Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2289/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EŠ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici iz Rijeke, Pomerio 2/II, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Zlatku Knezoviću i drugi iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 3.363,40 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 19. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice EŠ i odsutnosti punomoćnika tuženika Addiko bank d.d., dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 koji je sklopljen dana 25. listopada 2004. godine između tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU-2344/2004 dana 26. listopada 2004. godine koja glasi: "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune." pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 koji je sklopljen dana 25. listopada 2004. godine između tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU-2344/2004 dana 26. listopada 2004. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak,

-

sadržane u čl. 3. st. II. t. 2. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja

-

sadržane u čl. 3. st. II. t. 3. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

-

sadržane u čl. 3. st. III. t. 1. u dijelu koji glasi: "(...) plaćaju se u skladu sa stavkom II."

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice EŠ koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od

1.369,23 EUR (slovima: tisućutristišezdesetideveteuraidvadesetitricenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 10. listopada 2007. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine, po stopi od 5,15% godišnje tekućim od 1. srpnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,55 € od dana 10.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,55 € od dana 09.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,58 € od dana 08.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,56 € od dana 12.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,62 € od dana 09.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,65 € od dana 11.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,98 € od dana 10.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,61 € od dana 07.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,45 € od dana 08.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,61 € od dana 08.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,34 € od dana 09.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,33 € od dana 10.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,46 € od dana 08.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,83 € od dana 09.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,65 € od dana 12.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 23,08 € od dana 08.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,27 € od dana 10.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,34 € od dana 10.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,02 € od dana 15.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,04 € od dana 09.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,59 € od dana 09.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,24 € od dana 11.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,28 € od dana 20.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,41 € od dana 08.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,36 € od dana 07.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,16 € od dana 13.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,43 € od dana 06.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,64 € od dana 12.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,95 € od dana 13.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,83 € od dana 09.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,26 € od dana 09.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,13 € od dana 15.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,25 € od dana 09.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,72 € od dana 17.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,36 € od dana 12.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,26 € od dana 12.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,89 € od dana 12.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 € od dana 23.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,37 € od dana 08.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,46 € od dana 05.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 21,58 € od dana 05.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 21,86 € od dana 11.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 21,44 € od dana 06.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 21,45 € od dana 07.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 22,96 € od dana 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 23,06 € od dana 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,30 € od dana 17.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 23,58 € od dana 10.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 22,79 € od dana 07.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 19,29 € od dana 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 19,18 € od dana 17.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 19,43 € od dana 11.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,62 € od dana 18.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,61 € od dana 15.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,37 € od dana 14.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,44 € od dana 12.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,46 € od dana 21.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,27 € od dana 12.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,25 € od dana 04.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,09 € od dana 12.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 19,23 € od dana 09.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 19,03 € od dana 14.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,51 € od dana 13.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,44 € od dana 14.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,50 € od dana 14.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,62 € od dana 14.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,80 € od dana 16.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,61 € od dana 14.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,64 € od dana 13.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,67 € od dana 15.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,25 € od dana 15.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,25 € od dana 16.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,24 € od dana 24.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,22 € od dana 21.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,21 € od dana 23.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,20 € od dana 23.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,20 € od dana 23.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,20 € od dana 23.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,19 € od dana 19.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,20 € od dana 30.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,19 € od dana 20.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,19 € od dana 20.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,18 € od dana 11.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,16 € od dana 11.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,16 € od dana 23.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,15 € od dana 29.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,15 € od dana 18.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,14 € od dana 18.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,13 € od dana 08.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1,12 € od dana 08.09.2015. pa do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od

1.994,17 EUR (slovima: tisućudevetstodevedesetičetirieuraisedamnaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 1. prosinca 2004. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine , po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišn je tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine, po stopi od 5,15% godišnje tekućim od 1. srpnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,56 € od dana 01.12.2004. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 € od dana 01.01.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,86 € od dana 08.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,16 € od dana 10.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,74 € od dana 10.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,13 € od dana 15.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,44 € od dana 09.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,82 € od dana 12.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,90 € od dana 13.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,42 € od dana 09.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,24 € od dana 09.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 4,71 € od dana 15.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,75 € od dana 09.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,79 € od dana 17.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,94 € od dana 12.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,63 € od dana 12.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,67 € od dana 10.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,51 € od dana 23.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,19 € od dana 08.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,95 € od dana 05.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 22,89 € od dana 05.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,23 € od dana 11.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 22,53 € od dana 06.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 23,03 € od dana 07.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,53 € od dana 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,65 € od dana 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,27 € od dana 17.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 40,35 € od dana 10.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,96 € od dana 07.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,64 € od dana 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,23 € od dana 17.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,84 € od dana 11.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,12 € od dana 18.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,43 € od dana 15.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 37,88 € od dana 14.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,95 € od dana 12.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,69 € od dana 21.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,48 € od dana 12.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,81 € od dana 04.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 37,91 € od dana 12.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,44 € od dana 09.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 37,11 € od dana 14.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,96 € od dana 13.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,86 € od dana 14.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 33,90 € od dana 14.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 35,55 € od dana14.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 37,84 € od dana 16.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 36,68 € od dana 14.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 37,52 € od dana 13.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,48 € od dana 15.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,57 € od dana 15.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,73 € od dana 16.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,35 € od dana 24.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,07 € od dana 21.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,66 € od dana 23.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,85 € od dana 23.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,31 € od dana 23.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 38,54 € od dana 23.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 38,28 € od dana 19.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 39,34 € od dana 30.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 40,07 € od dana 20.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,65 € od dana 20.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,77 € od dana 11.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,77 € od dana 11.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,77 € od dana 23.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,77 € od dana 29.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,77 € od dana 18.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,78 € od dana 18.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,78 € od dana 08.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,78 € od dana 08.09.2015. pa do isplate,

V. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 5,15% godišnje tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice EŠ koja navodi da u registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana je promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari. U dokaz navedenog predlaže se izvršiti uvid u preslika provedbe upisa po rješenju posl. br. Tt-16/22619-2. Tužiteljica EŠ tvrdi da je kao korisnica kredita s tuženikom (ranije naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), zaključila dana 25. listopada 2004. godine Ugovor o kreditu broj 306-954/2004, solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU-2344/2004 dana 26. listopada 2004. godine. Tužiteljici EŠ je odobren kredit za adaptaciju i dovršenje kuće i to u iznosu od 32.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važeće na dan korištenja kredita, odnosno uz valutnu klauzulu (čl. 2.). Pritom su stranke ugovorile kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke, te otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 215,63 CHF obračunatih po srednjem tečaju HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 3. st. I. i čl. 3. st. II. t. 2.). Također, odredbom čl. 3. st. II. t. 3. ugovoreno je da u razdoblju korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, Banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope dok se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. na dan plaćanja. Sukladno odredbi čl. 3. st. III. t. 1. kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II. Nadalje se navodi da u samom Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj:

306-954/2004 od 25. listopada 2004. odredbom čl. 6. ugovoreno je: “Banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune." U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica EŠ predlaže uvid u: a) presliku Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 od dana 25. listopada 2004. godine, b) presliku internog naloga za knjiženje od 29.10.2014. i c) presliku Obavijesti o dospijeću prvog anuiteta od dana 3. studenog 2004. godine . U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužiteljica EŠ ističe da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik Addiko bank d.d. internim odlukama, koje tužiteljici EŠ nisu niti dostavljene na uvid niti je tužiteljica EŠ pozvana od strane tuženika Addiko bank d.d. na pregovor glede promjena, mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata. Takve su odluke tuženika Addiko bank d.d., uz promjenu tečaja CHF-a, nesporno utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica EŠ bila dužna podmirivati po kreditu broj 306-954/2004. Iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu razvidno je da je istu jednostrano mijenjao isključivo tuženik Addiko bank d.d., a temeljem vlastite, interne odluke o kamatnim stopama. Tuženik Addiko bank d.d. je, unošenjem takve odredbe u Ugovor o kreditu za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim, netransparentnim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu, bez prethodne konzultacije niti objašnjenja tužiteljici EŠ kao korisniku kreditu koji su parametri uistinu konačno utjecali na promjenu kamatne stope. Nesporno je da se na tržištu kapitala događaju svakodnevne promjene, ali to bi ujedno podrazumijevalo da do povišenja kamatne stope može doći kada su prilike na tržištu nepovoljne, a isto tako da će do smanjenja kamatne stope doći kada je situacija na tržištu povoljna. Na međunarodnom tržištu kamate na valutu švicarskog franka određuju se u skladu s kretanjima kamata koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (poznat kao LIBOR na CHF). Promjene kamatnih stopa tuženik Addiko bank d.d. nije vršio u skladu s promjenama kretanja LIBOR-a na CHF jer u vrijeme povećanja kamatne stope LIBOR na CHF je bio u padu što je trebalo utjecati na promjenu kamatne stope, ali u smislu da je ista trebala biti smanjivana, čak i niža od one koja je ugovorena, a ne povećavana, kako je to činio tuženik Addiko bank d.d., bez opravdanog, razumljivog ili obrazloženog razloga. Drugim riječima, tuženik Addiko bank d.d. kamatnu stopu nije usklađivao s promjenom visine 12-mjesečnog LIBOR-a za CHF, već je kamatne stope mijenjao neovisno od promjene visine LIBOR -a i ugovorenog datuma promjene te povećavao kamatnu stopu. Slijedom iznijetoga, LIBOR je u vrijeme kada je tuženik Addiko bank d.d. podizao kamatnu stopu svojim Odlukama, čime se povećavao i mjesečni anuitet tužiteljice EŠ, bio na nižoj razini od one kada su stranke zaključile ugovor o kreditu. Posljedično tome, jedino logično postupanje tuženika Addiko bank d.d. trebalo je biti smanjenje kamatne stope, a nikako ne njezin rast. Osim što je tuženik Addiko bank d.d. ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, isti je tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita, odnosno otplatu na bazi jednakih anuiteta, čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega se kod svakoga povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu, i to na štetu potrošača. Tuženik Addiko bank d.d. nije niti na to upozorio tužiteljicu EŠ kod ugovaranja kredita, a nije joj niti ponudio otplatu u ratama odnosno u različitim iznosima rata od početka prema kraju otplate, koji je način za tužiteljicu EŠ bolji jer se kod takva načina otplate događa da do kraja otplate stalno ostaje isti udio glavnice u rati, zbog čega se glavnica ravnomjerno smanjuje prema kraju otplate. Osim svega iznesenoga, otplata u jednakim anuitetima skuplja je u ukupnom iznosu kamata od otplate u nejednakim ratama dok je šteta za potrošača veća ukoliko dulje otplaćuje svoj kredit na takav način. Prema tvrdnjama tužiteljice EŠ iz samog je Ugovora o kreditu razvidno da takva mogućnost mijenjanja kamatnih stopa nije ujedno dana i njoj, dok samim Ugovorom nisu transparentno i nedvojbeno utvrđeni kriteriji po kojima se kamatne stope imaju mijenjati, odnosno odredbe o kamati nisu bile razumljive, čime je ona stavljena u neravnopravni položaj, a što je protivno zakonu te osnovnim načelima obveznog prava, dok sama neizvjesnost takve kamate mijenjane odlukama tuženika Addiko bank d.d. čini obvezu tužiteljice EŠ neodređenom, a predstavlja bitan sastojak ugovora. U dokaz prethodno navedenog tužiteljica EŠ predlaže njezino saslušanje, zatim po potrebi saslušanje svjedoka LŠ iz [adresa] kao i uvid u presliku prvog otplatnog plana. Prema tvrdnjama tužiteljice EŠ u odnosu na VALUTNU KLAUZULU U CHF, niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke ona nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku Addiko bank d.d. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. nije obavijestio tužiteljicu EŠ da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ju je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome, pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. je prezentirao tužiteljici EŠ CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja njegova rasta iako je ubrzo nakon početne otplate anuitet porastao. Znači, tužiteljica EŠ nije bila u cijelosti informirana o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Također, ugovaranje valutne klauzule ne zadovoljava test proporcionalnosti jer se tuženik Addiko bank d.d. nije zadužio u CHF kako bi tužiteljici EŠ isplatio kredit, a niti je tužiteljici EŠ ikad isplatio bilo koji iznos CHF-a. Zbog toga nije bila opravdana primjena valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik Addiko bank d.d. je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. U tom smislu ističe se da su cilj i svrha valutne klauzule prema Zakonu o obveznim odnosima uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valutne obveze. Taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj pa je time grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, odredbom članka 21. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a) propisano je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi osim kad zakon određuje što drugo. Odredbom članka 22. stavak 1. ZOO - a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tako da jedino legitiman cilj pri miješanju države u prava stranaka ne bi doveo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva. Visoke stope inflacije nije bilo kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu pa dakle nije logično da postoji legitiman cilj postojanja valutne klauzule, osobito obzirom ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju predstavlja miješanje suprotno legitimnom cilju u prava tužiteljice EŠ obzirom je istoj iznos po Ugovoru isplaćen u kunama, a ne u CHF, što proizlazi iz materijalne dokumentacije koja se dostavlja uz tužbu. Valutna klauzula, a kako je navedena u predmetnom ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete dok je primjena valutne klauzule na kamatu protivna zakonu. Sve navedeno prema tvrdnjama tužiteljice EŠ ukazuje da su sklapanjem Ugovora o kreditu njoj povrijeđena prava budući ni na koji način nije bio zaštićena od promjene tečaja i promjene kamatne stope koja je ovisila isključivo o volji tuženika Addiko bank d.d., dok je isti bio zaštićen valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom, založnim pravom na nekretnini, policom osiguranja nekretnine protiv uobičajenih rizika na cjelokupno razdoblje trajanja kredita vinkulirana u korist tuženika Addiko bank d.d., izjavom o zapljeni plaće tužiteljice EŠ i sudužnika, zajedno s mjenicom s klauzulom „bez protesta“ i Sporazumom i izjavom o obvezi na temelju mjenice potpisanim od tužiteljice EŠ i sudužnika, zadužnicama potpisanim od tužiteljice EŠ i sudužnika. Nadalje tužiteljica EŠ ističe da člankom 3. ZOO-a propisano je načelo ravnopravnosti stranka koje predstavlja i ishodište svakog obveznopravnog odnosa. Drugim riječima, ukoliko se jedna od ugovornih stranaka ne ponaša sukladno tom načelu, odnosno ukoliko bi jedna ugovorna strana bila stavljena u neravnopravan položaj, takvog odnosa ne bi ni bilo. Nedvojbeno je da su sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica EŠ i tuženik Addiko bank d.d. neravnopravni, sve zbog ugovaranja valutne klauzule te promjene kamatnih stopa temeljem jednostrane odluke tuženika Addiko bank d.d., a da na takve promjene tužiteljica EŠ nije imala nikakvog utjecaja. Osim toga, isključivo je na tužiteljicu EŠ prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja švicarskog franka kroz vrijeme otplate što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom. Neravnopravnost položaja ugovornih strana očituje se i u tome što se donošenjem takvih odluka od strane tuženika Addiko bank d.d. uvelike mijenja mjesečni iznos anuiteta koje je tužiteljica EŠ po Ugovoru o kreditu imala podmiriti kao i konačni iznos kredita koje bi tužiteljica EŠ imala isplatiti tuženiku Addiko bank d.d. Takvo ponašanje tuženika Addiko bank d.d. nije savjesno niti pošteno, a što ga čini i protivnim u odnosu na odredbu članka 4. ZOO -a, posebno iz razloga što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Potom se ističe da Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. sklopljen između stranaka predstavlja tipski ugovor. Tipski ugovor predstavlja skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Dakle, takav ugovor je samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužiteljica EŠ sklopila sa pravnim prednikom tuženika Addiko bank d.d. . Adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. U konkretnom slučaju, tužiteljica EŠ nije mogla pregovarati s tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli i kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati. Također, tužiteljica EŠ naglašava da ona ni na koji način nije mogla utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik Addiko bank d.d. sklapa s različitim fizičkim i pravnim osobama u velikom broju na razini jedne godine. No, prema članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sve navedeno prema tvrdnjama tužiteljice EŠ ukazuje da su odredbe čl. 3. st. II. t. 2. i 3. te st. III. t. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306 -954/2004 od dana 25. listopada 2004. godine koje se odnose na valutnu klauzulu te na promjenjivost kamatne stope nepoštene, a stoga i ništetne. Naglašava se da ukoliko tuženik Addiko bank d.d. bude sporio da se o navedenim odredbama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, isti je to sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 dužan i dokazati. Nadalje, u konkretnom se slučaju ima primijeniti i odredba članka 82. stavak 1. alineja 11. ZZP/03 kojom je regulirano da bi se odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga imala smatrati nepoštenom, a što ju posljedično čini i ništetnom. Kao što je tužiteljica EŠ već ranije istaknula u ovoj tužbi, prilikom sklapanja ugovora o kreditu između stranaka, stranke nisu vodile nikakve pregovore. Tuženik Addiko bank d.d. je tužiteljici EŠ ponudio sklapanje ugovora o kreditu koji je obuhvaćao sporne odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivosti kamatne stope te bez tih odredbi tuženik Addiko bank d.d. nije pristajao na sklapanje ugovora, odnosno nije pristajao na prijedloge i sugestije tužiteljice EŠ da se ugovori fiksna kamatna stopa na stambeni kredit kao niti kredit u drugoj valuti. Osim toga, tužiteljici EŠ prilikom realizacije kredita nikada nije objašnjeno od strane djelatnika tuženika pod kojim uvjetima i iz kojih razloga bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka niti joj je objašnjeno pod kojim uvjetima tuženik Addiko bank d.d. donosi jednostranu odluku o povećanju kamatnih stopa, a što je u konačnici utjecalo na iznos mjesečnog anuiteta tužitelja. Također, iz sadržaja samog Ugovora o kreditu nije uočljivo koji bi to uopće bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka niti ugovorene kamatne stope, iako su razlozi trebali biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici EŠ. Tužiteljica EŠ naglašava da ona nije ekonomski stručnjak kako bi mogla ili morala predvidjeti kretanje CHF-a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF! Sve dosad navedeno ukazuje na nepoštenost ugovornih odredbi (čl. 3. st. II. t. 2. i 3. te st. III. t. 1. i čl. 6.) te su upravo navedene odredbe stipulirane u Ugovor o kreditu broj 306- 954/2004 na štetu tužiteljice EŠ kao potrošača. Osim citiranih odredbi relevantnih zakona, ovakvo postupanje tuženika Addiko bank d.d. prema tvrdnjama tužiteljice EŠ predstavlja i zavaravajući poslovnu praksu tuženika Addiko bank d.d. koja predstavlja nepoštenu poslovnu praksa. Zavaravajuća se poslovna praksa u konkretnome očituje u tome da tužiteljici EŠ nisu dane informacije na temelju kojih bi ona mogla procijeniti rizik kojemu može biti izložena niti su joj dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Trebalo bi biti nesporno da obavijest o tome na temelju čega i pod kojim se uvjetima može mijenjati kamatna stopa i tečaj švicarskog franka predstavlja bitnu informaciju, odnosno informaciju temeljem koje tužiteljica EŠ može procijeniti da li želi ući u ugovorni odnos s tuženikom ili ne. Upravo propuštanje davanja takve obavijesti tužiteljici EŠ u smislu razloga koji će utjecati na promjenu kamatne stope i tečaja švicarskog franka, a time i mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica EŠ dužna plaćati te konačnog iznosa duga, imalo je za posljedicu donošenje odluke od strane tužiteljice IŠ sklopi s tuženikom Addiko bank d.d. predmetni Ugovor o kreditu, odnosno tuženik Addiko bank d.d. ju je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače tužiteljica EŠ zasigurno ne bi sklopila. Stoga prethodno navedene odredbe Ugovora o kreditu omogućuju tuženiku Addiko bank d.d., koji je nesporno u ekonomski boljem položaju od tužiteljice EŠ, da vlastitim odlukama mijenja u konačnici visinu otplatne rate tužiteljice EŠ. Iz toga je razvidno da provedbom ovakvog Ugovora dolazi do očitog nesrazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnu klauzulu nepoštenima te sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 ništetnima. Naglašava se da nije savjesno niti pošteno istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima, a zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima dok je rizik isključivo na tužiteljici EŠ. Sukladno odredbi članka 322. ZOO-a nije moralno pa niti savjesno ni pošteno da je tuženik Addiko bank d.d. uz rast tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, vlastitim odlukama podizao i kamatnu stopu, iako je LIBOR na CHF bio u konstantnom padu i na razini nižoj od one u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo povećanje anuiteta tužiteljice EŠ. Prema tvrdnjama tužiteljice EŠ sve dosad navedeno potvrđuju i presude koje su donijeli sudovi diljem Republike Hrvatske, a kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa te valutne klauzule zbog nezakonitog i nepoštenog postupanja banaka, po pojedinačnim tužbama u kor ist klijenata različitih banaka. Tako odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 kao nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Razloge za takvu odluku Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da su te odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste nisu bile razumljive. Isto tako, nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/215 te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak. Razlozi za donošenje takve odluke bili su da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima što je suprotno savjesnosti i poštenju, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, što je sve ranije detaljno elaborirano. Navedene odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz č lanka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika Addiko bank d.d. Isto tako, Sud Europske unije u više predmeta (C-186/16, C-118/17 i dr.) donio presude koje su obvezujuće za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a u kojima je donesena prethodna odluka vezano uz nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima propisane Direktivom 93/13. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica EŠ predlaže uvid u: a) presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od dana 4.07.2013. godine; b) presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine; c) presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14-2 od dana 9.04.2015. godine, d) presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 i e) presudu Suda Europske unije, posl. br. C-118/17. Nadalje tužiteljica EŠ ističe da svaka je strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom iznijetoga, s obzirom na obvezu tuženika Addiko bank d.d. da tužiteljici EŠ vrati sve one iznose koje je od nje primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, tužiteljica EŠ ističe i kondemnatorni zahtjev. Stoga se tijekom postupka, nakon što tuženik Addiko bank d.d. dostavi svu potrebnu dokumentaciju, predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem sa zadaćom vještaku da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 (5,25%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama. Prema tvrdnjama tužiteljice EŠ angažirani vještak je u svom nalazu dužan iskazati preplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužiteljica EŠ bila u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 5,25% do 31. prosinca 2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine, primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze. Potom vještak treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, do 31. prosinca 2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja. U dokaz prethodno navedenog tužiteljica EŠ predlaže: a) službenim putem naložiti tuženiku Addiko bank d.d. dostavu: specifikacije uplata; knjigovodstvene kartice (Prometa po kreditu); obavijesti o promjenama kamatnih stopa, cjelokupni otplatni plan, sve anekse Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 i b) financijsko vještačenje po vještaku financijske struke uz obvezivanje tuženika Addiko bank d.d. na dostavu sve dokumentacije vezane uz kredit po ugovoru broj 306-954/2004 potrebne za izradu nalaza i mišljenja. Tužiteljica EŠ naglašava da je pozvala tuženika Addiko bank d.d. dana 6. svibnja 2019. godine da joj dostavi knjigovodstvenu karticu, prvi i cjelokupni otplatni plan, specifikaciju svih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu, podatke o promjenama kamatnih stopa, sve anekse Ugovora o kreditu broj 306-954/2004, no tuženik Addiko bank d.d. do dana pokretanja ovog postupka nije dostavio tužiteljici EŠ zatraženu dokumentaciju. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u presliku Zahtjeva za izdavanje dokumentacije po kreditu od dana 6. svibnja 2019. Budući da zatražene podatke, ranije specificirane, po Ugovoru o kreditu br. 306 - 954/2004 od dana 25. listopada 2004. godine, tuženik Addiko bank d.d. ne želi predati tužiteljici EŠ iako nedvojbeno njima raspolaže, a koje je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dostaviti, odnosno isti se mogu smatrati zajedničkima za obje strane, tužiteljica EŠ tvrdi da ne može postaviti određeni obveznopravni zahtjev prije nego dođe do tih podataka, te se predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbi čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku donese sljedeće rješenje: "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da u spis dostavi knjigovodstvenu karticu (Pregled prometa po kreditu za klijenta), specifikaciju uplata po partiji kredita, cjelokupni otplatni plan, podatke o promjenama kamatnih stopa, te sve anekse po Ugovoru o kreditu br. 306-954/2004 od dana 25. listopada 2004. godine, u roku od 15 dana. " Zbog prednje navedenog, tužiteljica EŠ ustaje stupnjevitom tužbom sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, te će iznos koji je tuženik Addiko bank d.d. dužan isplatiti tužiteljici EŠ označiti nakon što mu tuženik dostavi knjigovodstvenu karticu (Pregled prometa po kreditu za klijenta), specifikaciju uplata po partiji kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan, podatke o promjenama kamatnih stopa, te sve anekse po Ugovoru o kreditu br. 306-954/2004 od dana 25. listopada 2004. godine, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje radi utvrđenja preplate s osnova promjenjive kamatne stope te s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule). Slijedom navedenoga, tužiteljica EŠ predlaže da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 koji je sklopljen dana 25. listopada 2004. godine između tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU- 2344/2004 dana 26. listopada 2004. godine koja glasi: "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune." pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 koji je sklopljen dana 25. listopada 2004. godine između tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU- 2344/2004 dana 26. listopada 2004. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak, a) sadržane u čl. 3. st. II. t. 2. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, b) sadržane u čl. 3. st. II. t. 3. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." i c) sadržane u čl. 3. st. III. t. 1. u dijelu koji glasi: "(...) plaćaju se u skladu sa stavkom II." pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati ukupan iznos čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana i IV. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6,54% godišnje tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

2. U svom odgovoru na tužbu 3. travnja 2020. tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naime, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku u ovom konkretnom slučaju. Prema navedenoj odredbi „U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje il i izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.“ Iz sadržaja predmetne odredbe razvidno je kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. U ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako tužiteljica EŠ raspolaže (ili bi barem trebala raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Sva dokumentacija iz kojih su razvidni svi potrebni podaci bili su već dostavljeni tužiteljici EŠ za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene. Isto tako, tužiteljica EŠ je ta koja je vršila uplate po Osnovnom ugovoru pa bi tužiteljica EŠ trebao znati koliko je i kada plaćala na ime mjesečnih anuiteta. Iz navedenog je razvidno kako za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužiteljici EŠ bilo kakvu dokumentaciju obzirom da je tužiteljica EŠ i bez tuženika Addiko bank d.d. u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (jer sve potrebne dokumente već ima). Prema tome, ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg tužiteljica EŠ nije mogao postaviti određeni (specificirani) tužbeni zahtjev. Stoga je jasno kako ovako paušalno postavljenom tužbenom zahtjevu nije moguće udovoljiti. Osim toga, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako su svi traženi podaci iznova dostavljeni tužiteljici EŠ i prilikom konverzije kredita sukladno članku 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“). Navedeno je razvidno iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: „Aneks“). Naime, sukladno propisima o konverziji tuženik Addiko bank d.d. je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužiteljici EŠ izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s preg ledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora. Nadalje, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik Addiko bank d.d. je bio dužan omogućiti tužiteljici EŠ povijesni pregled svojih općih uvjeta kreditiranja, odluke o kamatnim stopama te dnevne tečajeve primjenjive na kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema tome, svi dokumenti koji sadržavaju sve podatke potrebne za specificiranje tužbenog zahtjeva tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da je već ranije (i to u čak dva navrata) već dostavio tužiteljici EŠ. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. ističe da također ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi on bio u obvezi dostaviti tužiteljici EŠ zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova: a) ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa

– temeljem izvršene konverzije kredita sukladno Aneksu Osnovni ugovor je prestao postojati (o čemu će biti više riječi u nastavku). Navedeno znači kako između stranaka ovog spora više ne postoji građanskopravni odnos temeljem Osnovnog ugovora, pa tuženik nije niti u obvezi dostavljati tužitelju bilo kakve dokumente koji se tiču Osnovnog ugovora i b) ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke – iz sadržaja podataka koje tužiteljica EŠ traži razvidno je kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Iz svega naprijed navedenog prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog članka 186. stavka 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tuženik Addiko bank d.d. predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena (tako E, L, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 139-140). Funkcioniranje pravosuđa treba koristiti racionalno odnosno samo kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Iako se konkretizacija načela pravnog interesa u prvom redu očituje i vidi kod deklaratorne pravne zaštite obzirom da Zakon o parničnom postupku izričito propisuje da takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka za svaki tužbeni zahtjev stranke, pa tako i za kondemnatorne i konstitutivne tužbene zahtjeve. Jedina razlika je u tome što se pravni interes u slučaju kondemnatorne i konstitutivne zaštite a priori pretpostavlja. Međutim, to ujedno znači da je tuženiku dozvoljeno dokazivati suprotno. Pritom od postojanja pravnog interesa ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će – pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen – to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15-4 od dana 07.07.2017. godine u kojoj je utvrđeno sljedeće: „Iako je sud prvog stupnja u pravu da se u predmetnom slučaju radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu na isplatu u kakvim parnicama u pravilu nije potrebno dokazivati postojanje pravnog interesa, valja istaknuti da pravilo o presumiranom pravnom interesu kod kondemantorne tužbe nije u svakom slučaju dovoljno za dopustivost isticanja takvog tužbenog zahtjeva jer tužitelj mora učiniti vjerojatnim da je intervencija suda neophodna pretpostavka za ostvarenje njegovih subjektivnih prava. Dakle, ako tužitelj usprkos usvajajućoj sudskoj odluci ne može imati nikakve nove ili drugačije pravne koristi od one koju već ima, (...), to se spomenuto pravilo o presumiranom pravnom interesu može ukazati neosnovanim ukoliko postoje određene negativne procesne pretpostavke...“ Tužiteljica EŠ u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku Addiko bank d.d. isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da tužiteljica EŠ nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužiteljica EŠ provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. osporava da bi odredbe Osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka uopće bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužiteljica EŠ konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Navedeni cilj i smisao konverzije također je vidljiv i iz Prijedloga ZID ZPK u kojem zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere „...osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.“ Predlaže se izvršiti uvid u Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s Konačnim prijedlogom zakona, Vlada RH, Klasa: 022 - 03/15-01/105, Ur.br.: 50301-05/16-3 od dana 10.09.2015. godine, str. 5. Prema tome, prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima: 1) u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz Osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK). Tuženik je prilikom konvertiranja kredita prvo pretvorio iznos kredita u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR – iz članka 2. Aneksa je razvidno kako stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 13.865,66 EUR; 2) u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tužen ik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (čl. 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) – iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; 3) u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama 1) i 2) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko-dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK); 4) u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK) – iznos preplate u ovom konkretnom slučaju iznosi 0,00 kn i utvrđen je u članku 2. Aneksa, iz članka 2. također je razvidno kako je u konkretnom slučaj utvrđen manjak u iznosu od 477,82 EUR; 5) u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZID ZPK); 6) tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora – iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi, 7) nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (čl. 19.e st. 5 ZID ZPK) – dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužiteljica EŠ nije morala prihvatiti konverziju i 8) u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz naprijed navedenog razvidno je kako je u trenutku provedbe konverzije preplata utvrđena člankom 2. Aneksa iznosila 0,00 kn (čak štoviše, u konkretnom slučaju utvrđen je manjak) iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica EŠ niti u trenutku provedbe konverzije nije imala nikakvu tražbinu prema tuženiku Addiko bank d.d., odnosno kako nije postojala preplata po Osnovnom ugovoru. Naglašava se da odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da – sve i kada bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan – on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako E, L, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Ovdje je upravo riječ o takovom slučaju. Već samo iz tog razloga tuženik Addiko bank d.d. smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, tuženik Addiko bank d.d. ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužiteljica EŠ je u tužbi naznačila kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužiteljica EŠ traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužiteljica EŠ otplaćivala prema Osnovnom ugovoru) zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužiteljice EŠ obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 25.10.2004. godine, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 30.04.2016. godine. Ukoliko, pak, tužiteljica EŠ smatra da joj pripada pravo zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužiteljici EŠ ništetne klauzule na kojima tužiteljica EŠ temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je navodno potraživanje tužiteljice EŠ u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako tužiteljica EŠ nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužiteljica EŠ platila po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje tuženik Addiko bank d.d. navodi u nastavku. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužiteljica EŠ prihvatila tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, naveden i kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužiteljica EŠ i tuženik Addiko bank d.d. su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako su naprijed navedena stajališta potvrđena u: a) pravnoj teoriji i b) sudskoj praksi. Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužiteljica EŠ u cijelosti namirena sa svojim potraživanjem. Tuženik Addiko bank d.d. ističe da u privitku ovog podneska dostavlja presliku članka mr. sc. DŠ, dipl. iur., bivšeg suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19, kao i presliku članka prof. dr. sc. BŠ i doc. dr. sc. PŠ, „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“, Pravo i porezi, br. 3/19. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. također ukazuje i na brojnu sudsku praksu ne samo prvostupanjskih već i drugostupanjskih sudova iz kojih jasno proizlazi kako je njegova argumentacija o nepostojanju bilo kakovih prava tužitelja temeljem Osnovnog ugovora u cijelosti osnovana kao na primjer: 1) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3183/15 od dana 10.10.2016. godine, 2) presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu Gž-1654/17- 3 od dana 21.11.2018. godine, 3) presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P-198/19-2 od dana 07.06.2019. godine, 4) presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P-199/19-2 od dana 07.06.2019. godine, 5) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-53/19 od dana 30.05.2019. godine, 6) presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-730/18 od dana 21.06.2018. godine, 7) presuda Općinskog suda u Splitu P-3112/17 od dana 22.10.2018. godine, 8) resuda Županijskog suda u Osijeku Gž-46/17 od dana 28.09.2017. godine, 9) presuda Županijskog suda u Puli – Pola Gž-517/2018 od dana 03.09.2018. godine, 10) presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1657/2016 od dana 02.02.2017. godine i 11) presuda Općinskog suda u Varaždinu P-809/15 od dana 04.07.2016. godine. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužiteljica EŠ nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku Addiko bank d.d. po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. naglašava kako tužiteljica EŠ ničime nije dokazala da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužiteljica EŠ smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: a) presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: 1) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i 2) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivost i kamatne stope; b) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (2) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i 3) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke 1) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužiteljica EŠ nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužiteljici EŠ nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora i d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. ističe da u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (Narodne novine 79/07, 125/07) koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužiteljica EŠ Trebušak u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužiteljice EŠ. Obzirom da tužiteljica EŠ traži od tuženika Addiko bank d.d. vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužiteljice EŠ u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako E, L, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403). Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužiteljica EŠ temelji svoju tužbu više ne postoje, tužiteljica EŠ nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je naprijed navedeno stajalište tuženika potvrđeno i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na sljedeće presude: 1) presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Gž-1057/18 od dana 06.12.2018. godine, 2) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1792/15 od dana 29.09.2016. godine i c) presuda Općinskog suda u Bjelovaru Gž 465/17-3 od dana 25.01.2018. godine. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje postoji isključivo temeljem Aneksa. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Ovo pravno stajalište potvrdio je i mr. sc. FŠ, dipl. iur., u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik Addiko bank d.d. osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: a) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužiteljice EŠ kao korisnika kredita) i b) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača - vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. DŠ, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužiteljice EŠ koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 98. ZZP’07 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Ističe se da navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na: 1) presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, 2) presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, 3) odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te 4) odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik Addiko bank d.d. smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. valjana je valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. Osnovnog ugovora koji glase: a) „Banka gospođi EŠ, Hreljin, [adresa], rođena **.**.1965. god. (…) u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 32.000,00 CHF.(slovima tridesetdvijetisuće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (…)“ i b) „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznoosi 215, 63 CHF (slovima:dvijestopetnaest švicarskih franaka i 15/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (…).“ Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03 i c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužiteljica EŠ i tuženik Addiko bank d.d. su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika Addiko bank d.d. istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužiteljica EŠ je imala pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj ica EŠ nije bila ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom a kao dokaz navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid zahtjev tužiteljice EŠ za odobrenje kredita. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Isto tako, tuženik Addiko bank d.d. ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: 1) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i 2) mora biti riječ o odredbama koje su: 2.1.) jasne, 2.2.) lako razumljive i 2.3.) uočljive. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na sljedeće odluke: a) presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „...kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora...“ i b) presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: "„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Nadalje se naglašava da odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. Također valutna klauzula je jasna. U člancima 2. i 3. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužiteljici EŠ odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Također valutna klauzula je razumljiva te je tužiteljici EŠ bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik Addiko bank d.d. detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužiteljici EŠ od strane samog javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik Addiko bank d.d. je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik Addiko bank d.d. predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika Marije Grozdanić-Deklava, sa sjedištem ureda u Rijeci. Nadalje, zaposlenik tuženika Addiko bank d.d. je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljicu EŠ s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se saslušanje svjedoka. Isto tako, tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužiteljici EŠ) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužiteljica EŠ ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme i to: a) stručni članak autora KŠ i ČŠ, „Inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja“, UDK 336.748.12, 332.12 , b) godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992. godine, str. 9-11 i c) Mišljenje Vlade Republike Hrvatske Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine. Ne samo da je tuženik Addiko bank d.d. putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljicu EŠ s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ u kojima su objavljene prethodno navedene informacije i to: a) Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14 i b) Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05. Pritom tuženik Addiko bank d.d. napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese njegovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik Addiko bank d.d. prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje svjedoka OŠ i EŠC koje treba pozvati na adresi tuženika Addiko bank d.d. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d., opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti vezani uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika Addiko bank d.d. već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na sljedeće materijale: 1) Bilten o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006, str. 1-12 (preslika), 2) Članak objavljen u mediju 24sata pod nas lovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ dana 26.08.2006. godine, 3) Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ objavljen dana 20.07.2005. godine, 4) Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen dana 18.07.2005. godine , 5) Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine, 6) Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen dana 09.07.2005. godine i 7) Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Preko noći porastao dug građana bankama: rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine. Iz svega naprijed navedenog po mišljenju tuženika Addiko bank d.d. jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužiteljici EŠ zasigurno sasvim razumljive. Tužiteljica EŠ je bila svjesna rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupi la zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik Addiko bank d.d. naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: 1) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; 2) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i 3) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Naime, o valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo te je tužiteljica EŠ imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika Addiko bank d.d.. Tužiteljica EŠ nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imala mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj EŠ je pritom detaljno razmotrila sve mogućnosti i u konačnici se sama odlučila na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sama tužiteljica EŠ je za sebe ocijenila kako joj je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužiteljice EŠ bila je sklopiti upravo Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužiteljica EŠ je sve prijedloge razmotrila, informirala se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavila izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika Addiko bank d.d. odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Dakle, tužiteljica EŠ je ta koja je sama tražila upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača Naime, već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Osnovnog ugovora tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik Addiko bank d.d. je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužiteljice EŠ i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojim se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S tim u vezi, po mišljenju tuženika Addiko bank d.d. nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice EŠ. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužiteljice EŠ (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. ističe da on nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik Addiko bank d.d. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik Addiko bank d.d. je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik Addiko bank d.d. postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužiteljica EŠ tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik Addiko bank d.d. nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik Addiko bank d.d., nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Na ovu okolnost – da tuženik Addiko bank d.d. nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF - tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice i to: a) dokument „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od dana 02.11.2011. godine i b) dokument „Random walk model kretanja tečaja“ od dana 01.03.2013. godine. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik Addiko bank d.d. nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Osnovnog Ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP’03. Naime, odredba članka 6. Osnovnog ugovora je: 1) uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; 2) jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe i 3) razumljiva

– iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužiteljica EŠ ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužiteljici EŠ bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik Addiko bank d.d. tvrdi kako predmetna odredba Osnovnog ugovora nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: a) o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužiteljica EŠ je mogla birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica EŠ je razmotrila sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje se navodi da navedena odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja – odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka (a što se može utvrditi kada se razmotri kretanje kamatnih stopa tijekom cijelog razdoblja otplate) i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik Addiko bank d.d. nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika Addiko bank d.d. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. ukazuje i na relevantnu sudsku praksu koja potvrđuje naprijed navedena stajališta i to: a) presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine i b) presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 2462/03 od dana 12.12.2005. godine. Naglašava se da do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik Addiko bank d.d. je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik Addiko bank d.d. se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik Addiko bank d.d. napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika Addiko bank d.d., već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i d rugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik Addiko bank d.d. k nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. Naglašava se da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik Addiko bank d.d. utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik Addiko bank d.d. je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužiteljica EŠ. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u: a) Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. od dana 01.01.2011. godine, b) Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2013. godine i c) Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2014. godine. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. ističe da u konačnici, nije uopće jasno što tužiteljica EŠ traži odnosno koji novčani iznos. Tužiteljica EŠ tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužiteljica EŠ predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem „na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF“. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužiteljica EŠ smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužiteljica EŠ zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužiteljica EŠ smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Naime, ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Osnovnom ugovoru: a) da je odobren kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); b) kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 215,63 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (članak 4.) i c) banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom drugom aktu banke (članak 6.). Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužiteljica EŠ Trebušak temeljem Osnovnog ugovora pristala na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sama tužiteljica EŠ bila oštećena ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv I Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da: „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“ Naglašava se da gore navedena argumentacija tuženika Addiko bank d.d. potvrđena je također i u domaćoj sudskoj praksi, pri čemu se ukazuje na presudu Općinskog građanskog suda u Zagreb P-5847/15 od dana 25.09.2018. godine. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik Addiko bank d.d. se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužiteljice EŠ za provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik Addiko bank d.d. izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužiteljica EŠ uopće išta preplatila po navedenom Ugovoru, kako to ista uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da će istu naknadno dostaviti. U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko bank d.d. dostavlja Bilten HNB-a broj 176 iz prosinca 2011. godine (stranica 59.). Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: a) nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku i b) tužiteljici EŠ nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa tuženik Addiko bank d.d. već nadoknadio tužiteljici EŠ sve iznose koje potražuje tužbom ili, podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: a) je nastupila zastara navodnih tražbina tužiteljice EŠ; b) tužiteljica EŠ nema pravo zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora i c) valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne i 3) naložiti tužiteljici EŠ da naknadi tuženiku Addiko bank d.d. troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj:

306-954/2004 od 25. listopada 2004. (list sudskog spisa od broja 8 do 16), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. (list sudskog spisa od broja 326 do 330) kao i svu ostalu dokumentaciju koja je priložena u spis i koja je kao takva vjerodostojna nezavisno od toga tko je od stranaka istu uložio u spis. Također je izvršen uvid u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl. oec. od 18. prosinca 2025. koji je i usmeno saslušan na ročištu dana 19. ožujka 2026. (list sudskog spisa od broja 756 do 772 te 901 i 902). Također na ročištu dana 16. listopada 2025. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica EŠ (list sudskog spisa broj 735) kao i svjedok LŠ (list sudskog spisa broj 733 i 734).

4. U svom nalazu i mišljenju od 18. prosinca 2025. angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ističe da njegov zadatak je bio: A) sukladno prijedlogu tužiteljice EŠ izračunati: 1) preplatu s osnova promijene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 306-954/2004 (5,25%) i tečaj CHF na dan isplate kredita te sačiniti izračun preplate po svakom anuitetu izračenom u eurima, 2) iskazati pretplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužiteljica EŠ bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamate 5,25 % do 31 prosinca 2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 1 siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine primjenom zakonske zatezne zakonske zatezne kamate 3,23 %. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze , 3) izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do 31. prosinca 2013. godine odnosno primjenom zakonske zatezne kamate 3,23% od 1. siječnja 2014. gdine do 30. rujna 2015. godine. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućim datumima dospijeća/plaćanja i B) sukladno prijedlogu tuženika Addiko bank d.d. treba izračunati: 1) tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, te razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i 2) očitovati se da li je Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-957/2004 između Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i EŠ od 30. travnja 2016. napravljen suglasno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.) Potom angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. konstatira da spisu prileži slijedeća financijska i ostala relevantna dokumentacija: 1) Ugovor o kreditu broj 306-954/2004, od 25.10.2004, 2) Inicijalni otplatni plan CHF, 3) Pregled promjena kamatnih stopa – pojedinačne, 4) Aneks uz ugovor o kreditu (konverzija) od 30.04.2016. Naknadno na njegov zahtjeve od strane tuženika Addiko bank d.d. dostavljena mu je i slijedeća dokumentacija: 5) Pregled promjena kamatnih stopa – povijest (EUR), 6) Pregled promjena kamatnih stopa – povijest (CHF), 7) Realizirani otplatni plan CHF, 8) Realizirani otplatni plan EUR. 9) Inicijalni otplatni plan EUR, 10) Inicijalni otplatni plan CHF, 11) Aneks uz ugovor o kreditu (konverzija) od30.04.2016., 12) Obavijest o provedenoj konverziji, 13) Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan 30.09.2015., 14) Inicijalni otplatni plan EUR Realizirani otplatni plan CHF, 15) Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306- 957/2004, partija 53100754 (knjigovodstvena kartica), 16) Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306-957/2004, partija 53072871 (knjigovodstvena kartica) i 17) Pregled promjena kamatnih stopa – pojedinačne. Nadalje angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ističe da je koristio arhivsku tečajnu listu banke, dostupnu na web stranici www.addiko.hr U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. Potom se konstatira da tužiteljica EŠ je dana 25.10.2004. godine sklopila ugovor o kreditu broj 306-954/2004 sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita: 1) Korisnik kredita: EŠ, 2) Kreditor: Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), 3) Ugovor/ kreditna parija: 306-957/2004, partija 53100754, 4) Datum ugovora: 25.10.2004, 5) Iznos kredita: 32.000,00 CHF ili 156.405,18 HRK, 5) Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita, 6) Iznos kredita koji se vraća u anuitetima: 32.000,00 CHF, 7) Isplata kredita (odobrenje): 29.10.2004, 8) Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu: 4,887662, 9) Rok otplate (mjeseci): 240, 10) Rok otplate godine: 20, 11) Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora: 5,250%, 12) Efektivna kamatna stopa: 5,460%, 13) Anuitet prilikom ugovaranja u valuti: 215,63 CHF, 14) Iznos anuiteta na dan puštanja kredita: 1.053,93 HRK, 15) Tečaj po ugovoru: srednji tečaj banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja , 16) Zatvaranje kredita: Konverzija u kredit sa valutnom klauzulom EUR na dan 30.09.2015, 17) Stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije: 19.838,39 CHF. Nadalje angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ističe da kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici EŠ prilikom plasmana kredita iznosila je 5,250% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica EŠ je ugovorila iznos od 32.000,00 CHF, što na dan isplate 29.10.2004 (utvrđeno prema podatku na dokumentu izračuna konverzije ) iznosi 156.405,18 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,887662 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu , kredit se otplaćuje kroz 240 mjesečnih anuiteta u visini od 215,63 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.053,93 kn. Za period dospijeća anuiteta 30.9.2012 do 28.2.2013 tužiteljica EŠ je koristila moratorij za vrijeme kojega na naplatu nije dospijevala glavnica, niti se obračunavala redovna kamata. Kao naknada za moratorij obračunat je iznos od 1,00% nedospjele glavnice koji je pripisan glavnici za nastavak otplate, a rok otplate produljen je za vrijeme trajanja moratorija (6 mjeseci). Sa danom 30.09.2015 provedena je konverzija kredita sa valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izm jenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanom Dodatku ugovoru o kreditu od 30.04.2016. Prema utvređenju angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. tuženik Addiko bank d.d. je u periodu otplate kredita šest puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala na način kako je to prikazano u Tablici 2. Posljednja izmjena je učinjena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF. Temeljem prethodno navedene dokumentacije angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova kamata i tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ističe da je on rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 30.11.2004 do 31.12.2013. godine. te uz primjenu kamatne stope 3,23 % nakon 01.01.2014. do 31.08.2015. (posljednji podmireni anuitet prije konverzije), simuliravši pri tome moratorij na način na koji je realiziran i u naravi, te produljenje roka otplate. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: a) Ugovor o kreditu broj 306-954/2004, od 25.10.2004. i b) Inicijalni otplatni plan CHF. U Tablici 3 prikaza je početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu uz primjenu kamatne stope 3,23 % nakon 01.01.2014 sa simuliranim moratorijem i produljenjem roka otplate. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 30.11.2004 do 31.08.2015. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: a) Pregled promjena kamatnih stopa – povijest (CHF), b) Realizirani otplatni plan CHF i c) Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306-957/2004, partija 53100754 (knjigovodstvena kartica). Isto je prikazano u Tablici 4. Potom angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ističe da njegova prva zadaća je utvrditi preplatu s osnova promijene kamatnih stopa na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te daljnju preplatu plaćene kamate od 1 siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine primjenom zakonske kamate 3,23 %. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze. Potrebno je izračunati i tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Naglašava se da načelno, promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu. Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga. U razdoblju od odobrenja kredita do konverzije kredita, kamata se mijenjala šest puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 6,75 postotnih bodova. U prvi obračun su uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi, iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljičino potraživanje. Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate. Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. naglašava da je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (5,25%), a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, ako su uplate vršene prije dospijeća, odnosno tečaj dospijeća ako je uplata vršena nakon dospijeća, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, te ih prikazuje u tablici 5. U razdoblju otplate kredita, do konverzije, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, tužiteljica EŠ je preplatila na ime kamate iznos od 1.369,23 €. Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. je nadalje prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su manje plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (5,25%), a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, ukoliko su uplate vršene prije dospijeća, odnosno tečaj dospijeća ako je uplata vršena nakon dospijeća, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno. U razdoblju otplate kredita, do konverzije, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, tužiteljica EŠ je manje platila na ime kamate iznos od 0,00 €. Slijedeća zadaća angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. jest izračunati preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita te sačiniti izračun preplate po svakom anuitetu izračenom u eurima Potrebno je izračunati i tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice EŠ predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,887662 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica EŠ je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 1.994,17 € , a razlike se prikazuju u Tablicj 6 – Pregled pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja. U nastavku su navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,887662 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica EŠ je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 396,73 € , a razlike se prikazuju u Tablici 7– Pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja. Potom angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. konstatira da njegova slijedeća zadaća je bila da analizira provedenu konverziju i očituje se da li je Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-957/2004 između Hypo Alpe- Adria Bank d.d. i EŠ od 30. travnja 2016. napravljen suglasno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.). Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ističe da je analizirao provedenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije: a) Aneks uz ugovor o kreditu (konverzija) od 30.04.2016., b) Obavijest o provedenoj konverziji i c) Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan 30.09.2015. Prema utvrđenju angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. tuženik Addiko bank d.d. je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: a) Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 156.405,18 kn, odnosno 20.879,55 €, b) Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita i c) Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica EŠ izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 13.866,15 €, odnosno 105.921,19 kn po primijenjenom tečaju 7,638832 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice EŠ, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Tuženik Addiko bank d.d. je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice EŠ po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužiteljice. Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. ovdje želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik Addiko bank d.d. proveo konverziju kredita tužiteljice EŠ iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu EŠ sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice EŠ, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali kao što je navedeno, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik Addiko bank d.d. još dugovao iznose po prethodnim točkama, tj preplatu po kamati i tečajnim razlikama. Zaključno angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. je do slijedeće mišljenje: 1) Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, tužiteljica EŠ je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatila iznos od 1.369,23 €. 2) Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, tužiteljica EŠ je, na ime kamata, do konverzije kredita manje uplatila iznos od 0,00 €. 3) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica EŠ je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 1.994,17 €, 4) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica EŠ je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatila 396,73 € i 5) Tuženik Addiko bank d.d. je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu EŠ sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice EŠ, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik Addiko bank d.d. još dugovao iznose po točkama mišljenja 1) i 39.

4.1. Usmeno saslušan na ročištu dana 19. ožujka 2026. angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić dipl.occ. je iskazao da ostaje kod iznijetog pismenog nalaza i mišljenja, a što se tiče podneska tuženika Addiko bank d.d. od dana 05. ožujka 2026. navodi kako je tuženik Addiko bank d.d. dostavio svoju simulaciju sa različitim izračunom. Tuženik Addiko bank d.d. navodi da je u nalazu koristio prosječni tečaj te koristi drugu metodologiju za izračun preplate kamata. Što se tiče tečaja tuženik Addiko bank d.d. je dostavio na njegov zahtjev knjigovodstvenu karticu prema kojoj je on evidentirao stvarne uplate izvršene u kunama te iskazao tečaj kao prosjek prema tako stvarno izvršenoj uplati prikazujući datum kada je obveza u potpunosti zatvorena odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prije vremena. Naglašava se da takva knjiženja u knjigovodstvenoj kartici temelj su vještačenja budući da je jedino iz njih vidljivo kako se pojedina uplata raščlanjuje. Što se tiče navoda o kamati tuženika Addiko bank d.d. prema tvrdnjama angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. isti su potpuno netočni. Naime, kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice tj. povećanjem kamate usporilo se smanjivanje duga tako se može zaključiti da je razlika plaćanja kamate novoga otplatnog plana i inicijalnog otplatnog plana unutar anuiteta zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjen dug ne može uzeti u obzir jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita. Iz navedenoga slijedi i pogrešan obračun tuženika Addiko bank d.d. Ovaj sud je u cielosti prihvatio nalaz i mišljenje angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. budući je stekao dojam da je isti stručna i objektivan.

5. Saslušan na ročištu dana 16. listopada 2025. svjedok LŠ je iskazao da on i tužiteljica EŠ su u vanbračnoj zajednici negdje od 2000. pa neprekidno sve do danas. Njima je bio potreban kredit radi rješenja njihovog stambenog pitanja. Otac tužiteljice EŠ im je dao na korištenje etažu njegove kuće, pa su oni to trebali adaptirati i opremiti sa potrebnim namještajem. Naime, ta etaža imala je samo vanjske zidove, a ista se nalazi u kući u [adresa] gdje oni i danas žive. Taj stan koji je danas uređen nikad se nije koristio u neke poslovne svrhe, a niti se iznajmljivao. Kada su on i njegova vanbračna supruga došli u banku raspitivati se za kredit službenik im je odmah ponudio kredit uz promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu CHF, a uz obrazloženje da valuta CHF je stabilna valuta koja nije podložna nekim većim promjenama, tako da u budućnosti tečaj se ili neće mijenjati, ili ako će se mijenjati to će biti neki zanemarivi iznos. Prema tvrdnjama svjedoka LŠ on i njegova supruga su prihvatili takvo obrazloženje te se nisu niti raspitivali za neke druge opcije jer im je sam službenik banke rekao da je to sada najpovoljniji kredit koji se nudi na tržištu. Ssvjedok LŠ je učinio nespornim da je zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe -Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. Prema njegovim tvrdnjama u svezi promjenjive kamatne stope uopće se nije niti razgovaralo. Taj kredit je napisala sama banka i oni su ga mogli jedino prihvatiti ili ne prihvatiti. Međutim, vrlo brzo nakon toga njima su rate počele biti znatne, tako da se nije radilo o nekim zanemarivim tečajnim razlikama. Iz navedenih razloga od strane banke su dobili neke materijale da zaključe dodatak ugovoru. Na to su pristali budući su im se rate ipak nešto smanjile u budućnosti. Svjedok LŠ ističe da on ima završenu visoku školu zaštite na radu i znao je tada da tečaji stranih valuta variraju, ali nije očekivao da bi moglo doći do nekih velikih promjena, a i sam službenik banke im je tvrdio da je valuta CHF stabilna valuta. Njegova supruga ima završenu srednju pomorsku školu, nautičkog smjera. Ne sjeća se više da li su bili kod javnog bilježnika. Međutim, svjedok LŠ naglašava da njega niti njegovu suprugu nitko nikada nije informirao o riziku valutne klauzule u CHF valuti, a niti im je objašnjeno na temelju čega bi mog lo doći do promjene kamatne stope. Dobivali su na kućnu adresu obavijest iz banke o promjeni kamatnih stopa i to uvijek na više ali napominje da oni na to ni na koji način nisu mogli utjecati. Taj kredit je u međuvremenu u cijelosti otplaćen. Prema tvrdnjama svjedoka LŠ nikakvi razgovori niti ponude od strane službenika banke nije bilo, već im je on sam odmah ponudio kredit uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF uz obrazloženje da je to najpovoljnije pa su to oni prihvatili. Također službenik banke njima nije objasnio da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema euru, a ne štiti tečaj kune prema CHF. Tekst glavnog ugovora kao i dodatak pripremila je sama banka. Oni nisu mogli na to utjecati ni na koji način, već su to mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Prema tvrdnjama svjedoka LŠ da su on i supruga znali da će tečaj CHF u odnosu na kunu naglo i kontrolirano rasti oni sigurno ne bi zaključili takav ugovor jer početna rata je bila oko nekih 850,00 kn, a to je kasnije prešlo u nekih 1.200,00 kn. Na kraju svoga iskaza svjedok LŠ je iskazao da on i njegova supruga nisu potpisali tuženiku Addiko bank d.d. nikakvu izjavu da se odriču prava na potpuno obeštećenje. Naime, zaključenom konverzijom oni su samo djelomično obeštećeni i to u manjem dijelu.

6. Saslušana na ročištu dana 16. listopada 2025. tužiteljica EŠ je iskazala da je slušala iskazivanje svoga supruga, tako da u cijelosti može potvrditi istinitost njegovog iskaza te nema ništa posebno za dodati. Može naglasiti jedino to da u ono vrijeme jje ona znala da strane valute variraju, ali je očekivala neke manje oscilacije tečaja CHF u odnosu na kunu. Naime, i sam službenik banke je tvrdio da se radi o stabilnoj valuti i da u budućnosti neće biti nekih većih oscilacija tečaja. Nadalje tužiteljica EŠ ističe da njih nikada nitko nije upozorio na valutni rizik, a niti im je objašnjeno na temelju čega se mijenja kamatna stopa. Da su znali što će se kasnije desiti oni nikada ne bi zaključili takav ugovor sa tuženikom. Prije nego je potpisala ugovor o kreditu i dodatak tog ugovora ona ga je pročitala. Što se tiče tečaja jasno joj je samo to da kod stranih valuta svaki dan se ti tečajevi mijenjaju i postoje određene oscilacije, s tim da su neke valute stabilnije, a druge su nestabilne. Međutim, tužiteljica EŠ ponovno naglašava da ih je sam službenik banke uvjeravao da tečaj valute CHF je stabilan. Također joj je jasno da promjenjiva kamata nije fiksna, ali joj nije jasno na temelju čega je uopće dolazilo do promjene kamatne stope.

7. Sukladno nalazu i mišljenju angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. od 18. prosinca 2025. tužiteljica EŠ je svojim podneskom od 2. ožujka 2026. izvršila završno preciziranje svoga tužbenog zahtjeva.

8. Na ročištu dana 19. ožujka 2026. punomoćnici tuženika Addiko bank d.d. nisu pristupili te u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio zamjenika punomoćnice tužiteljice EŠ da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 19. ožujka 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi zamjenik punomoćnice tužiteljice EŠ je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice EŠ je djelomično osnovan.

10. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj:

306-954/2004 od 25. listopada 2004. i kasnije Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306- 954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe -Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li su ništetne odrebe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj:

306-954/2004 od 25. listopada 2004. prema kojima tuženik Addiko bank d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama te je također ugovorena valutna klauzula CHF. Iako je zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj:

306-954/2004 od 30. travnja 2016. prema tvrdnjama tužiteljice EŠ ona takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa se potražuju preplate s osnova ništetne odredbe o promijeni kamatne stope koje je tuženik Addiko bank d.d. jednostrano mijenjao kao i ništetne valutne klauzule CHF tj. radi se o stjecanju bez pravne osnove. Tuženik Addiko bank d.d. osporava da je on bilo što stekao bez pravne osnove.

11. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe -Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. te i iskaza same tužiteljice EŠ kao i svjedoka LŠ čije je iskaze ovaj sud prihvatio kao istnite proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko bank d.d. koji ničim ne dokazuju svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

12. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

13. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Addiko bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF -a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica EŠ nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. budući joj je tuženik Addiko bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za tužiteljicu EŠ iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

15. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

16. U odnosu na informiranost tužiteljice EŠ i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko bank d.d. na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica EŠ bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Addiko bank d.d.

17. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

18. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspos tave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

19. Nadalje valja naglasiti da je točno da prema čl. 107. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZOO) je bilo propisano ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati odnosno sukladno čl. 326. st. 2. novoga Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 te u daljnje tekstu skraćeno: NZOO) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Po prosudbi ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Addiko bank d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice EŠ kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Addiko bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice EŠ na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.

20. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

21. Ovaj sud je na temelju nalaza i mišljenja angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića dipl.occ. utvrdio da je zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Sve ono što je tužiteljica EŠ kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, po njezinoj prosudbi mora joj biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Addiko bank d.d. nije omogućila tužiteljici EŠ da bude dovedena u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo. U ovoj parnici se potražuje preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pretplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

22. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306- 954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe -Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. prijašnji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe -Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. prestao je postojati pa tužiteljica EŠ kao korisnica kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Addiko bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. Tim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice EŠ koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice EŠ je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 25. listopada 2004. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica EŠ i tuženik Addiko bank d.d. uredili svoj međusobni odnos.

23. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kred itu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, prav ila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnost i. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

24. Točna je da bi za tužiteljicu EŠ bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Addiko bank d.d. da sklopi Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-954/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria bank d.d. i EŠ broj: 306-954/2004 od 30. travnja 2016. Međutim tužiteljica EŠ nije bila dužna sklopiti taj aneks ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

25. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravno j (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio D, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi - retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

26. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

27. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice B i P, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. ...“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 30. travnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice EŠ i

- pun. tuženika Addiko bank d.d.