REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-904/2019-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Saša Drobnjak, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici DB, ZB, RB, Marko Komorski i Toni Primorac, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te punomoćnika tuženika, 4. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 118-50-3377941 od 31. ožujka 2006., a koja glasi: "… godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 118-50-3377941 od 31. ožujka 2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: "po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." , u odredbi čl. 7. koja glasi: "... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.270,80 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa sve do isplate.
IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa od 259,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate.
i r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 27. svibnja 2025.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.262,29 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos troška teče od 4. svibnja 2026. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 10. lipnja 2019. u bitnome navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 118-50-3377941 od 31. ožujka 2006., a kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Navodi da su stranke 17. lipnja 2011. zaključile Dodatak broj I. ugovora kojim se ugovara moratorij u trajanju od 12 mjeseci i to od 1. lipnja 2011. pa do 31. svibnja 2012., koji rok je uključen u rok otplate kredita, te da su nadalje stranke 5. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica i nadalje otplaćuje predmetni kredit. Ističe da je čl. 2 Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a na čiju primjenu je tužiteljica bezuvjetno pristala budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ističe da je ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna odredba ugovora o kreditu (njegova cijena), te da kao bitni sastojak ugovora mora biti određena odnosno odrediva, a da u konkretnom slučaju cijena kredita odnosno visina kamatne stope isključivo ovisi o volji tuženika pa je takva odredba ugovora ništetna te protivna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju pak dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost takve promjene obveze. Ukazuje na utvrđenja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te ističe da iz navedenih proizlazi da je djelomice ništetna odredba čl. 2. predmetnog ugovora, kao i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti cjelokupan novčani iznos naplaćen na ime uvećanih kamatnih stopa. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost od 23.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate s rokom otplate kredita 192 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Tijekom ugovornog odnosa parničnih stranaka da je došlo do povećanja tečaja CHF zbog čega je došlo do daljnje nezakonite pretplate po ugovoru. Ističe da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojom se vjerovnika štiti od obezvrjeđivanja onoga što je dao, te da joj je svrha osigurati ravnopravnost u ispunjenju novčanih obveza, što znači da se rizik od promjene vrijednosti (visine novčane obveze) mora pravedno i ravnopravno rasporediti, a ne da se taj rizik prebaci isključivo na klijenta. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom na to da banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu u cijelosti informirale potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stranke da su 5. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 ugovora kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim se mijenjaju odredbe o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Ističe kako su pravomoćna utvrđenja sudova o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj prom jeni kamatne stope te o ništetnosti odredbi kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koji svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke. S obzirom na navedeno tužiteljica je tuženiku po osnovu ugovora o kreditu preplatila iznos od 15.679,37 kuna (2.081,01 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) koji ovom tužbom potražuje od tuženika jer je isti neutemeljeno naplatio osnovnom navedenih ništetnih odredbi, a potražuje i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana uplate pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. predmetnog ugovora te odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF sadržane u čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu te s time u vezi potražuje isplatu iznosa od 2.081,01 EUR s pripadajuć im zakonskim zateznim kamatama, kao i parnični trošak.
1.2. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredila svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu na način da potražuje isplatu iznosa od 2.530,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate.
1.3. Iako se tuženik usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, sud je takvu preinaku dopustio smatrajući ju svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a na koju se tužiteljica poziva, donesena u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te da u navedenom postupku sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedinačne potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Stoga, smatra da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne, budući da takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 23.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno i jasno i razumljivo da će tužiteljica kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužiteljici da je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno, a navedeno je bilo naznačeno i na svakoj stranici otplatnog plana. Tuženik ističe da je tužiteljici i prije i prilikom zaključenja ugovora obrazložena posljedica i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Nadalje, navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je na temelju čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj volji. Solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrđuje da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužiteljici je bilo poznato, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita . Isto tako mogla je procijeniti ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostruka klauzula što znači u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala tužitelj ica bi morala vratiti manji iznos kredita. U konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Sukladno tome, tuženik smatra da ta ugovorna odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužiteljici je teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluke banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Ističe da unatoč tome što u spornom razdoblju nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12) da je tuženik mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara iz čl. 11.a st. 2. toga Zakona. Naglašava da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23 %. Ističe da je tužiteljica svakako kao razumno dobro informirana, pažljiva i oprezan potrošač mogla razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su joj obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je tužiteljica svjesno preuzela rizik povećanja kamatne stope i promjene tečaja. Osporava pravo tužiteljice na potraživanje bilo kakve isplate te ističe da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužiteljice u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 3.092,42 EUR, te su sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene novčane obveze po novom otplatom planu. Smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti n ikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate (uključujući svako povišenje kamatne stope i svako povišenje tečaja CHF) sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, ali je tužiteljica nije bila obvezna prihvatiti, a tužiteljica nije isticala nikakve primjedbe te je na konverziju pristala. Konverzijom su ugovorne strane trajno, konačno, jasno, transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu apsolutno svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužiteljicu da sada potražuje bilo kakve „preplate“. Naglašava da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Nadalje, ukazuje na pravne stavove iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Tuženik je osporio i potraživanje po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu, otplatni planovi, kontrolni ispis unosa korištenja, Dodatak br. I ugovoru o kreditu, Dodatak broj Konv-01/2016, izračun konverzije, otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF, novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR, pregled izvršenih uplata, prijepis knjigovodstvene kartice, izjave, izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna, pravilnici o obračunu kamata i naknada, opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, nalaz i mišljenje vještaka od 23. travnja 2025., iskaz vještaka i iskaz tužiteljice.
3.1. U postupku nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka PB jer je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-3377941 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 31. ožujka 2006., koje su sadržane u čl. 1., 2. i 7. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 2.530,61 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate.
6. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 31. ožujka 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 118-50-3377941, i to u kunskoj protuvrijednosti od 23.400,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 192 mjeseca. Nesporno je da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,95 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.
6.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3377941 odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da je Dodatkom ugovora o kreditu utvrđena tražbina kreditora temeljem konverzije u iznosu od 256,49 EUR (manjak).
7. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te pripada li tužiteljici pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog tečaja CHF i s osnove manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.
8. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.
10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, dok je tuženik odustao o dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara.
10.2. Iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužiteljica iskazivala detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, utvrđeno je da je tužiteljica predmetni kredit podigla za adaptaciju stana za stanovanje, a u kojem stanu i danas stanuje, te da su joj u banci ponudili kredit u valuti CHF i rekli da je kod takvih kredita povoljnija kamatna stopa. Nadalje je utvrđeno da tužiteljici u banci nisu ništa objašnjavali vezano uz valutu CHF, te da joj nisu ukazali na nikakve rizike vezane uz valutu CHF već da su joj rekli da je kod tog kredita najpovoljnija kamatna stopa. Tužiteljica se nije mogla sjetiti što su joj u banci rekli vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, ali je istaknula da su joj savjetovali da uzme kredit u valuti CHF joj da će kod takvog kredita biti manja kamata. Tužiteljici je to bio prvi i jedini kredit koji je podigla u životu te joj je bilo bitno da dobije kredit i da bude što povoljniji. Utvrđeno je da tužiteljica nije mogla plaćati kredit pa da je dogovoreno nekoliko moratorija, kao i da joj je rata kredita s 800,00 kuna porasla na 1.300,00 kuna. U iskazu je tužiteljica navela da nije tražila da se izmijeni nikakva odredba ugovora o kreditu, niti je znala da bi to uopće mogla pitati banku, te da je banka pripremila ugovor o konverziji kredita i da joj nisu ništa posebno objašnjavali vezano uz konverziju. Dakle, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa .
10.3. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, te je tuženik odustao od predloženog dokaza za saslušanjem svjedoka PB. Tuženik u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
11. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.
11.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
11.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 5,95 % u odnosu na početnih 4,95 %, te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
11.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
11.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod t. I i II izreke ove presude.
12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
12.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
13. Pri tome, prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
13.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
13.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa suprotno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
13.3. Sukladno navedenom, prama pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK.
13.4. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.u predmetu KB protiv Erste Bank Hungary Zrt, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvarivati povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze bile toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koja je i sama navela da joj se povećala rata kredita, da nije mogla plaćati kredit i da je dogovoreno nekoliko moratorija.
13.5. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinka prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
13.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti kako nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
13.7. Stoga, tužiteljici unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.
14. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, kao i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.
14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 23.400,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,95 %, da je početni tečaj na dan korištenja kredita bio 1 CHF = 4,645262 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.
14.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate tijekom otplate kredita sve do 30. rujna 2015., odnosno po mjesecima izračunata pozitivna razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 4,95 % godišnje do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2012. pa nadalje primjenom kamatne stope od 3,23 % iznosi 354,67 EUR, te da razlika na ime tečaja CHF tijekom otplate kredita sve do 30. rujna 2015. iznosi 1.916,13 EUR. Nadalje, vještak je utvrdio da je tužiteljica svojim realiziranim uplatama nije dosegla iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te da tako utvrđeni manjak iznosi 259,81 EUR na dan 30. rujna 2015. Također, vještak je utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama ZID ZPK. Vještak je nalaz i mišljenje i usmeno pojasnio u postupku.
14.3. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju, ali ne u pogledu matematičkog obračuna vještaka, već u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je su dao vještaku, ističući u bitnome da je tužiteljica obeštećena provedenom konverzijom, te da je vještačenje bespredmetno s obzirom na sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, a istaknuo je i da bi sud u svakom slučaju trebao uzeti u obzir i pozitivne i negative razlike odnosno svaku pojedinačnu uplatu.
14.4. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 9. do 13. obrazloženja te isti nisu doveli u pitanje pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.
15. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelj ica po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, do dana konverzije, ukupno preplatila iznos od 2.270,80 EUR (i to iznos od 354,67 EUR s osnova ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi te iznos od 1.916,13 EUR s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli). U odnosu na izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nije izvršena restitucija te tužiteljica nije konverzijom stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka do provedene konverzije. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
15.1. Kako u konverziji nije utvrđena preplata u korist tužiteljice, već manjak, pripada joj pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015.
16. Dakle, tužiteljica je ukupno preplatila iznos od 2.270,80 EUR po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), međutim, tužiteljica je konačno uređenim tužbenim zahtjevom zatezne kamate na navedeni iznos zatražila počevši od 1. listopada 2015. pa do isplate.
16.1. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati ukupni iznos od 2.270,80 EUR, odnosno iznos od 354,67 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope te iznos od 1.916,13 EUR na temelju preplate s osnova tečaja CHF. Na dosuđeni iznos od 2.270,80 EUR tužitelju pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, sve kako je to tužiteljica zatražila konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 27. svibnja 2025.
17. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu iznosa u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.
17.1. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tijeku postupka tužiteljica nije dovela u pitanje valjanost sklopljenog dodatka o konverziji niti je isticala činjenice na temelju kojih bi sud mogao zaključiti o postojanju ništetnosti predmetnog dodatka. Dodatkom o konverziji utvrđen je manjak u iznosu od 259,81 EUR, koji je nastao kao posljedica različitih uvjeta kredit iranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do 30. rujna 2015. Način izračuna konverzije predviđen je u čl. 19.c Zakona o potrošačkom kred itiranju, u kojem je u st. 1. točke 6. propisano da će se utvrđeni manjak vjerovniku namiriti od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. U čl. 8. Dodatka o konverziji ugovorne strane su se sporazumjele o načinu na koji će se namiriti utvrđeni iznos tražbine kreditora temeljem konverzije iz čl. 4. tog Dodatka, te navedena odredba predstavlja sporazum vjerovnika (tuženika) i potrošača (tužiteljice) u smislu čl. 19.c st. 1. točke 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, iznos koji tužiteljica potražuje na ime utvrđenog manjka posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka te valjanog sporazuma stranaka o tome. S obzirom na to da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke te da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 (drukčije nije utvrđeno), tužiteljici ne pripada pravo na isplatu manjka utvrđenog konverzijom. Sklapanjem sporazuma o konverziji kredita tužiteljica je prihvatila sva prava i obveze iz istoga pa nakon toga ne može od tuženika potraživati isplatu iznosa koji joj po takvom sporazumu ne pripadaju.
17.2. Slijedom navedenog, sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 259,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na ime manjka utvrđenog sporazumom o konverziji (točka IV izreke presude).
18. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.
18.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
18.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (10. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
18.3. Nije osnovan tuženikov prigovor da je nastupila zastara za preinačeni dio. Naime, uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), i to iz razloga što se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (u skladu s pravnim shvaćanjem građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5),
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP, s obzirom na to da je tužiteljica osnovano pokrenula predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pretežitom dijelu uspjela i glede visine (konačno) postavljenog tužbenog zahtjeva (i to s iznosom od 2.270,80 EUR u odnosu na zatraženih 2.530,61 EUR), pa kako tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (5 %) valjalo je tuženika obvezati da tužiteljici nadoknadi parnični trošak.
19.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, za sastav podneska od 29. ožujka 2021., 27. svibnja 2025. i 9. srpnja 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife 100 bodova za svaki, za zastupanje na ročištima od 3. listopada 2024. i 18. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 100 bodova za svako, odnosno ukupno 600 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 1.200,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 300,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.500,00 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 507,00 kuna (odnosno 67,29 EUR), kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 695,00 EUR. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 17. listopada 2024. i 20. studenog 2024. jer navedeni trošak nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podnescima tužiteljica samo obavijestila sud o izvršenoj uplati predujma te o zadatku vještaka, što je mogla učiniti na pripremnom ročištu odnosno prilikom predlaganja provođenja tog dokaznog prijedloga te koji trošak nije bio potreban niti iz razloga što je dokaz o uplati mogao biti dostavljen i bez sastava podneska. Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer mu navedeni trošak niti ne nastaje u smislu odredbe članaka 11. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23).
19.2. U skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP u cijelosti je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.
U Puli-Pola 4. svibnja 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
