REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-2926/2019-36

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

RJEŠENJE

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Juričko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juričko & partneri d. o. o. iz Splita, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, 04. svibnja 2026.,

r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, sukladno podnesku tužitelja od 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e :

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 9.836,48 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

33,39 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

26,96 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

29,79 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

27,58 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

27,11 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

27,03 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

35,53 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

40,71 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

33,35 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

53,20 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

53,40 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

46,74 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

48,27 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

48,57 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

45,94 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

46,40 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

56,95 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

59,89 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

56,62 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

58,73 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

58,40 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

64,09 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

67,75 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

66,96 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

70,59 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

77,25 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

71,85 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

79,48 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

79,23 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

95,05 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

85,83 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

87,96 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

81,98 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

82,82 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

79,45 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

81,49 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

81,60 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

87,82 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

101,04 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

116,08 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

124,21 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

98,94 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

90,44 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

91,01 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

92,18 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

99,52 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

101,73 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

99,32 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

98,96 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

100,18 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

102,29 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

99,65 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

98,92 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

92,45 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

98,03 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

100,63 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

98,90 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

96,83 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

96,12 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

95,38 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

100,53 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

92,95 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

91,71 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

92,45 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

91,67 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

94,45 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

96,24 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

97,12 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

100,25 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

97,09 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

46,52 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

48,11 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

46,73 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

44,74 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

45,17 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

46,59 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

47,71 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

48,00 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

49,22 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

50,96 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,29 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,55 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

51,41 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate

3.445,58 EUR teku od 01.10.2015. pa do isplate,

po kamatnoj stopi koja se od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.253,50 EUR u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.164,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više traženo zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 07. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj 9. ožujka 2007. sa tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija br.: 7103539357, solemniziran kod javnog bilježnika Vladimira Delonge iz [adresa] pod posl. br. OV-1690/07, temeljem kojeg mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 64.100,00 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u tom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojemu nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je vezao uz tu valutu te naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,50 % godišnje ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj oduci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Time je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem i bez utvrđenja egzaktnih parametara i metode izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz odluka Trgovačkog suda u zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer da u konkretnom slučaju valja primijeniti trogodišnji zastarni rok. Također, u odgovoru na tužbu tuženik navodi da Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Što se tiče oglednog postupka pred Vrhovnik sudom Republike Hrvatske tuženik navodi da u ovom konkretnom slučaju korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je kasnije uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na neodređen iznos, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Stoga, u konačnici tuženik predlaže Sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

4. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 12. lipnja 2019. godine te je postavljen tužbeni zahtjev u visini od 99.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, podneskom od 08. travnja 2025. godine, te naposljetku podneskom od 27. siječnja 2026. godine (list 436 do 440 spisa) nakon provedene dopune financijskog vještačenja.

5. Podneskom od 23. veljače 2026. tuženik navodi kako je tužitelj podneskom od dana 27.01.2026. preinačio tužbeni zahtjev na način da sada zahtijeva isplatu iznosa od 9.836,48 EUR s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i navodne razlike u glavnici i iznos od 1.253,50 EUR uglavničenih zakonskih zateznih kamata čime je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za iznos od 11.089,98 EUR s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom evidentno neosnovano tražio isplatu neodređenog iznosa. Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženi ističe i da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da je istakao novi zahtjev u iznosu od 1.253,50 EUR s osnove uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na više plaćene iznose zbog promjene tečaja do konverzije zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1. listopada 2015. godine, a koji nije bio istaknut u tužbi niti tijekom postupka. Tuženik ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da se na eventualno potraživanje u iznosu od 11.089,98 EUR primjenjuje trogodišnji zastarni rok, i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik ponavlja da je navedeni zastarni rok u potpunosti opravdan iz razloga što je u konkretnom slučaju tužitelj postavio zahtjev za naknadom štete. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je preinačeni tužbeni zahtjev postavljen 24. rujna 2025. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 24. rujna 2020. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi eventualno potraživanje u iznosu 11.089,98 EUR opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 27.01.2026. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika i promjenjive kamatne stope.

6. Uzimajući u obzir da je tužitelj nakon provedenog vještačenja povećao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a u pogledu koje preinake nisu nastali posebni troškovi postupka, sud je temeljem članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja, te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu, prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanje zahtjeva).

8. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana, 09. 03. 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj:3208574608, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 64.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita sa namjenom kupnje kuće s zemljištem, sa rokom otplate od 360 mjeseci, sa redovnom kamatom koja je promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama zagrtebačke banke d. d. i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje,

- da su stranke 01. 02. 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, da su ugovorne strane suglasno utvrdile da neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 55.680,50 CHF, da preplata na dan 30. 09. 2015. iznosi 11.864,14 HRK,

- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,

9. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

13. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

14. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

16. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP

17. U nalazu i mišljenju vještaka mr. Anisije Bešlić, dipl. oec., stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze, JUT d. o. o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje od 17. 03. 2025. Centar za vještačenja d. o. o. Split se navodi da je se tijekom izrade vještačenja, vještak rukovodio zakonskim propisima, pravilima struke te vjerodostojnošću dokumentacije koja prileži u spisu, te je vještak dao slijedeće mišljenje: Tužitelju je temeljem ugovora o kreditu bio isplaćen iznos od 64.100,00 CHF, odnosno 292.899,44 kn prema tečaju CHF na dan realizacije kredita. Tužitelj je stvarno platio anuitete u iznosu 31.705,06 CHF, odnosno 180.314,75 kn. Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku anuitete, a zbog promjene kamate stope iznos od 2.781,76 CHF. Utvrđena razlika izračunata je kao razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno platio i iznosa anuiteta izračunatog prema redovnoj kamatnoj stopi koja je važila na dan sklapanja ugovora. Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni iznos od 48.152,45 kn. Utvrđena razlika izračunata je kao razlika između stvarno plaćenih iznosa anuiteta u kunama i iznosa anuiteta izračunatih po fiksnom tečaju CHF prema kuni na dan stavljanja kredita na raspolaganje tužitelju. Tuženik je priznao tužitelju prilikom konverzije kredita preplatu u iznosu od 1.554,51 EUR (podaci iz efekta konverzije), odnosno 11.864,14 kn (podaci iz efekta konverzije) prema tečaju za EUR na dan 30.09.2015. g. Taj priznati iznos sastoji se od uplaćene glavnice i redovne kamate. Ukoliko se utvrđuje ispravnost i točnost obračuna koji je tuženik izvršio, a primjenjujući odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), tužitelju je u provedenoj konverziji priznat cjelokupni iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju jer je nakon provedene konverzije kredita i dalje ostala razlika preplate u iznosu od 62.249,02 kn, odnosno 8.261,86 €. Razlika preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 25.960,71 kn, odnosno 3.445,58 €, a izračunata je kao razlika između iznosa neotplaćene nedospjele glavnice priznatog konverzijom i iznosa neotplaćene nedospjele glavnice koji se izračunava primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja. Prethodno izračunati razlike u kunama preračunate su u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1€, sve sukladno Zakonu o uvođenju EUR- a kao službene valute u RH (NN 57/22, 88/22).

18. U dopunskom nalazu i mišljenju od 19. prosinca 2025. godine vještak Anisija Bešlić je navela da je ukupna razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno platio i iznosa anuiteta izračunatih prema redovnoj kamatnoj stopi koja je važila na dan sklapanja ugovora iznosi 2.781,76 CHF. Ukupna razlika anuiteta u kunama iznosi 48.152,45 kuna, odnosno 6.390,90 EUR. Na dan 30.09.2015. godine utvrđena je ukupna razlika preplaćenih anuiteta u iznosu od 6.390,90 EUR. Izračunate zakonske zatezne kamata na iznose razlike tj. na preplaćene iznose svakog pojedinog anuiteta specificirane su u tablici br. 2. te iznose 2.808,01 EUR. Postupajući po nalogu Suda, vještak je u dopuni prikazao i tablicu br. 3. u kojoj je specificirana rekapitulacija izračuna iz Nalaza i mišljenja od 17.03.2025. godine i to počev od točke I. do točke VI. te u točci VII. dopunjena s izračunatim zakonskim zateznim kamatama. U tablici br. 3. točka VII. prethodno izračunate zakonske zatezne kamate iz tablice br. 2. u iznosu od 2.808,01 EUR uspoređene su sa iznosom preplate od 1.554,51 EUR, a koji iznos je tuženik priznao tužitelju u konverziji te se utvrđuje razlika od 1.253,50 EUR (tablica br. 3. točka VII. red. br. 3.). Utvrđeni iznos od 1.253,50 EUR (tablica br. 3. točka VII. red. br. 3.) dodaje se razlici više plaćenih anuiteta u iznosu od 6.390,90 EUR (tablica br. 1. kolona br. 10. red. br. 91) te u konačnici utvrđuje iznos od 7.644,40 EUR koji čini ukupnu preplatu za obračun zakonske zatezne kamate počev od 01.10.2015. godine. Nastavno na izračune iz Nalaza i mišljenja od 17.03.2025. koji su u ovoj dopuni specificirani u tablici b. 3. od točke br. I. do točke br. VI. te podatke iz točke VII. o izračunatim zakonskim zateznim kamatama na razlike anuiteta i iznos priznat u konverziji, utvrđuje se da tuženik duguje tužitelju ukupni iznos od 11.089,98 EUR (tablica br. 3. kolona br. 4. točka VIII.).

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja vještakinje Anisije Bešlić jer je izrađeno u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje, kao niti njihova dopuna nisu proturječni.

20. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

21. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

22. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu dana, 01. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

23. Stoga, tužitelj unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

24. Takvo pravno shvaćanje, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., KG protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

25. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

26. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.

27. Sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 13. 04. 2005. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.

28. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, odnosno da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, te da tuženik duguje tužitelju ukupni iznos od 11.089,98 EUR obuhvaćen tužbenim zahtjevom za koliko je se onda i povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO. Naime, vještak je u svom mišljenju decidirano i jasno naveo da ukupna preplata tužitelja prema tuženiku s predmetne osnove iznosi ukupno 11.089,97 EUR. je tužitelj do dana konverzije preplatio tuženiku zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni iznos od 6.390,90 EUR.

29 . U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

30. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena ovom sudu dana, 07. lipnja 2019., kako i proizlazi iz štambilja prijamne pisarnice Općinskog suda u Splitu, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.

31. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, a niti da bi tužitelja upoznavao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na štetu tužitelja, kao niti o promjeni kamatne stope i uvjetima promjene kamatne stope, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj podizao kredit radi kupnje još jedne nekretnine koja je bila u roh bau stanju i htio je završiti, tada je u vlasništvu imao stan koji mu je darovao otac i koji je služio kao hipoteka za ovaj kredit. S time da je on podigao 2 kredita, jedan je iskorišten za kupnju kuće i to je upravo ovaj koji je predmet ovog postupka, a podigao je u istoj banci isto kredit za dovršenje nekretnine. Tada se nije mogao podići kredit u kunama, znao je da će morati uzeti kredit u nekoj valuti. Računao je da će to biti u eurima, i sve što se kupovalo računalo se u eurima. Međutim djelatnica banke mu je odmah rekla a zašto ne bi uzeo krediti u CHF jer će mu biti manja kamata. Djelatnica mu nije objasnila zašto će kamata biti manja niti je ta kamata bila uspoređena s nekim drugim kreditom. On je odlučio u tom trenu da će uzeti ponuđeni kredit u CHF jer su već pregovori oko kupnje nekretnine već dugo trajali. U tom trenutku je razmišljao da se radi o valuti iz Švicarske koja je stabilna država. U ovoj kupljenoj nekretnini nisu nikada stanovali, a ona nikada nije adaptirana, tako stoji neuseljiva i dan danas i on otplaćuje kredit.

32. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se radi o namjenskom kreditu za kupnju kuće sa zemljištem (članak 6. Ugovora), koja u konačnici nije adaptirana kako je iskazivao tužitelj, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužitelja se odnose na zastupanje po odvjetniku: sastav tužbe, ročište 12. 12. 2024., 20. 03. 2025., podnesak 04. 04. 2025., podnesak 21. 05. 2025., ročište 11. 11. 2025., podnesak 23. 01. 2026., podnesak 12. 03. 2026., ročište 25. 03. 2026., sve po 100 bodova, sveukupno 900 bodova, pomnoženo sa 2,00 eur po bodu daje iznos od 1.800,00 eur, PRD 450 EUR, vještačenje 600 EUR, pristojba tužbe i presude 314,70 EUR, sveukupno 3.164,70 EUR. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).

U Sinju, 04. svibnja 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.