REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-441/2023-24

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule protiv tužene Raiffeisebank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB 53056966535 zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 1. travnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice te zamjenika punomoćnika tužene, 4. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-3962011 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.03.2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. »,

u odredbi čl.7.st.1. koja glasi:

« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... » u odredbi čl.7.st.5. koja glasi:

« Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici JM, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 10.437,72 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 16,85 eura od 01.11.2007. do isplate

na iznos od 2,19 eura od 03.02.2008. do isplate

na iznos od 9,25 eura od 09.03.2008. do isplate

na iznos od 43,50 eura od 16.05.2008. do isplate

na iznos od 34,61 eura od 17.10.2008. do isplate

na iznos od 9,10 eura od 16.11.2008. do isplate

na iznos od 41,53 eura od 17.11.2008. do isplate

na iznos od 46,51 eura od 04.01.2009. do isplate

na iznos od 48,77 eura od 01.02.2009. do isplate

na iznos od 42,56 eura od 01.03.2009. do isplate

na iznos od 43,75 eura od 01.04.2009. do isplate

na iznos od 34,25 eura od 17.05.2009. do isplate

na iznos od 27,26 eura od 01.06.2009. do isplate

na iznos od 29,12 eura od 01.07.2009. do isplate

na iznos od 32,81 eura od 01.08.2009. do isplate

na iznos od 32,49 eura od 01.09.2009. do isplate

na iznos od 28,76 eura od 01.10.2009. do isplate

na iznos od 35,75 eura od 01.11.2009. do isplate

na iznos od 41,36 eura od 04.12.2009. do isplate

na iznos od 49,32 eura od 06.01.2010. do isplate

na iznos od 47,50 eura od 03.02.2010. do isplate

na iznos od 58,31 eura od 01.03.2010. do isplate

na iznos od 56,26 eura od 01.04.2010. do isplate

na iznos od 60,26 eura od 01.05.2010. do isplate

na iznos od 94,88 eura od 25.06.2010. do isplate

na iznos od 87,75 eura od 21.07.2010. do isplate

na iznos od 83,07 eura od 21.08.2010. do isplate

na iznos od 97,35 eura od 12.09.2010. do isplate

na iznos od 85,81 eura od 20.10.2010. do isplate

na iznos od 110,17 eura od 20.11.2010. do isplate

na iznos od 141,17 eura od 10.12.2010. do isplate

na iznos od 119,22 eura od 14.01.2011. do isplate

na iznos od 126,92 eura od 19.02.2011. do isplate

na iznos od 117,13 eura od 19.03.2011. do isplate

na iznos od 118,89 eura od 06.04.2011. do isplate

na iznos od 160,44 eura od 20.05.2011. do isplate

na iznos od 148,87 eura od 01.06.2011. do isplate

na iznos od 194,14 eura od 20.07.2011. do isplate

na iznos od 176,76 eura od 20.08.2011. do isplate

na iznos od 157,73 eura od 21.09.2011. do isplate

na iznos od 155,69 eura od 20.10.2011. do isplate

na iznos od 154,23 eura od 12.11.2011. do isplate

na iznos od 163,30 eura od 12.12.2011. do isplate

na iznos od 171,21 eura od 12.01.2012. do isplate

na iznos od 172,27 eura od 19.02.2012. do isplate

na iznos od 166,80 eura od 18.03.2012. do isplate

na iznos od 170,49 eura od 20.04.2012. do isplate

na iznos od 173,02 eura od 08.05.2012. do isplate

na iznos od 168,77 eura od 06.06.2012. do isplate

na iznos od 169,89 eura od 13.07.2012. do isplate

na iznos od 166,70 eura od 19.08.2012. do isplate

na iznos od 159,81 eura od 20.09.2012. do isplate

na iznos od 167,15 eura od 17.10.2012. do isplate

na iznos od 170,68 eura od 18.11.2012. do isplate

na iznos od 168,21 eura od 11.12.2012. do isplate

na iznos od 154,35 eura od 01.01.2013. do isplate

na iznos od 166,12 eura od 01.02.2013. do isplate

na iznos od 167,15 eura od 06.03.2013. do isplate

na iznos od 162,54 eura od 20.04.2013. do isplate

na iznos od 148,19 eura od 11.05.2013. do isplate

na iznos od 147,82 eura od 01.06.2013. do isplate

na iznos od 151,35 eura od 20.07.2013. do isplate

na iznos od 157,00 eura od 17.08.2013. do isplate

na iznos od 164,82 eura od 15.09.2013. do isplate

na iznos od 160,79 eura od 17.10.2013. do isplate

na iznos od 163,65 eura od 05.11.2013. do isplate

na iznos od 166,89 eura od 06.12.2013. do isplate

na iznos od 84,11 eura od 30.01.2014. do isplate

na iznos od 148,98 eura od 16.02.2014. do isplate

na iznos od 147,78 eura od 19.03.2014. do isplate

na iznos od 143,73 eura od 18.04.2014. do isplate

na iznos od 142,42 eura od 09.05.2014. do isplate

na iznos od 143,01 eura od 25.06.2014. do isplate

na iznos od 147,62 eura od 17.07.2014. do isplate

na iznos od 151,49 eura od 29.08.2014. do isplate

na iznos od 150,69 eura od 17.09.2014. do isplate

na iznos od 154,04 eura od 22.10.2014. do isplate

na iznos od 156,32 eura od 14.12.2014. do isplate

na iznos od 154,98 eura od 14.12.2014. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 18.02.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 18.02.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 18.03.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 23.04.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 20.05.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 24.06.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 21.07.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 16.08.2015. do isplate

na iznos od 156,81 eura od 19.09.2015. do isplate

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici JM, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.725,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 31. svibnja 2023. navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj: 118-50-3962011 od 13. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 139.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti su s kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87.). Na dan sklapanja predmetnog ugovora (12.03.2007.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,557716. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala predmetni kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužiteljicu jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica nije bila upozorena da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to ne zna, niti to može znati. Obzirom tužiteljica nije bila upozorena na specifične rizike predmetne valute, ista u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogla raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagala svim potrebnim informacijama nije niti moglo procijeniti kakve ekonomske posljedice za nju može prouzročiti takva odredba. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužiteljica da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica nije se uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što svakako utječe na potpunu restituciju tužiteljice. Također bitno za istaknuti je da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka posl.br. Pž-7129/13. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Dodatka dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužiteljica crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužiteljica se tog prava nije odrekla sklapanjem Dodatka. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužiteljica pretpostavlja da je predmetni kredit preplatila za iznos od 4.809,68 €. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužiteljica nema niti može imati stručna znanja, ista zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sklapanjem Dodatka tužiteljica nije u cijelosti obeštećena stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužiteljica zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, tužiteljica od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 6.057,21 €, na koji iznos teče zatezna kamata od 01.10.2015.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 3. siječnja 2025. preinačila tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika, s osnova preplate po valuti potražuje isplatu iznosa od 10.737,72 eur te s osnova razlike u glavnici iznos od 6.725,54 eur, dakle ukupan iznos od 17.463,26 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženi se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 118-50- 4051853, kao i da su 16. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pogrešan da je stav tužiteljice da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula) pozivajući se na pravomoćnu i ovršnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prvenstveno da je potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Slijedom navedenog, na tužiteljici je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 139.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužiteljica kredit vraćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužiteljici je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužiteljici su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Nadalje, predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika slijedom čega je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Ono što je jedino važno jest da je tužiteljici bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužiteljici sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. U konkretnom slučaju, tužiteljica je imala utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Potrebno je naglasiti da je tuženik izradio izračun konverzije u cijelosti sukladno odredbama 19. a — 19. j. Zakona o potrošačkom kreditiranju što je pretpostavlja se nesporno, a tužiteljica nije morala pristati na konverziju. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužiteljica je nije bila obvezna prihvatiti. Tužiteljici je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka. Tužiteljica nije isticala nikakve primjedbe te je na takav izračun pristala. Tuženik osporava pravo tužiteljice na potraživanje bilo kakve isplate, obzirom su stranke zaključile Dodatak broj KONV- 01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ističe prigovor zastare potraživanja. Slijednom navedenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Dodatak broj KONV-01/2016, Dodatak broj KONV-01/2016, otplatni plan, pregled prometa, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića vl. obrta [obrt], iskaz tužiteljice i ostala dokumentacija u spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da su 12. ožujka 2007. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu za iznos kredita od 139.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su 16. veljače 2016. i 16. lipnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima,

- da je sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu riječ o stambenom kreditu.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.

7. U postupku je utvrđeno da se tijekom ugovornog razdoblja kontinuirano mijenjao tečaj CHF.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužiteljica nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu.

8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutom odlukom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

9.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit uzela za kupnju kuće u kojoj i danas stanuje. Navedenu kuću nikada nisu iznajmljivali, koristi se isključivo za stanovanje. U banci im je kredit u chf ponuđen kao neisplativiji, da je najmanja kamatna stopa te da se rata neće drastično mijenjati pa se odlučila za taj kredit. Nije bila upozorena na nikakav rizik sklapanje ugovora u chf već joj je ponuđen kao stabilan i vrlo povoljan. Tražili su ponude i za kunski kredit i euro ali su se vraćali na taj chf jer je bio najpovoljniji. Nikakva upozorenja oko sklapanja kredita u valuti chf nije dobila. Početna rata je bila oko 2.900,00 kuna da bi narasla u kratkom roku do 4.700,00 kuna. Takvo nešto nisu očekivali niti ih je netko na to upozorio. Banka je sastavila ugovor i pročitala ga je. Ništa joj nije bilo nejasno jedino je pitala za tu promjenjivu kamatnu stopu na što joj je rečeno da se ona može neznatno mijenjati. Prije sklapanja Dodatka ugovora nije dobila izračun konverzije, ali im je došla kao slamka spasa. Sami su se javili u banku i rekli da žele priječi u eure. U banci je nisu upozorili da valuta nije zaštićena od strane HNB-a. U banku je došla sa punim povjerenjem i vjerovala da će joj dati sve potrebne informacije u svezi kredit ali to nisu učinili. To joj je bio prvi kredit. Kada su rate počele rasti zvala je banku i rekli su joj da švicarac divlja i da oni to ne mogu objasniti. Misli da joj konverzijom nije uračunato sve što je platila, ali je zadovoljna što je sklopila konverziju jer se riješila švicaraca. Nisam upoznata sa čl. 9 ugovora i mogućnosti konverzije kredita tijekom cijelog trajanja.

9.3. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da tužiteljici nije dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, dok je konverziju dobrovoljno sklopila.

10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05).

11.1. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena.

11.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice utvrđen osnovanim.

12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću vl. obrta [obrt] radi izračuna:

- razlike preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju,

- visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015.godine, na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te početni srednji tečaj švicarskog franka. Dakle, da se utvrdi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015.godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja,

-na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između nedospjele glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja.

- prilikom izrade izračuna u razdoblju od 01. siječnja 2014. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima primijeniti kamatna stopa od 3,23%, te se očituje

- da li je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 3,950% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica je ugovorila iznos od 139.800,00 CHF, što na dan isplate 12.04.2007 (utvrđeno prema podatku na dokumentu) iznosi 630.963,95 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,513333 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 360 mjesečnih anuiteta u visini od 663,40 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 2.994,15 kn. Sa danom 30.09.2015 provedena je konverzija kredita sa valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanim dodacima ugovoru o kreditu od 16.02.2016. i 16.06.2016. Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita, a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 10.437,72 €. Vještak je analizirao provedenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije Dodatka Ugovoru broj konv 01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3962011 od 16.02.2016. i Dodatka Ugovoru broj konv 02/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3962011 od 16.06.2016, prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 30.04.2019. i izjave o prihvatu izračuna konverzije. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće:

- Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 630.963,95 kn, odnosno 85.421,00 €,

- Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita,

- Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015., naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 74.624,97 €, odnosno 569.543,59 kn po primijenjenom tečaju 7,632078 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 114.963,82 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 518.870,00 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 569.543,59 kn - 518.870,00 kn, što iznosi 50.673,59 kn / 6.725,54 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 232.992,63 kn (sa 802.536,22 kn na 569.543,59 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 50.673,59 kn / 6.725,54 €, kao što je navedeno u tablici 7. Tuženik je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem+ EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužitelja.

12.2. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbe te je nakon zaprimanja istoga podneskom od 3. siječnja 2025. uredila tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 17.163,26 eur od čega temeljem izvršene pretplate s osnova valute isplatu iznosa od 10.437,72 eur te isplatu iznosa od 6.725,54 EUR s osnova razlike u glavnici. Tuženik je nalazu prigovorio obzirom smatra kako tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka nema pravo ni na kakvu isplatu.

12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda.

13. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 16. veljače 2016. i 16. lipnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

13.1. Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

13.2. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

13.3. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da su predmetni Dodatci ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

13.4. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

13.5. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

13.6. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njezina kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

13.7. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

13.8. Tužiteljica je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2007., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

14. Tužiteljici nadalje ne pripada ni pravo na isplatu iznosa od 6.725,54 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valuti CHF, a sve obzirom je 16. veljače 2016. i 16. lipnja 2016. između stranaka u postupku sklopljen navedeni Anex Ugovora o kreditu. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem navedenog Anexa prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Anexa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. Imajući u vidu sve naprijed navedeno odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda J i K od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.

U Puli, 4. svibnja 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici

2. tuženoj po punomoćnicima