REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9356/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos 14.192,47 eur / 106.933,17 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 03.08.2023.. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. "

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak postupka u iznosu 250,00 eur, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik HP smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 21. rujna 1993. Za predmetnu nesreću da odgovoran je osiguranik tuženika RP, pravomoćno proglašen krivim presudom Općinskog suda u Sesvetama broj K-152/97, koji je vozio automobil reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom broj [broj police]. Rješenjem HZMO-a, Područne službe u Zagrebu broj 178587 od 28. travnja 2003. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu udovici umrlog osiguranika PP. Tužitelj tvrdi da Isplatom mirovine trpi štetu koja da za razdoblje od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023. iznosi 14.192,47 eur / 106.933,17 kn, a koji iznos potražuje sukladno čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju. Navodi da je pozvao tuženika da mu naknadi štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine za utuženo razdoblje u mirnom postupku sa odštetnim zahtjevom te da tuženik po istom nije postupio, a da tuženik odgovara za štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine na temelju odredbe čl. 161. i 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 14.192,47 eur / 106.933,17 kn sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2023. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev kao neosnovan. Ne osporava štetni događaj i pasivnu legitimaciju. Osporava pravnu osnovu tužbe, visinu tužbenog zahtjeva i potraživanu zateznu kamatu. Tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je svome osiguraniku, PP, priznao pravo na obiteljsku mirovinu i da mu istu isplaćuje. Tužitelj činjeničnu osnovu tužbe nalazi u prometnoj nesreći te je potrebno primijeniti onaj propis koji uređuje naknadu štete nastalu motornim vozilom u prometu. Tužitelj postupa po propisu kojim je uređena njegova djelatnost i taj propis, Zakon o mirovinskom osiguranju, daje tužitelju pravo tražiti naknadu štete. Kako je naknada štete nastala u svezi uporabe motornim vozilima uređena posebnim propisom, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti taj posebni propis, a riječ o Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao i županijski sudovi, zauzeli su stav kako se u odnosu na obveze osiguranja prema HZMO-u primjenjuju odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, koji u odredbama članka 27. propisuje kako tužitelj ima pravo na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, koji se određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tužitelj ima pravo na naknadu štete prema odredbama ZOMO-a međutim, kada se potražuje naknada štete vezana uz prometne nesreće, tada se, kao lex specialis, primjenjuje ZOOP. Upravo ovaj moment tužitelj ispušta iz vida i želi ga zaobići kako bi tuženiku nametnuo nepravednu i neprikladnu obvezu. Tvrdi da tužitelj nije predložio dokaze iz kojih je vidljivo da je štetu uistinu pretrpio, kao niti u odnosu na opseg pretrpljene štete. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: odštetni zahtjev tužitelja od 13.7.2023. (list 3 spisa), obračun isplate obiteljske mirovine osiguraniku tužitelja (list 4 spisa), odgovor tuženika od 24.7.2023. sa preslikom povratnice (list 5-6 spisa), rješenje tužitelja broj 178587 od 28.4.2003. (list 7-8 spisa), izvješće od 29.9.1993. (list 9-12 spisa), prijavu o povredi na radu od 5.11.1993. (list 13-16 spisa), nalaz i mišljenje te usmeno obrazloženje vještaka za financije Lidije Česnik (list 67-69 i 89 spisa), rješenje tužitelja od 14.1.2003. i rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 8.11.1993. uz obračune plaća i izračun mirovine (list 70-78 spisa), izvršen je uvid u presliku spisa tužitelja br. 178587.

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev neosnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja (regres) za isplatu iznosa 14.192,47 eur/ 106.933,17 kn sa zateznom kamatom, koji iznos je isplatio PP, udovici umrlog osiguranika HP, na ime obiteljske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023., a budući da je osiguranik tužitelja HP stradao u prometnoj nezgodi 21. rujna 1993., za koju je odgovoran RP jer je presudom Općinskog suda u Sesvetama K-152/97 pravomoćno oglašen krivim.

6. Između stranka nije sporna činjenica smrtnog stradavanja osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi 21. rujna 1993 za nastanak koje je odgovorna osiguranik tuženika te nije sporno da je na temelju smrtnog ishoda supruzi pok. osiguranika tužitelja priznato pravo na obiteljsku mirovinu.

7. Sporna je osnovanost i visina zahtjeva, a s obzirom na tvrdnje tuženika da je za određivanje visine štete mjerodavna odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

8. Odredbom čl.1045. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema čl.1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

9. U odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud napominje da su sada, kao i u vrijeme nastanka štete (isplate obiteljske mirovine za utuženo razdoblje) bili na snazi i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i Zakon o mirovinskom osiguranju (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.) te su oba navedena zakona propisivali obvezu društva za osiguranje naknaditi Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.

10. Stoga je pri primjeni materijalnog prava ovaj sud imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u većem broju odluka (odluke poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022. i dr.) prema kojem se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je zavod isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji - primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

11. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 76/13 i 152/14- dalje u tekstu ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

12. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (st. 2.).

13. U skladu sa citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između mirovine koja se isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, a kako je to određeno čl. 27. st. 3. ZOOP, pri čemu je teret dokaza na tužitelju, a ne na tuženiku koji je osporavao nastanak i visinu utužene štete.

14. Budući da je ipak tuženik u predmetnom postupku radi utvrđenja osnovanosti i visine zahtjeva predložio provesti financijsko vještačenje, sud je isto proveo po financijskom vještaku Lidiji Česnik.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Lidije Česnik proizlazi da postoji razlika između mirovine utvrđenje rješenjem tužitelja od 28. travnja 2003. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu sada pokojnom HP u ukupnom iznosu od 1.883,66 eur. Mirovina isplaćena temeljem rješenja PP veća je za 1.883,66 eur od one koja bi bila utvrđena za pokojnog HP. Iznos mirovine zbog povrede na radu koju bi u utuženom razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. lipnja 2023. tužitelj isplaćivao osiguraniku da nije bilo štetnog događaja iznosi ukupno 95.761,95 kn odnosno 12.709,79 eur. Vještak navodi da je uzeo u obzir kod izračuna invalidske mirovine usklađivanja mirovina, dodatke na mirovinu te ono što je za osiguranika povoljnije. Također, kao prosjek plaća, vještak navodi da je koristio isključivo one koje je osiguranik ostvario dok je radio dvadeset pet godina, a samim time vještak je imao sve relevantne parametre za izračun.

15.1. U svom usmenom obrazloženju na ročištu od 15. travnja 2026. vještak se očitovao na način da utvrđeni iznos invalidske mirovine je utvrđen temeljem ostvarenog 25-godišnjeg staža osiguranika i njegova osnovica za utvrđivanje je 70% od starosne mirovine. Stoga vještak ostaje kod nalaza i mišljenja i utvrđenog zadatka vještačenja. Navodi da je do izračuna invalidske mirovine došao na način da je morao sam utvrditi koliko bi iznosila starosna mirovina i zatim po formuli utvrditi koliko iznosi invalidska mirovina. Navodi da u tabeli na str. 3 nalaza vještaka kolona starosna zapravo predstavlja obiteljsku mirovinu koju isplaćuje tužitelj. Navodi da iznos od 1.883,66 eur koju je naveo kao razliku ne predstavlja negativnu razliku zato što je iznos starosne mirovine manji od obiteljske odnosno utvrđene invalidske koju osiguranik dobiva.

16. I nakon usmenog obrazloženja financijskog vještaka, tuženik je istom i nadalje prigovarao navodeći da je vještakinja u svom nalazu i mišljenju nažalost pošla od pogrešne postavke da treba utvrditi razliku između invalidske mirovine i starosne mirovine osiguranika tužitelja. U ovom predmetu da je sporna razlika između obiteljske mirovine koju isplaćuje tužitelj svom osiguraniku i invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu, a sukladno odredbama čl. 27. ZOOP. Vještakinja nije ispunila zadatak vještačenja. Invalidska mirovina zbog ozljede na radu jest mirovina sa najvišim iznosom koji se isplaćuje u odnosu na običnu invalidsku mirovinu ili u odnosu na obiteljsku mirovinu. Mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku može biti manja ili eventualno jednaka invalidskoj mirovini koja se isplaćuje za slučaj ozljede na radu. Ujedno je tuženik naveo da ne predlaže obnovu vještačenja po novom financijskom vještaku jer da je predmet spora pravno pitanje.

17. Na istom ročištu 15. travnja 2026., a nakon usmenog obrazloženja vještaka, tužitelj je naveo da je suglasna sa navodima tuženika iznijetim po usmenom obrazloženju vještaka te također ne predlaže obnovu vještačenja po novom vještaku.

18. Dakle, i nakon usmenog obrazloženja financijskog vještaka, između stranaka dakle, nije sporno da mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku (obiteljska mirovina) može biti samo manja ili eventualno jednaka invalidskoj mirovini koja se isplaćuje za slučaj ozljede na radu te da je invalidska mirovina zbog ozljede na radu – mirovina sa najvišim iznosom koji se isplaćuje u odnosu na običnu invalidsku mirovinu ili u odnosu na obiteljsku mirovinu.

19. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da isti niti nakon usmenog očitovanja nije otklonio prigovore tuženika na isto. Naime, vještak je zaista pri izradi istog, suprotno zadatku prema raspravnom rješenju suda od 6. svibnja 2024. (list 54 spisa) pošao od pogrešne postavke da treba utvrditi razliku između invalidske mirovine i starosne mirovine osiguranika tužitelja, a u ovom predmetu je dakle, sporna razlika između obiteljske mirovine koju isplaćuje tužitelj udovici svog osiguranika i invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu, a u skladu sa odredbama čl. 27. ZOOP. Kako je dakle, vještak i nakon usmenog obrazloženja ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja kojeg sud ne prihvaća zbog ranije opisanog razloga odnosno isto je izrađeno na pogrešnoj postavci, a stranke nisu predlagale obnovu vještačenja, time dakle, tužitelj, na kojem leži teret dokaza, nije dokazao visinu štete sukladno odredbi čl. 27. ZOOP, čime dakle, nije dokazao da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu članka 1045. ZOO konkretno, sama šteta odnosno njezina visina pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao u izreci.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tuženiku budući da tužitelj nije uspio u sporu. Trošak tuženika sastoji se od uplaćenog predujam za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu 250,00 eur (uključuje i iznos 50,00 eur na ime usmenog očitovanja vještaka) te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

16. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 4. svibnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku