REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-621/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja ZUBAK GRUPA d.o.o. iz Velike Gorice, Zagrebačka 117, OIB 39135989747, koju zastupa punomoćnik Igor Grubišić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika SI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Tušak Miletić, odvjetnica iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. ožujka 2026., u prisutnosti zz tužitelja FI, punomoćnika tužitelja Igora Grubišića, odvjetnika, tuženika osobno i punomoćnika tuženika Bože Kelave, odvjetnika, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju ZUBAK GRUPA d.o.o. iz Velike Gorice, Zagrebačka 117, OIB: 39135989747, iznos od 4.321,65 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 20. srpnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje g lavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju ZUBAK GRUPA d.o.o., Velika Gorica, Zagrebačka 117, OIB: 39135989747, parnične troškove u iznosu od 1.393,40 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik od 1. siječnja 2002. bio zaposlen kod tužitelja, s time da je prema zadnjem sklopljenom Ugovoru o radu broj 150/18 od 21. prosinca 2018. radio na radnom mjestu „Voditelj post prodaje vozila Sesvete". Dana 17. listopada 2019. Odlukom tužitelja o izvanrednom otkazu broj 908/2019 otkazan je Ugovor o radu. Na osnovu navedenog Ugovora o radu i internih akata tužitelja, tuženik je bio zadužen, između ostaloga, i za likvidiranje računa u poslovnoj jedinici tužitelja koja se nalazi u [adresa]. Nadalje da je 17. listopada 2019. tužitelj proveo izvanrednu kontrolu u poslovnici koja se nalazi u [adresa], radi kontrole načina likvidacije računa, polaganja gotovinskog utrška za prodane rezervne dijelove, storniranja računa i odobravanja rabata. Internom kontrolom utvrđene su teške nepravilnosti u radu tuženika, što je isti i pr iznao svojom izjavom potpisanom dana 17. listopada 2019. pred svjedocima RI i JI. Dana 14. lipnja 2018. tuženik je od radnog kolege zaposlenog na radnom mjestu voditelja post- prodaje u poslovnoj jedinice poslodavca u [adresa], elektronskom poštom, zatražio da za pruženu uslugu odnosno prodanu robu kupcu ŽI (uslugu koju je pružena u tužiteljevoj poslovnoj jedinici u [adresa],) izda interni račun prema poslovnoj jedinici poslodavca u [adresa], gdje je tuženik bio voditelj post prodaje, navodeći da će on osobno riješiti plaćanje s kupcem ŽI. Robu i usluge pružene kupcu ŽI (za vozilo šasije br.: [broj šasije]) poslovna jedinica poslodavca u [adresa] fakturirala je poslovnoj jedinici poslodavca u [adresa] internim računom br. D25001172 od 20. srpnja 2018. u iznosu od 26.049,21 kuna. Nakon što je zaprimio gore navedeni interni račun, tuženik je dana 20. srpnja 2018. izvršio likvidaciju istoga računa na teret tužiteljeve poslovne jedinice u [adresa] na način da ga je tuženik likvidirao i u funkciji „likvidatora 1“ i u funkciji „likvidatora 2“ (osobe koja kontrolira likvidaciju računa od strane likvidatora 1"), odnosno sam je sebi (kao „likvidatoru 1“) odobrio to likvidiranje (kao „likvidator 2“), iako je takvo postupanje suprotno važećim Procedurama poslodavca. Tužitelj je tuženiku dana 28. srpnja 2017. izdao punomoć kojom je tuženik bio ovlašten između ostalog donositi odluku o likvidaciji računa kao „likvidator 2“ samo u slučaju duže odsutnosti (godišnji odmor, školovanje, bolovanje i sl.) MI, rukovoditelja prodaje i GI, direktora u PJ 02 Sesvete. Funkciju „likvidatora 2“ obavljao je upravo GI, koji u mjesecu srpnju 2018. nije bio odsutan s posla. Polazeći od toga da GI kao „likvidator 2“ nije bio duže odsutan sa svog radnog mjesta, tuženik ni u kojemu slučaju nije bio ovlašten na postupanje opisano u ovoj tužbi, odnosno na postupanje koje je u isključivoj nadležnosti „likvidatora 2“. Tužitelj ističe da do dana 17. listopada 2019. (do otkaza ugovora o radu) tuženik nije teretio kupca ŽI i ispostavio joj račun za izvršene usluge, tako da je likvidacijom internog računa na teret poslovne jedinice poslodavca u [adresa] i neispostavljenog računa stvarnom kupcu ŽI oštetio tužitelja kao poslodavca za iznos od 26.049,21 kn bez PDV - a koliko iznosi vrijednost pružene usluge i vrijednost dijelova i utrošenog materijala za radove na vozilu u vlasništvu NI. Člankom 107. Zakona o radu određeno je kako je radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Gore opisanim postupanjem tuženik je postupio suprotno odredbama Pravilnika o radu i odredbama Procedura rada i/ili poslovnih procesa poslodavca, te je pričinio imovinsku štetu tužitelju kao svom poslodavcu. Naime, poslodavcu potraživanje (za izvršene radove prema kupcu ŽI - temeljem računa D25001172) nije plaćeno – nego je samo izvršeno prebacivanje obveze unutar istog poslovnog subjekta, na način da je tražbina jednog novčanog iznosa prebačena iz evidencije jedne poslovne jedinice u evidenciju druge poslovne jedinice istog poslovnog subjekta, te je na navedeni način protupravnim aktivnostima radnjama tuženika nanesena imovinska šteta tužitelju. Tužitelj nema saznanja o prirodi i sadržaju odnosa između tuženika i ŽI te o njihovom dogovoru, međutim očigledno je da je tuženik u obavljanju poslova i radnih zadataka postupao protupravno na štetu poslodavca, a u korist ŽI. Sukladno svemu navedenome, tužitelj predlaže presuditi kao u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Naime, kako tužitelj od tuženika potražuje iznos od 32.561,51 kn s naslova naknade štete, tako je razvidno da je zastarni rok za takvo potraživanje 3 godine od saznanja za štetu i štetnika. Tužitelj u tužbi navodi kako je za eventualnu štetu saznao 17.10.2019., a što je netočno. Tužitelj je za činjenicu prefakturiranja odnosno izdavanja spornih radnih naloga te postojanja nepodmirenih računa (odnosno radnih naloga ) saznao istoga ili narednog dana odnosno 20. ili 21.07.2018. Naime, poslovni procesi tužitelja su bili organizirani na način da je tuženik bio zadužen za likvidiranje računa, a što se zbog količine izlaznih faktura odvijalo na dnevnoj bazi. Cijela vertikalna upravljačka struktura iznad tuženika je imala svakodnevni uvid u knjigu likvidacija. Nakon što bi tuženik likvidirao pojedini račun (kao likvidator 1) nakon likvidacije likvidatora 2 (ili tuženika ukoliko bi likvidator 2 bio odsutan), sve račune je predavao tajnici direktora poslovne jedinice koja ih je na dnevnoj bazi unosila u vlastitu tablicu. Nakon provjere tih računa odnosno tablice od strane direktora poslovne jedinice, svi računi se prosljeđuju upravi društva te tajnica uprave ponavlja posao tajnice direktora poslovne jedinice i ponovno u svojoj tablici za potrebe uprave evidentira sve račune. Naposljetku, tajnica uprave prosljeđuje sve račune knjigovodstvu koje ih kontrolira i knjiži. Dakle, nakon tuženika svi računi prođu kroz 10-ak ljudi, uključujući upravu društva te je nemoguće da tužitelj za račune koji su predmet ovog postupka nije znao sve do 17.10.2019. Nadalje, najkasniji mogući datum kada je tužitelj imao saznanja može biti 21.06.2019., odnosno dan predaje godišnjih financijskih izvješća FINA-i. S obzirom da su predmetni računi izdani tijekom 2018., oni su zasigurno morali biti uključeni u ta izvješća, a koja izvješća su bila odobrena od strane uprave tužitelja. U odnosu na činjenične navode tužitelja, tuženik također osporava sve izneseno. Prvenstveno ističe kako je odredbama čl. 107. Zakona o radu propisano da radnik odgovara za štetu poslodavcu isključivo ako je ona počinjena namjerno ili zbog krajnje nepažnje. Tužitelj ničime nije dokazao da bi šteta bila počinjenja na taj način. Dapače, tuženik je poduzeo korake kako bi smanjio eventualnu štetu nastalu poslodavcu i kako bi naplatio sporni iznos od stranke. Vezano uz navode kako se namjera očituje u tome da je tuženik sporne naloge likvidirao kao Likvidator 1 i Likvidator 2, tuženik ističe kako je sve učinjeno sukladno ustaljenim poslovnim procesima tužitelja i u skladu sa internim pravilima. Naime, u tom razdoblju su i GI i MI doista bili odsutni te je tuženik imao ovlasti likvidirati sve te račune na taj način. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u: Ugovor o radu broj 140/16 koji je sklopljen između stranaka 23.08.2016., Ugovor o radu broj 150/18 koji je sklopljen između stranaka 21.12.2018., Odluku o izvanrednom otkaza Ugovora o radu broj 908/2019 od 17.10.2019., Odluku tuženika o usvajanju Matrice l ikvidature u sustavu DM NAV broj 387/15 od 01.06.2015., Odluku tuženika o izmjeni Matrice likvidacije broj 333/2017 od 03.05.2017., Odluku o usvajanju Pravilnika o radu broj 459/18 od 18.06.2018., Pravilnik o radu broj 459/18 od 18.06.2018., zapisnik o izvanrednoj kontroli broj 04/19.-Zg. Od 21.10.2019., očitovanje tuženika od 17.10.2019., interne račune tuženika, interni račun od 20.07.2018., Odluku o zabrani isporuke roba i usluga bez potpune uplate kupoprodajne cijene broj 1189/09 od 23.12.2009., Obavijest o šteti i Izjava o upoznatosti i suglasnosti s odlukom Uprave (tipski obrasci), punomoć broj 550/2017 od 28.07.2017.,promet kartice GK za razdoblje od 01.01.2019. do 31.12.2020., odluku o terećenju Ur broj 1123/2019 od 08.12.2019., Povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, Radnu uputu za fakturiranje i naplatu i isporuku vozila, ur. br. 453/19 od 06.05.2019., Proceduru post prodaje PP_ 1_2012., Proceduru rada post prodaje ur. br. 447/19 od 06.05.2019., Evidenciju o prisutnosti na radu za srpanj 2018. za radnika GI, Obračunsku ispravu za srpanj 2018. za radnika GI, Zahtjev za zaštitu prava tuženika na Odluku o otkazu, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ur. br. 272/16 i drugu dokumentaciju, saslušan je zz tužitelja FI i tuženik, u svojstvu stranaka u postupku.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz Ugovora o radu broj 140/16, kojeg su stranke sklopile 23.08.2016. proizlazi da je sklopljen na neodređeno vrijeme i da se istim tuženik obvezao obavljati poslove rukovoditelja postprodaje u velikoj PJ 02 Sesvete. Nadalje su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 21.12.2018. broj 150/18, kojim se tuženik od 28.12.2018., obvezao obavljati poslove radnog mjesta voditelja postprodaje vozila [adresa] u poslovnici [adresa]. Budući je do štetnih radnji došlo tijekom lipnja i srpnja 2018., u konkretnom slučaju, sud uzima u obzir Ugovor o radu od 23.08.2016. te svu dokumentaciju (akte tužitelja) važeće u ovom razdoblju.

6. Uvidom u Zapisnik o izvanrednoj kontroli broj 04/19. -ZG od 21.10.2019., koja je kod tuženika provedena u razdoblju od 17.10.2019. do 21.10.2019., utvrđeno je da je provedena kontrola rada tuženika u pogledu nepravilnosti u likvidaciji internog računa br: D25001172 od 19.07.2018., te je utvrđeno da je korisnica usluga tužitelja, DI u PJ 03 tužitelja, dana 04.06.2018. naručila popravak svog vozila temeljem radnog naloga br. 2018012138/1. Nadalje, da je tuženik kao voditelj post prodaje u PJ 03 AUTOZUBAK Sesvete, dana 14.06.2019. zatražio putem elektronske poruke od Voditelja post prodaje u PJ 03 ZUBAK Velika Gorica da umjesto naplate računa od kupca ŽI ispostavi interni račun prema PJ 02 Sesvete. Također je inzistirao da se umjesto popusta (jer isti nije moguć na internom računu) navedu cijene rezervnih dijelova koje su ulazne (cijene Uvoznika). Na tome je inzistirao i putem elektronske poruke upućene S dana 17.07.2019. te je prvotno odbio likvidirati interni račun koji je bio ispostavljen po cijenama AUTOZUBAK, a koji je bio ispostavljen na iznos od 29.058,64 kn. PJ 03 Velika Gorica ispostavila je korigirani Interni račun na iznos od 26.049,64 kn. Iz Zapisnika slijedi i da u praksi kod tužitelja postoje situacije u kojima se radi prefakturiranje usluga između dvije poslovnice. Nadalje iz Zapisnika slijedi da je dana 20.07.2018. (kako je navedeno na likvidacijskom žigu internog računa) tuženik likvidirao Interni račun kao trošak PJ 02 - vanjska usluga servisa, sa naznakom da će trošak biti prefakturiran na kupca po radnom nalogu br. 2018011241/1. Tuženik je kao voditelj post prodaje, bio ovlašten kao likvidator 1 za likvidaciju računa post prodaje i imao je punomoć za likvidaciju u funkciji direktora PJ u vrijeme njegove odsutnosti kao likvidator 2. Na dan likvidacije računa koji je bio predmet ove kontrole, direktor PJ 02 F bio je na radnom mjestu i nije bilo potrebe da ga tuženik zamijeni u funkciji likvidatora 2. Međutim, tuženik je napravio likvidaciju navodeći da je u zamijeni direktora (na likvidacijskom žigu stoji naznaka u.z.). Interni račun je nadalje dostavljen iz PJ 02 Sesvete na knjiženje Odjelu računovodstva i knjiženje je provela radnica BI (Marjanović), knjigovođa. Iz Zapisnika slijedi da je voditeljici Odjela kontrole i unapređenja kvalitete kod tužitelja, tuženik izjavio da je svjestan da je oštetio poslodavca. Nadalje je utvrđeno i da iznos internog računa iznosi 26.049,21 kn (bez PDV-a), što predstavlja izravnu štetu tužitelju.

7. Iz Zaključaka interne kontrole u citiranom Zapisniku, proizlazi da je tuženik neovlašteno kao likvidator 1 i likvidator 2 likvidirao interni račun br: D25001172 od 19.07.2018. na teret Poslovnice Sesvete. Nadalje da je neistinito prikazao troškove poslovanja Poslovnice Sesvete na način da je likvidirao račun br. D25001172 od 19.07.2018. kao trošak poslovanja u iznosu od 26.049,21 kn, a trošak se odnosi na pružanje usluge kupcu ŽI izvršene u PJ 03 [adresa], čime je tuženik nanio izravnu štetu poslodavcu u iznosu računa. Time je tuženik pogodovao korisnici usluga Ricardi ŽI na način da za troškove popravka njenog vozila u dva navrata nije teretio nju već je u jednom slučaju teretio Društvo, a u drugom slučaju drugog kupca. Time je zlouporabio svoje radno mjesto za pogodovanje drugoj fizičkoj osobi.

8. Iz Odluke o terećenju koju je tužitelj donio pod brojem 1123/2019, 18.12.2019. proizlazi da je tuženik dana 15.06.2018. od radnog kolege zaposlenog na radnom mjestu voditelja post prodaje u poslovnoj jedinici poslodavca u [adresa], elektronskom poštom, zatražio da za uslugu i robu pruženu i/ili prodanu kupcu ŽI (uslugu koju je pružila poslovna jedinica poslodavca u [adresa]) izda interni račun prema poslovnoj jedinici poslodavca u [adresa], gdje je tuženik bio voditelj post prodaje, navodeći da će on osobno riješiti plaćanje s navedenim kupcem. Robu i usluge pružene kupcu za vozilo šasije br: [broj šasije], poslovna jedinica poslodavca u [adresa] fakturirala je internim računom br D25001172 poslovnoj jedinici poslodavca u [adresa]. Nadalje, dan nakon što je tuženik zaprimio navedeni interni račun je dana 20.07.2018. izvršio likvidaciju istog računa na teret poslovne jedinice poslodavca u [adresa], koji se odnosi na usluge pružene navedenom kupcu, na način da ga je likvidirao i u funkciji likvidatora 1 i u funkciji likvidatora 2 (osobe koja kontrolira likvidaciju računa od strane likvidatora 1), odnosno sam je sebi kao likvidator 1 odobrio to likvidiranje kao likvidator 2, iako je tako postupanje suprotno važećim procedurama poslodavca. Iz Odluke slijedi i da do dana 17.10.2019. tuženik nije teretio navedenog kupca i ispostavio joj račun za izvršene usluge, tako da je likvidacijom internog računa na teret poslovne jedinice poslodavca u [adresa] i ne ispostavljanjem računa stvarnom kupcu pribavio protupravnu imovinsku korist i oštetio poslodavca za iznos od 32.561,26 kuna koliko iznosi vrijednost pružene usluge i vrijednost dijelova utrošenog materijala za radove za vozilu u vlasništvu ŽI. U konačnici Odlukom tužitelj tereti tuženika za navedeni iznos.

9. Iz Očitovanja tuženika od 17.10.2019. proizlazi da je tuženik dao očitovanje Internoj kontroli navodeći da je dana 20.07.2018. izvršio likvidaciju internog računa br:D25001172 na način da ga je potpisao kao likvidator 1 i u funkciji zamjene direktora tadašnje Poslovne jedinice u funkciji likvidatora 2, a koji račun je iznosio 26.049,21 kn, bez PDV-a, a koji iznos računa je teretio poslovanje PJ 02 Sesvete. U tom očitovanju tuženik je potvrdio da je upoznat sa Procedurama rada za likvidaciju računa i svojim ovlastima za potpis računa. Također je potvrdio da se roba i usluga fakturirana tim internim računom od strane PJ 03 Velika Gorica odnosila na uslugu pruženu u toj PJ kupcu ŽI za vozilo šasije br: [broj šasije]. Tuženik potvrđuje da je dana 14.06.2018. zatražio od voditelja post prodaje u PJ 03 da za uslugu pruženu tom kupcu pošalje interni račun na PJ 02 Sesvete, gdje je bio voditelj post prodaje, a da će on riješiti sa kupcem plaćanje. Ne poriče da do dana davanja očitovanja (17.10.2019.) nije teretio kupca.

10. Iz Internog računa tužitelja broj D25001172 od 19.07.2018. izdanog u [adresa], proizlazi da je izdan prema nalogu 2018012138/1 za izvršenu uslugu 19.07.2018., a za vozilo Audi allroad 2,5 TD Quattro, broj šasije [broj šasije], koje je na pružanje usluge zaprimljeno 04.06.2018. prilikom čega je za usluge rada i utrošeni materijal ovaj interni račun iznosio 26.049,21 kn, bez obračunatog PDV-a. Na poleđini internog računa nalazi se likvidacijski žig tužitelja iz kojeg slijedi da je 20.07.2018. tuženik izvršio likvidaciju navedenog internog računa na način da ga je potpisao kao likvidator 1 i likvidator 2, posljednje u zamjenu ovlaštene osobe, a na ukupan iznos od 26.049,21 kn.

11. Tuženik u svom iskazu ne osporava da je navedeni interni račun primio od poslovnice tužitelja u [adresa] i potvrđuje da ga je odobrio kao likvidator 1 i kao likvidator 2. Pojašnjava da je to bio interni račun koji se nije mogao direktno naplatiti kupcu već ga je trebao prefakturirati na način da se otvori drugi radni nalog u poslovnici tužitelja u [adresa], što je i učinio, međutim, da stranka (ŽI) nije došla. Ujedno potvrđuje da je njegova greška bila što je vozilo nakon popravka pustio van iz servisa, a kako stranka više nije dolazila u Hrvatsku zbog osobnih problema to novi račun nije napravio kako je planirao, a tako nije smio postupiti. Ovdje valja ukazati da je citirano očitovanje koje je tuženik dao prilikom izvanredne kontrole, tuženik prepoznao tijekom svog iskaza navodeći da je istog potpisao. Dakle, u svom iskazu tuženik potvrđuje da je svjestan da teret troškova pada na njega, što je priznao i u Zahtjevu za zaštitu prava podnijetom na Odluku o otkazu, te da je u konkretnom slučaju trebao dati nalog servisnom savjetniku da fakturira račun prema NI.

12. S obzirom na iskaz tuženika i njegovo očitovanje prilikom izvanredne kontrole, valja zaključiti da je tuženik svjesno učinio pogreške u radu pogodujući klijentu ŽI jer je ocijenio da je bio u pitanju klijent koji je duže vrijeme vršio popravak vozila kod tužitelja i s kojim je bio u dobrim i prijateljskim odnosima (iskaz tuženika). Navedene greške odnose se na potpisivanje žiga likvidacije na način da je tužitelj račun na iznos od 26.049,21 kn odobrio kao likvidator 1 i likvidator 2, čime je izbjegao kontrolu računa od likvidatora 2 konkretno GI, koji je tada bio na radu. Navedeno sud zaključuje temeljem evidencije o prisutnosti na radu za srpanj 2018. kojeg je u spis dostavio tužitelj kao i obračunske isprave za isplatu plaće za srpanj 2018. za GI iz koje također slijedi da je isti tijekom tog mjeseca odradio mjesečnu satnicu rada. Okolnosti o kojima iskazuje tuženik da je GI učestalo bio odsutan primjerice radi sastanka, sud cijeni iskazom danim radi pogodovanja vlastitim interesima. Iz iskaza zz tužitelja FI slijedi da je račun, odnosno žig likvidacije trebao potvrditi i likvidator 2 zbog sigurnosti u radu što je opravdano i logično. Iz punomoći koju je tužitelj izdao tuženiku, broj:550/2017. od 28.07.2017. proizlazi da je tuženik kao rukovoditelj post prodaje u PJ 02 bio ovlašten u ime i za račun tužitelja donositi odluke o odobren ju plaćanja ulaznih računa za svoju poslovnu jedinicu (likvidacija računa) u slučaju duže odsutnosti MI, rukovoditelja prodaje u PJ 02 Sesvete i GI, direktora u PJ 02 Sesvete. S obzirom da je GI bio na radu u srpnju 2018., tuženik nije imao ovlast postupiti u svojstvu likvidatora 2. Naime, prema priloženoj Tablici osoba ovlaštenih za likvidatore, tuženik je imao ovlast postupanja kao Likvidator 1, ali nije imao ovlast postupati kao Likvidator 2 (strana 20,21 spisa), osim u slučaju kada je za to ovlašten temeljem citirane punomoći.

13. Nadalje, tuženik i sam potvrđuje da u konačnici nije napravio novi račun prema novom nalogu, odnosno da nije dao nalog servisnom savjetniku da fakturira račun prema NI. Tuženik, kako to slijedi iz iskaza zz tužitelja FI, nije poduzeo niti postupak u kojem bi se odobrio poklon kupcu, a što ide preko službe marketinga ukoliko je tuženik ocijenio da se radi o socijalnom slučaju, a isto tako nije opravdao niti razlog da bi se radilo o poklonu kupcu, jer kako to zz tužitelja iskazuje, za takav poklon razlog uvijek mora postojati pa bi se primjerice poklon odobravao kada bi se radilo o dugogodišnjem klijentu, nekom instalacijskom procesu, radi kvara koji se ne može otkloniti prilikom dolaska na servise, greškama u servisu i sl. Pogrešku u radu tuženik je učinio, što sam i priznaje, i jer je nakon popravka vozila istog pustio iz servisa bez podmirenog računa od strane kupca, što je ponašanje tuženika koje je suprotno Odluci o zabrani isporuke roba i usluga bez potpune uplate kupoprodajne cijene koju je tužitelj donio pod brojem: 1189/09 dana 23.12.2009. i Procedure post prodaje iz 2012. točke 6.5. kojom je servisn i savjetnik ovlašten da tek temeljem uvida u plaćeni račun izda vozilo i dokumente. Tuženik time nije izvršio niti kontrolu i nadzor provođenja svih propisanih procedura rada u odnosu na račun i izdavanje vozila što je trebao učiniti sukladno Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji tužitelja od 23.04.2018., sve prema opisu poslova u odnosu na rukovoditelja post prodaje u velikoj PJ.

14. Sukladno odredbama članka 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23; u daljnjem tekstu ZR) radnik je dužan naknaditi štetu poslodavcu ako je štetu počinio namjerno ili zbog krajnje nepažnje tijekom rada ili u svezi sa radom.

15 . Dakle, pretpostavke odgovornosti radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu su: da je poslodavcu nastala šteta, da se radi o šteti koja je uzrokovana poslodavcu na radu odnosno u vezi s radom, te da je šteta nastala krivnjom radnika - uz uvjet da se stupanj te krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja, pri čemu je teret dokazivanja krajnje nepažnje ili namjere radnika na poslodavcu.Namjera je takva vrsta krivnje kod koje je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu tako da kod direktne namjere hoće i želi nastupanje štete, a kod eventualne namjere kod njega postoji svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica. Nepažnja se također dijeli na dva stupnja tako da se kod krajnje nepažnje radnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik, a kod obične nepažnje radnik ne primjenjuje pažnju dobrog stručnjaka ili gospodarstvenika.

16. U odnosu na konkretne postupke tuženika, sud smatra da je postupao s eventualnom namjerom jer je kod njega postojala svijest o mogućem nastupanju štetnih posljedica ali je olako držao da do istih neće doći, već da će k lijent koji je uobičajeno dolazio s vozilom na servis gdje je radio, podmiriti dug za obavljenu uslugu servisa, tužitelju. Naime, tuženik je ocjenjujući da se radi o dugogodišnjem klijentu s kojim je u dobrim prijateljskim odnosima (iskaz tuženika), vjerovao da će novi račun kojeg će izdati po novom nalogu, a na cjelokupni iznos, k lijent platiti dolaskom u Hrvatsku, što se nije dogodilo.

17. Slijedom navedenog, valjalo je naložiti tuženiku da isplati naknadu štete tužitelju, čija visina i dospijeće između stranaka nisu sporni. Tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazao da bi podmirio utuženu štetu tuženiku, na bilo koji način pa niti temeljem novog otvorenog naloga. U odnosu na navode tuženika a da se tužitelj nije pokušao naplatiti od klijenta, valja ukazati da iz iskaza zz tuženika slijedi da zbog pogrešaka u radu tuženika koji je propustio naplatu u odnosu na navedeno vozilo, bi naplata od ŽI bila ogromni reputacijski rizik za tužitelja. Osim navedenog takva naplata bi ostala neizvjesna i dugotrajna iz razloga što je klijentica preminula, kako slijedi iz iskaza tuženika u vrijeme kada je on dobio otkaz (Odluka o otkazu je donesena 17.10.2019.), pa bi tužitelj time došao u poziciju da se zbog mogućeg prigovora zastare više ne može naplatiti od tuženika, a niti od klijenta.

18. Potraživanje naknade štete koju radnik ima prema poslodavcu (npr. zbog ozljede na radu) kao i potraživanje naknade štete poslodavca prema radniku jesu potraživanja iz radnog odnosa na koja se, pa tako i na zastaru tih potraživanja primjenjuju odredbe mjerodavnog ZR-a kao lex specialis, a ne odredbe o zastari naknade štete iz ZOO-a. Stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan jer prema čl.139. ZR-a potraživanje zastarijeva za pet godina, sve imajući u vidu da je potraživanje tužitelja dospjelo 20. srpnja 2018. dok je tužba podnesena 4. srpnja 2022.

19. Preostale navode stranaka i izvedene dokaze, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, kraj utvrđenog i opisanog činjeničnog stanja na temelju kojeg je donesena ova odluka.

20. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22).

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 4.321,65 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima: 29.04.2025., 19.09.2025. i 19.03.2026., za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za pristup na ročište 08.01.2026. u visini od 25 bodova (Tbr. 9.t.5., 7.t.1.), za sastav podneska od: 17.09.2025., u visini od 100 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 525 bodova, odnosno 1.050,00 eura odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 262,50 eura i trošak sudskih pristojbi na tužbu 40,45 eura i presudu 40,45 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 1.393,40 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 07.11.2024. kojim predlaže donijeti presudu zbog ogluhe, kojem prijedlogu sud nije mogao udovoljiti te za sastav podneska od 29.05.2025. budući isti ne prileži spisu . Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP -a.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 30. travnja 2026.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika