REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Ps-115/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja ĐB iz [adresa], 8. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Klemen, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dalibor Divić, odvjetnik u Bjelovaru, radi opravdanja predbilježbe, podredno utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Borisa Klemena, odvjetnika, tuženika osobno i punomoćnika tuženika Dalibora Divića, odvjetnika, 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĐB koji glasi:

''Utvrđuje se da je tuženik NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ugovorom o kupoprodaji stana od dana 03. veljače 1998. godine, prodao tužitelju ĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nekretninu upisanu u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to kako slijedi: 15. Suvlasnički dio: 289/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15), odnosno 289/10000 dijela zk.č.br. 4490 u naravi zgrada br. 24, 26 i 49 i dvorište u [adresa], površine 792 m2, neodvojivo povezano s vlasništvom trosobnog stana br. 5, tip S5 u III. (trećem) katu, površine 77,32 čm u koju površinu i razmjer je uključeno i pripadajuće spremište SS28, površine 4,41 čm, [adresa], te se nadalje utvrđuje da je sukladno istom Ugovoru tužitelj platio tuženiku kupoprodajnu cijenu za istu nekretninu u cijelosti, pa je predbilježba određena Rješenjem zemljišno knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod posl. br. Z-7611/2012 od dana 09. ožujka 2012. godine opravdana, te se stoga nalaže tuženiku, da tužitelju izda ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva u zemljišne knjige na naprijed naznačenoj nekretnini, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda.''

II. Utvrđuje se da je tužitelj ĐB dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kako slijedi: 15. Suvlasnički dio: 289/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15), odnosno 289/10000 dijela zk.č.br. 4490 u naravi zgrada br. 24, 26 i 49 i dvorište u [adresa], površine 792 m2, neodvojivo povezano s vlasništvom trosobnog stana br. 5, tip S5 u III. (trećem) katu, površine 77,32 čm u koju površinu i razmjer je uključeno i pripadajuće spremište SS28, površine 4,41 čm, [adresa], što je tuženik NB dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama na istoj nekretnini, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku NB naknaditi tužitelju ĐB parnični trošak u iznosu od 1.704,64 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika NB za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 27. svibnja 2024. tužitelj navodi kako je 3. veljače 1998. sklopio Ugovor o kupoprodaji stana s tuženikom kao prodavateljem s ciljem kupnje nekretnina kako slijedi: - stan br. 5, na trećem katu u površini od 71,02 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagavaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, 2 lođe, a nalazi se u zgradi koja je izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - spremište br. 28, površine 4,06 m2, - garaža br. 11 u podrumu, površine 15,34 m2, koje je sukladno odredbama čl. 1. st. 1. i 2. istog Ugovora prodavatelj prethodno stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji stana br. 00576 od dana 14. studenog 1997. sklopljenog s Ministarstvom obrane RH. Ugovor je prema uputama tuženika sačinio odvjetnik Ivica Barbir iz Zagreba. Odredbom čl. 5. Ugovora o kupoprodaji stana od 3. veljače 1998. tuženik je ovlastio tužitelja da po isplati ugovorene kupoprodajne cijene u cijelosti može bez bilo kakvog daljnjeg pitanja ili odobrenja u zemljišnim i drugim javnim očevidnicima ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime. Međutim, predmetna nekretnina u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji između parničnih stranaka još uvijek nije bila upisana u zemljišnim knjigama. Tužitelj je u posjed predmetnog stana i pripadajuće garaže stupio u ožujku 1998. Potvrdom od 6. travnja 1998. tuženik je potvrdio da uplata tužitelja u iznosu od 45.000,00 DEM predstavlja uplatu do punog iznosa kupoprodajne cijene. Nadalje, navodi kako mu je temeljem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave od 14. svibnja 1998. za stan i garažu obračun porez na promet nekretnina u iznosu od 36.960,00 kn, koji je i platio 25. lipnja 1998. Rješenjem posl. br. Z-7611/2012 od 9. ožujka 2012. dopuštena je uknjižba prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini te predbilježba prava vlasništva za korist tuženika, kao i predbilježba prava vlasništva tužitelja na istoj nekretnini. Radi opravdanja predbilježbe i upisa prava vlasništva, tužitelj se višekratno obraćao tuženiku telefonskim putem, a dopisom od 1. srpnja 2022. i putem odvjetnika, ali bez uspjeha. Također radi opravdanja predbilježbe i upisa prava vlasništva s Republikom Hrvatskom je sklopio Aneks Ugovora o kupoprodaji stana od dana 24. svibnja 2023., međutim, temeljem navedenog Aneksa zabilježeno je tek opravdanje predbilježbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tuženika, dok je u odnosu na tužitelja odbijeno iz razloga što potvrda od 6. travnja 1998. ne predstavlja ispravu podobnu za uknjižbu, odnosno na istoj nije izvršena ovjera potpisa ovdje tuženika. Navodi kako je u cijelosti podmirio tuženiku kupoprodajnu cijenu predmetne nekretnine. Stoga, sukladno odredbama čl. 67. te čl. 68. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama podnosi ovu tužbu radi opravdanja predbilježbe te predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je tuženik Ugovorom o kupoprodaji stana od 3. veljače 1998, prodao tužitelju predmetnu nekretninu, da je sukladno istom ugovoru platio tuženiku kupoprodajnu cijenu u cijelosti pa je predbilježba prava vlasništva opravdana te se nalaže tuženiku izdati tužitelju ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva u zemljišne knjige koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako mu tužitelj nije u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijena pa stoga tuženik nije dužan tužitelju izdati tabularno očitovanje te je tužbeni zahtjev neosnovan. Cijena stana je bila 210.400,00 DEM. Iz ugovora proizlazi da je odmah plaćen iznos od 110.000,00 DEM, a da će tužitelj daljnji iznos od 117.118,76 kn platiti do 15.02.1998., koji iznos je i plaćen. Ostatak kupoprodajne cijene tužitelj se obvezao platiti u roku od 60 dana od stupanja u posjed. Tužitelj je još uplatio 45.000,00 DEM, što je vidljivo iz potvrde od 6. travnja 1998., ali je iz te potvrde vidljivo i da je taj iznos od 45.000,00 DEM „ primljen kao dio iznosa do pune isplate vrijednosti stana…“ Dakle, plaćen je iznos od 110,000,00 DEM, zatim iznos od 117.118,76 kn (što je protuvrijednost od 29.756,20 DEM), te iznos od 45.000,00 DEM, odnosno ukupno iznos od 185.756,20 DEM. Prema tome, tužitelj je na ime kupoprodajne cijene dužan tuženiku još iznos od 24.643,80 DEM, odnosno 12.600,17 EUR (po tečaju promjene DEM u EUR, 1 eur = 1.99583 DEM). Stoga smatra kako tužitelju sukladno čl. 5. Ugovora nije dužan izdati tabularnu ispravu. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Tužitelj je u podnesku od 20. siječnja 2025. preinačio tužbu na način da je postavio podredni tužbeni zahtjev kojim predlaže utvrditi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama na istoj nekretnini. U navedenom podnesku tužitelj, između ostalog, navodi i kako mu je posjed predmetnog stana nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji stana od 3. veljače 1998. predao tuženik sukladno odredbi čl. 4. istog Ugovora te je stoga tužitelj u posjedu predmetnog stana više od dvadeset godina kao kvalificirani posjednik, slijedom čega je isti stan stekao i dosjelošću.

4. Sud je na ročištu održanom 22. svibnja 2025. rješenjem dopustio preinaku tužbe sukladno odredbi čl. 190. st. 1. i st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP).

5. U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem Ugovora o kupoprodaji stana od 3. veljače 1998. (list 7-9), Anex Ugovora o kupoprodaji stana od 16. veljače 1998. (list 10-11), Ugovor o kupoprodaji stana od 14. studenog 1997. (list 12-17), potvrdu od 6. travnja 1998. (list 18), rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave Klasa: UP/I- 410-20/1998-001/02440 od 14. svibnja 1998. (list 19), potvrdu o plaćanju (list 20), izvadak iz zemljišne knjige (list 21-24, 78-113), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐBN (list 124-126), IB (list 126-127), tužitelja (list 127-128) i tuženika (list 131-133).

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP- a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja radi opravdanja predbilježbe nije osnovan, dok je podredni tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva, osnovan.

7. Predmet spora je utvrđenje da je predbilježba prava vlasništva tužitelja na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kako slijedi: 15. Suvlasnički dio: 289/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15), odnosno 289/10000 dijela zk.č.br. 4490 u naravi zgrada br. 24, 26 i 49 i dvorište u [adresa], površine 792 m2, neodvojivo povezano s vlasništvom trosobnog stana br. 5, tip S5 u III. (trećem) katu, površine 77,32 čm u koju površinu i razmjer je uključeno i pripadajuće spremište SS28, površine 4,41 čm, [adresa], opravdana kao i nalog tuženiku da tužitelju izda ispravu podobnu za upis njegova prava u zemljišnim knjigama te podredno utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnog stana. Nije sporno ni da je upisana predbilježba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tužitelja. Također je nesporno da je tužitelj u posjedu predmetnog stana te da je u posjed stupio nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji stana zaključenog s tuženikom. Sporno je, je li tužitelj tuženiku u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan.

9. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana od 3. veljače 1998. (dalje: Ugovor o kupoprodaji stana) utvrđeno je kako je isti zaključen između tuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupca. U ugovoru se navodi da je prodavatelj stekao predmetni stan temeljem Ugovora o kupoprodaji stana br: 00576 od 14. studenoga 1997. kojim ugovorom je prodavatelj od Republike Hrvatske kupio stan br. 5 na 3. katu u površini 71,02 m2 koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odgovarajući suvlasnički dio zgrade, spremište br. 28 površine 4,06 m2 i garažu br. 11 u podrumu površine 15,34 m2, a što je i predmet kupoprodaje između stranaka. Ugovorena je kupoprodajna cijena od 210.400,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti. Potpisom ugovora prodavatelj je potvrdio da mu je kupac isplatio iznos od 110.000,00 DEM. Daljnji dio kupoprodajne cijene u iznosu od 117.118,76 kn kupac se obvezao isplatiti najkasnije do 15. veljače 1998., a ostatak kupoprodajne cijene do namirenja ukupne kupoprodajne cijene kupac se obvezao platiti u roku od 60 dana od dana stupanja u posjed. Predaja u posjed ugovorena je po isplati iznosa od 110.000,00 DEM i iznosa od 117.118,76 kn. Uvidom u Aneks ugovora o kupoprodaji stana od 16. veljače 1998. utvrđeno je da je iznos od 117.118,76 kn kupac dužan uplatiti prodavatelju na žiro račun, a isti iznos predstavlja iznos stambenog kredita koji je prodavatelj dobio od Ministarstva obrane RH.

10. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana od 14. studenog 1997. utvrđeno je da je isti zaključen između Republike Hrvatske kao prodavatelja i tuženika kao kupca, a predmet prodaje je stan u [adresa], stan br. 5 na 3. katu površine 71,02 m2.

11. Uvidom u potvrdu od 6. travnja 1998. utvrđeno je da je istom tuženik potvrdio kako je 6. travnja 1998. od tužitelja primio iznos od 45.000,00 DEM. Navodi se kako je navedeni iznos primio kao dio iznosa do pune isplate vrijednosti prodanog stana na adresi [adresa], a kao svjedoci su navedeni i potpisani IB i ĐBN.

12. Iz rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave Klasa: UP/I-410- 20/1998-001/02440 od 14. svibnja 1998. proizlazi kako je tužitelju utvrđen porez na promet nekretnina i to predmetni stan površine 71,02 m2 i garažu površine 15,34 m2 u iznosu od 36.960,00 kn. Iz potvrde o plaćanju proizlazi da je tužitelj platio iznos poreza sukladno navedenom rješenju.

13. Uvidom u rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovog suda posl. br. Z-7611/12 od 9. ožujka 2012. utvrđeno je kako je u zk ulošku br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dopuštena uknjižba prava vlasništva za korist Republike Hrvatske, predbilježba prava vlasništva za korist tuženika te predbilježba prava vlasništva za korist tužitelja dok je odbijen prijedlog za upis prava vlasništva tuženika i tužitelja. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž Zk-7/2019-2 od 23. travnja 2020.

14. Uvidom u Aneks ugovora o kupoprodaji stana od 24. svibnja 2023. utvrđeno je da su isti zaključili Republika Hrvatska i tužitelj te je istim izmijenjen Ugovor o kupoprodaji br. 00576/97 od 14. studenoga 1997. sklopljen između Republike Hrvatske i tuženika i to u dijelu čl. 1. u pogledu opisa stana koji je predmet kupoprodaje.

15. Uvidom u rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovog suda posl. br. Z-10399/24- 2 od 21. ožujka 2024. utvrđeno je da je istim na temelju Aneksa ugovora o kupoprodaji stana od 24. svibnja 2023. na predmetnom stanu dopuštena zabilježba da je predbilježba prava vlasništva upisana u korist tuženika opravdana dok je prijedlog tužitelja kojim se traži opravdanje predbilježbe prava vlasništva upisane za korist tužitelja, odbijen. Prijedlog tužitelja odbijen je iz razloga što potvrda od 6. travnja 1998. ne predstavlja ispravu podobnu za uknjižbu, jer ne sadrži ovjeru potpisa tuženika kao prodavatelja.

16. Uvidom u dopis tužitelja upućen tuženiku od 1. srpnja 2022. utvrđeno je kako istim tužitelj izvješćuje tuženika kako nije u mogućnosti upisati svoje pravo vlasništva temeljem Ugovora o kupoprodaji stana te mu dostavlja potvrdu koju je potrebno potpisati i ovjeriti potpis kod javnog bilježnika, a kojom se potvrđuje da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu sukladno Ugovoru o kupoprodaji stana.

17. U svom iskazu svjedokinja ĐBN navodi kako je sa suprugom, ovdje tužiteljem odlučila kupiti novi stan. Tužitelju je IB rekao da kolega s posla prodaje stan. Imali su neograničeno povjerenje i u IB i u tuženika koji je radio u uredu Predsjednika RH. IB im je pokazao stan izvana i rekao je da je stan nov. Rekao je da stanu pripadaju i drvarnica i garaža. Stan su isplatili u dvije tranše. Prodali su svoj stan i htjeli su se sukcesivno seliti u taj novi stan. Međutim, tuženik nije htio dati ključeve od stana i nije dopustio da se usele dok se u cijelosti ne isplati kupoprodajna cijena. Druga tranša kupoprodajne cijene trebala se isplatiti iz kredita. Podigla je kredit, a isplata je dogovorena u prostorijama banke. Ta tranša je trebala biti isplaćena u banci tuženika i na tekući račun tuženika, međutim, on je došao u njezinu banku kad je podigla novac i tražio je da mu se novac isplati na ruke. Bio je vrlo neugodan i vikao je na tužitelja te je inzistirao da se novac plati na ruke, a ne preko računa. Tada je bio prisutan i IB. Zbog toga su tada u banci platili tuženiku na ruke iznos od 100.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti. Time su u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu, jer je već ranije tuženiku isplaćen iznos od 110.000,00 DEM. Tuženik nije htio potpisati potvrdu da je tada preuzeo taj novac. Nije donio niti ključ od stana. Ključ su dobili nakon par dana, a ključ je IB dao tužitelju. Uselili su u stanu u veljači 1998. i još uvijek tamo žive, nikad ih tuženik u sve ove godine nije kontaktirao, niti je od njih bilo što zahtijevao. Nije protiv njih pokrenuo nikakav postupak, niti je osporavao njihovo pravo posjeda i pravo na tom stanu. Niti itko drugi nije ih ometao u posjedovanju niti osporavao njihovo pravo vlasništva. Ne sjeća se potvrde od 6. travnja 1998., a kad joj je ista predočena, potvrđuje da je na istoj njezin potpis.

18. U svom iskazu svjedok IB navodi kako poznaje obje stranke. Bio je pomoćnik i tužitelju i tuženiku. Zajedno su radili. Tuženik je živio u [adresa] i dao mu je ključeve od predmetnog stana i garaže i rekao mu da prodaje taj stan. Sjetio se da tužitelj želi preseliti u veći stan pa ga je nazvao i rekao mu da tuženik prodaje ovaj stan, da se radi o novogradnji, pitao ga je želi li pogledati i kupiti. S tužiteljem je otišao do zgrade i pokazao mu je garažu, a u stan nisu ulazili. Kupoprodajna cijena je iznosila oko 200.000,00 DEM. Kupoprodajna cijena je u cijelosti plaćena. Jedna tranša isplate kupoprodajne cijene je bila pri prodaji stana, a druga isplata je bila kasnije u Glumina banci, jer je trebalo realizirati kredit. Bio je prisutan u banci, a osim njega u banci su bili tuženik, tužitelj i tužiteljeva supruga i tada je tužitelj tuženiku na ruke isplatio iznos od 100.000,00 DEM. Tuženik je tužitelju tada predao ključ od stana i garaže. Sjeća se tog iznosa, jer je to doista bio veliki iznos i veliki bunt novca. Tužitelj je pošten i častan čovjek i sigurno nije ostao dužan. Sve je plaćeno. Da je nešto ostalo neplaćeno siguran je da bi tuženik puno ranije inzistirao da se neplaćeni iznos plati. Ne može se točno sjetiti kad su bili u Glumina banci, ali misli da je to bilo u proljeće 1997. ili 1998. Banka je bila u Branimirovoj ulici. Tuženik je tada predao ključ i tada je tužitelj ušao u posjed stana. Nakon što je plaćena prva tranša kupoprodajne cijene tužitelj ga je kontaktirao jer je htio naručiti stolara za izradu ugradbenih ormara pa je htio stupiti u posjed stana ranije i da stolar može doći izmjeriti. Tuženik to nije dozvolio i rekao je da tužitelj može stupiti u posjed tek po isplati kupoprodajne cijene u cijelosti. Navedeno također govori u prilog tome da je tužitelj u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu, jer mu inače tuženik ne bi dao ključeve. Na potvrdi od 6. travnja 1998. nalazi se njegov potpis, ali se ne sjeća kada je točno ta potvrda potpisana, je li to bilo kod odvjetnika ili u Glumina banci, a i ne zna zašto je naveden iznos od 45.000,00 DEM kada je isplaćen iznos od 100.000,00 DEM.

19. Tužitelj u iskazu navodi kako je sa suprugom htio preseliti u veći stan. Poznavao je IB, radili su zajedno i on mu je rekao da se predmetni stan i garaža prodaju. Pokazao mu je zgradu, vidio je da se radi o novoj zgradi, nije ulazio u stan, pokazao mu je samo garažu. Kontaktirao je tuženika i rekao mu je da je cijena 210.000,00 DEM za stan i garažu. Prodao je stan u kojem su živjeli i čekali su kredit. Ne može se točno sjetiti u koliko dijelova je plaćena kupoprodajna cijena. Misli da je bilo onako kako je bilo navedeno u ugovoru o kupoprodaji. Rekao je tuženiku da mu može platiti i iznos od 45.000,00 DEM da mu dozvoli da počne seliti. Međutim, a nakon što je primio novac, tuženik mu je rekao da će mu ključeve dati tek kad mu kupoprodajnu cijenu isplati u cijelosti. Taj iznos mu je plaćen u Glumina banci. Nakon što je realiziran kredit u Glumina banci opet su se našli u banci i tada je tuženiku kupoprodajnu cijenu isplatio u cijelosti. Dogovor je bio da mu taj dio kupoprodajne cijene isplati na račun te da ima dokaz o tome da je platio, međutim, on je došao u banku i tražio je novac na ruke. Na kraju mu je taj novac i isplatio na ruke. U cijelosti mu je isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 210.400,00 DEM. Tuženik nije imao ključ kod sebe već mu je bio u uredu pa su se našli nakon sat vremena u gradu i tada mu je predao ključeve stana i garaže. Nikad ga tuženik nije tražio nikakvu isplatu dijela kupoprodajne cijene. Tuženika je nekoliko puta zvao jer je htio da se riješi pitanje garaže. Od njega je kupio i garažu i stan, kako je to i navedeno u kupoprodajnom ugovoru koji je pisao odvjetnik Barbir kojeg je angažirao tuženik i on je garantirao da se nakon potpisivanja ugovora može upisati kao vlasnik stana i garaže u zemljišnim knjigama. Vidio je ugovor kojeg je tuženik sklopio s RH, međutim, on mu je dao i garancijsku knjižicu i za stan i za garažu i nije imao razloga posumnjati da nije stekao vlasništvo garaže. Uostalom, predao mu je i ključeve od garaže, a ne zna kako bi imao ključ da nije stekao vlasništvo. Nije provjeravao stanje u zemljišnim knjigama, ali sada zna da u to vrijeme zgrada uopće nije bila upisana u zemljišne knjige. Tuženik ga nikad nije tražio isplatu bilo kojeg dijela kupoprodajne cijene, jer je ona u cijelosti isplaćena. Prvi put je saznao da tuženik misli da mu je nešto dužan kada je u ovom postupku napisao u odgovoru na tužbu što mu je javio njegov odvjetnik. Tuženik nikad nije osporavao njegovo pravo vlasništva sve ove godine niti mi je netko drugi osporavao njegovo pravo. Još uvijek živi u tom stanu od kad je u isti uselio 1998.

20. Tuženik u svom iskazu navodi kako je kupio predmetni stan od Republike Hrvatske 1997. To je stan površine 70 m2, stan mu je bio mali i htio ga je prodati. Tražio je kupce. Pričao je o tome s IB, koji je s njim radio, bio je njegov pomoćnik. Rekao mu je da on ima kupca. IB je došao u njegovu kancelariju s tužiteljem i dogovorili su da se napravi ugovor. Ugovor je sastavio odvjetnik Ivica Barbir, ako se dobro sjećam, bilo je to davno, a njega mu je preporučio jedan njegov zamjenik. Tužitelj se s tim složio. Ugovor su potpisali u njegovoj kancelariji, a osim tužitelja i njega bio je prisutan i IB. Ubrzo nakon potpisa ugovora, tužitelj mu je isplatio iznos od 110.000,00 DEM na ime dijela kupoprodajne cijene i to na ruke. Odmah je dao g. IB sve ključeve koje je dobio od MORH-a i popratnu dokumentaciju za stan. Rekao je IB da odvede tužitelja da vidi stan, a rekao je da mogu odmah i useliti. Ne zna kad su uselili i ne zna više ništa što je dalje bilo s tim stanom nakon što je ključeve dao IB. Imao je puno povjerenja u njega, a on je imao puno povjerenje u tužitelja. Ugovorena je kupoprodajna cijena od 210.400,00 DEM. Ostatak kupoprodajne cijene je trebao biti plaćen kroz 6 mjeseci nakon sklapanja ugovora. Zna da je tužitelj išao u stan, mjerio i radio namještaj, ali on više s tim stanom nije imao nikakve veze. Tužitelj mu je uplatio iznos od 117.000,00 kn na žiro račun, također na ime dijela kupoprodajne cijene. Nakon toga, misli u travnju, tužitelj mu je predao iznos od 40.000,00 DEM na ruke kao dio iznosa do punog iznosa kupoprodajne cijene. Tada je potpisana i potvrda da je taj iznos plaćen. Koliko je izračunao ostao mu je neplaćen iznos od 25.000,00 DEM. Kada mu je predočena potvrda od 6. travnja 1998. potvrdio je da se radi o potvrdi o kojoj je iskazivao te da je primio 45.000,00 DEM, odnosno da je u potvrdi naveden točan iznos koji je primio. Nije primio iznos od 100.000,00 DEM od tužitelja na ruke, a nakon što mu je tužitelj ubrzo nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora na ruke isplatio iznos od 110.000,00 DEM. Prilikom pregovora o prodaji stana bilo je govora i o prodaji garaže, ali garaža nije ulazila u ovu dogovorenu kupoprodajnu cijenu stana. Nije kupio garažu od MORH-a, jer nije imao novca, tužitelju je rekao da mu daje ključ od garaže, jer je ključ imao, da je koristi i da ode u MORH i s njima dogovori otkup garaže. U čl. 1. Kupoprodajnog ugovora kao predmet prodaje navedena je i garaža, što je naknadno dodatno po zahtjevu tužitelja, jer je rekao da će otkupiti garažu od MORH-a. Sudski postupak radi naplate neplaćenog dijela kupoprodajne cijene nije pokretao.

21. Sud je povjerovao iskazima svjedoka IB i ĐBN, jer su iskazivali iskreno, uvjerljivo i suglasno osim u dijelu u kojem su iskazivali o načinu isplate kupoprodajne cijene tuženiku. Naime, navedeni svjedoci iskazali su kako je tužitelj tuženiku predao na ruke iznos od 100.000,00 DEM u banci, a čime da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti. Međutim, suprotno proizlazi iz potvrde od 6. travnja 1998. kojom je tuženik potvrdio da je od tužitelja primio iznos od 45.000,00 DEM, a što su svojim potpisima navedeni svjedoci potvrdili. Kada ih se prilikom davanja iskaza pitalo za sadržaj navedene potvrde, potvrdili su da su njihovi potpisi na potvrdi, ali ne sjećaju se kada je potvrda potpisana i gdje je to bilo. Osim što su u tom dijelu njihovi iskazi suprotni potvrdi koju je upravo tužitelj dostavio u spis uz tužbu, njihovi iskazi suprotni su i sadržaju Ugovora o kupoprodaji stana i Aneksu ugovora o kupoprodaji stana od 16. veljače 1998. u kojima se, a u pogledu dinamike plaćanja kupoprodajne cijene, navodi i kako će se dio kupoprodajne cijene od 117.118,76 kn isplatiti na račun prodavatelja. Također, njihovi iskazi suprotni su i iskazu tužitelja koji je iskazao da se ne može sjetiti u koliko dijelova je plaćena kupoprodajna cijena, a misli da je bilo onako kako je navedeno u Ugovoru o kupoprodaji stana. Tužitelj je iskazao i da je tuženiku platio iznos od 45.000,00 DEM, a nakon što mu tuženik nakon toga nije htio dati ključeve, po realizaciji kredita u Glumina banci opet su se našli u banci i tada je tuženiku kupoprodajnu cijenu isplatio u cijelosti.

22. Sud je u povjerovao iskazu tužitelja, jer je iskazivao uvjerljivo osim u dijelu u kojem je iskazivao o plaćanju kupoprodajne cijene, jer je njegov iskaz u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka koje je upravo tužitelj predložio saslušati u ovom postupku, a u suprotnosti je i sa sadržajem Ugovora o kupoprodaji stana i Aneksa ugovora o kupoprodaji stana. Naime, tužitelj uopće nije iskazivao o tome da bi, kada i na koji način tuženiku platio iznos od 117.118,76 kn, a o tome nisu iskazivali ni svjedoci, iako je Aneks očito sklopljen upravo sa svrhom da se regulira način isplate tog dijela kupoprodajne cijene. Također, nije logično da bi tužitelj zatražio i dobio potvrdu tuženika da mu je isplatio iznos od 45.000,00 DEM, a da nije tražio i zahtijevao da mu tuženik izda potvrdu i za plaćanje preostalog iznosa kupoprodajne cijene. Pri tom u tužbi tužitelj niti ne navodi da bi i nakon isplate iznosa od 45.000,00 DEM plaćao tuženiku daljnje iznose jer smatra da je tom isplatom u cijelosti ispunio svoju obvezu pa je njegov iskaz suprotan i njegovim navodima iznesenim tijekom postupka.

23. Sud je povjerovao iskazu tuženika, jer je njegov iskaz u skladu s dokumentacijom koju je u spis dostavio tužitelj i to Ugovorom o kupoprodaji stana, Aneksom ugovora o kupoprodaji stana i potvrdom od 6. travnja 1998.

24. Sadržaj potvrde od 6. travnja 1998. stranke različito tumače. Dio teksta potvrde "navedeni iznos sam primio kao dio iznosa do pune isplate vrijednosti prodatog stana" tužitelj tumači na način da smatra kako je time tuženik potvrdio da je iznosom od 45.000,00 DEM isplaćena puna vrijednost stana dok tuženik isto tumači na način da navedeni iznos predstavlja samo dio iznosa kupoprodajne cijene.

25. S obzirom na nedovoljno jasan sadržaj potvrde od 6. travnja 1998. u pogledu toga je li plaćanjem iznosa od 45.000,00 DEM u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena ili to predstavlja samo dio kupoprodajne cijene, valjalo je utvrditi činjenično stanje i pravu volju stranaka pri izdavanju te potvrde. S obzirom da je tužitelj iskazao da je i nakon plaćanja iznosa od 45.000,00 DEM tuženiku isplatio još jedan iznos na ruke u banci te s obzirom da su svjedoci iskazali da je tužitelju tuženiku isplatio iznos od 100.000,00 DEM na ruke, a uopće im nije poznato zašto u potvrdi piše iznos od 45.000,00 DEM te da bi taj iznos bio plaćen, to sud utvrđuje da da predmetna potvrda koju je u spis dostavio tužitelj ne predstavlja dokaz da je tužitelj tuženiku u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu plaćanjem iznosa od 45.000,00 DEM.

26. S obzirom da među strankama nije sporno da je pri potpisu Ugovora o kupoprodaji stana tužitelj tuženiku isplatio iznos od 110.000,00 DEM te s obzirom da je tužitelj tuženiku isplatio i daljnji iznos od 117.118,76 kn (33.311,17 DEM prema srednjem tečaju HNB-a na dan 16. veljače 1998.), kao i iznos od 45.000,00 DEM, a što tuženik nije osporio, odnosno ukupno 188.311,17 EUR, proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi kupoprodajnu cijenu od 210.400,00 DEM tuženiku u cijelosti isplatio.

27. U odnosu na navode tužitelja da je u tu kupoprodajnu cijenu uključena i cijena za garažu, u odnosu na koju tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva jer ni tuženik nije bio vlasnik garaže budući da ju nije kupio od Republike Hrvatske, valja reći da isti nisu odlučni za odluku, jer pitanje stjecanja prava vlasništva na garaži nije predmet ovog postupka. Nije od utjecaja ni pozivanje tužitelja na odredbe čl. 485., čl. 498. i čl. 500. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koje se odnose na prava kupca u slučaju nedostatka stvara, između ostalog i pravo na sniženje cijene, jer tužitelj tijekom postupka tvrdi da je u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu, a ne proizlazi da bi prema tuženiku ikad postavio bilo kakav zahtjev u vezi s pravnim nedostacima stvari i pravima koja bi mu kao kupcu s tog osnova pripadala. Da je tome tako sud zaključuje i iz dopisa tužitelja upućenog tuženiku od 1. srpnja 2022. u kojem tužitelj ne postavlja takve zahtjeve prema tuženiku kao prodavatelju već tvrdi da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu te poziva tuženika da mu o tome izda potvrdu.

28. Slijedom svega navedenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao da je tuženiku kupoprodajnu cijenu po Ugovoru o kupoprodaji stana isplatio u cijelosti, to nije osnovan njegov zahtjev radi opravdanja predbilježbe i nalaganja tuženiku da izda tužitelju ispravu podobnu za upis njegovog prava vlasništva, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

29. Prema odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema stavku 2. istog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok prema st. 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

30. Prema odredbi čl. 18. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno, ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim ako se ne dokaže suprotno.

31. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj stupio u posjed nekretnine tijekom 1998., a nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora. Točan datum predaje u posjed nije bilo moguće utvrditi, jer su stranke o tom različito iskazivale. Tako je tuženik rekao da je ključeve dao odmah po zaključenju ugovora, tužitelj je iskazao da mu tuženik nije htio dati ključeve dok u cijelosti ne plati kupoprodajnu cijenu, iz iskaza svjedokinje ĐBN proizlazi da su uselili u veljači 1998. a svjedok IB je iskazao da je tuženik tužitelju predao ključeve kad mu je tužitelj na ruke isplatio iznos od 100.000,00 DEM. Međutim, neovisno o tome što nije bilo moguće utvrditi točno vrijeme stupanja u posjed, među strankama nije sporno da je tuženik tužitelju predao ključeve od stana, da mu je predao posjed stana i da je to bilo tijekom 1998., a nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji stana.

32. Sud je utvrdio da je tužitelj u posjedu stana od 1998. i da je bio u posjedu stana u trenutku podnošenja predmetne tužbe. Nadalje, sud je utvrdio da je tužiteljev posjed zakonit, jer je s tuženikom kao prodavateljem zaključio Ugovor o kupoprodaji stana temeljem kojeg je stupio u posjed, a navedeni Ugovor predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja te tužitelju daje pravo na posjed. Naime, predmetni Ugovor o kupoprodaji stana nikada nije raskinut niti je ikada pokrenut bilo kakav sudski postupak u vezi s tim Ugovorom bilo od strane tužitelja bilo od strane tuženika.

33. Sud je, nadalje, utvrdio da je tužiteljev posjed istinit, jer nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja budući da je tuženik tužitelju predao posjed predmetnog stana, a na temelju Ugovora o kupoprodaji stana.

34. Tužiteljev posjed je i pošten, jer tužitelj nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Naime, tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o kupoprodaji stana, tuženik mu je stan predao u posjed, a tuženik nije dokazao da bi nakon zaključenja Ugovora i predaje stana u posjed pa do podnošenja ove tužbe od tužitelja zatražio da mu plati ostatak kupoprodajne cijene, niti je protiv tuženika pokrenuo bilo kakav sudski postupak kojim bi osporavao tužiteljevo pravo na predmetnom stanu. Stoga tuženik nije dokazao da tužiteljev posjed ne bi bio pošten.

35. Slijedom navedenog kako je tužiteljev posjed predmetnog stana zakonit, istinit i pošten, te je trajao neprekidno od 1998. pa do dana podnošenja ove tužbe (27. svibnja 2024.) to je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu sukladno odredbi čl. 159. ZV-a. Uslijed toga, prihvaćen je podredni zahtjev tužitelja postavljen sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a te je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a kako je to odlučeno u točki II. izreke presude.

36. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika valja reći da vlasničkopravni zahtjevi ne zastarijevaju.

37. Odluka o troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP- a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podnesaka od 20. siječnja 2025. i 7. ožujka 2025. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu održanom 20. veljače 2025. u visini 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), zastupanja na ročištima održanim 22. svibnja 2025., 15. siječnja 2026. i 13. ožujka 2026. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno 650 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.300,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (325,00 EUR), pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno iznosi 1.704,64 EUR.

38. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate na parnični trošak koje teku od donošenja ove presude do isplate prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 153/23).

39. Budući da tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 EUR.

40. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 4. svibnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika