Poslovni broj: P-6774/2024-36

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja IŽ, odvjetničke vježbenice te punomoćnika tuženika Jakova Kevića, odvjetnika u Zagrebu, 4. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 692,94 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od

- 4,09 od 01.12.2007.

- 4,12 od 01.01.2008.

- 4,17 od 01.02.2008.

- 4,16 od 01.03.2008.

- 4,29 od 01.04.2008.

- 4,28 od 01.05.2008.

- 6,26 od 01.06.2008.

- 6,30 od 01.07.2008.

- 6,32 od 01.08.2008.

- 6,25 od 01.09.2008.

- 6,26 od 01.10.2008.

- 6,37 od 01.11.2008.

- 6,74 od 01.12.2008.

- 6,58 od 01.01.2009.

- 6,87 od 01.02.2009.

- 6,96 od 01.03.2009.

- 10,75 od 01.04.2009.

- 10,53 od 05.05.2009.

- 10,59 od 18.06.2009.

- 10,33 od 11.07.2009.

- 10,43 od 07.08.2009.

- 10,32 od 09.09.2009.

- 10,39 od 17.10.2009.

- 10,31 od 07.11.2009.

- 10,34 od 08.12.2009.

- 10,44 od 19.01.2009.

- 10,62 od 04.02.2010.

- 10,68 od 04.03.2010.

- 10,68 od 21.04.2010.

- 10,88 od 20.05.2010.

- 10,95 od 15.06.2010.

- 11,67 od 09.07.2010.

- 11,52 od 18.08.2010.

- 11,97 od 19.09.2010.

- 11,81 od 16.11.2010.

- 11,56 od 16.11.2010.

- 12,09 od 19.12.2010.

- 12,76 od 22.01.2011.

- 12,28 od 13.02.2011.

- 12,45 od 13.03.2011.

- 12,24 od 14.04.2011.

- 12,28 od 13.05.2011.

- 13,17 od 10.06.2011.

- 13,26 od 12.07.2011.

- 13,40 od 12.08.2011.

- 13,03 od 14.09.2011.

- 12,63 od 06.10.2011.

- 11,07 od 12.11.2011.

- 11,05 od 15.12.2011.

- 11,22 od 13.01.2012.

- 11,36 od 16.02.2012.

- 11,38 od 16.03.2012.

- 11,28 od 15.04.2012.

- 11,35 od 15.05.2012.

- 11,40 od 16.06.2012.

- 11,32 od 15.07.2012.

- 11,34 od 15.08.2012.

- 11,28 od 15.09.2012.

- 11,15 od 14.10.2012.

- 11,29 od 13.11.2012.

- 11,35 od 16.12.2012.

- 11,31 od 17.01.2013.

- 11,05 od 16.02.2013.

- 11,27 od 16.03.2013.

- 11,29 od 16.04.2013.

- 11,20 od 16.05.2013.

- 10,93 od 15.06.2013.

- 10,93 od 13.07.2013.

- 10,74 od 31.07.2013.

i to po stopi koja teče do 31.prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.957,97 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od

- 1,19 od 01.10.2006.

- 1,23 od 14.11.2006.

- 0,06 od 01.01.2007.

- 5,75 od 01.12.2008.

- 1,88 od 01.01.2009.

- 8,82 od 01.02.2009.

- 10,92 od 01.03.2009.

- 12,49 od 01.04.2009.

- 9,01 od 05.05.2009.

- 9,97 od 18.06.2009.

- 5,96 od 11.07.2009.

- 7,56 od 07.08.2009.

- 5,81 od 09.09.2009.

- 6,92 od 17.10.2009.

- 5,70 od 07.11.2009.

- 6,08 od 08.12.2009.

- 7,68 od 19.01.2010.

- 10,39 od 04.02.2010.

- 11,37 od 04.03.2010.

- 11,35 od 21.04.2010.

- 14,53 od 20.05.2010.

- 15,60 od 15.06.2010.

- 26,66 od 09.07.2010.

- 24,39 od 18.08.2010.

- 31,35 od 19.09.2010.

- 28,94 od 16.11.2010.

- 25,07 od 16.11.2010.

- 33,23 od 19.12.2010.

- 43,61 od 22.01.2011.

- 36,26 od 13.02.2011.

- 38,84 od 13.03.2011.

- 35,56 od 14.04.2011.

- 36,15 od 13.05.2011.

- 50,07 od 10.06.2011.

- 51,42 od 12.07.2011.

- 63,05 od 12.08.2011.

- 57,07 od 14.09.2011.

- 50,54 od 06.10.2011.

- 49,84 od 12.11.2011.

- 49,33 od 15.12.2011.

- 52,45 od 13.01.2012.

- 55,17 od 16.02.2012.

- 55,53 od 16.03.2012.

- 53,65 od 15.04.2012.

- 54,92 od 15.05.2012.

- 55,79 od 16.06.2012.

- 54,33 od 15.07.2012.

- 54,71 od 15.08.2012.

- 53,62 od 15.09.2012.

- 51,25 od 14.10.2012.

- 53,78 od 13.11.2012.

- 54,99 od 16.12.2012.

- 54,14 od 17.01.2012.

- 49,38 od 16.02.2013.

- 53,42 od 16.03.2013.

- 53,77 od 16.04.2013.

- 52,19 od 16.05.2013.

- 47,26 od 15.06.2013.

- 47,13 od 13.07.2013.

- 48,84 od 31.07.2013.

i to po stopi koja teče do 31.prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 102,80 eura zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

i

r i j e š i o  j e

I Tužba je djelomično povučena u dijelu u kojem je traženo da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3542537 i to

- čl 7. koji glasi: "NAČIN OTPLATE – Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

- čl 2. koji glasi: "KAMATNA STOPA" – redovna kamata: 5:20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora".

II Dopušta se preinaka tužbe od 30. travnja 2025.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.728,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2019. tužitelj navodi da je s tuženikom 28. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 029-50-3542537, radi kupnje osobnog vozila. Kredit je podignut u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.671,66 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, određena je primjena redovne kamatne stope od 5.2% koja se obračunava godišnje i koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika.U čl. 7. Navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti utvrđenoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, odnosno, valutna klauzula vezana za valutu CHF. Tijekom postupka je isticao da su ugovorne odredbe nepoštene i protivne zakonu o potrošačima. Kao dokaze je predložio financijsku dokumentaciju, ugovor o kreditu, saslušanje tužitelja i financijsko vještačenje. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 30. travnja 2025. predložio je donijeti odluku kako i glasi u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio da bi bile nepoštene ugovorne odredbe, da je bilo opravdano ugovoriti takvu kamatnu stopu, da su odredbe jasne i razumljive, ističe prigovor zastare, osporio je zahtjev u cijelosti i predložio ga je odbiti, a traži i trošak.

3. Podneskom od 6. studenog 2019. tužitelj je preinačio tužbu koju je sud dozvolio rješenjem od 11. studenog 2019. kao svrsishodnu. Nadalje, tužitelj je na ročištu 11. ožujka 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev, o čemu je odlučeno točkom I ovog rješenja. Naime, Članak 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) propisuje da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave. Tužitelj je preinačio opet tužbu podneskom od 30. travnja 2025. s obzirom na to da je povisio tužbeni zahtjev, a tuženik se toj preinaci nije protivio. Sud je preinaku dopustio u skladu s čl. 190. st. 2. ZPP-a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa), financijsku dokumentaciju (28-69, 80-93, 97-101), provedeno je financijsko vještačenje (162-172) te je saslušan tužitelj (224).

5. Tuženik je na pripremnom ročištu odustao od saslušanja djelatnika banke. Razlozi za odbijanje saslušanja javnog bilježnika su dani na ročištu 11. ožujka 2025. Nadalje, na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

6. Među strankama nije sporno da su sklopili Ugovor o kreditu pod brojem 029- 50-3542537 i da je kredit podignut u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.671,66 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, nije sporno da ugovorne odredbe glase kao u točki I rješenja.

7. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje tužitelj traži naknadu. Sporna je i visina.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike u obračunatim anuitetima uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica, a to je švicarski franak te promjenjive kamatne stope.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

11. U svom je iskazu tužitelj naveo da da je kredit uzeo radi kupnje osobnog automobila isključivo za privatne potrebe, da nikada nije imao obrt te da je bio zaposlen kao domar u dječjem vrtiću Špansko. Naveo je da uopće nije bio svjestan da je kreditni posrednik Raiffeisenbank Austria d.d., budući da je ugovor sklopio posredovanjem autokuće Opel Đačić, bez da je ikada ušao u poslovnicu banke. Tužitelj je iskazao da mu u autokući nisu bili pojašnjeni parametri promjenjivosti kamatne stope niti rizici vezani uz fluktuaciju tečaja CHF, a ni javni bilježnik nije ga upozorio na mogućnost drastičnog rasta rate, već samo da rata može nešto porasti. Posebno je istaknuo da ga nitko nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na isti način kao prema euru.

12. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije osporio valjanost danog iskaza niti je doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz ovog iskaza i utvrđeno da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao potrošač.

13. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 948,08 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.220,67 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju) iznosi 692,94 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Nadalje, ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 14.752,42 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 1.957,97 EUR. Sve zajedno s anuitetima kako su prikazani u tablicama nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje navedenog financijskog vještaka prihvaćeni su u cijelosti, jer je vještačenje provedeno nepristrano i stručno, a stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti su tražile da se vještaka dodatno sasluša.

14. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

15. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice

17. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

18. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

19. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od njihove strane da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

20. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

21. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

22. Zbog svega do sad navedenog ovaj je sud utvrdio kao prethodno pitanje da su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, koje glase kao u točki I rješenja.

23. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. veljače 2019., očito je da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. (a u odnosu na Sberbank d.d. je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Pž- 6632/17 od 14.06.2018, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i istekla je 14.06.2023.).

24. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

25. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

27. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

28. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

29. U odnosu za pitanje uračunavanja tzv. negativnih razlika manje plaćenih iznosa rata od početno ugovorenih i to prebijanjem, ističe se da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

30. Nadalje, kad bi se i uzelo da tužitelj ima pravo izjaviti prigovor radi prijeboja, u ovom postupku se ne bi moglo postupiti po izjavljenom prigovoru radi prijeboja. Naime, članak 202. ZOO-a propisuje da kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja. Nadalje, članak 172. ZOO-a određuje da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Odnosno, s obzirom na to da bi u ovom slučaju trebalo uračunati prvo kamate, a onda tek glavnicu, sud ne može uračunati u prijeboj tražbinu kako ju je tuženik naveo, samo u određenom iznosu sa zateznim kamatama, bez specificiranja koji se iznos prebija s kojim, s kojim datumom pri čemu bi trebalo prvo prebiti iznos koji se stavlja s tijekom kamata, a tek onda s glavnicom. Pri tome se napominje da tuženik nije predložio da se izračuna prijeboj u skladu s čl. 172. ZOO-a. Pri tome je sud, u ocjeni treba li po načelu otvorenog pravosuđenja upozoriti tuženika na koji bi način trebao staviti tražbinu u prijeboj, imao u vidu da je tuženik financijska ustanova - banka koja raspolaže potrebnim resursima, ljudstvom i znanjima da stavi valjani dokazni prijedlog u ovoj situaciji, odnosno, da pravilno specificira izjavljeni prigovor prijeboja.

31. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 6. studenog 2019. i 16. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki (br. 8/1 Tarife), za pristup ročištu 11.3.2025. i 17.3.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 1.000,00 eura što s PDV-om iznosi 1.250,00 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura. Ukupno je riječ o 2.497,02 eura koliko je točkom IV i naloženo tuženiku platiti tužitelju. Ukupno je riječ o 1.603,09 eura. Tome treba pridodati trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/5 Tarife).

32. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja preostalih podnesaka jer nisu bili nužni, prijedloga za povrat u prijašnje stanje i ročišta 9. rujna 2020. povodom tog prijedloga jer je taj trošak uzrokovao tužitelj, za pristup ročištu 11. studenom 2019. koje je odgođeno jer je tužitelj dostavio podnesak neposredno prije ročišta,

33. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 25. listopada 2022. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a.

34. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 4. svibnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici