REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

P-2090/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu DRAGIČEVIĆ I PARTNERI u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 638,58 EUR sa zateznim kamatama od 14. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 6.161,42 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate i u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos od 638,58 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 13. lipnja 2023., kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.500,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su VV i tuženik sklopili ugovor o kreditu 15. travnja 2008. kojim je odobren kredit u valuti CHF u iznosu od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine sa korisnikom kredita kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunost i informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P - 1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između LV i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda, jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 4.275,31 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi i da je čl. 14.6. ugovora o kreditu ugovoreno da klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ugovora. Ističe da tuženik nije dao suglasnost za ustup tražbine pa da stoga ugovor o ustupu nema učinak prema njemu. Osporava da je korisnik kredita potrošač. Navodi da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu ko jim je promijenjena ugovorena valutna klauzula. Navodi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, a u svakoj pojedinoj parnici je potrebno provesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačni slučaj. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve potrebne informacije tako da je korisnik kredita mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Korisnik kredita mogao je birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu jer je ocijenio da mu najviše odgovara. Ističe i prigovor zastare.

Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka VV i knjigovodstveno financijskim vještačenjem, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. Nije sporno da su tuženik kao banka i VV kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj od 15. travnja 2008.

6. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da se radi o hipotekarnom kreditu građana. Prema tome, namjena kredita nije nikakva poslovna svrha. Nadalje, Iz iskaza svjedoka VV proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio radi obnove stana odnosno za osobne potrebe, iz čega također proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru . Sud je povjerovao iskazu svjedoka jer je u skladu s ugovorom o kreditu iz kojeg također proizlazi da se radilo o kreditu građana, dakle, za osobne svrhe. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca, a korisnik kredita ulogu potrošača.

7. Člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 66.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Čl. 7. ugovora o kreditu određeno je da je otplata kredita u 216 mjesečnih anuiteta. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

8. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su korisnik kredita VV i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine 29. svibnja 2023. kojim su ugovorili da korisnik kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika 9. travnja 2008.

9. Tražbina iz čl. 2.1 Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa, jer je odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C -383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Iz Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114208838 koji su korisnik kredita i tuženik sklopili 28. prosinca 2015. (dalje u tekstu: Sporazum) sud je utvrdio da je u čl. 1. Sporazuma utvrđeno da je stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 102/2015; dalje u tekstu ZID ZPK) te da potpisom Sporazuma stupaju na snagu učinci propisani ZID ZPK a sve promjene utvrđene Sporazumom u odnosu na prava i obveze koja proistječu iz Ugovora o kreditu primjenjuju se za vrijeme važenja Sporazuma.

15. U čl. 3. Sporazuma ugovorne strane su ugovorile da se sve promjene iz osnovnog ugovora u CHF utvrđuju i provode radi usklađenja sa ZID ZPK.

16. U čl. 4. Sporazuma ugovorne strane su utvrdile da korisnik kredita na dan 30. rujna 2015., a prije provedbe konverzije omogućene korisniku kredita po ZID ZPK duguje tuženiku temeljem osnovnog Ugovora u CHF po osnovu dospjele glavnice kredita iznos od 49.589,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, po osnovu dospjele ugovorne kamate iznos od 13.889,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, po osnovu dospjele zatezne kamate iznos od 15.671,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja i po osnovu drugih dospjelih troškova i naknada iznos od 4.847,00 kn.

17. U čl. 5.1. Sporazuma ugovorne strane su utvrdile da sukladno izračunu konverzije kredita i prihvatu izračuna konverzije od strane kor isnika kredita danog sukladno čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan čl. 19. e st. 5., obveze iz osnovnog ugovora u CHF opisane u čl. 4.1., izuzev dospjelih troškova i naknada, za vrijeme važenja Sporazuma podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za EUR važećem na dan podmirenja i iznose kako je navedeno u nižim stavcima čl. 5. Sporazuma. Troškove i naknade korisnik kredita obvezan je podmiriti po dospijeću u kunama. U čl. 5.2. ugovorne strane su utvrdile da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime dospjele glavnice kredita iznose 35.747,90 EUR u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja te s osnove dospjele zatezne kamate obračunate na navedeni iznos dospjele glavnice kredita od dana dospijeća kredita u cijelosti do 30. rujna 2015. iznose 10.308,25 EUR u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Radi izbjegavanja dvojbi banka će obračunavati zatezne kamate na iznos neotplaćene dospjele glavnice u EUR sve do podmirenja duga u cijelosti. U čl. 5.3. Ugovorne strane utvrđuju da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 8.056,80 kn čije korištenje/isplata se regulira čl. 7. Sporazuma.

18. U čl. 7. Sporazuma ugovorne strane su utvrdile da banka ima pravo izjaviti prijeboj preplate iz čl. 5.3. s potraživanjem banke prema korisniku kredita te je banka izjavila prijeboj preplate iz čl. 5.3. s potraživanjem banke prema korisniku kredita s osnove osnovnog ugovora u CHF uzimajući u obzir izmjene iz Sporazuma.

19. Između stranaka nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Nije sporno da je presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Erste & Steiermärkische bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Erste & Steiermärkische bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba Erste & Steiermärkischebank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu kojim je utvrđeno da je Erste & Steiermärkischebank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

25. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik, odnosno korisnik kredita. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

27. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

28. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili VV i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 15. travnja 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač VV dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Letci na koje se poziva tuženik, a koje je priložio uz odgovor na tužbu ne znače da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a pogotovo ne znači da je tuženik prije sklapanja ugovora dao korisniku kredita sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. U navedenim letcima samo je općenito navedeno što je valutna klauzula te da postoji mogućnost promjena iznosa anuiteta, ali nije dano nikakvo konkretno objašnjenje rizika o tome u kojem omjeru se maksimalno može očekivati povišenje rata i u kojem konkretnom vremenskom intervalu te nije dana nikakva usporedba rizika u pojedinim valutnim klauzulama. Korisnik kredita iz tog letka ne može ni na koji način zaključiti da valutna klauzula u CHF ima viši rizik povećanja iznosa anuiteta od valutne klauzule u eurima. Prema tome, iz tuženikovih letaka korisnici kredita ne mogu dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o valutnoj klauzuli, a također ti letci ne isključuju obvezu tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu pruže korisniku kredita sve potrebne informacije.

29. Iz iskaza svjedoka VV proizlazi da ga tuženik nije informirao odnosno upozorio na rizike vezano za kredite u CHF i da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora nego da mu je djelatnik banke na potpis dao unaprijed pripremljen obrazac ugovora.

30. Sud je prihvatio iskaz svjedoka LV kao istinit i uvjerljiv, jer iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču koje bi bile dostatne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF.

31. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog sa VV nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između LV i tuženika **.**.2008. također nepoštene i ništetne.

32. Niti iz pisanog iskaza EV, zaposlenice banke, ne proizlazi da je tuženik dao LV sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke. Iz iskaza EV proizlazi da ona nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu s JV, već je ona voditeljica službe upravljanja proizvodima te je poslala e-mail svim zaposlenicima banke koji su u direktnom odnosu s klijentima s pojašnjenjem stambenog kredita vezanog za valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD. Iz toga ne proizlazi da je prije sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao LV sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke.

33. Dakle, ništetna je odredba ugovora o kreditu od 15. travnja 2008. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF. Međutim, korisnik kredita i tuženik su 28. prosinca 2015. sklopili Sporazum na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR. U postupku nije sporno da je taj Sporazum sklopljen sukladno odredbama ZID ZKP.

34. Kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Sporazuma, primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP/14), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe ZOO -a koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK i ZZP/14. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

35. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK, bavio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu, u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', Vrhovni sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. ZIDZPK/15 je poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

36. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

37. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Pritom valja spomenuti da problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta se rješenja razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

38. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZIDZPK (U- I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZIDZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

39. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

40. Relevantne odredbe ZIDZPK, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase: Članak 19.b Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.Članak 19.c (1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a ko ji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.

41. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZIDZPK bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

42. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

43. Iz navedenih odredbi ZIDZPK i Sporazuma sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da banka i korisnik kredita, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, Sporazumom uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK.

44. U postupku nije sporno da je Sporazum sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK, a koji je izričito i detaljno uredio način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. ZZP/14, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. ZZP/14 prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Sporazum sklopljen na temelju prisilnog propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Sporazuma na temelju odredbi ZIDZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredabi dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

46. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C - 26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZIDZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U - I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZIDZPK je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZIDZPK, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istaknula, između ostalog, da ZIDZPK predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za ''trajno rješenje problema u CHF''.

47. Tako je ZIDZPK u čl. 19.d strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZIDZPK te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK.

48. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZIDZPK, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz čl. 19.c. st. 1. t. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

49. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. t. 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. t. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. t. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZIDZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

50. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredabi zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku primjerice od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

51. Naime, učinak konverzije prema ZIDZPK djeluje unatrag što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 LGU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

52. Na taj je način zaključenjem Sporazuma koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK (prema odredbi čl. 19.e ZIDZPK, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. t. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. t. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. t. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZIDZPK bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

53. Potrošač koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK, odnosno u konkretnom slučaju Sporazum, nakon toga, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK. Zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih anuiteta pa do dana konverzije nisu obuhvaćene obračunom konverzije uređenim posebn im propisom, kako to proizlazi iz ranije navedenih odredbi. Stoga, potrošač ima pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog više plaćenog pojedinačnog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. odnosno do prestanka ugovora o kreditu.

54. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je neosnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlika plaćenih pojedinih anuiteta, već tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta za razdoblje od dana plaćanja pa do dana izvršene konverzije sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja sukladno navedenoj odredbi jer je tuženik kao trgovac prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 15. travnja 2008. morao znati da je koristio odredbe koje su nepoštene.

55. Iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da je dospjeli iznos duga po kreditu prema izračunu konverzije na dan otkaza kredita 22. svibnja 2013. iznosio 44.090,26 EUR što je preračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan otkaza kredita iznosilo 333.409,44 kn. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., korisnik je uplatama po kreditu u CHF manje platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 499,78 EUR.

56. S obzirom da je po predmetnom kreditu provedena konverzija vještak je obračunao i iskazao zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'l') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 22. svibnja 2013. (datum otkaza ugovora). Naime, kako je predmetni kredit otkazan, izračun konverzije je, u skladu s čl. 19.c st. 2. ZID ZPK sačinjen na dan prestanka ugovora o kreditu.

57. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do prestanka ugovora iznose 638,58 EUR.

58. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen prema pravilima struke, stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe na matematički izračun vještaka, niti pitanja za vještaka.

59. S obzirom na to da su stranke uredile svoje odnose Sporazumom koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZKP, tužitelj ima pravo samo na zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do dana prestanka ugovora o kreditu sukladno čl. 19.c st. 2. ZIDZPK. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da te kamate iznose 638,58 EUR pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

60. Tužitelj potražuje i zatezne kamate na iznos od 638,58 EUR od 1. listopada 2015. do isplate. Ovdje se radi o tražbini obračunatih zateznih kamata na koje se potražuju daljnje zatezne kamate. Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO -a propisano je da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

61. Tužitelj je podnio tužbu u ovom predmetu 14. lipnja 2023. pa zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata teku od tog dana . Pogrešno tuženik smatra da danom podnošenja zahtjeva treba smatrati 26. ožujka 2025. kada je tužitelj podnio podnesak u kojem je po prvi puta postavio određeni tužbeni zahtjev. S obzirom da tužba nije sadržavala određeni tužbeni zahtjev za isplatu, sud je rješenjem od 26. ožujka 2025. naložio tužitelju da ispravi tužbu na način da jasno navede određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja sukladno odredbi čl. 325. st. 3. ZPP-a. Prema tome, u podnesku od 26. ožujka 2025. tužitelj nije preinačio tužbu, već je postavio određeni tužbeni zahtjev. Prema odredbi čl. 109. st. 3. ZPP-a smatra se da je tužba podnesena onog dana kada je prvi puta podnesena (dakle, 14. lipnja 2023.), a ne onog dana kada je tužitelj podnio ispravljenu tužbu. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu za koju nisu ispunjenje pretpostavke. Upravo je iz tog razloga sud sukladno odredbi čl. 325. st. 3. ZPP-a pozvao tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev, te se sukladno odredbi čl. 109. st. 3 . ZPP-a smatra da je tužba podnesena onog dana kada je prvi puta podnesena, a ne onog dana kada je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev. Prema tome, zahtjev za isplatu zateznih kamata postavljen je onda kada je tužba prvi puta podnesena, a to je 14. lipnja 2023. pa od tog dana teku zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose s obzirom na to da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

62. Tužitelj je podneskom od 3. veljače 2026. smanjio tužbeni zahtjev odnosno djelomično povukao tužbu kojom konačno potražuje isplatu iznosa od 4.275,31 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., a kojem povlačenju tužbe se tuženik usprotivio.

63. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, kao i zateznih kamata na taj iznos, kao sporednog potraživanja, zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe ugovora počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012., a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

64. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (otprilike 9 %), dužan je tuženiku nadoknaditi sve troškove parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Iako je uobičajena praksa da tužitelju pripada trošak vještačenja neovisno o uspjehu u parnici, valja istaknuti da je u ovom predmetu vještačenje na prijedlog tužitelja izvedeno i na one okolnosti s kojima tužitelj nije uspio u parnici (utvrđivanje iznosa preplaćenih anuiteta i razlike u iznosu glavnice), kao i na okolnosti s kojima je uspio u parnici (obračun zateznih kamata). U takvoj situaciji gdje su se vještačenjem na prijedlog tužitelja utvrđivale i činjenice visine potraživanja, a u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen jer u tom dijelu nije postojala osnova potraživanja, nema osnove da se tužitelju prizna trošak vještačenja neovisno o uspjehu u parnici.

65. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa).

66. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a o troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tuženik postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

67. Tuženiku je priznat trošak za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podneska od 13. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 2. srpnja 2024., 16 listopada 2024., 26. ožujka 2025. i 19. veljače 2026., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 300,00 EUR odnosno ukupno 1.500,00 EUR, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

U Zagrebu 4. svibnja 2026.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.