REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-860/2019-34
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Saši Drobnjaku, odvjetniku iz [adresa], protiv tužene Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 4. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu 366-121/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. studenog 2006. godine, a koja glasi: "Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bio koje odredbe ovog Ugovora. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope. ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adira-Bank d.d. ili drugog akta Banke.".
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu 366-121/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. studenog 2006. godine kojima se glavnica anuiteti kredita vežu za valutu CHF. sadržane u odredbi ČI. 2. koja glasi. - "... prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.",
u odredbi čl. 3. koja glasi:
"Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje se u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo A/pe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.",
te u odredbi čl. 4. koja glasi:
"... obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja …
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikako pravne učinke između ugovornih strana."
II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 17.159,04 € (sedamnaesttisućastopedesetdevet eura i četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. godine pa sve do isplate. u roku od 15 dana.
III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Dana 10. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice u kojoj navodi da je sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj: 366-121/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17. studenog 2006., kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 97.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosi 30 godina u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 456,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi od 3,88%, koja se neće mijenjati do 30. lipnja 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi Ugovora. U suprotnom, banka je ovlaštena promijeniti tu kamatnu stopu u komercijalnu, a nakon 01. srpnja 2007. kamata se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu banke. Stranke su dana 29. veljače 2016. zaključile Aneks uz Ugovor, kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica i nadalje otplaćuje predmetni kredit.
1.1. Člankom 3. Ugovora, ugovorena je kamatna stopa od 3,88% godišnje, promjenjiva u skladu s odredbom čl. 6. Ugovora, na čiju je primjenu tužiteljica bezuvjetno pristala, budući se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati, pa zato ni na iste utjecati. U vrijeme zaključenja Ugovora, stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te Ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Posljedično, ugovorna odredba o visini kamatne stope i njenim promjenama je nerazumljiva i netransparentna. Od dana sklapanja Ugovora pa nadalje, kamatna stopa se u nekoliko navrata povisila, zbog čega su se povisili i mjesečni anutiteti povrata kredita. Ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna odredba ugovora o kreditu (njegova cijena), te kao bitni sastojak ugovora mora biti određena odnosno odrediva. Čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da je upravo ovdje takav slučaj, gdje cijena kredita, odnosno visina kamatne stope isključivo ovisi o volji tuženika, proizlazi da je takva odredba Ugovora ništetna. Ona je kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana - ovdje na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju pak dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost takve promjene obveze. Odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015., (donesene povodom podnijete revizije, između ostalih tuženika i ovdje tuženika, protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) pravomoćno je utvrđeno kako je u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, pa se bankama nalaže prekinuti s korištenjem tih odredaba, te im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Proizlazi da je djelomice ništetna odredba čl. 6. predmetnog Ugovora, pa se na isti ima primjenjivati fiksna kamatna stopa od 3,88% godišnje, kako je između parničnih stranaka ugovoreno danom sklapanja Ugovora, sve do 01. siječnja 2014. odnosno do početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje. Zbog toga je tuženik dužan vratiti tužiteljici cjelokupan novčani iznos naplaćen na ime uvećanih kamatnih stopa preko prethodno navedenih.
1.2. Na osnovu zaključenog Ugovora, tuženik je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 97.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosi 30 godina u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 456,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Tijekom ugovornog odnosa parničnih stranaka, došlo je do povećanja tečaja CHF/kn zbog čega je došlo do daljnje nezakonite preplate po Ugovoru. Naime, činjenica je da se tijekom otplate kredita vrijednost CHF u odnosu na kn bitno povećala. Valutna klauzula jeste zaštitna klauzula kojom se vjerovnika (konkretno: tuženika) štiti od obezvrjeđivanja onoga što je dao. Svrha joj je osigurati ravnopravnost u ispunjenju novčanih obveza, što znači da se rizik od promjene vrijednosti (visine) novčane obveze mora pravedno i ravnopravno rasporediti, a ne da se taj rizik prebaci isključivo na klijenta, ovdje tužiteljicu. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno se utvrđuje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, pravomoćno je utvrđena ništetnom ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, iz opisanog razloga.
1.3. Stranke su dana 29. veljače 2016. godine zaključile Aneks uz Ugovor, kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015 u daljnjem tekstu: Zakon o konverziji). Njime se mijenjaju odredbe iz Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Rješenjem Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o konverziji izmijenili osnovne ugovore o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat (više uplaćenih) novčanih iznosa.
1.4. Prethodno navedena pravomoćna utvrđenja sudova o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnosti odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, obvezujuća su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema stanovištu tužiteljice u konkretnom slučaju se, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je na dan zaključenja Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke. Obzirom na navedeno, tužiteljica je tuženiku po osnovu Ugovora, preplatila iznos od 13.176,91 eur (99.281,46 kn) koji ovom tužbom potražuje od tuženika jer je isti neutemeljeno naplatio osnovom navedenih ništetnih odredbi. Također potražuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana uplate pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate.
1.5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 10. srpnja 2025. preinačila tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika, s osnova preplate kamatne stope, valute i nakon izvršenog uračunavanja potražuje isplatu iznosa od iznosa od 17.159,04 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate. Tuženi se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.
2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da na strani tužiteljice ne postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će — pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen — to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Tužiteljica u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razlog što je tužiteljica provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu proces pretpostavku za vođenje ove parnice. Nadalje, tuženik osporava da bi odredbe Osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka uopće bile ništetne. Ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužiteljica konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK.
2.1. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR." Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Postupak provedbe konverzije provodio sukladno čl. 19.c ZID ZPK. Tužiteljica nije morala prihvatiti konverziju, a u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije. Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom. Dakle, tužiteljica je namirena sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka.
2.2. Ističe prigovor zastare utuženih tražbina budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora — koji sadrži po tužiteljici ništetne klauzule na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev za plaćanje — proteklo više od 5 godina, jasno je kako je navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo.
2.3. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nakon zaključenog Anexa ugovora o kreditu, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela ima neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužiteljica izvršila temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužiteljica nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. Tužiteljica nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora. Nadalje, kao što je naprijed već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje postoji isključivo temeljem Aneksa. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora po uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne.
2.4. Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 4. Osnovnog ugovora i nije ništetna, i to iz razloga što, a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP'03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP'03. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužiteljica i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužiteljica je imala pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirala sve opcije i u konačnici podnijela zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica nije bila ni na koji način prisiljena sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Nadalje, članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive" (tzv. test poštenosti). Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Valutna klauzula je uočljiva, jasna, razumljiva. Zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom, istoj objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljicu s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. O valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo, tužiteljica je imala pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika i nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imala mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Dakle, sama tužiteljica je za sebe ocijenila kako joj je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužiteljice bila je sklopiti upravo Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužiteljica je sve prijedloge razmotrila, informirala se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavila izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača jer ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja od strane tužiteljice i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banke odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni" temeljem ugovornih odredaba Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao.
2.5. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP'03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP'03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP'03. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužiteljica ne razumije što znači riječ „promjenjiva" odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna". Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužiteljici bila sasvim razumljiva. Nadalje, tužiteljica je mogla birati između kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je razmotrila prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučila sklopiti Osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Predlaže da sud odbaci tužbu tužitelja ili odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Anex Ugovoru o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o., ostala dokumentacija u spisu te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.
5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:
- da je 17. studenoga 2006. zaključen Ugovor o kreditu za iznos kredita od 97.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 3,88% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,
- da su 29. veljače 2016. zaključile Anex ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro na dan 30. rujna 2015. te sačinile novi otplatni plan za preostali iznos kredita u eurima,
- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu namjena kredita kupovina stana.
6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.
7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.
8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužiteljica nakon sklapanja Anexa ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.
8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Anexa ugovoru o kreditu od 29. veljače 2016. korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.
9.1. Upravo na te okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.
9.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da kada je došla uzeti kredit u banku komunicirala je sa bankarom, misli da se zvao R. Kredit je uzela za kupnju stana, koji je prodala 2022. U predmetnom stanu nije obavljala nikakvu gospodarsku djelatnost niti je imala obrt. Kredit je uzela u valuti chf jer su kamate u švicarcima bile povoljnije, a i bankar joj je rekao da je i on uzeo kredit u švicarcima. Nitko je nije upozorio na rizik sklapanja ugovora u valuti chf. Znala je da je kamata promjenjiva, već joj je druga rata bila manja od prve i njoj je to odgovaralo. Nije joj objašnjeno kako će se kamata mijenjati i o čemu ovisi promjena, čini joj se da je prva bila 3,88%, a kasnije 4,20% da bi nastavila rasti. Misli da je rasla zbog rasta tečaja chf. Ugovor je sastavio R u banci. Nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu. Ugovor je pročitala. Važna joj je bila rata kredita, koja je bila povoljnija od kredita u euru i da je može normalno vraćati. Početna rata iznosila je do 2.000,00 kuna da bi na kraju narasla do 3.800,00 kuna. Na kraju ratu nije mogla pokrivati sa svojom plaćom. Prije sklapanja Anexa dobila je izračun konverzije, primjedbe nije imala i dobrovoljno je potpisala Anex. Kredit je prijevremeno otplatila i za tu otplatu je platila naknadu od tisuću i nešto eura. Javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao odredbe ugovora o kreditu, tamo su samo potpisali. Što znači pojam tečaj zna iz svakidašnjeg života. Ovo joj je bio prvi ugovor o kreditu.
9.3. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljicom, niti joj je dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, odnosno egzaktni parametri o načinu promjene kamatne stope, dok je konverziju dobrovoljno sklopila.
9.4. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ĆK, dok tužiteljica nije predložila provođenje dokaza njegovim saslušanjem do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega sud nije proveo dokaz saslušanjem istoga.
10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužiteljice, obzirom je od saslušanja djelatnika banke ĆK odustao) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice utvrđen osnovanim.
12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. radi izračuna:
- po mjesecima za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do zaključenja Dodatka kojim se provela konverzija, obračunati pozitivnu preplatu između anuiteta kojeg je tužiteljica trebala plaćati banci prema početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno plaćene anuitete, odnosno po mjesecima izračunati preplatu između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući početnu ugovorenu kamatnu stopu, a kasnije zakonsku od 3,23% i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama,
- ako su tijekom otplatnog perioda nastale i negativne razlike, isto prikazati odvojeno od pozitivnih razlika,
- da li je provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. i u kojem iznosu,
- na temelju čl. 171. i 172.. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) izvršiti uračunavanje preplate priznate Dodatkom ugovora o kreditu (konverziji) na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koje je priznata prilikom konverzije,
- je li konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.).
12.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da su stranke zaključile 11. studenog 2006. Ugovor o kreditu broj: 366-121/2006, za iznos kredita kunske protuvrijednosti od 97.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, da je ugovoren rok otplate od 360 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 3,88% godišnje na dan sklapanja Ugovora, prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. prosinca 2006., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 29. studenog 2006., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,615000 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 97.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 447.655,00 kn. Dana 29. veljače 2016. tužiteljica i tuženik zaključili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj 366-151/2006 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima: - na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 53.213,91 EUR, prema izračunu konverzije, korisnik je uplatama po kreditu u CHF više platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.087,93 EUR, a prema srednjem tečaju kreditora za valutu EUR na dan 30. rujna 2015. (1 EUR = 7,638832 kn) radilo se o iznosu protuvrijednosti od 8.310,51 kn. Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: - glavnica u iznosu od 97.000,00 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata od 3,88% godišnje, te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza. U skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju1, za obveze plaćene na dan 27. siječnja 2015. pa nadalje primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF, a koji je utvrđen za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu navedenog zakona. Što se pak tiče dijela zadatka kojem se traži očitovanje je li izračun konverzije predmetnog kredita proveden u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodimo (kao i u uvodnom dijelu ovog nalaza i mišljenja) da smo u postupku konverzije kredita u CHF i kredita u kunama s valutnom klauzulom denominiranom u CHF u kredite u EUR, odnosno u kredite u kunama s valutnom klauzulom denominiranom u EUR u skladu s odredbama ZPK i ZOKI dali mišljenje o kalkulatoru konverzije kojeg je tuženik bio dužan izraditi, što znači da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK te da je tuženik i konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe ZPK koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate). Zaključno se navodi da ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.801,71 CHF, odnosno 5.391,18 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.229,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 17.159,04 EUR (12.620,24 EUR glavnice i 4.538,80 EUR zateznih kamata). A ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.801,71 CHF, odnosno 5.391,18 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.027,00 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 16.754,58 EUR (12.418,18 EUR glavnice i 4.336,40 EUR zateznih kamata). Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
12.2. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbe te je nakon zaprimanja istoga podneskom od 10. srpnja 2025. uredila tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 17.159,04 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate. Tuženik je nalazu prigovorio obzirom smatra da je nalog vještaku pogrešan i da tužiteljica nakon sklopljenog Anexa nema pravo ni na kakvu isplatu.
12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda.
13. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 29. veljače 2016. sklopile Anex Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.
13.1. Taj Anex ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
13.2. U konkretnom slučaju predmetni Anex ugovoru o kreditu sačinjen je u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost, a kako je to i ranije obrazloženo.
13.3. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Anexom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
13.4. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
13.5. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice i njezina prednika, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, u konkretnom je slučaju utvrđen manjak i sklopljen Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Anexa nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njezina kredita u EUR i to radi namirenja postojećih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
13.6. Sklapanjem predmetnog Anexa ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
14. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Ć i M od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.
U Puli, 4. svibnja 2026.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćnicima
