REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-180/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Brod. Drenovac 138, Pleternica, zastupan po Odvjetničkom društvu Hećimović & Partneri, d.o.o Slav. Brod, Ante Starčevića 40, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, zastupan po OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o, Lopašićeva br. 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 2.840,73 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 12. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja i opunomoćenika stranaka, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607 5103207179 od 18. listopada 2006. sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 8. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 44.222,22 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora).

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.840,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-37,25 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-43,11 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-50,41 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-52,47 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

-66,67 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-64,66 eur od dana 02.09.2011. do isplate,

-53,51 eur od dana 02.10.2011. do isplate,

-51,71 eur od dana 02.11.2011. do isplate,

-50,95 eur od dana 02.12.2011. do isplate,

-53,75 eur od dana 02.01.2012. do isplate,

-56,88 eur od dana 02.02.2012. do isplate,

-56,95 eur od dana 02.03.2012. do isplate,

-55,00 eur od dana 02.04.2012. do isplate,

-55,64 eur od dana 02.05.2012. do isplate,

-56,85 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

-55,70 eur od dana 02.07.2012. do isplate,

-55,79 eur od dana 02.08.2012. do isplate,

-54,69 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-52,51 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-55,01 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-55,73 eur od dana 02.12.2012. do isplate,

-55,79 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-52,15 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-54,49 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-55,13 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-53,72 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-49,78 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-48,23 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-49,85 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-51,50 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-54,55 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-53,08 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-53,87 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

-54,42 eur od dana 02.01.2014. do isplate,

-48,78 eur od dana 02.02.2014. do isplate,

-49,60 eur od dana 02.03.2014. do isplate,

-49,02 eur od dana 02.04.2014. do isplate,

-47,99 eur od dana 02.05.2014. do isplate,

-47,47 eur od dana 02.06.2014. do isplate,

-47,91 eur od dana 02.07.2014. do isplate,

-49,16 eur od dana 02.08.2014. do isplate,

-50,74 eur od dana 02.09.2014. do isplate,

-51,01 eur od dana 02.10.2014. do isplate,

-51,55 eur od dana 02.11.2014. do isplate,

-52,48 eur od dana 02.12.2014. do isplate,

-51,94 eur od dana 02.01.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.02.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.03.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.04.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.05.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.06.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.07.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.08.2015. do isplate,

-52,66 eur od dana 02.09.2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

II. Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi :

„ Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju i to u iznosu od 773,96 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,74 od 02.12.2006. pa do isplate,

-EUR 2,56 od 02.01.2007. pa do isplate,

-EUR 3,78 od 02.02.2007. pa do isplate,

-EUR 3,21 od 02.03.2007. pa do isplate,

-EUR 3,54 od 02.04.2007. pa do isplate,

-EUR 6,63 od 02.05.2007. pa do isplate,

-EUR 7,39 od 02.06.2007. pa do isplate,

-EUR 8,39 od 02.07.2007. pa do isplate,

-EUR 8,38 od 02.08.2007. pa do isplate,

-EUR 7,01 od 02.09.2007. pa do isplate,

-EUR 9,05 od 02.10.2007. pa do isplate,

-EUR 9,10 od 02.11.2007. pa do isplate,

-EUR 7,67 od 02.12.2007. pa do isplate,

-EUR 7,83 od 02.01.2008. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.02.2008. pa do isplate,

-EUR 2,72 od 02.03.2008. pa do isplate,

-EUR 0,71 od 02.04.2008. pa do isplate,

-EUR 5,43 od 02.05.2008. pa do isplate,

-EUR 6,74 od 02.06.2008. pa do isplate,

-EUR 5,31 od 02.07.2008. pa do isplate,

-EUR 8,16 od 02.08.2008. pa do isplate,

-EUR 7,52 od 02.09.2008. pa do isplate,

-EUR 4,70 od 02.10.2008. pa do isplate,

-EUR 1,51 od 02.12.2008. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.11.2011. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.12.2011. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.01.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.02.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.03.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.04.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.05.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.06.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.07.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.08.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.09.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.10.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.11.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.12.2012. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.01.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.02.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.03.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.04.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.05.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.06.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.07.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.08.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.09.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.10.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.11.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.12.2013. pa do isplate,

-EUR 4,76 od 02.01.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.02.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.03.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.04.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.05.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.06.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.07.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.08.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.09.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.10.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.11.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.12.2014. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.01.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.02.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.03.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.04.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.05.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.06.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.07.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.08.2015. pa do isplate,

-EUR 25,63 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. "

Obrazloženje

1. Tužitelj NČ podnio je tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. u kojoj navodi da je dana 18. listopada 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103207179. Tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 44.222,22 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 300 mjeseci.

1.1. Istim ugovorom, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

1.2. Pored iznosa glavnice tužitelj se obvezao tuženiku, temeljem čl. 8. ugovora, platiti i kamatu koja je na dan sklapanja ugovora 5,390 % godišnje. Kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu. Navodi da o ugovorenoj kamati sa ugovorenom, promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom stranke nisu posebno pregovarale s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati.

1.3. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13) višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja.

1.4. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 3. izreke, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04. 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.5. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

1.6. Poziva se na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.7. Isto tako da je, člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.8. Tužitelj nadalje navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom, sklopio dana 26.01.2016. godine Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj: 5103207179, temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 – 102/2015), kojim Aneksom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1.9. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 18.10.2006. godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

1.10. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

– kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, te stoga tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

1.11. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Požegi kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.1 stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

1.12. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Rijeku i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme.

1.13. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C- 244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.14. Podneskom od 20.3.2023. ( list 223-227) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope jednostranim odlukama tuženika te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena kamatnih stopa istakao i tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenim ugovorenih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena valute za vrijeme od 18.10.2006. do 26.1.2016., potražujući na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 3.052,62 EUR.

1.15. Tužitelj smatra da ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništene te za postavljanjem kondemnatornog dijela tužbe.

1.16. Ističe da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.17. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

1.18. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.19. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 18.12.2019. (list br. 90-104) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke odredbom čl. 16. st.7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te s pozivaju i na članak 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Tuženik s više osnova u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva. Ističe prije svega zastaru potraživanja jer se na zahtjev tužitelja sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi sa čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti trogodišnji rok zastare. Kako je tužba podnesena 20.5.2019. ističe da je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio tako da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.2. Ističe da su stranke 26.1.2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Navedenim Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u članku 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

2.3. Sukladno odredbi čl. 19. c. točka 4 ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.4. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano.

2.5. Ukazuje na odluku VSRH br. Rev-2221/18 iz kojeg obrazloženja odluke argumentum a contrario, proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK/15 nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora, stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan.

2.6. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. koja predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

2.7. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 1. prosinca 2013., a stupila na snagu dana 1. siječnja 2014. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredita i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11.a stavak 5. kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11.a stavak 5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske.

2.8. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

2.9. Tuženik također ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine koja iznosi 1.634,46 CHF, a koji iznos se odnosi na manje plaćene iznos od 1.5.2011. kada je kamatna stopa bila snižena ispod početno ugovoren kamatne stope.

2.10. Tuženik ističe da su ugovorne strane aneksom stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama sa valutom klauzulom u EUR odnosno da je položaj tužitelja izjednačen sa položajem u kojim bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Pri tome se tuženik poziva na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020 te odluku VSRH broj Rev -637/2019.

2.11. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka N1/2019 i Rev-637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. ii. iii. tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; 6 iv. v. V. na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15.

2.12. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Sporna je mjesna nadležnost ovoga suda, sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i prigovor radi prijeboja.

4. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 18.10.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103207179, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 44.222,22 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, na rok otplate od 30 mjeseci, kao i da su dana 26.1.2016 godine stranke sklopile dodatak, Aneks br. 1 ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 18.10.2006. broj 2402006-1031262160/51400607-51033207179 ( list 8-17), pregled prometa po partiji kredita, podatke o kreditu (list 18-33), otplatni plan (list 36-39), obavijest tuženika tužitelju od 26.1.2016., obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013., metodologiju promjene kamatnih stopa (list 44-52), otplatnu tablicu , aneks br.1 ugovora o kreditu od 26.1.2016. (list 68-74), vrši se uvid u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 2.12.2025. (list 299-327), saslušan je vještak i tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge spisu .

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 23.1.2026. uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje izračun više plaćenih anuiteta u koji je uključen utjecaj povećanja redovne kamate i povećanja tečaja valutne klauzule, umanjeno za preplatu po konverziji obračunatu do 30.9.2015. u ukupnom iznosu od 2.840,73 EUR.

6.1. U donosu na preinačen tužbeni zahtjev tuženik se podneskom od 25.2.2026. (list 342-350) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj tužbom potraživao razliku sa osnove promjenjive kamatne stope dok podneskom od 23.1.2026 zahtjeva i isplatu iznosa sa osnove tečajnih razlika. Podredno ističe prigovor zastare za preinačeni iznos jer je zahtjev za isplatu sa osnove tečajnih razlika podnesen 23.1.2026. Istim podneskom je, ukoliko sud nađe ništenom pobijanu odluku o valutnoj klauzuli promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 763,96 EUR sa pripadajućim zakonskim kamatama.

6.2. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 12.3.2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ,dalje: ZPP-a) ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti odlučivši kao u izreci presude pod točkom I. i II.

8. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.

8.1. Naime, odredbom čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženoga ugovora o kredita se može utvrditi kako je tuženika kao kreditora zastupao EČ zaposlen u poslovnici tuženika u [adresa] tako da je tužitelj mogao tužbu podnijeti i nadležnom Općinskom sudu u Požegi u smislu čl. 59. ZPP-a.

8.2. Osim navedenoga, sud zaključuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 14. - ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu Zakona o zaštiti potrošača narodne novine (79/07 i 125/07- dalje u tekstu: ZZP.) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno na čelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.3. O odredbi čl. 16. citiranog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, kojeg je pripremila upravo navedena banka, ugovorne strane nisu pregovarale tako da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Naime, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da se radilo o tipskim ugovorima te da nisu pregovarali o mjesnoj nadležnosti suda.

8.4. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo je i stav VSRH na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 5. studenog 2020. na kojem je donesen Zaključak br. Su-IV-308/2020. Imajući u vidu da je prebivalište tužitelja u [adresa], a sjedište tuženika u Rijeci, sasvim sigurno bi zbog udaljenosti za tužitelja nastali znatno veći troškovi zbog putovanja na sud u Rijeku, koje okolnosti dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.5. Imajući u vidu navedeno sud zaključuje da je odredba čl. 16. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je odlučio kao u točki I. izreke rješenja, odbivši prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

11. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 18.10.2006. utvrđeno je da je prema čl. 2 i 7. tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 44.222,22 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa rokom vraćanja od 300 mjeseci, uz mjesečnu otplatu anuiteta u iznosu od 268,67 CHF. Prema čl. 8. ugovora kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390% a ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećima odlukama banke.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu) te odredba čl 8. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

12.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit 2006. u iznosu od oko 44.400,00 CHF, kredit je podigao za kupnju kuće, koju je kupio i u kojoj sada stanuje sa obitelji. Prije nego što je podigao kredit, u Erste banci su mu ponudili kao najpovoljniji kredit u francima, naime rate su mu najmanje bile u Erste banci za kredit u francima. Kad je digao kredit rate su mu bile takve da ih je mogao otplaćivati. Njemu je bilo važno da zna koliko mu iznosi rata i da ju može platiti a kako nije neki stručnjak bilo mu je samo razumljivo da kamatna stopa može ići gore, dolje ali neznatno. Nisu mu u banci pojasnili od kojih parametara ovisi promjena kamatne stope niti je to znao, nisu ga upozorili na bilo kakav rizik sklapanja ugovora u francima. Ponudili su mu taj ugovor i on je pristao. Nije znao da HNB štiti tečaj kune samo u odnosu na EUR a u odnosu na CHF ne, o tome ga nitko nije informirao. Ne sjeća se da su pregovarali o nadležnosti suda. On o tome ništa ne zna. Banka je sastavila ugovor, i kako je banka pripremila sadržaj ugovora tako ga je potpisao. Pročitao je ugovor ali se ne razumije u te odredbe. Nisu pregovarali pojedinačno o nikakvoj odredbi. Banka mu je ponudila kredit u francima sa takvom kamatnom stopom, na što je pristao. Povećanjem tečaja i kamatne stope rate su otišle više od 50% tako da je pristao na konverziju. Banka mu je dostavila obračun konverzije. U banci mu je rečeno da je to najbolja opcija za njega i on je pristao na konverziju a i rate su mu se nešto smanjile. U trenutku potpisivanja ugovora o konverziji nije znao da bi bile ništene odredbe o kamatnoj stopi i valuti u CHF.

13.1. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

13.2. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

14. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i 7. ugovora) te kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( čl. 8. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

15. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

15.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.2. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

16. Po ocjena suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

16.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102075444 nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

16.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

17. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 2.12.2025. (list br.299-327) a na koji nalaz i mišljenja stranke nisu imale primjedbi.

17.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da preplaćeni iznos uslijed utjecaja promjene tečaja CHF za kune u otplati kredita iznosi 3.329,70 EUR, dok razlika otplaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu iznosi 227,17 EUR. Ukupno više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja povećanja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule iznose 26.798,74 HRK/3.556,81 EUR. Utvrđena preplata u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u periodu od isplate kredita 26.10.2006. do obračuna konverzija tj. do 30.9.2015 iznosi 5.395,27 HRK/716,08 EUR tako da sveukupne razlike samo više plaćenog ( uključen utjecaj kamate i valutne klauzule ) umanjeno za preplatu po konverziji iznosi 2.840,73 EUR, a koje razlike po svakom pojedinačnom anuitetu su navedene u tablici 8.

17.2. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg dakle proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova povećanja kamate i valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 716,08 EUR po konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.840,03 EUR, sud je dosudio tužitelju navedeni iznos, odlučivši kao pod točkom II. izreke presude.

18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

18.1. Naime, prema stavu VSRH ( Rev-2245/17-2) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastara za kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014. a za valutu od 15. lipnja 2018. Kako je tužba kojom se zahtjeva isplata stečenog bez osnove s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena 20. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja s toga osnova.

18.2. Nadalje tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev kojim uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope ističe i zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjene valute za vrijeme od 18.10.2006. do 26.1.2016., potražujući sa oba osnova ukupan iznos od 3.052,62 EUR a to podneskom od 20.3.2023.( list 223-227). Kako zastara za valutu nastupa 15.6.2023. a tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev 20.3.2023., to je neosnovan prigovor zastare tuženika za preinačeni dio tužbe. Napominje se da je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026.

19. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, stoga je odlučio kao u točki II. izreke rješenja.

19.1. Naime u ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a.

20.1. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 5.2.2020. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 20.3.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 22.9.2025. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 23.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 12.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR. Ukupni troškovi na ime zastupnja sa PDV-om iznose 1.500,00 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR tako da je sud tužitelju odmjerio troškove parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 EUR.

21. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Požegi, 30. travnja 2026.

Sudac :

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Ana Čulo, odvjetnica iz Požege

2. Damir Metelko, odvjetnik iz Zagreba