Poslovni broj P-1212/2018-40

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AĐ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate , nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 13. travnja 2026. godine, u odsutnosti stranaka, 30. travnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev kojim je zatraženo da se čitav Ugovor o kreditu koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607- 5103900842, sklopljen između tužiteljice AĐ i tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka te kojim je po toj osnovi zahtijevana isplata iznosa od 23.419,26 eura (176.452,43 HRK) s kamatama od 31. ožujka 2008. godine do isplate.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe, sadržane u čl. 2. i u čl. 7. Ugovora o kreditu koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103900842, sklopljen između tužiteljice AĐ i tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., i to:

- čl. 2. u dijelu u kojem je, u tom članku, ugovoreno da je iznos kredita 102.110,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj

- čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se otplata kredita vrši u iznosu mjesečnog obroka od 746,02 CHF, u dijelu u kojem glavnicu predstavlja iznos u visini 81.688,00 CHF, a iznos anuiteta u kojem se vraća glavnica iznosi 656,67 CHF, u dijelu u kojem ostatak vrijednosti iznosi 20.422,00 CHF, u dijelu u kojem mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti iznosi 89,35 CHF, u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103900842, sklopljen između tužiteljice AĐ i tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva na način da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, sadržana u članak 10. Ugovora o kreditu koji je 31. ožujka 2008. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103900842, sklopljen između tužiteljice AĐ i tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. , u dijelu u kojem je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,600% naknade na ime korištenja kredita, obračunate s datumom ugovora.

V. Nalaže se tuženici Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici ĐĐ isplati iznos od 22.664,90 eura (slovima: dvadeset dvije tisuće šesto šezdeset četiri eura i devedeset centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. ožujka 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- od dana 11. svibnja 2009. iznos od 18,59 EUR,

- od dana 10. lipnja 2009. iznos od 18,56 EUR,

- od dana 10. srpnja 2009. iznos od 18,32 EUR,

- od dana 11. kolovoza 2009. iznos od 18,40 EUR,

- od dana 10. rujna 2009. iznos od 18,10 EUR,

- od dana 12. listopada 2009. iznos od 18,30 EUR,

- od dana 10. studenog 2009. iznos od 18,04 EUR,

- od dana 10. prosinca 2009. iznos od 18,13 EUR,

- od dana 11. siječnja 2010. iznos od 18,11 EUR,

- od dana 10. veljače 2010. iznos od 18,49 EUR,

- od dana 10. ožujka 2010. iznos od 18,69 EUR,

- od dana 12. travnja 2010. iznos od 18,57 EUR,

- od dana 10. svibnja 2010. iznos od 18,91 EUR,

- od dana 10. lipnja 2010. iznos od 19,15 EUR,

- od dana 9. srpnja 2010. iznos od 19,53 EUR,

- od dana 10. kolovoza 2010. iznos od 19,99 EUR,

- od dana 10. rujna 2010. iznos od 19,40 EUR,

- od dana 7. listopada 2010. iznos od 20,91 EUR,

- od dana 10. studeni 2010. iznos od 6,09 EUR,

- od dana 10. prosinca 2010. iznos od 6,09 EUR,

- od dana 10. siječnja 2011. iznos od 6,26 EUR,

- od dana 10. veljače 2011. iznos od 6,51 EUR,

- od dana 10. ožujka 2011. iznos od 6,23 EUR,

- od dana 11. travnja 2011. iznos od 6,29 EUR,

- od dana 10. svibnja 2011. iznos od 6,14 EUR.

- od dana 10. listopada 2008. iznos od 4,48 EUR,

- od dana 11. studenog 2008. iznos od 24,62 EUR,

- od dana 10. prosinca 2008. iznos od 11,59 EUR,

- od dana 12. siječnja 2009. iznos od 11,59 EUR,

- od dana 10. veljače 2009. iznos od 39,65 EUR,

- od dana 11. ožujka 2009. iznos od 50,05 EUR,

- od dana 9. travnja 2009. iznos od 31,46 EUR,

- od dana 11. svibnja 2009. iznos od 45,10 EUR,

- od dana 10. lipnja 2009. iznos od 24,20 EUR,

- od dana 10. srpnja 2009. iznos od 22,49 EUR,

- od dana 11. kolovoza 2009. iznos od 19,94 EUR,

- od dana 10. rujna 2009. iznos od 22,81 EUR,

- od dana 12. listopada 2009. iznos od 20,69 EUR,

- od dana 10. studenog 2009. iznos od 20,39 EUR,

- od dana 10. prosinca 2009. iznos od 25,31 EUR,

- od dana 11. siječnja 2010. iznos od 30,81 EUR,

- od dana 10. veljače 2010. iznos od 37,98 EUR,

- od dana 10. ožujka 2010. iznos od 35,96 EUR,

- od dana 12. travnja 2010. iznos od 47,00 EUR,

- od dana 10. svibnja 2010. iznos od 46,28 EUR,

- od dana 10. lipnja 2010. iznos od 55,36 EUR,

- od dana 9. srpnja 2010. iznos od 76,61 EUR,

- od dana 10. kolovoza 2010. iznos od 66,32 EUR,

- od dana 10. rujna 2010. iznos od 95,31 EUR,

- od dana 7. listopada 2010. iznos od 100,10 EUR,

- od dana 10. studeni 2010. iznos od 95,87 EUR,

- od dana 10. prosinca 2010. iznos od 120,04 EUR,

- od dana 10. siječnja 2011. iznos od 138,34 EUR,

- od dana 10. veljače 2011. iznos od 122,80 EUR,

- od dana 10. ožujka 2011. iznos od 131,80 EUR,

- od dana 11. travnja 2011. iznos od 118,83 EUR,

- od dana 10. svibnja 2011. iznos od 125,40 EUR.

- od dana 10. lipnja 2011. iznos od 145,85 EUR,

- od dana 11. srpnja 2011. iznos od 136,64 EUR,

- od dana 10. kolovoza 2011. iznos od 209,46 EUR,

- od dana 9. rujna 2011. iznos od 158,09 EUR,

- od dana 10. listopada 2011. iznos od 153,30 EUR,

- od dana 10. studeni 2011. iznos od 129,03 EUR,

- od dana 9. prosinca 2011. iznos od 125,51 EUR,

- od dana 10. siječnja 2012. iznos od 141,20 EUR,

- od dana 10. veljače 2012. iznos od 148,63 EUR,

- od dana 12. ožujka 2012. iznos od 147,97 EUR,

- od dana 10. travnja 2012. iznos od 143,83 EUR,

- od dana 10. svibnja 2012. iznos od 145,71 EUR,

- od dana 11. lipnja 2012. iznos od 150,10 EUR,

- od dana 10. srpnja 2012. iznos od 147,44 EUR,

- od dana 10. kolovoza 2012. iznos od 147,39 EUR,

- od dana 10. rujna 2012. iznos od 143,55 EUR,

- od dana 10. listopada 2012. iznos od 136,91 EUR,

- od dana 12. studeni 2012. iznos od 144,38 EUR,

- od dana 10. prosinca 2012. iznos od 140,94 EUR,

- od dana 10. siječnja 2013. iznos od 147,71 EUR,

- od dana 12. veljače 2013. iznos od 137,33 EUR,

- od dana 11. ožujka 2013. iznos od 138,40 EUR,

- od dana 11. travnja 2013. iznos od 146,68 EUR

- od dana 09. svibnja 2013. iznos od 16.722,83 EUR te

- od dana 31. ožujka 2008. iznos od 375,02 EUR,

u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 23.419,26 eura, s pripadajućim kamatama, odbija se dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužiteljici ĐĐ, u iznosu od 670,39 eura (5.051,08 HRK), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 11. lipnja 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- kn 84,68/€ 11,24 od 11.06.2011. pa do isplate;

- kn 87,13/€ 11,56 od 12.07.2011. pa do isplate;

- kn 88,1/€ 11,69 od 11.08.2011. pa do isplate;

- kn 100,91/€ 13,39 od 10.09.2011. pa do isplate;

- kn 88,01/€ 11,68 od 11.10.2011. pa do isplate;

- kn 242,87/€ 32,23 od 11.11.2011. pa do isplate;

- kn 242,97/€ 32,25 od 10.12.2011. pa do isplate;

- kn 242,31/€ 32,16 od 11.01.2012. pa do isplate;

- kn 246,68/€ 32,74 od 11.02.2012. pa do isplate;

- kn 248,6/€ 32,99 od 13.03.2012. pa do isplate;

- kn 248,17/€ 32,94 od 11.04.2012. pa do isplate;

- kn 245,59/€ 32,59 od 11.05.2012. pa do isplate;

- kn 245,87/€ 32,63 od 12.06.2012. pa do isplate;

- kn 247,42/€ 32,84 od 11.07.2012. pa do isplate;

- kn 244/€ 32,38 od 11.08.2012. pa do isplate;

- kn 243,41/€ 32,31 od 11.09.2012. pa do isplate;

- kn 238,44/€ 31,65 od 11.10.2012. pa do isplate;

- kn 239,16/€ 31,74 od 13.11.2012. pa do isplate;

- kn 241,26/€ 32,02 od 11.12.2012. pa do isplate;

- kn 239,67/€ 31,81 od 11.01.2013. pa do isplate;

- kn 240,09/€ 31,87 od 13.02.2013. pa do isplate;

- kn 235,52/€ 31,26 od 12.03.2013. pa do isplate;

- kn 233,41/€ 30,98 od 12.04.2013. pa do isplate;

- kn 236,82/€ 31,43 od 03.05.2013. pa do isplate.

VIII. Svaka stranka snosi svoje troškove.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužiteljici ĐĐ da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 13. travnja 2026. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 11-4-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 11. svibnja 2018, navodi se da je 31. ožujka 2008. godine tužiteljica BĐ (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.110,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim tužbenim zahtjevom traži se isplata iznosa od 145.628,96 HRK, s kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavi la 01. veljače 2021. godine, tužiteljica je preinačila tužbu, s tim da je tužbeni zahtjev postavila u smislu eventualne kumulacije iz odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), pri čemu je glavnim tužbenim zahtjevom tražila da se ništetnim utvrdi cjelokupan Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnog Ugovora o kreditu, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom je tražila da se ništetnima utvrde ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita te da se tuženici naloži da joj vrati one iznose koje je od nje primila po osnovi tih ništetnih ugovornih odredaba, i to u ukupnom iznosu od 176.452,53 HRK (23.419,26 eura).

3. Prilikom preinake tužbe tužiteljica je napomenula da je 09. svibnja 2013. prijevremeno otplatila kredit i da joj je i tada nastala preplata, u iznosu od 120.709,90 HRK. Taj je iznos također tražila kondemnatornim dijelom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

4. Iako se u podnesku od 23. veljače 2021. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je raspravnim rješenjem koje je donio na drugom održanom pripremnom ročištu od 06. studenog 2025. preinaku dopustio jer je smatrao da je to, u smislu regulacije iz odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare te uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije iz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), kao i zato jer su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

6. U podnesku od 23. veljače 2021. tuženica je istaknula prigovor radi prebijanja, smatrajući da joj za vrijeme unutar kojega je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene pripada pravo na isplatu na teret tužiteljice.

7. Prigovor radi prebijanja tuženica je konačno postavila u podnesku koji je sudu dostavila 08. travnja 2026., u iznosu od 5.051,08 HRK (670,39 eura).

8. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

9. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

10. Tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje MĐ.

11. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje MĐ za istaknuti je sljedeće.

12. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

13. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

14. Stoga sud drži da je pisani iskaz imenovane svjedokinje mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. U okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja to je i učinio.

15. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 06. studenog 2025. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 499/2. sudskog spisa).

16. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra neosnovanim glavni tužbeni zahtjev, a djelomično osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

17. Među strankama su sporne sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute, kamatne stope i ugovorene naknade za obradu kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

18. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

19. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice dosljedan je, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

20. Kao što je prethodno već pisano, kroz sadržaj glavnog tužbenog zahtjeva, tužiteljica je upirala na ništetnost cjelokupnog Ugovora o kreditu, smatrajući da je Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine ništetan zbog odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

21. S druge strane, protiveći se takvom motrištu tužiteljice, tuženica je držala da čak i da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, to ne povlači za sobom ništetnost čitavog tog Ugovora budući da on može opstati bez tih ugovornih odredaba.

22. Da bi ništetnost neke odredbe ugovora (ili većeg broja odredaba ugovora, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu jer se tužiteljica poziva na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita) povlačila za sobom ništetnost (čitavog) ugovora, mora se raditi o tome da ugovor ne može opstati bez ništetnih odredaba i da su ništetne odredbe bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. To je posljedica regulacije iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, s tim da je potrebno naglasiti da citirani uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni.

23. Da bi utvrdio može li Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine opstati bez ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, sud je ispitao što se zapravo smatra bitnim elementima ugovora o kreditu te je utvrdio da, po odredbi čl. 1021. ZOO-a, bitne elemente ugovora o kreditu podrazumijeva stavljanje na raspolaganje od strane banke određenog iznosa novčanih sredstava, na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, te plaćanje ugovorenih kamata i vraćanje iskorištenog novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

24. Kada se odredba čl. 1021. ZOO-a dovede u vezu s Ugovorom o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, tada je razvidno da je po tom Ugovoru obveza tuženice bila da tužiteljici stavi na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 102.110,00 CHF na vrijeme od 180 mjeseci za kupnju nekretnine, dok se obveza tužiteljice sastojala u vraćanju dobivenog kredita kroz period od 180 mjeseci, isplatom u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 746,02 CHF.

25. Upravo netom prikazano, što se nalazi u čl. 3. i u čl. 7. Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine predstavlja uvjet ugovora i njegovu odlučujuću pobudu.

26. Naprotiv, odredbe kojima su utanačene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, po pravnom promišljanju ovog suda prvog stupnja, ne predstavljaju niti uvjet ugovora niti njegovu odlučujuću pobudu pa nema govora o tome da bi zbog ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli i cjelokupan Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine bio ništetan (o razlozima zbog kojih sud odredbe tog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nalazi ništetnima bit će pisano nastavno).

27. Zbog toga je glavni tužbeni zahtjev, kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, a posljedično tome i isplatu, odbijen i odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

28. Takvom odlukom, dakle odlukom o tome da je glavni tužbeni zahtjev neosnovan, sud je došao u poziciju odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu. To je, naime, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a.

29. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za pojasniti je sljedeće.

30. Iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za obradu kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost eventualno kumuliranog zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za obradu kredita.

31. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP).

32. Prema odredbi čl. 155. ZZP-a, taj je propis na snagu stupio 07. kolovoza 2007. godine, dok je pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

33. Također, treba navesti da se odredbe ZOO-a na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

34. ZOO je, naime, po njegovoj odredbi čl. 1165., na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

35. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud će iznijeti razloge zbog kojih drži da je u ovom predmetu tužiteljica to dokazala, i to kako dokazima materijalno -pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

36. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, možebitno, sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

37. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 9. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji stana.

38. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 503./2.) slijedi da je sredstvima koja su joj odobrena na temelju Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine ona kupila stan.

39. Takvi dokazi; materijalnog karaktera (Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine) i personalne naravi (iskaz tužiteljice) bezrezervno upućuju na to da je tužiteljica u ovom sporu dokazala svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

40. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač, sud se vratio na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

41. Odredbom čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

42. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i naknada za obradu kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora od 31. ožujka 2008. godine tuženici omogućeno da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

43. Iz čitavog sadržaja Ugovora od 31. ožujka 2008. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 97. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

44. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora od 31. ožujka 2008. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđeno da se kamatna stopa mijenja po Odluci Banke stipulirana na štetu nje, kao potrošača.

45. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu predmetnog Ugovora o kreditu kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, koji je obuhvaćao 15-godišnje razdoblje, bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

46. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između tužiteljice i tuženice, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

47. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

48. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužiteljice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

49. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2008. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima, na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 31. ožujka 2008. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

50. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem Odluke Banke ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti nastavno).

51. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u Ugovoru o kreditu od 31. ožujka 2008, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž -7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

52. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

53. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

54. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

55. Tužiteljica se pozvala na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž-6632/2017-10. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

56. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

57. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 96. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine, u dijelu u kojem je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

58. Ponavlja se da je odredbom čl. 96. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

59. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, a kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu. Ponavlja se da je takvo pravo u ovoj parnici tužiteljica tražila kroz isticanje kondemnatornog dijela eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

60. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelj ice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

61. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelj ice radi isplate onih iznosa koje je tuženici više platila zbog posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

62. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

63. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništetnosti.

64. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

65. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

66. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

67. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

68. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 31. ožujka 2008. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom, i to kao prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatu postavljen u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2008. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelj ice donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

69. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelj ici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

70. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

71. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 31. ožujka 2009. godine o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o naknadi za obradu kredita tuženica od tužiteljice primila isplatu, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

72. Visina iznosa na koje tužiteljica ima pravo utvrđena je kroz vještačenje pa je tako proizišlo da je tužiteljica tuženici više platila: po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 381,80 eura, po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli iznos od 5.185,25 eura, po osnovi preplate kod prijevremene otplate kredita iznos od 16.722,83 eura te po osnovi naknade za obradu kredita iznos od 375,02 eura.

73. Rukovodeći se takvim utvrđenjima sud je tužbeni zahtjev djelomično usvojio i odlučio kao u t. V. i VI. izreke presude.

74. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je i odlučeno u tim točkama izreke presude slijedi iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

75. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. V. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a.

76. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

77. U sadržaj t. V. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

78. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

79. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 30. travnja 2026. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Izuzetak se odnosi samo na prigovor radi prebijanja koji je i sama tuženica izrazila dvojno pa je sud slijedio takvu nomotehniku.

80. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je tuženica konačno istaknula u podnesku od 08. travnja 2026. godine, potrebno je ukazati da sud nalazi da tuženici ne pripada pravo na isplatu koju je tražila postavljenim prigovorom radi prebijanja.

81. U svezi tražbine iz prigovora radi prebijanja u dijelu u kojemu je ona vezana uz kamatnu stopu, za navesti je sljedeće.

82. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP -a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

83. Zato je o prigovoru radi prebijanja sud donio po tuženicu negativnu odluke i odlučio kao u t. VII. izreke presude.

84. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VIII. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, ali i na načelima poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", br.18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Konvencija), odnosno iz čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", br.18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Protokol)

85. Stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima (jer je sud glavni tužbeni zahtjev odbio, što predstavlja uspjeh tuženice, a eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je usvojio u pretežitom dijelu, što potpada pod uspjeh tužiteljice) te je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, smatrajući da je to jedina pravno ispravna i pravična odluka.

86. Pravičnost je, pri tome, dio prava na pošteno suđenje iz odredbe čl. 6.1. st. 1. Konvencije.

87. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 24. prosinca 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

88. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 26. siječnja 2026. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 13. travnja 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu odgovarajući račun (s lista 562. sudskog spisa).

89. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

90. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 13. travnja 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

91. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

92. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 13. travnja 2026. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

93. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužiteljice, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 13. travnja 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP -a trebalo je tužiteljici naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

94. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 30. travnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).