REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4288/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, Osijek, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš, Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate iznosa od 1.044,23 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-418/2023 od 17. rujna 2025., 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-418/2023 od 17. rujna 2025.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.044,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pobliže određene iznose, u pobliže određenom razdoblju tijekom 2006., 2008., 2009. i 2010. godine, teku po stopi propisanoj za ostale odnose, a u točki II. izreke naloženo mu je naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 997,23 EUR sa zateznim kamatama po istoj stopi od 17. rujna 2025. pa do isplate.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji su 11. rujna 2006. sklopili CE kao korisnik kredita i tuženik, kojim je odobren kredit u valuti CHF, a kredit je otplaćen u cijelosti. Korisnik kredita je tužitelju Ugovorom od 11. rujna 2020. ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zaključivši da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine i da nije odlučno što tužitelj nije potrošač, polazeći od odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Dakle, prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da samo potrošač, a ne i tužitelj, može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu presudu iz parnice koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „POTROŠAČ“ protiv banaka (među kojima i tuženika) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi i da se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu ustupiti (čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP), a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Zato je zaključeno da i u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača. Citirajući pojedinosti u vezi s pruženom kolektivnom zaštitom utvrđeno je da je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je tužiteljev prednik sklopio ugovor s ništetnim i nepoštenim odredbama, jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom, a korisnici kredita-potrošači nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate; to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na to da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. Zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 22. veljače 2023., tj. prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

Saslušanjem korisnika kredita prvostupanjski sud je utvrdio da mu tuženik nije dao informacije o valutnoj klauzuli, objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u CHF u odnosu na rizik valutne klauzule u EUR. Visina preplaćenih anuiteta nije bila sporna i prvostupanjski sud je zaključio da tuženik kao nesavjestan stjecatelj tužitelju duguje vratiti što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecanja (čl. 323., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a).

3. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu, pobijajući je izričito u cijelosti, navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (pravo na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost stranaka), ukazujući i na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tuženik u bitnome ponavlja navode iznesene u tijeku postupka, osporavajući pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o njegovim prigovorima kojima se protivio tužbenom zahtjevu. Obrazlažući žalbene navode, tuženik ponovno ističe nedostatak aktivne legitimacije, budući da tužitelj nije potrošač, pa ne može zahtjev temeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tuženik tvrdi da se odredba čl. 502.c ZPP-a u ovom slučaju ne može primijeniti, te da je trebalo primijeniti odredbu čl. 138.a ZZP-a („Narodne novine“ broj 79/07) da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca. Tuženik smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a korisniku kredita je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će se vezati ugovor. Tuženik je osporio i da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, smatrajući da bi prvostupanjski sud u slučaju pravilne primjene prava utvrdio da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Osporava pravilnost zaključka suda i o prigovoru zastare, jer se radi o djelomičnoj ništetnosti ispunjenog ugovora i eventualno zabrani manjeg značaja, a utvrđenje da je tuženik nesavjesni stjecatelj je suprotno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., prema kojemu se kod ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane smatraju savjesnim stjecateljima.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u nedefiniranom iznosu.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti pred trgovačkim sudom u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa ovaj sud nije ovlašten ispitivati žalbene navode koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U ovom predmetu između stranaka nije bilo sporno da je CE **.**.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 114 -50-3342842 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 16.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje, između stranaka nije sporna ni činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen te da je korisnik kredita s tužiteljem 11. rujna 2020. sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim je ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi navedenog Ugovora (odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz navedenog Ugovora o kreditu). Time je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje koje tužitelj potražuje u ovom sporu od tuženika, a koje se prema činjeničnoj osnovi tužbe temelji isključivo na ništetnosti odredbe o vezivanju glavnice za valutu CHF.

9. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud, na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu, donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, iznoseći nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama i ukazivanjem na navodne povrede u postupanju prvostupanjskog suda kojih ovaj sud ne nalazi. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da postoji sporna tuženikova obveza, a rezultati dokaznog postupka ne daju uporišta za prihvaćanje tuženikovih prigovora.

10. Sporna tražbina temelji se na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnice kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnikom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa koji je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a ta je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena od strane korisnika kredita.

11. S obzirom na tuženikovo osporavanje tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud prije svega trebao ispitati odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač nego osoba kojoj je potrošač cedirao spornu tražbinu. Od odlučnog je značaja ispitati ima li tužitelj aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva, te je li nastupila zastara sporne tražbine. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

12. Vezano uz pruženu kolektivnu zaštitu potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak poslovni broj P -1401/2012 između tužitelja POTROŠAČA - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka (među kojima i ovdje tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu, a da prethodno nije potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

13. Što se tiče valjanosti cesije, prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom, niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

14. U tom se pogledu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Stoga ovaj sud ocjenjuje pravilnim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Uz navedeno, imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). I zaključno, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

15. Ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno je počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba je podnesena 22. veljače 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). U prilog tome upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22, dok nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 na koje se tuženik poziva, jer tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom i na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Inače, nema osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, upravo zbog ostvarene apstraktne zaštite.

16. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021).

17. U tom smislu upućuje se na odredbe čl. 81. st. 1. i 4. ZZP -a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao.

18. Naime, iz iskaza svjedokinje, korisnice kredita (po tuženikovu prijedlogu) proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da su korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi ona mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik. Stoga je prvostupanjski sud, u nedostatku drugih odgovarajućih dokaznih prijedloga, pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku osnovano zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

19. Zaključno, po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu jednakost time što je prvostupanjski sud odbio tuženikov dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, radi utvrđenja odlučne činjenice da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pri sklapanju Ugovora o kreditu između korisnika kredita i tuženika. Predloženo dokazno sredstvo nije odgovarajuće za ispitivanje i dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi. U odlukama

Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-5458/2021, U-III-4372/2021, U-III-3891/2022) Ustavni sud Republike Hrvatske iznio je stajalište da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti. Daljnjih dokaznih prijedloga tuženik nije imao.

20. Budući da je tuženik odluku o parničnom trošku pobijao samo općenito, slijedom toga što je smatrao nepravilnom i nezakonitom odluku o glavnoj stvari, ne konkretizirajući razloge iz kojih bi odluka o trošku bila nepravilna, žalbom nije dovedena u pitanje ni pravilnost i zakonitost odluke o troškovima.

21. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. Prema ocjeni ovog suda, trošak tužiteljeva odgovora na žalbu ne predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tužitelj može sa svojim punomoćnikom dogovoriti da mu podmiri i taj trošak u skladu s Odvjetničkom tarifom ako to smatra korisnim, međutim, taj se trošak ne može prevaliti na teret protivne stranke.

Zagreb, 4. svibnja 2026.

Sudac

Ivana Mlinarić