Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-14/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], J. A. Kraljića 20 zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-168/2024- 9 od 21. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-168/2024-9 od 21. studenog 2025. pod st. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-168/2024-9 od 21. studenog 2025. pod st. II. i III. izreke i u tome se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj da tužitelju isplati na ime dodatka na plaću za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. bruto iznos od 7.756,40 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima (st. I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.365,45 EUR s pripadajući zateznim kamatama (st. II. izreke) te je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva za isplatu na ime dodatka na plaću za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. u bruto iznosu od 1.399,10 EUR-a specificirano po mjesecima s pripadajućom zateznom kamatom (st. III. izreke).

2. Tužitelj žalbom pobija st. III. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

3. Tužena žalbom pobija navedenu presudu pod st. I. i II. izreke iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP.

3.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi st. I. i II. izreke prvostupanjske presude.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tužene neosnovana.

5. Prvostupanjski sud je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi jer time što je umanjio tražbinu tužitelja za isplaćene iznose dodataka za pasivno dežurstvo, smjenski rad i rad u turnusu, bez da je tužena za te iznose podnijela prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, odlučeno je o nečem što nije zahtijevano. Takvo umanjene tražbine tužitelja bilo bi moguće samo ako bi se tražbina tuženika po navedenim osnovama stavila u prijeboj sa tražbinom tužitelja iz tužbenog zahtjeva, i to kao eventualno kumulirani prigovor prijeboja, odnosno eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev, koji nisu podneseni.

5.1. Stoga je trebalo temeljem čl. 369. st. 4. ZPP ukinuti st. III. izreke pobijane presude i u tome dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog postupka je isplata razlike plaće tužitelju, koji obavlja poslove radnog mjesta policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj Postaja pomorske policije Rijeka, za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom i blagdanima u 2014. i 2015. godini, u iznosu od 9.155,50 EUR bruto s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Sukladno odredbi čl. 86. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, dalje: ZR/09) te čl. 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR/14), za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je čl. 42. ZR/09 odnosno čl. 60. st. 1. ZR/14, propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 43. st. 2. ZR/09 (čl. 62. st. 2. ZR/14) puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Radno vrijeme ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac (čl. 42. st. 2. ZR/09, čl. 60. st. 2. ZR/14). Prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

9. Stoga prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i u takvoj situaciji pravilno sud prvog stupnja primjenjuje odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji u čl. 44. određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr. Odredbama čl. 44. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

10. Prema tome, uzimajući u obzir sve navedeno, rad tužitelja se u obračunu plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, jer nije fizički moguće niti životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od po nekoliko dana uzastopno, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odluci tog suda poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., kao i u mnogim drugim kasnijim odlukama, tako da je u skladu s navedenim prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenja vještaka Petre Blašković, koja je izračunala visinu potraživanja tužitelja, uzimajući u obzir da je tužitelj u slučaju višednevnih plovidbi boravio na brodu 24 sata, te je iz obračuna izuzela 8 sati dnevnog odmora, te utvrdila da bi tužitelj u spornom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnoj bruto svoti od 9.155,50 EUR, koji iznos kada se umanji za isplaćene iznose pasivnog dežurstva u iznosu od 8.538,96 kn / 1.133,31 EUR i dodataka za smjenski, odnosno rad u turnusu od 1.757,28 kn i 245,39 kn (minuli radi), ili ukupno 2002,67 kn / 265,80 EUR, iznosi 58.440,52 kn / 7.756,40 EUR. Financijski je vještak za osnovni nalaz i njegove dopune dao jasne i iscrpne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

11. Budući da tužitelj uopće nije mogao napuštati plovilo, prema tumačenju broj 28/44 od 20. svibnja 2014. obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra se prekovremenim radom.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, financijski je vještak za potrebe vještačenja koristio isključivo službenu dokumentaciju koju je dostavila sama tuženica, a iz koje proizlazi, da je tužitelj cijelo vrijeme službe na plovilu kojeg ne smije napustiti nekoliko dana i cijelo to vrijeme bio na raspolaganju poslodavcu. Pritom nije bilo potrebno utvrditi je li za vrijeme sati koji su obračunati kao prekovremeni tužitelj stvarno aktivno radio ili je bio u pasivnoj pripravnosti na brodu ili u luci izvan broda, jer kao što je već rečeno, prema tumačenju broj 28/44 od 20. svibnja 2014. obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra se prekovremenim radom.

13. Boravak tužitelja na brodu nakon proteka redovnog radnog vremena od 8 sati ne može se smatrati pasivnim dežurstvom, na što ukazuje tuženik u žalbi, jer se prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, održane 02. ožujka 2005. pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva pripravnost za rad izvan redovnog radnog vremena i izvan radnog mjesta, pa stoga ako službenik ili namještenik „dežura na radnom mjestu“ izvan redovnog radnog vremena nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora. Kako je Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/2004), u dijelu koji se odnosi na uvećanje osnove plaće, prekovremene sate, te definicije pasivnog dežurstva istovjetan Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 10/13 i 150/13, dalje: KU/13), tužitelju se vrijeme provedeno na brodu, sukladno navedenom tumačenju, nakon redovnog radnog vremena treba priznati kao prekovremeni rad.

14. U odnosu na iznose naknade isplaćene za rad u turnusu, odnosno za smjenski rad, koji su tužitelju isplaćeni u iznosu od 1.757,28 kn i 245,39 kn (minuli radi), ili ukupno u iznosu od 2002,67 kn / 265,80 EUR, treba reći da se prema čl. 44. st. 2. KU/13 dodaci iz stavka 1. toga članka međusobno ne isključuju. Prema tome službeniku koji radi u turnusu pripada dodatak za rad u turnusu, a ako odradi sate iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati, ostvaruje pravo i na dodatak za prekovremene sate, sve u smislu čl. 44. st. 10. KU/13.

15. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke presude.

16. Kako je ukinut st. III. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, ukinuta je i odluku o parničnom trošku iz st. II. izreke.

17. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, imajući u vidu sve navedeno u ukidnom rješenju, ponovno odlučiti o dijelu zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.399,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, imajući pritom u vidu da tuženik nije stavio prigovor prijeboja niti podnio protutužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

18. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 4. ZPP).

U Velikoj Gorici 30. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor