REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-205/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice OF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika LF, odvjetničke vježbenice i rasprave održane 4. svibnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-3903972 sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora i tužiteljice OF iz [adresa], kao korisnika kredita, zaključenog 1. veljače 2007., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ruže Medunić iz Slavonskog Broda, 2. veljače 2007., pod poslovnim brojem OU-058/2007, a koji u dijelu čl. 1. glasi:

"iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 22,089.17 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.",

u dijelu čl. 2. glasi "redovna kamata... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...",

u dijelu čl. 7. glasi "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“,

u dijelu čl. 9. st. 3. glasi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora."

i u dijelu čl. 9. st. 4. glasi „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju OF iz [adresa], na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.102,58 EUR (slovima: tisuću stodva eura i pedesetosam centi) sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1,45 EUR od 1.4.2008. do isplate

- na iznos od 11,14 EUR od 1.11.2008. do isplate

- na iznos od 0,95 EUR od 1.12.2008. do isplate

- na iznos od 13,91 EUR od 1.1.2008. do isplate

- na iznos od 15,90 EUR od 1.2.2009. do isplate

- na iznos od 16,80 EUR od 1.3.2009. do isplate

- na iznos od 14,32 EUR od 1.4.2009. do isplate

- na iznos od 14,79 EUR od 1.5.2009. do isplate

- na iznos od 11,00 EUR od 1.6.2009. do isplate

- na iznos od 8,21 EUR od 1.7.2009. do isplate

- na iznos od 8,95 EUR od 1.8.2009. do isplate

- na iznos od 10,42 EUR od 1.9.2009. do isplate

- na iznos od 10,29 EUR od 1.10.2009. do isplate

- na iznos od 8,81 EUR od 1.11.2009. do isplate

- na iznos od 11,60 EUR od 1.12.2009. do isplate

- na iznos od 13,84 EUR od 1.1.2010. do isplate

- na iznos od 17,02 EUR od 1.2.2010. do isplate

- na iznos od 16,29 EUR od 1.3.2010. do isplate

- na iznos od 896,89 EUR od 31.3.2010. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici OF iz [adresa], troškove parničnog postupka 1.696,89 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici OF iz [adresa] iznos od 2.066,13 CHF."

V. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je 1. veljače 2007. tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 22.089,17 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem na dan dospijeća. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14 od 9. travnja 2015.g., utvrđuje se da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008.g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004.g. i 31. prosinca 2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.". Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Slijedom navedenog tužiteljica predlaže sudu nakon zakazane i provedene rasprave usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunila i potpisala sama tužiteljica i u kojem je tužiteljica, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužiteljica vlastoručno ispunila Zahtjev za kredit, tuženik i tužiteljica zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 29. ožujka 2023. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 19. siječnja 2026. i predložila je da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.102,58 CHF.

4. Tužiteljica je bila postavila prvotno tužbeni zahtjev kojim je zahtijevala isplatu iznosa od 3.168,71 eura, dakle tužiteljica je povukla tužbu za iznos od 2.066,13 CHF.

5. Tuženik je u podnesku od 22. siječnja 2026. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Sud je u svezi navedenog odlučio kao pod točk. IV izreke tužbe i odbio tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom za iznos od 2.066,13 CHF.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen 1.2.2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženik kao kreditora za iznos od 22.089,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa promjenjivom kamatnom stopom radi kupnje novog vozila marke SEAT (str. 7 do 10 spisa). Uvidom u otplatni plan je vidljivo daje bila predviđena cijelo vrijeme otplate kredita ista rata kredita (str. 13 do 26 spisa). Uvidom u dopis tuženika tužiteljici od 19.studenog 2007. je vidljivo da je tužiteljica izvješćena tome da se mijenja kamatna stopa (str. 27 spisa). Iz dopisa tuženika tužiteljici od 30.03.2010. je vidljivo da je tužiteljica 30.03.2010. u cijelosti otplatila kredit (str. 28 spisa). Uvidom u zahtjev za kredit je vidljivo da je isti podnijela tužiteljica 26. siječnja 2007. radi kupnje osobnog automobila za iznos kredita od 22.089,19 CHF (str. 40 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stanka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirna Tot Nužda.

6.1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je zaključila Ugovor o kreditu 1. veljače 2007. na iznos od 22.089,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju osobnog automobila marke Seat. Ugovor o kreditu je zaključila u autokući. Taj automobil je koristila za osobne potrebe, ni za kakve poslovne potrebe. Sama je vraća sve rate, uplatnice su dolazile kući. Bila je u autokući, uzela je sve papire, jedan dan joj je trebao za razmišljanje, onda je nešto morala ovjeriti u računovodstvu bolnice, bila je i u RBA banci. Tamo je razgovarala s jednim od njihovih djelatnika, kredit je potpisala u autokući gdje ju je dočekao Ugovor. Plaćala je rate kredita osobno, dolazile su joj uplatnice, međutim kako je to išlo da su iznosi bili sve veći, imala je dvoje djece i nezaposlenog supruga, odlučila je u cijelosti vratiti ostatak kredita, tako je i učinila. Zaključila je Ugovor u CHF jer je to bila jedina ponuda koju su joj dali. Tijekom školovanja je imala osnovne ekonomske predmete, ali ništa u vezi bankarstva. Da ju je itko upozorio na rizik sklapanja takvog ugovora, nikada ga ne bi zaključila. Nitko joj ništa nije objašnjavao u vezi kredita, u banci je razgovarala s mladim muškarcem, djelatnikom banke ništa joj nije objasnio. Čak kada je otplatila kredit dao joj je kopiju kredita i dokaz da je isplatila kredit, nije joj rekao da treba podnijeti zahtjev za brisovnicu, na to su je upozorili 2003. na tehničkom pregledu, kada je to učinila. Kada je sklapala ugovor nije bila obrtnik, niti član nekog društva. Javni bilježnik joj nije objašnjavao odredbe Ugovora. Pročitala je Ugovor prije potpisivanja, mislila je da razumije što to znači, ali kada su počele dolaziti veće rate, onda je shvatila da nije razumjela i da nije bila u pravu. Nije pokušala realizirati kredit u drugoj valuti, jedino joj je bio ponuđen kredit u CHF. Nije bila svjesna da će se rata kredita tijekom otplate kredita mijenjati, s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i srednji tečaj CHF.

6.2. Vještak Mirna Tot Nužda je u nalazu i mišljenju navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 1. veljače 2007. u iznosu od 22.089,17 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje. Zbog promjene tečaja više je plaćen iznos od 1.102,58 eura.

6.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

7. Tuženik je bio predložio da se prilikom vještačenja utvrde i tzv. negativne razlike kada je tečaj bio manji od početnog parametra i sud kada je izradio rješenje o vještačenju broj P-205/2023-15 od 11. ožujka 2025. pozvao je tuženika na uplatu predujma za provođenje vještačenja na te okolnosti. Tuženik nije uplatio predujam i vještačenje na te okolnosti nije provedeno.

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužiteljica kao korisnica kredita zaključila kredit sa tuženikom kao kreditorom radi kupnje osobnog automobila za iznos od 22.089,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti 1. veljače 2007.

- je tužiteljica otplatila kredit 30.ožujka 2010.

- kredit nije bio konverziji,

- ukupno je izvršena pretplata po valutnoj klauzuli u iznosu od 1.102,58 eura, što je utvrđeno kao nesporno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka,

- je kredit je iskorišten za kupnju osobnog automobila, koji je korišten samo za obiteljske potrebe. Nije korišten za potrebe obrta ili poslovne udjele u poduzećima, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaze tužiteljice kojoj je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru, pa je u svezi navedenog nesporno da je tužiteljica potrošač jer automobil nesporno nije korišten u poslovne svrhe,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

10. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za prednika tužiteljice i samu tužiteljicu u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na valutnu klauzulu, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužiteljicu upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli - razlika tečaja za CHF , te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

13. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

13.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

13.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 29. ožujka 2023.

14. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

15. U svezi navedenog i u skladu sa odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05, i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mog la, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena valutna klauzula odlukom kreditora, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na visinu stope kamate, zato što buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

16. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu, ali činjenica što obveza potrošača o promjenjivom bitnom elementu čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Banka je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

17. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

18. Tužiteljica kao slabija stranka potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužiteljice proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

19. Na temelju čl. 154. st. 1 . ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

19.1. Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu na presudu.

19.2. Tužiteljici je priznat trošak uplaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 78,14 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 14. veljače 2024. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 9.ožujka 2025. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT) trošak zastupanja na ročištu održanom 23. travnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), trošak sastava podnesak od 26. rujna 2023. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), troška sastava podneska od 9.siječnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 75,00 eura (tbr. 9.t.3OT), pripadajući porez iznosi 243,75 eura. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.696,89 eura

20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 4. svibnja 2026. kao dana objave odluke na temelju čl. 29.st.2. i 8. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

21. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u skladu, te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška i sud je u svezi navedenog i odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti (točk. V. izreke).

Slavonski Brod, 4. svibnja 2026

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.