REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-1236/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji tog suda Vesni Posavec, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Đurđici Kos, odvjetnici u Svetom Ivanu Zelina protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:23057039320, zastupani po pun. Dori Hanžeković Žuža, odvj. u OD Hanžeković i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 25. ožujka 2026.god, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, a objavljene dana 30. travnja 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., [adresa], 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati iznos od 2.368,01 eura (slovima:dvijetisućetristotinešezdeset i osam eura i 1 cent), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju na ime razlike u glavnici sa pripadajućom zateznom kamatom koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:23057039320, da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.780,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 17. studenoga 2004. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu. Namjena kredita je bila stambeni kredit za kupnju nekretnine. Prije isplate kredita odbio se i naplatio jednokratni trošak za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% odobrenih sredstava. Ugovor je zaključen na vrijeme od 25 godina, a korisnik kredita je dužan vratiti kredit u 300 mjesečnih anuiteta u iznosu od 309,52 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici. Kamatna stopa je promjenjiva. Ugoor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu o kojemu stranke nisu pregovarale. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Da je znao da će tečaj CHF valute u tolikoj mjeri porasti, kao što se dogodilo, ne bi podizao ovaj kredit.

1.2.Ponašanje tuženika prilikom potpisa ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je zavaravajuću poslovnu praksu, jer je tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer predmetne odredbe nisu razumljive prosječnom potrošaču. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik.

1.3.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., a pravomoćnom dana 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a isto obvezuje prvostupanjske sudove u rješavanju restitucijskih zahtjeva. Revizija tuženika odbijena je presudom i rješenjem Vrhovnnog suda RH Rev-2221/2018. Presuda se temelji na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ OD 5.4.1993.Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik i tužitelj su dana 29.siječnja 2016. zaključili Anex br.1 Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u valutu EUR. Tada je tuženik primijenio ništetne i nepoštene odredbe u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno primijenio je tečaj na dana konverzije a obzirom na ništetnost trebao je primijeniti tečaj važeći na dan korištenja kredita pa bi preostala glavnica kredita obračunata p o početnom tečaju CHF iznosila 179.131,52 kn, a ne 199.047,88 kn kako je to utvrdio tuženik. Time je tuženik u trenutku konverzije, na ime razlike u glavnici kredita nepripadno naplatio iznos od 19.916,35 kn.

1.4. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba je vraćanje preplaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate. Prema vlastitom izračunu, tužitelj potražuje iznos od 19.916,35 kn/2.643,35 eura s kamatom. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u visini od 2.368,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od provedene konverzije.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da je pravni sljednik "Nove hrvatske banke" d.d., a koja je pravni sljednik "Volksbank" d.d. Kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju za pet godina, a koji rokovi su prošli. Pravomoćna presuda iz kolektivnog spora kojom su utvrđene ništetne odredbe ne može se izravno primijeniti i na ovaj spor, već treba dokazivati, kao konkretan slučaj, u ovome predmetu, ništetnost odredaba ugovora.

Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a kako je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZPP-a nije dopuštena. Banka nije mogla znati za rast tečaja CHF, pa nije postupala protivnu načelu savjesti i poštenja u ugovornim odnosima kad nije obavijestila o tome tužitelja kao korisnika kredita. Prigovara visini tužbenog zahtjeva koji je postavio tužitelj na temelju samostalnog izračuna. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitan je: ugovor o kreditu ( list 9-15), otplatni plan (list 21-26), i u knjigovodstvenu karticu prometa ( list 27-35), provedeno je financijsko vještačenje i pročitan nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković (list 227-231), a ispitan je i tužitelj ( list 214-217).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 18. srpnja 2005. ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 kojim se banka obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke na dan isplate, za kupnju nekretnine, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva. Kredit se ugovara u valuti CHF, a korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima ( 100 anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je trebao kredit za kupnju obiteljske kuće, te je u tome vodio razgovor u poslovnici tuženika te mu je predložen ugovor u CHF valuti. Prilikom drugog dolaska u poslovnicu pričekao ga je pripremljen ugovor. Banka je dogovorila solemnizaciju kod javnog bilježnika za 10-tak minutai stoga nije imao vremna za pomnije čitanje ugovora i eventualne primjedbe. Otplatni obrok iznosio mu je na početku 1.400,00 kuna , a narastao na iznos od cca 2.200,00 kuna. Kada se ponudila konverzija, prihvatio je, jer je već bio u teškom financijskom stanju. I danas živi u obiteljskoj kući koju je tada kupio. U kući i danas živi. Obrt je imao u roditeljskoj kući i radio je s bratom, a od prije 10 godina sa sinom vodi obrt koji se bavi restauracijom drvenog namještaja. Kredit je otplaćivao sam, a ponekad bi uplatila supruga D, a sve iz zajedničkih sredstava.

7. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Zastara prava na vođenje ovoga postupka nije nastupila jer se računa od dana pravomoćnosti presude iz tzv. kolektivnog spora kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kojem se otplata kredita veže uz tečaj CHF valute, tj. od 14. lipnja 2018.g., a tužba je podnijeta 11.06.2023., dakle u roku kraćem od 5 godina, a sukladno i pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV- 47/2020-2 od 20. siječnja 2020.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tužitelja nije informirao o svim posljedicama valutne klauzule u ugovoru. To je utjecalo na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu u CHF valuti.

11. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

12. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između utvrđene glavnice od strane tuženika prilikom konverzije kredita u eurski kredit na dan 30 .09. 2015. i iznosa glavnice po inicijalnom otplatnom planu na dan konverzije. Naime, u vrijeme konverzije kredita provedene po odredbama Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15) nije još bila pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora s valutnom klauzulom u CHF valuti, kao nepoštene odredbe, te se prilikom utvrđivanja iznosa neotplaćene glavnice, tuženik nije držao inicijalnog otplatnog plana, a što je potrebno postupajući po ništetnim odredbama ugovora (koje su pravomoćno utvrđene dana 14. lipnja 2018.).

13. Radi utvrđivanja kolika je razlika, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je iznos glavnice po inicijalnom otplatnom planu na dan konverzije bio 181.206,14 kuna, a iznos nedospjele glavnice na dan konverzije 199.047,88 kuna, tako da razlika iznosi 17.841,74 kuna, preračunato u eure po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 2.368,01 eura. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale.

14. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, a tuženik kao nepošteni stjecatelj (ugovorne odredbe koje je sastavio utvrđene su ništetnima) dužan platiti kamate od dana nezakonitog stjecanja.

Odluka o visini stope zatezne kamate određena je sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

15. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, za pristup na ročišta dana 09.07.2024., 14.11.2024. i 25.03.2026. po Tbr. 9/1 za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, za podneske od dana 02.05.2024., 13.02.2026. i 19.03.2026., za svaki u iznosu od 200,00 eura po Tbr. 8/1, za podnesak od dana 22.04.2024. po Tbr. 8/4 u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 1.450,00 eura,te je priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 330,00 eura, tako da ukupan trošak iznosi 1.780,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

16. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 30. travnja 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku