Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kž-196/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Sandre Radanović kao predsjednice vijeća, te Dijane Grancarić i Hrvoja Viskovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Raljević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika MA, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25 – dalje KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici od 11. ožujka 2026. i okrivljenika MA podnesenoj po branitelju po službenoj dužnosti Dariu Beniću, odvjetniku iz Zagreba od 9. ožujka 2026., protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-146/2025 od 22. prosinca 2025. godine, temeljem odredbe čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-448/09 i dr., 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici i okrivljenika MA, kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-146/2025 od 22. prosinca 2025. godine, u toč. I. iste, okrivljenik MA oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11.

1.1. Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

1.2. Točkom III. citirane presude okrivljenik MA oglašen krivim zbog učina kaznenog djela protiv opće sigurnosti – dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

1.3. Temeljem čl. 54. KZ/11 okrivljeniku se u kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. srpnja 2025. pa nadalje.

1.4. Temeljem čl. 69. KZ/11 okrivljeniku je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora i ne dulje od 3 (tri) godine.

1.5. Temeljem čl. 148. st. 6. ZKP/08 okrivljenik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici i okrivljenik putem branitelja po službenoj dužnosti Daria Benića, odvjetnika iz Zagreba.

2.1. ODO u Velikoj Gorici žalbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Županijski sud, kao drugostupanjski sud, uvaži žalbu i pobijanu presudu ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje vezano za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11.

2.2. Okrivljenik žalbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede pravila kaznenog postupka, te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima, podredno da pobijanu presudu u cijelosti ukine, te predmet vrati na ponovni postupak.

3. Dana 24. ožujka 2026. branitelj okrivljenika po službenoj dužnosti dostavio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže odbiti žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj gorici kao neosnovanu u cijelosti.

4. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

5. Dana 29. travnja 2026. održana je javna sjednica vijeća sukladno odredbi čl. 475. ZKP/08 na koju su pristupili uredno pozvani okrivljenik MA putem video-konferencije iz prostorija Zatvora u Zagrebu, uz zamjenika svog branitelja Antonia Vedrića, odvjetnika iz Zadra, dok nije pristupilo uredno pozvano Županijsko državno odvjetništvo u Zadru.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. U odnosu na žalbu državnog odvjetnika.

7.1. Državni odvjetnik u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11 navodi kako se presuda temelji na pogrešnom zaključku suda o pogrešnim činjenicama, te da nije točno da bi okrivljenik kćeri rekao da će zapaliti kuću u svrhu upozorenja da kćer izađe van iz kuće kako ne bi stradala – jer da kćer ove riječi je shvatila kao upozorenje oca da izađe iz kuće i da je uopće očekivala od oca da će zapaliti kuću – tada zasigurno da ne bi otišla u gornji dio kuće i brata obavijestila o tome što joj otac govori, odnosno da joj stalno govori kako će zapaliti kuću, te se izložila opasnosti da strada u kući koja gori. Navodi kako iz provedenog dokaznog postupka, iskaza kćeri CA i brata VA nesporno proizlazi kako je okrivljenik prijetio svojoj kćeri što je ona tako i doživjela, pa da je na taj način ostvario kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11.

7.2. Suprotno takvim žalbenim navodima državnog odvjetnika pravilno je prvostupanjski sud nakon svih provedenih dokaza u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11 utvrdio kako nije našao nesporno dokazanim da se inkriminirani događaj zbio na način kako se to okrivljenik tereti. Naime, iz obrane optuženika te iskaza žrtve oštećenice CA kao i svjedoka VA i MAI ne proizlazi učin kaznenog djela prijetnje kako se to okrivljeniku stavlja na teret. Naime, iz iskaza svjedokinje oštećenice CA nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik inkriminirane prigode istoj doista kazao da će zapaliti kuću, te je prvostupanjski sud s pravom njezin iskaz ocijenio valjanim i vjerodostojnim budući je isti suglasan s materijalnim dokazima i obranom okrivljenika, te iskazima svjedoka VA i MAI. Naime, oštećenica žrtva CA je doista i potvrdila da je bila uplašena, u panici, uznemirena, da je vrištala i dozivala upomoć, a što da je posljedica okrivljenikovog postupanja inkriminiranog dana. Međutim, s pravom u prvostupanjskoj presudi kada analizira i ocjenjuje iskaz oštećenice CA, te isti dovodi u vezu s okrivljenikovog obranom, zaključuje prvostupanjski sud kako je takvo emocionalno stanje žrtve posljedica činjenice da je okrivljenik zapalio doista obiteljsku kuću, te počinio kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11 za kojeg ga je prvostupanjski sud i osudio u konkretnom kaznenom postupku. Stoga okrivljenikove riječi koje je isti izgovorio inkriminirane prigode (zapalit ću kuću) s pravom prvostupanjski sud ocjenjuje da nisu izgovorene s ciljem da žrtvu ustraše ili uznemire, a što je potkrijepljeno i iskazom same žrtve koja je detaljno opisala ponašanje svojeg oca inkriminiranog dana, te jasno kazala kako joj je isti toga dana u više navrata rekao neka uzme psa i izađe iz kuće, te da je prvo zapalio grane u dvorištu, a potom i prizemlje kuće, pri čemu je oštećenici u više navrata rekao da će kuću zapaliti. Upravo utvrđena dinamika događaja suglasna je s obranom okrivljenika koji je iskazao da je inkriminirane riječi svojoj kćerki uputio u cilju da je upozori da izađe van iz kuće, da uzme psa i napusti kuću jer će je zapaliti, a ne s ciljem da je zastraši. Stoga prvostupanjski sud pravilno takvo postupanje okrivljenika ne ocjenjuje kao postupanje osobe koja želi zastrašiti drugoga, već osobe koja upozorava na neposredno nastupajuću opasnost i koja je inkriminirane riječi izgovorila u kontekstu situacije u kojoj je odlučio zapaliti kuću, te je poduzimao i sve radnje da to učini. Upozorenje da se izađe iz kuće neposredno prije njezina zapaljenja zapravo predstavlja radnju, a kako to s pravom ocjenjuje prvostupanjsku sud, kojom poziva kćer da se udalji iz zone opasnosti, a ne prijetnju koja je usmjerena na izazivanje straha radi psihičkog uznemiravanja kako mu se to na teret stavlja optužnicom državnog odvjetništva u toč. 1. optužbe. Stoga ponašanje okrivljenika inkriminirane prigode ukazuje na svijest o opasnosti i na nastojanje da se žrtva zaštiti od te opasnosti, a činjenica da je najavljeno zapaljenje kuće isti i realizirao, upućuje na zaključak da je on kćerku doista pokušavao upozoriti na namjeravano, a ne joj prijetiti. Stoga je s pravom prvostupanjski sud oslobodio okrivljenika za kazneno djelo prijetnje, pa je valjalo žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude odbiti kao neosnovan.

8. U odnosu na žalbu okrivljenika.

8.1. Što se tiče žalbe podnesene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja valja istaknuti da je okrivljenik u svom stavu u odnosu na optužbu, na raspravi izjavio da se smatra krivim za kazneno djelo iz čl. 215. st. 1. KZ/11 iz toč. 2. optužnice, pa s tim u vezi u smislu odredbe čl. 464. st. 7. ZKP/08 se ne može žaliti po ovoj žalbenoj osnovi. Naime, žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti okrivljenik u odnosu na točke optužbe za koje se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, sudske opomene. Kako se u korektnom slučaju o tomu ne radi okrivljenik nije niti bio ovlašten podnijeti žalbu iz žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.2. Žalitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz razloga što postoji proturječnosti između odlučnih činjenica i izreke presude i s obzirom na to da je obrazloženje presude protivno iskazima ispitanih svjedoka, štoviše sud da je pogrešno utvrdio činjenicu kako je okrivljenik granje u dvorištu palio s ciljem izazivanja opasnosti po život, tijelo ili imovinu jer takvo što da ne proizlazi iz iskaza svjedoka VA jer je isti bio prisutan paljenju suhog granja, te da nije životno i logično da bi okrivljenik palio granje u cilju protupravnog postupanja, već da je to radio zbog čišćenja otpada i suhog granja u čemu vidi počinjenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

8.3. Osim što žalitelj u žalbi paušalno navodi žalbenu osnovu iz čl. 468. ZKP/08 odnosno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ne upirući pritom na niti jednu od 11 navedenih povreda u istom članku, žalitelj ni na koji način ne obrazlaže navedenu povredu. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pa tako ni onu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 obzirom se navedena presuda može ispitati, ista je jasna, te su razlozi o odlučnim činjenicama jasni i potpuni kao i izreka same presude. Osim, dakle, što navodi zakonske razloge, žalitelj posebno ne obrazlaže u čemu bi se sastojala povreda, a također povredu ne nalazi ni ovo drugostupanjsko vijeće ispitujući presudu po službenoj dužnosti. Iz sadržaja žalbe u tom dijelu proizlazi da se žalitelj zapravo žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a po kojem žalbenom osnovu u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 464. st. 7. ZKP/08 nema pravo isticati žalbu obzirom se na raspravi u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. optužbe izjasnio da se smatra krivim.

8.4. Utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda je ispravno, te je s pravom prvostupanjski sud proglasio krivim okrivljenika za učin kaznenog djela protiv opće sigurnosti – dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11, te je za takva utvrđenja prvostupanjski sud u cijelosti iznio valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8.5. Žalitelj u žalbi ističe kako je izrečena sankcija prestroga, te da sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini kaznenopravne sankcije nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđenu olakotnu okolnost, okrivljenikovu raniju neosuđivanost, kao i činjenicu da se zapravo radi o izoliranom slučaju u okrivljenikovom životu koji se ne može promatrati kao dio obrasca protupravnog ponašanja.

8.6. Suprotno žalbenim navodima okrivljenika pravilno je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i mjere kazne sukladno čl. 47. KZ/11 polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja okrivljeniku kao olakotnu okolnost cijenio priznanje kaznenog djela, izraženo žaljenje i kajanje zbog počinjenog kaznenog djela, kaznenu neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost kao i da je predmetna kaznena djela počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, dok je otegotnim cijenjen sam način počinjenja kaznenog djela te okrivljenikovo ponašanje neposredno prije i poslije istog a kojom prilikom je okrivljenik pokazao izuzetnu upornost u činjenju kaznenog djela zapalivši prvo materijal u dvorištu kuće, pa nakon što je tu vatru njegov sin ugasio, zapalivši i prizemlje kuće, što sve ukazuju na visok stupanj upornosti i odlučnosti u protupravnom postupanju optuženog, a time i na viši stupanj kriminalne volje, pri čemu je optuženi konzumirao alkohol kako prije tako i nakon počinjenja kaznenog djela ne pokazujući u tom trenutku nikakvu kritičnost spram vlastitog ponašanja niti žaljenje zbog učinjenog.

8.7. Stoga je s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ocijenio kako će se izrečenom kaznom zatvora okrivljeniku u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno utjecati na okrivljenika da više ne čini takva i slična kaznena djela. Ujedno izrečenom kaznom da će se djelovati i u smjeru generalne prevencije tj. utjecati na druge da ne čine kaznena djela i utjecati na jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja istih. Stav je i ovog drugostupanjskog suda kako je izrečena kazna okrivljeniku adekvatna i kao takva u sebi sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je okrivljenik počinjenjem teretećeg kaznenog djela nanio društvu u cjelini (čl. 41. KZ/11 i čl. 47. KZ/11).

9. Radi svega navedenog, a kako u pobijanoj presudi nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zadru, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sandra Radanović