REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2547/2023.-18

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja BD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku CD, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] protiv tuženice 1. MD, [adresa] i 2. DDM INVEST III AG, OIB 42497989050, Landis + Gyr Strasse 1, 6300 Zug, Švicarska, zastupan po punomoćniku Davoru Jonjiću, odvjetniku iz Zagreba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na ročištu održanom 20. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja.

II. Tužitelj je dužan naknaditi 2. tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 500,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 1. i 2. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U činjeničnom opisu tužbe naveo je da je 2.tuženik podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne javnobilježničke isprave – Ugovora o založnom pravu zaključenog 29. lipnja 2000., koju odluku je isti skladno odredbi čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona u cijelosti pobijao. Smatrao je da je predmetna ovršna isprava izgubila svojstvo ovršnosti. Pojasnio je da je 26. lipnja 2000. tvrtka Adria Inženjering Commerce d.o.o. sklopila s pravnim prednikom 2.tuženika ugovor o kreditu te potom ugovor o zalogu 29. lipnja 2000. Predmetnim ugovorom istakao je da je kao založni dužnik dao u zalog svoju nekretninu. Kako pravni prednik 2. tuženika kao davatelj kredita nije ispunio svoju obvezu iz ugovora o kreditu, čime je onemogućio glavnog dužnika u praćenju investicijske studije koja je u dovoljnoj mjeri pružala garanciju da će se sredstva dodijeljenog kredita uredno vratiti, uslijedilo je jednostrano odustajanje tuženika od ispunjenja obveza preuzetih predmetnim ugovorom o kreditu.

Smatrao je da kako pravni prednik nije ispunio svoje obveze iz ugovora je isti bio svjestan nepostojanja uzajamnosti činidbi kao bitnoj pretpostavci opstojnosti pravnih poslova. Tijekom godina vraćanje rata kredita glavnog dužnika pravnom predniku tuženika, kao i sredstva položenih pri pravnom predniku tuženika kao garancija za vraćanje dodijeljenoga kredita glavnom dužniku smatrao je da također ukazuje na postojanje nesrazmjera činidaba koje su obuhvaćene ovršnom ispravom, a koje odredbe su po svojoj prirodi u protivnosti sa prirodom zaloga, pa samim time ništetne.

Smatrao je da tuženik potražuje od istoga dijelom fiktivni iznos s obzirom da ne samo da je isplaćen tijekom vršenja plaćanja već je dijelom i vraćen sredstvima glavnog dužnika te sredstvima istoga pohranjenog kod pravnog prednika tuženika s namjerom osiguranja kredita.

Smatrao je da je uslijed zakašnjenja pravnog prednika tuženika u ispunjenju obveze spram tužitelja i prema glavnom dužniku Adria Inženjering Commerce d.o.o., isti onemogućen u ispunjenju svojih obveza. U odnosu na ovršnu ispravu na koju se poziva 2.tuženik, smatrao je da valja cijeniti da je isprava stekla svojstvo ovršnosti 1. kolovoza 2000., unazad 20 godina od same ovršnosti, a u kojem periodu nije poduzeta niti jedna pravna radnja kojom bi 2.tuženik zaštitio svoje potraživanje. Ujedno cijenio je da je uslijed nečinjenja nastupila zastara potraživanja tražbine iz ovršne isprave.

Stoga je smatrao da su ispunjeni uvjeti za obustavu ovrhe po službenoj dužnosti, kao i da je istekao prekluzivni rok od uknjižbe založnog prava do pobijanog prijedloga za ovrhu, čime je nastupio uvjeti iz čl. 50. st. 5. Ovršnog zakona. Kako je protekao zakonom predviđeni rok unutar kojeg je bilo moguće pokretati ovrhu, smatrao je da je protivna strana u tome bila prekludirana.

Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka proglasi nedopuštenom ovrhu pokrenutu u ovršnom postupku pred istim sudom koja se vodi pod posl.br. Ovr - 4330/2010, kao i da naloži tuženicima naknadu prouzročenog parničnog troška.

U odgovoru na tužbu 1.tužena je u cijelosti osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev te predložila odbijanje istoga. U činjeničnom opisu svoga očitovanja navela je da je bila zaposlenica tvrtke Adria Inženjering Commerce d.o.o., čiji vlasnik je bio ovdje tužitelj i ujedno njezin poslodavac. Za obavljeni rad tužitelj joj je za vrijeme radnog odnosa isplaćivao plaću na način da je 2/3 plaće uplaćivao na njezin tekući račun, dok je preostalu 1/3 plaće s naknadnom za prijevoz isplaćivao joj "na ruke". S vremenom nastale su poteškoće s isplatom plaće te joj izvjesno vrijeme nije isplaćivana plaća za obavljeni rad, zbog čega je prestala raditi u navedenoj tvrtci. Sudskim putem zatražila je ostvarenje svojih primanja s osnova rada, a kako određeni dio plaće koji je primala na ruke te naknada troškova prijevoza nije bilo moguće obuhvatiti tužbom, ista je po prijedlogu punomoćnika postavila zabilježbu na nekretnini ovdje tužitelja, te potom potraživanje s navedene osnove kao i tražbinu s osnove naknade odvjetničkih troškova Ugovorom o cesiji tijekom 2014. prenijela na punomoćnika. Stoga je smatrala da je zahtjev tužitelja bilo potrebno usmjeriti na njezinog ranijeg punomoćnika o čemu je pismenim putem tužitelja i izvijestila.

Drugo tuženik u svom je pismenom očitovanju u podnesku od 10. travnja 2024. prvenstveno istakao da predmetna tužba je nerazumljiva, paušalna i na zakonu neosnovana. Pri tome je naglasio da iako je sud u predmetu pod posl.br. Ovr-433/2010 donio rješenje kojim je tužitelj upućen na pokretanje postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlukom Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž-Ovr-28/2024 je predmetna odluka ukinuta te je predmet vraćen na sud prvoga stupnja na ponovni postupak. Stoga je smatrao da u konkretnom slučaju ne postoji sudska odluka temeljem koje bi tužitelj bio upućen na pokretanje ovakve vrste spora pa stoga nema niti pravne osnove, niti pravnog interesa za podnošenje tužbe sudu protiv tuženika.

Predložio je odbacivanje tužbe s obzirom da tužitelj nije aktivno legitimiran za pokretanje ovakve vrste spora.

U daljnjem tijeku svog pisanog očitovanja 2. tuženik se upustio u sam meritum spora koji se odnosio na neosnovanost samog zahtjeva, a koji sadržaj se s obzirom na odluku suda u obrazloženju odluke dalje ne iznosi kako ne bi bespotrebno opterećivao sudsku odluku.

Na održanom pripremnom ročištu 20. ožujka 2026. između prisutnih stranaka, ovdje tužitelja i 1.tužene učinjeno je nespornim postupanje u ranije navedenom ovršnom predmetu kao i nepostojanje odluke kojom bi stranaka bila upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a o čemu se u svom pisanom očitovanju izjasnio i 2. tuženik.

Radi donošenje odluke o prijedlogu za odbacivanje tužbe, ovaj sud je proveo dokaz čitanjem tužbe, odgovora na tužbu tuženika 1. i 2., čitanjem rješenja Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. Ovr-4330/2010 od 25. listopada 2023, čitanjem rješenja Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž Ovr-28/2024 od 5. veljače 2024. , kao i uvidom u preostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačnog, tako i svih ukupno sud je ocijenio osnovanim prijedlog 2. tuženika za odbacivanjem tužbe tužitelja.

Nije sporno između stranaka, a na čemu inzistira tužitelj, da je u pokrenutom ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Rijeci po prijedlogu ovrhovoditelja ovdje 1. i 2. tuženika, pokrenut ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika radi naplate ovrhe na nekretnini, a koji postupak se vodi pod posl.br. Ovr-4330/2010. Nije također sporno, da je odlukom suda od 25. listopada 2023. ovdje tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe u navedenom ovršnom predmetu nedopuštenom radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave temeljem koje se provodi ovrha u navedenom ovršnom predmetu.

Povodom žalbe, Županijski sud u Sisku rješenjem pod posl.br. Gž Ovr-28/2024 od 5. veljače 2024. ukinuo je prvostupanjsku odluku kojom je ovršenik upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe te je predmet vraćen sudu na ponovni postupak.

Iz obrazloženja predmetne drugostupanjske odluke utvrđeno je da je ovrhovoditeljica 1.tužena pokrenula ovršni postupak radi promjena predmeta ovrhe budući da se pravomoćno rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-4711/03 od 29. ožujka 2005. na pokretninama ovršenika nije mogla provesti. Rješenjem o ovrsi od 16. svibnja 2011. određena je predložena ovrha na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja, upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

Iz izreke pobijanog rješenja te upućivanja ovršenika na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, žalbeni sud ističe da je za zaključiti da je sporno pitanje je li ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi ništetno.

Po obrazloženju razloga zbog kojih je i ukinuta odluka suda prvoga stupnja, žalbeni sud je detaljno naveo postupanja suda prvoga stupnja u ponovnom postupku, pri čemu je uputio na potrebu otklanjanja bitnih postupovnih povreda, donošenja odluke o spajanju predmeta sa predmetom pod posl.br. Ovr-41/2021 te potom donošenje odluke jesu li ispunjeni uvjeti za upućivanje ovršenika na pokretanje parničnog postupka protiv ovrhovoditelja.

Između stranaka nije sporno, o čemu se na održanom ročištu 20. ožujka 2026. očitovao punomoćnik tužitelja, da u daljnjem vremenskom tijeku nakon donošenja drugostupanjske odluke prvostupanjski sud nije postupio na način da je donio odluku kojom se upućuje ovdje tužitelja kao ovršenika na pokretanja parničnog postupka protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom po predmetu ovoga sud pod posl.br. Ovr-4330/2010.

Takav slijed ukazuje da u trenutku podnošenja tužbe u ovosudnom predmetu 21. studenog 2023. nije postojala odluka ovršnog suda koja je upućivala tužitelja na pokretanje ovakve vrste parničnog postupka u kojem postupku bi se donosila odluka o proglašenju nedopuštenosti ovrhe u ovršnom predmetu Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. Ovr-4330/2010,

Predmetni slijed predstavlja procesnu pretpostavku koja mora biti ispunjena prilikom pokretanja parničnog postupka. Naime, upravo pravomoćnom odlukom ovršnoga suda daje se potrebno ovlaštenje aktivno legitimiranoj strani da pokreće postupak sa određenim zahtjevom protiv pasivno legitimirane stranke. Naime, predmetnom odlukom ovršnog suda upućuje se ovršenik da kao tužitelj pokrene postupak protiv određenih osoba – ovrhovoditelja kao tuženika. Kada govorimo o samom opsegu samog zahtjeva u parničnom postupku, valja istaći da je upravo odlukom ovršnog suda utvrđen opseg predmetne sudske zaštite koja se potražuje, a odnosi se na proglašenje ovrhe nedopuštenom u određenom sudskom ovršnom predmetu iz točno određenih razloga. U konkretnom slučaju ranijom odlukom ovršnog suda, koja je naknadno u žalbenom postupku ukinuta i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno postupanje, naveden je opseg samoga ispitivanja zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nedopuštenost ovrhe radi utvrđenja ništetnom ovršnom ispravom temeljem koje se provodi ovrha u ovršnom predmetu.

Kako u konkretnom slučaju po ukidnoj odluci suda prvoga stupnja, nije utvrđeno postupanje istoga suda u vidu donošenja odluke koja bi upućivala ovdje tužitelja kao ovršenika na pokretanje parničnog postupka protiv ovrhovoditelja kao tuženika sa točno određenim zahtjevom na koji se odnosi nedopuštenost ovrhe, a koja odluka bi bila pravomoćna, po stavu ovoga suda nisu ispunjene pretpostavke za pokretanje ovosudnih postupaka.

Podredno se ističe da je tužitelj tužbu podnio protiv tuženika u vrijeme kada ranije navedena prvostupanjska odluka kojom je bio upućen na pokretanje ove vrste spora nije stekla pravomoćnost.

Slijedom navedenog valjalo je skladno odredbama procesnog zakona odbaciti tužbu tužitelja i odlučiti kao u stavku I. izreke ovog rješenja.

Podneskom od 24. ožujka 2026. 2.tuženik je zatražio naknadu prouzročenog parničnog troška. pri tome se pozvao na odredbu čl. 156. te 157. ZPP-a.

Zahtjev 2. tuženika za naknadnom prouzročenog parničnog troška ovaj sud je smatrao u cijelosti osnovanim.

Prema odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj strani troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Člankom 157. citiranog zakona propisano je da ukoliko tuženik nije dao povoda za tužbu te je priznao tužbeni zahtjev prije upuštanja u raspravljanje tuženik je dužan naknaditi mu parnične troškove.

Po mišljenju ovoga suda naknadu parničnog troška 2.tuženiku nije moguće temeljiti na ranije citiranim zakonskim odredbama, jer iste rješavaju različite pravne situacije.

U konkretnom slučaju iako tužitelj nije izgubio spor jer nije donesena odluka kojom je odbijena tužba tužitelja kao neosnovana, ovaj sud smatra da je moguće analogno primijeniti odredbu č .154. st1. 1. ZPP-a koja odredba reguliranja pitanje naknade troškova u slučaju gubitka spora. Naime, tužitelj nije izgubio parnicu već mu je tužba odbačena te mu nije pružna sudska zaštita jer za to nisu bili ispunjeni predviđeni procesni uvjeti. Svojim postupanjem izvjesno je doprinio da 2. tuženiku nastupe troškovi postupka, te je stoga u obvezi iste i naknaditi.

Cijeneći troškovnik 2. tuženika naveden u podnesku od 24. ožujka 2026. , 2. tuženiku je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu od 14. travnja 2024. prema T.br. 7.toč.1 u iznosu od 200,00 EUR-a kao i sastav podneska od 18. ožujka 2026. prema T.br. 8/1 u iznosu od 200,00 EUR prema odredbama Tarife o naknadi i nagradi troškova odvjetnika te iznos PDV od 25%, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 500,00 EUR.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku II. izreke rješenja.

Podredno se navodi da sud prihvaća mišljenje 2.tuženika da tužba po svom sadržaju je nerazumljiva zbog čega bi bilo potrebno pozvati tužitelja na uređenje tužbe. Međutim, zahtjev kojeg je valjalo odbaciti je u potpunosti konkretiziran i u njemu je bilo moguće donositi odluku kao što je sud i učinio. Stoga skladno načelu ekonomičnosti postupka sud nije pozvao tužitelja da uredi tužbu.

U Rijeci, 20. ožujka 2026.

Sudac:

Darija Knez Grbčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.