REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-645/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Allianz osiguranje d.d., OIB: 23759810849, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-656/2022-19 od 8. srpnja 2025., na sjednici vijeća 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-656/2022-19 od 8. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku Allianz Zagreb d.d. iz [adresa], OIB: 23759810489, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, [adresa], OIB: 84397956623, iznos od 36.601,14 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 12.12.2019. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na odredbu čl. 161. i čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju; da je za utuženo razdoblje mjerodavno materijalno pravo Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovine koji kao posljednji isključuje iz primjene Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, da je dostavio obračun isplaćene mirovine, da se radi o izvornom pravu tužitelja, a ne pravu koje izvodi iz prava drugoga, da je visina invalidske mirovine zbog ozljede na radu uvijek viša od invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada, pa vještačenjem uz primjenu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu slijedi da nikada nema razlike, odnosno tužitelj ne trpi štetu, da takva primjena u cijelosti otklanja obvezu osiguravajućih društava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 36.601,14 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 12. prosinca 2019. do isplate, koji iznos je tužitelj isplatio osnovom priznate invalidske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. listopada 2019. ukupno 36.601,14 kn odnosno 4.857,81 eura (fiksni tečaj konverzije 1,00 euro = 7.53450 kn) svom osiguraniku IZ uslijed povreda zadobivenih u dvije prometne nesreće obje kvalificirane kao ozljeda na radu .

6. Sporno je pravo tužitelja na naknadu štete osnovom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 84/2021; ZMO) ili odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014; ZOOP); visina štete.

7. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom u cijelosti odbio zahtjev tužitelja s utvrđenjima i pravnim zaključcima:

- da je u rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. zauzeo pravno shvaćanje, izraženo već i u ranijim odlukama Rev-x- 388/2018 i Rev-5292/2019, da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nesreće)

- da tužitelj potražuje naknadu štete za isplaćenu invalidsku mirovinu za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. listopada 2019. u koje vrijeme je na snazi bila odredba čl. 27. st. 3. ZOOP temeljem koje je tužitelj od tuženika ovlašten potraživati iznos u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu,

- da je visina invalidske mirovine osiguranika tužitelja utvrđena rješenjem prednika tužitelja broj 786739 od 12. studenog 2010.

- da tužitelj nije predložio izvođenje dokaza sukladno čl. 221.a ZPP , nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz čl. 27. st. 3. ZOOP, odnosno visinu zahtjeva, tj. razlike između isplaćene invalidske mirovine i invalidske mirovine koju bi bio isplaćivao svom osiguraniku za slučaj ozljede na radu.

8. Ispitujući presudu u granicama određenih navoda žalbe te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je žalba nije osnovana. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te je pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Tužitelj niti ne navodi u čemu bi se ista ostvarila, a činjenica da ne prihvaća pravne zaključke prvostupanjskog suda ne predstavlja navedenu bitnu povredu.

9. Odredbom čl. 27. ZOOP, stavak 1., propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. da odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 27. ZOOP koja uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koja je bila na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine. Naime, tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza tuženika, dakle, proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila). Kao osiguratelj motornog vozila štetnika tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač

– štetnik, već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača - štetnika) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Zato tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, na temelju čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

11. Točno ukazuje tužitelj da je ZMO kasniji zakon u odnosu na ZOOP, ali ZOOP je specijalan zakon koji uređuje posebnu problematiku - odgovornosti za štetu nastalu u prometu, od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stavi izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (VSRH Revd- 2347/2024).

12. Slijedom navedenog, kako se u konkretnom slučaju radi o izdacima po osnovi invalidske mirovine, to primjenom odredbi čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, kao je to zaključio i sud prvog stupnja obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik uslijed osiguranja stvarnog štetnika (vozača). Stoga jer prema pravilu o teretu dokaza (čl. 221.a ZPP) na koje se pravilno pozvao i sud prvog stupnja tužitelj nije dokazao da postoji navedena razlika, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja.

13. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Puli – Pola 4. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško