, prema citiranim odredbama zakona u situaciji kad su počinjene osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, ovisno o okolnostima, u određenim situacijama nije opravdano od poslodavca očekivati da radnika pozove na iznošenje obrane, a radi se o okolnostima kada niti eventualno iznošenje obrane ne bi utjecalo na odluku poslodavca. U konkretnom slučaju iz e-mail komunikacije stranaka proizlazi da je tužitelj prije donošenja pobijane odluke tuženiku pisano iznio razloge zbog kojih odbija vratiti vozilo, mobitel i prijenosno računalo, odnosno razloge zbog kojih smatra da ima pravo zadržati navedene stvari. Tuženik je stoga prije donošenja odluke raspolagao očitovanjem tužitelja o odlučnim činjenicama, a među strankama nije sporna sama činjenica da stvari nisu vraćene, nego pravna dopuštenost tužiteljeva odbijanja povrata. Budući da tužitelj nije tražio dodatni rok radi predaje stvari, nego je povrat uvjetovao rješavanjem svojih imovinskopravnih zahtjeva, sud nalazi da izostanak dodatnog formalnog poziva na obranu u konkretnim okolnostima ne čini pobijanu odluku nedopuštenom.
33. U odnosu na dokaznu snagu ostalih isprava koje se odnose na naziv radnog mjesta tužitelja, visinu njegove ugovorene plaće, prijavu na mirovinsko osiguranje, obračunske liste i zapisnik Državnog inspektorata, sud nalazi da su navedene isprave od sporednog značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari. One mogu biti relevantne za eventualne druge sporove stranaka, osobito za novčana potraživanja, ali nisu odlučne za ocjenu zakonitosti pobijane Odluke o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2021. Pri tome se posebno ističe da tužitelj nije zatražio zaštitu svojih prava pred sudom podnošenjem tužbe radi pobijanja Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 9. prosinca 2021. te da je ista kao takva ostala na snazi.
34. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju radi se o svjesnom i ustrajnom odbijanju izvršenja osnovne obveze iz radnog odnosa, i to obveze vraćanja imovine koja je tužitelju bila povjerena radi obavljanja poslova za poslodavca. Takvo postupanje ne predstavlja samo formalno neispunjenje obveze, već ponašanje koje dovodi do gubitka povjerenja poslodavca, budući da radnik svjesno postupa protivno legitimnom nalogu poslodavca i samovoljno zadržava imovinu koju je koristio na temelju radnog odnosa. Pri tome sud osobito cijeni vrijednost vozila, činjenicu da je tuženik bio primatelj leasinga i snosio obveze iz leasing odnosa, ponovljene zahtjeve za povrat, tužiteljevo uvjetovanje povrata vlastitim imovinskim zahtjevima te činjenicu da je radni odnos u trenutku donošenja pobijane odluke još trajao. Uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, sud zaključuje da je takvo ponašanje tužitelja objektivno onemogućilo nastavak radnog odnosa u smislu čl. 116. st. 1. ZR.
35. Stoga je ovaj sud osporenu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2021. utvrdio zakonitom i dopuštenom, odnosno sud je ocijenio da je tuženik donio zakonitu odluku po zakonito provedenom postupku. Slijedom navedenog sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kako u dijelu gdje se traži utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tako i u dijelu za utvrđenjem da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, budući je isti prestao upravo osporenom Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu. Budući da je predmetni otkaz dopušten, nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a, pa je odbijen i zahtjev tužitelja za vraćanjem na posao.
36. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen.
37. Tuženiku je u ovom postupku prema odredbi Tbr. 52/4 važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, i to jednokratnu nagradu za zastupanje u cijelom prvostupanjskom postupku u visini od 200 bodova (Tbr. 7/2 OT), a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV od 25% (Tbr. 42 OT) iznosi 500,00 eura, koji trošak je dužan platiti tužitelj.
37.1. Tuženiku su na temelju članka 151. stavka 3. ZPP-a dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO-a), tekućima od presuđenja do isplate.
38. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak pristojbe na odgovor na tužbu i presudu, jer isti za tuženika nisu niti nastali. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog ukazuje se previsoko postavljenim pa je isti odbijen.
39. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 4. svibnja 2026.
Sutkinja:
Danijela Marotti Andrić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.
DNA:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
