Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-501/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Ferenc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matelko, Knežević&Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2587/2025-8 od 16.siječnja 2026., u sjednici vijeća 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2587/2025-8 od 16. siječnja 2026. u dijelu točke I. do V te u točki VI izreke za iznos od 2.471,76 eur sa zateznom kamatom

2. Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke VI izreke za iznos do 53,09 eur sa zateznom kamatom te se odbija zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja u tom iznosu.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

r j e š i o j e

Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o [broj kredita] od dana 28. svibnja 2004. godine, godine koji glasi:" u skladu s važećim odlukama Banke." Točkom II izreke utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. navedenog Ugovora o kreditu, koji glasi: "=30.800,00 CHF (tridesettisućaosamstoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj". Točkom III izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe sadržani u članku 7. navedenog Ugovora o kreditu koji glase: "Iznos anuiteta = 326,53 CHF", te "obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja." Točkom IV izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.724,53 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom V izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu 522,35 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok je točkom VI izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.524,85 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je potrebno razmotriti da li postoje razlozi za izuzeće suca koji vodi postupak. Nastavno tvrdi da sud nije pravilno utvrdio status potrošača Tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer da je tužitelj bio informiran dostavom otplatnog plana te da je nejasno na temelju čega je sud prvog stupnja izveo utvrđenje o ništetnosti. Tvrdi da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli isključene od primjene Direktive glede ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti. Prvostupanjski sud da se pozvao na odluku iz kolektivne tužbe i da nije posebno utvrđivao razloge ništetnosti u konkretnom predmetu primjenom načela kontradiktornosti. Sud prvog stupnja da nije uzeo u obzir odluku suda EU u predmetu C-452/18 kojom da se od tuženika ne može zahtijevati davanje preciznih informacija o promjeni tečaja chf te da nije jasno po osnovi kojih zakonskih odredbi prvostupanjski sud utvrđuje predmetne odredbe nepoštenima i ništetnima. Osporava i odluku suda u dijelu neosnovanosti prigovora zastare i tijeka zateznih kamata. Tvrdi i da sud nije odlučio o prigovoru radi prebijanja i da je neosnovano odbio taj prigovor.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Tuženik je u žalbi podnio i zahtjev za izuzeće svih sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku pa je ovaj žalbeni sud prije svega odbacio takav zahtjev, primjenom odredbe čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a, utvrđujući da nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Sud je u pobijanoj presudi naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio na čemu temelji utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i predmetna presuda nije proturječna. Protivno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je izrekom točke V presude odlučio o prigovoru radi prebijanja tako da je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u potraživanom iznosu od 522,35 eur.

9. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi pojedinačno pregovarao s prednikom tužiteljice i informirao ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Sadržajem iskaza tužiteljice i priloženom materijalnom dokumentacijom nije dokazano da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. Pri tom treba kazati da bi za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur -o zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur i tuženik je o tome trebao obavijestiti tužitelja, a on tijekom postupka nije ni činjenično tvrdio da bi o tome obavijestio tužitelja, a to nije potvrđeno ni iskazom svjedokinje, djelatnice tuženika.

11. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

12. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i točkom 2. izreke utvrđeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi članka 502. a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP- a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Iz predmetnog proizlazi da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Točno je da je u odredbi članka 502. c ZPP-a/14 koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove"

i

"naknada štete"

kategorije

materijalnog

prava

(obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo. Stoga termin "naknada štete" iz odredbe članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanja parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

16. Protivno žalbenim tvrdnjama utvrđenje iz presudu EU u predmetu C-452/18 ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

17. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 S i EF; C- 186/16 E; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance; ).

18. U odnosu na žalbene navode o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom treba reći da je nesporno odredbama ZOO -a dopušteno zaključivanje ugovora valutnom klauzulom, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF već iz razloga tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

19. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelj ici kao pravnoj slijednici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu koji je sklopio njen pravni prednik, pripada pravo na povrat onoga što je njezin prednik isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer to pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa po toj osnovi.

20. Neosnovano žalitelj prigovara da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativna tečajna razlika. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku i pravilno je točkom V izreke odbio taj prigovor utvrđenjem o nepostojanju tražbine tuženika prema tužitelju .

21. U odnosu na prigovor zastare dijela tražbine po osnovi valutne klauzule kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan i naveo je pravilne razloge za to utvrđenje. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

22. Budući da je predmetna tužba u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. travnja 2012., u odnosu na ništetnosti valutne klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 07. rujna 2022. nije protekao rok od 5. godina u kojemu zastarijeva predmetna tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

23. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata na taj iznos od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike po isplaćene temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poš tenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

24. Sukladno predmetom utvrđenju svi žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje suda prvog stupnja u pogledu glavne tražbine su neosnovani.

25. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu opravdane troškove postupka, primjenom odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a i pravilno je postupio kada je tužitelju priznao i trošak pristupa na ročište radi objave presude jer je to opravdani trošak budući da je punomoćniku tužitelja uručen poziv za pristup na to ročište i odredbom tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadama troškova odvjetnika (" Narodne novine " br. 138/23: dalje -Tarife) je izričito propisano koji trošak pripada punomoćniku za pristup na ročište radi objave odluke.

26. Međutim, djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a u dijelu troškova postupka kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eur jer iz stanja spisa proizlazi da njegova pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) odredbom članka 6. kojega su i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu točke V izreke za iznos do 53,09 eur i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

27. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373 stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke.

28. Cijeneći da je tuženik uspio sa žalbom tek u dijelu sporedne tražbine odbijen je njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

U Rijeci 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić