REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1733/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AČH, državljanina Afganistana, smještenog u Prihvatnom centru za strance, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Nagy, odvjetnik u Zagrebu, Preradovićeva 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica AČ, službena osoba, radi ograničenja slobode kretanja, 30. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere kojom se zabranjuje tuženiku svaki pokušaj prisilnog udaljenja ili readmisije tužitelja dok traje postupak međunarodne zaštite i ovaj upravni spor.

i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216- 03/26-06/2500, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 18. ožujka 2026. i nalaganje tuženiku da tužitelju odmah omogući slobodu kretanja uz primjenu blažih mjera nadzora.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/26-06/2500, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 18. ožujka 2026., tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, rođenom **.**.1988. u mjestu Kabul, Islamska Republika Afganistan, državljaninu Islamske Republike Afganistan, određuje se ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, A [adresa], u trajanju od tri mjeseca od dana uručenja rješenja.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je rješenje donijelo nenadležno tijelo, budući da ga je potpisao voditelj prihvatilišta koje nije nadležno za osobe smještene u Prihvatnom centru za strance. Nadalje ističe da ne postoje razlozi za zaključak o zlouporabi postupka, jer je zahtjev za međunarodnu zaštitu stvarno podnesen, tužitelj je po istom saslušan, a nadležna tijela su prethodno otežavala izražavanje namjere. Navodi i da je njegov identitet utvrđen, da ne predstavlja prijetnju javnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti te da tuženik nije uzeo u obzir relevantne okolnosti, osobito njegov status prioritetne osobe (P1) od strane Vlade SAD-a. Također smatra da mjera nije razmjerna, jer nisu razmotrene blaže mjere, čime je povrijeđeno pravo na slobodu zajamčeno člankom 5. Europske konvencija za zaštitu ljudskih prava i mjerodavnim pravom Europske unije. Tužitelj predlaže sudu da poništi osporavano rješenje i naloži tuženiku da tužitelju odmah omogući slobodu kretanja sukladno čl. 54. st. 1. ZMPZ -a, uz primjenu blažih mjera nadzora iz čl. 54. st. 5. istog Zakona; da dostavi tužbu tuženiku radi odgovora te nakon toga zakaže usmenu raspravu i dosudi troškove postupka tužitelju sukladno Odvjetničkoj tarifi. Tužitelj ujedno zahtijeva da sud do donošenja meritorne odluke donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje pobijanog rješenja te zabraniti tuženiku svaki pokušaj prisilnog udaljenja ili readmisije tužitelja dok traje postupak međunarodne zaštite i ovaj upravni spor.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je rješenje doneseno na temelju cjelokupno utvrđenih okolnosti, osobito višekratnih nezakonitih ulazaka tužitelja u Republiku Hrvatsku, nepoštovanja izrečenih zabrana boravka i činjenice da je namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio tek nakon pokretanja postupka prisilnog udaljenja, što upućuje na zlouporabu postupka i postojanje rizika od bijega. Navodi da je nadležnost pravilno utvrđena prema statusu tužitelja kao tražitelja međunarodne zaštite, a ne prema mjestu njegova smještaja. Smatra da okolnost podnošenja zahtjeva i provođenja saslušanja ne isključuje mogućnost zlouporabe, budući da je tužitelj ranije imao više prilika izraziti namjeru, ali to nije učinio. Nadalje ističe da se mjera ne temelji na razlozima identiteta ili prijetnje sigurnosti, već na procjeni rizika zlouporabe i izbjegavanja postupka. U odnosu na navod o statusu P1, ističe da isti nije bio poznat u vrijeme donošenja rješenja te da nije odlučan za određivanje mjere ograničenja kretanja. Također navodi da su blaže mjere razmotrene, ali ocijenjene neučinkovitima s obzirom na ponašanje tužitelja, nepostojanje veza s Republikom Hrvatskom i rizik napuštanja teritorija. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu.

6. Na raspravi 28. travnja 2026. opunomoćenik tužitelja predaje u spis i tuženiku očitovanje na odgovor na tužbu. Smatra da je tužitelju potrebno odrediti primjereniji smještaj i to u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, jer je Prihvatni centar za strance predviđen za osobe sklone kriminalu i slično. Ističe da je tužitelj opetovano pokušavao ući na teritorij RH kako bi izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, ali mu je to uspjelo tek četvrti put uz intervenciju i pomoć Instituta za demokraciju i Ureda pučke pravobraniteljice. Dodaje da su oba intervjua u postupku međunarodne zaštite provedena odnosno tužitelj je povodom podnesenog zahtjeva saslušan 16. travnja 2026., da tužitelj nije sklon kriminalu niti postoje druge okolnosti koje bi ukazivale na potrebu smještaja u centru zatvorenog tipa. Dodaje kako je tužitelj u Afganistanu radio kao voditelj baze podataka u Uredu državnog odvjetnika i da ima prioritetni status P1 (status izbjeglice u SAD-u). Stoga predlaže poništiti rješenje i tužitelju odrediti smještaj u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite.

6.1. U podnesku predanom na raspravi tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. U bitnome navodi da tuženik nije odgovorio na ključne prigovore, osobito na tvrdnju da nadležna tijela prilikom više ranijih ulazaka nisu uzela otiske prstiju niti registrirala izraženu namjeru za međunarodnu zaštitu, čime je tužitelju onemogućen pristup azilnom postupku i uspostava odgovornosti Republike Hrvatske prema pravilima Eurodac i Dublin sustava. Tužitelj ističe da se njegov raniji nezakoniti ulazak i boravak ne mogu koristiti kao dokaz zlouporabe postupka ako su posljedica toga što tijela nisu zaprimila njegovu namjeru za azil. Navodi da je zahtjev konačno registriran tek nakon intervencije iDEMO Instituta, odvjetnika i obavještavanja Ureda pučke pravobraniteljice, a da je Prihvatni centar Ježevo i tada nastavio pripreme za udaljenje. Ustraje i na prigovoru nenadležnosti odnosno nezakonitosti postupanja, tvrdeći da je rješenje donijelo Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, koje nije neposredno komuniciralo s tužiteljem smještenim u Ježevu, nije ga saslušalo niti je imalo neposredan uvid u njegove okolnosti. Tužitelj nadalje osporava zaključak o zlouporabi postupka, navodeći da želja za odlaskom u Francusku nije pravno relevantna za uskraćivanje pristupa azilnom postupku te da traženje azila ne može samo po sebi biti indikator zlouporabe. Ističe i da tuženik nije stvarno razmotrio blaže mjere, osobito predloženi smještaj u Prihvatilištu „Porin” uz obvezu javljanja i ograničenje kretanja. Posebno naglašava da je tužitelju dodijeljen USRAP P-1 status, koji prema njegovu stajalištu potvrđuje ozbiljnost zaštitnih potreba i morao je biti uzet u obzir u individualnoj procjeni. Zaključno tvrdi da je mjera ograničenja slobode kretanja određena bez zakonite osnove, bez stvarne individualne procjene i protivno pravu EU, Ženevskoj konvenciji i EKLJP-u, pa predlaže poništenje rješenja i naknadu troškova postupka.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj 18. ožujka 2026. izrazio namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Prihvatnom centru za strance u Obedišću Ježevskom;

- da je tužitelj 12. ožujka 2026. u 23:00 sata zatečen od strane policijskih službenika u mjestu Kraj Donji, u Ulici Matije Gupca kod kućnog broja 17, u blizini granice s Republikom Slovenijom te priveden radi utvrđivanja okolnosti boravka;

- da je tužitelj u Republici Hrvatskoj zatečen u nezakonitom boravku ukupno četiri puta prije donošenja osporavanog rješenja, i to 9. veljače 2026., 14. veljače 2026., 28. veljače 2026. i 12. ožujka 2026.;

- da je tužitelj 9. veljače 2026. nezakonito prešao državnu granicu, nakon čega mu je izrečena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine te je readmisijski vraćen u Bosnu i Hercegovinu;

- da je tužitelj dana 14. veljače 2026. ponovno zatečen u nezakonitom boravku, unatoč važećoj zabrani ulaska i boravka u EGP-u te je smješten u Prihvatni centar za strance i potom ponovo readmisijski vraćen u Bosnu i Hercegovinu, uz izricanje nove zabrane ulaska;

- da je tužitelj 28. veljače 2026. treći put zatečen u nezakonitom prelasku državne granice za vrijeme trajanja izrečenih zabrana, nakon čega je ponovno readmisijski vraćen u Bosnu i Hercegovinu, uz dodatnu zabranu ulaska i boravka u EGP-u;

- da je tužitelj u izjavi danoj na zapisnik KLASA: UP/l-216-04/26-01/1261, URBROJ: 511-19-37-26-2 od 13. ožujka 2026., naveo kako je do sada već u tri navrata nezakonito ulazio u Republiku Hrvatsku s ciljem odlaska u Francusku, ali ga je svaki put zatekla policija i vratila nazad u Bodnu i Hercegovinu; da je po dolasku u Zagreb po njega i njegovog prijatelja došao taksi koji ih je odveo do mjesta Kraj Donji, nakon čega su se pješice uputili prema Sloveniji, ali ih je nakon nekog vremena zatekla policija i odvela u policijsku postaju; da u Hrvatskoj nema obitelj ni imovine; kod sebe posjeduje 50 Eura te želi otputovati u Francusku;

- da tužitelja nije bilo moguće odmah prisilno udaljiti te mu je ranijim rješenjem određen smještaj u Prihvatni centar za strance radi osiguranja izvršenja udaljenja;

- da je tužitelj namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio tek tijekom postupka prisilnog udaljenja;

- da tužitelj kontinuirano ne poštuje izrečene zabrane ulaska i boravka u EGP -u te da je višekratno nezakonito ulazio na teritorij Republike Hrvatske.

8. Na temelju utvrđenih činjenica tuženik je ocijenio da postoje objektivni kriteriji koji upućuju na osnovanu sumnju da je izražavanje namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu usmjereno na odgodu odnosno onemogućavanje izvršenja prisilnog udaljenja, u smislu članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25, dalje Zakon). Uzimajući u obzir višekratno nezakonito postupanje tužitelja, nepoštivanje izrečenih zabrana ulaska i boravka te izraženu namjeru odlaska u drugu državu članicu, ocijenjeno je da postoji visok rizik od izbjegavanja postupka i zlouporabe sustava međunarodne zaštite. Provedenom individualnom procjenom utvrđeno je da se svrha ograničenja slobode kretanja ne može ostvariti primjenom blažih mjera, jer dosadašnje ponašanje imenovanog ukazuje na njihovu neučinkovitost. Stoga je mjera smještaja u Prihvatni centar za strance ocijenjena nužnom i razmjernom radi osiguranja prisutnosti imenovanog tijekom postupka međunarodne zaštite te radi sprječavanja zlouporabe postupka. Trajanje mjere određeno je na tri mjeseca, kao razdoblje nužno za provedbu postupka i ostvarenje svrhe ograničenja slobode kretanja.

9. Sud ne prihvaća tvrdnje tužitelja o nenadležnosti tijela koje je donijelo osporeno rješenje. Naime, nakon izražene namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tužitelj ulazi u sustav međunarodne zaštite, pri čemu se nadležnost za donošenje odluke o ograničenju slobode kretanja veže uz njegov pravni status kao tražitelja međunarodne zaštite, a ne uz mjesto njegova fizičkog smještaja. Budući da prema članku 54. stavku 11. Zakona odluku o ograničenju slobode kretanja donosi Ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja, sud zaključuje da je odluku donijelo nadležno tijelo.

10. Prema odredbi članka 54. stavka 1. Zakona tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj.

10.1. Prema odredbi članka 54. stavak 2. točke 7. Zakona tražitelju se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.

10.2. Odredbom članka 54. stavka 5. Zakona propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja, 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata, 5. smještaj u prihvatni centar za strance.

10.3. Odredbom članka 54. stavka 6. Zakona propisano je da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

10.4. Dakle, prema citiranoj odredbi članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona sloboda kretanja tražitelja međunarodne zaštite se može ograničiti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti: a) postoji postupak prisilnog udaljenja, b) činjenice i okolnosti opravdano pokazuju da traženje međunarodne zaštite služi za odgodu ili otežavanje udaljenja i c) pritom je tražitelj već ranije imao priliku podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu.

11. Polazeći od citiranog normativnog okvira, sud je ispitao jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni kumulativni uvjeti iz članka 54. stavka 2. točke 7. Zakona, kao i jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu najstrože mjere iz stavka 5. točke 5. istoga članka.

12. U odnosu na prvi uvjet, sud utvrđuje da je nad tužiteljem bio u tijeku postupak prisilnog udaljenja, što proizlazi iz dokumentacije o prethodno donesenim rješenjima o protjerivanju i smještaju u Prihvatni centar za strance radi osiguranja udaljenja.

Slijedom toga, prvi uvjet je ispunjen.

13. U odnosu na drugi uvjet, sud ocjenjuje postoje li objektivne okolnosti koje upućuju na to da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen radi odgode ili otežavanja izvršenja odluke o udaljenju. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj višekratno nezakonito ulazio u Republiku Hrvatsku , unatoč izrečenim zabranama ulaska i boravka u EGP-u te da je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio tek nakon što je nad njim četvrti put pokrenut postupak prisilnog udaljenja. Također je utvrđeno da je prethodno iskazivao namjeru odlaska u drugu državu članicu Europske unije – Francusku. Navedene okolnosti, promatrane u njihovoj ukupnosti, upućuju na zaključak da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen radi odgode ili otežavanja izvršenja odluke o udaljenju.

14. U odnosu na treći uvjet, sud ispituje je li tužitelj prethodno imao mogućnost podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj prilikom ranijih zaticanja nije izrazio takvu namjeru. Nadalje, prema podacima spisa, tužitelj je u dva navrata zatečen u kretanju prema slovenskoj granici. Opisano ponašanje objektivno upućuje na to da je tužitelj Republiku Hrvatsku koristio kao tranzitno područje s ciljem dolaska u drugu državu članicu, slijedom čega sud zaključuje da inicijalna namjera traženja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj nije bila izražena. Takvo ponašanje, koje uključuje nastavak kretanja prema drugoj državi članici, nespojivo je s postojanjem stvarne i neposredne namjere traženja zaštite upravo u Republici Hrvatskoj. Dakle, tužitelj je ukupno četiri puta nezakonito ulazio u Republiku Hrvatsku te nijednom nije osobno pristupio na granični prijelaz ili u policijsku postaju i izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, nego je iskazao jasnu namjeru odlaska u drugu državu članicu Europske unije.

14.1. Navedene objektivne okolnosti dovode u pitanje vjerodostojnost tužiteljevih tvrdnji da je ranije nastojao izraziti namjeru za međunarodnom zaštitom, ali mu to nije bilo omogućeno. Naime, kontinuirano kretanje prema drugoj državi članici, uz izostanak obraćanja nadležnim tijelima radi ostvarivanja zaštite, upućuje na zaključak da takva namjera u relevantnom razdoblju nije bila primarna.

14.2. Sud pritom utvrđuje da je tužitelj u više navrata bio u kontaktu s policijskim službenicima na teritoriju Republike Hrvatske, pri čemu iz spisa ne proizlazi da bi mu u tim situacijama bilo onemogućeno izražavanje namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Stoga sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu nije bilo omogućeno podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i prije pokretanja postupka prisilnog udaljenja.

14.3. Sud je razmotrio i navode tužitelja da mu u ranijim postupanjima policijskih tijela nije bilo omogućeno izražavanje namjere za međunarodnom zaštitom. U tom smislu sud je uzeo u obzir i dopis od 18. ožujka 2026. Instituta za demokraciju kojim je Prihvatni centar za strance obaviješten da tužitelj traži međunarodnu zaštitu. Međutim, navedeni dopis odnosi se na okolnosti neposredno prije formalnog zaprimanja namjere za međunarodnom zaštitom te ne predstavlja dokaz da tužitelju u ranijim situacijama nije bilo omogućeno izražavanje takve namjere. Slijedom navedenog, sud navedene tvrdnje ne prihvaća.

15. Međutim, i kada su ispunjeni uvjeti za ograničenje slobode kretanja, primjena mjere smještaja u prihvatni centar za strance kao najstrože mjere iz članka 54. stavka 5. točke 5. Zakona dopuštena je samo ako se, sukladno stavku 6. istoga članka, individualnom procjenom utvrdi da se svrha ograničenja ne može ostvariti blažim mjerama.

15.1. U pogledu razmjernosti mjere, sud je samostalno ispitao mogu li se svrhe ograničenja slobode kretanja ostvariti blažim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona te ocjenjuje da u konkretnom slučaju takve mjere ne bi bile učinkovite. Naime, iz utvrđenih okolnosti proizlazi da tužitelj nema obiteljske, socijalne niti ekonomske veze s Republikom Hrvatskom, a njegovo dosadašnje ponašanje ukazuje na izostanak poštivanja zakonskih propisa i odluka nadležnih tijela Republike Hrvatske.

15.2. Sud je pri tome uzeo u obzir osobne okolnosti tužitelja, uključujući nepostojanje važećih putnih isprava, izostanak stabilnih veza s Republikom Hrvatskom te činjenicu da ranije nije postupio po rješenjima o protjerivanju. Navedene okolnosti upućuju na postojanje stvarnog i konkretnog rizika nedostupnosti tužitelja tijelima nadležnim za vođenje postupka međunarodne zaštite, odnosno rizika napuštanja teritorija Republike Hrvatske prije okončanja postupka.

15.3. U takvim okolnostima sud ocjenjuje da blaže mjere iz članka 54. stavka 5. Zakona ne bi mogle osigurati ostvarenje svrhe ograničenja slobode kretanja. Naime, mjere poput obveze javljanja ili zabrane kretanja izvan određenog područja ne bi bile učinkovite s obzirom na prethodno ponašanje tužitelja, osobito nepoštivanje rješenja o protjerivanju i utvrđeni obrazac kretanja prema drugim državama članicama. Nadalje, mjera davanja u polog putnih isprava nije primjenjiva, jer tužitelj takve isprave ne posjeduje, dok zabrana kretanja izvan Prihvatilišta sama po sebi ne bi spriječila rizik napuštanja teritorija Republike Hrvatske.

16. U pogledu trajanja mjere, sud nalazi da je ograničenje određeno na razdoblje od tri mjeseca, što je u okviru zakonom propisanog maksimuma. Imajući u vidu konkretne okolnosti slučaja, osobito potrebu osiguranja prisutnosti tužitelja tijekom postupka međunarodne zaštite i provedbe potrebnih radnji u tom postupku, kao i postojanje rizika izbjegavanja postupka, sud ocjenjuje da je određeno trajanje mjere nužno i razmjerno svrsi koja se njome želi postići.

17. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za ograničenje slobode kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance.

18. Stoga je sud osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

19. S obzirom na sve naprijed navedeno, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

20. O troškovima upravnog spora odlučeno je primjenom članka 147. stavka 1. ZUS-a. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, ne postoji zakonska osnova za udovoljenje njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora.

21. Tužitelj u tužbi predlaže da sud odredi privremenu mjeru kojom će: „(1) odgoditi izvršenje pobijanog rješenja; (2) zabraniti tuženiku svaki pokušaj prisilnog udaljenja ili readmisije tužitelja dok traje postupak međunarodne zaštite i ovaj upravni spor.“

21.1. Sadržajno to predstavlja prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe te prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom bi se tuženiku zabranilo tužiteljevo prisilno udaljenje do okončanja postupka međunarodne zaštite.

22. Prema odredbi članka 42. stavka 2. ZUS-a, sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke te ako odgoda nije protivna javnom interesu. Navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.

22.1. U konkretnom slučaju osporavano rješenje odnosi se na ograničenje slobode kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance, a doneseno je na temelju članka 54. Zakona, radi osiguranja provedbe postupka međunarodne zaštite.

22.2. Sud prihvaća da ograničenje slobode kretanja po svojoj naravi predstavlja ozbiljno zadiranje u prava tužitelja. Međutim, sama činjenica da se radi o mjeri koja ograničava slobodu kretanja ne znači automatski da su ispunjene pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe.

22.3. U odnosu na pretpostavku nastanka štete koja bi se teško mogla popraviti, sud utvrđuje da tužitelj u tužbi niti u daljnjim podnescima nije iznio konkretne navode niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da bi mu izvršenjem osporavanog rješenja nastala takva šteta. Iako mjera ograničenja slobode kretanja po svojoj naravi predstavlja zadiranje u pravo tužitelja na slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj, za određivanje odgodnog učinka tužbe nije dovoljno pozvati se na opću narav mjere, već je potrebno učiniti vjerojatnim postojanje konkretne, individualizirane i teško popravljive štete. U okolnostima ovog slučaja, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi izvršenjem osporavanog rješenja nastupile posljedice koje se kasnije ne bi mogle otkloniti ili nadoknaditi.

22.4. Nadalje, osporavano rješenje doneseno je radi osiguranja provedbe postupka međunarodne zaštite, u situaciji kada je u odnosu na tužitelja već bio pokrenut postupak prisilnog udaljenja te kada tužitelj ranije nije postupio po rješenjima o protjerivanju i zabrani ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj. U takvim okolnostima, odgoda izvršenja osporavanog rješenja mogla bi dovesti u pitanje ostvarenje svrhe mjere, odnosno osigurati prisutnost tužitelja te time omogućiti učinkovito vođenje postupka povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Sud stoga nalazi da bi određivanje odgodnog učinka u konkretnom slučaju bilo protivno javnom interesu, koji se ogleda u osiguranju učinkovitog provođenja postupaka međunarodne zaštite.

22.5. Imajući u vidu da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a, sud je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe odbio kao neosnovan.

23. Sud je ispitao prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere kojom bi se zabranilo njegovo prisilno udaljenje odnosno readmisija. U konkretnom slučaju nesporno je da je tužitelj izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da se nalazi u postupku odlučivanja o tom zahtjevu. Sukladno članku 53. stavku 1. Zakona, tražitelj ima pravo na boravak u Republici Hrvatskoj od dana izražene namjere do izvršnosti odluke o zahtjevu. Slijedom navedenog, tužitelj uživa zakonsku zaštitu od prisilnog udaljenja za vrijeme trajanja postupka međunarodne zaštite, zbog čega ne postoji neposredna opasnost od izvršenja mjere udaljenja koja bi opravdavala određivanje privremene mjere. Stoga sud ocjenjuje da je prijedlog za određivanje privremene mjere u dijelu kojim se traži zabrana prisilnog udaljenja neosnovan te je prijedlog odbio na temelju članka 42. stavka 3. ZUS-a. Naime, u konkretnom slučaju izdavanje privremene mjere nije nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti.

U Zagrebu 30. travnja 2026.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja i presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti). Žalba protiv rješenja upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 128. st. 3. ZUS-a).

Dna:

1. Odvjetnik Tomislav Nagy, Preradovićeva 10, [adresa] Zagreb

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Ilica 335 , [adresa] Zagreb

3. U spis