Poslovni broj: P-578/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubrovnik Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi isplate nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 17. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 platiti tužitelju FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svotu od 20.473,51 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 38,86 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 51,13 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 59,96 EUR od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 63,96 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 52,95 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 55,05 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 38,22 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 25,83 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 29,13 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 35,66 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 35,09 EUR od 30. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 28,48 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 40,88 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 50,81 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 64,95EUR od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 61,71 EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 80,89 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 77,25 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 84,34 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 145,72 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 133,09 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 158,50 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 146,18 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 126,38 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 168,17 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 221,33 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 183,68EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 196,88 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate,

-na iznos od 180,10 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 183,13 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 254,38 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 72,17 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 249,25 EUR od 6. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 306,03 EUR od 4. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 276,86 EUR od 6. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 244,93 EUR od 8. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 241,50 EUR od 8. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 330,10 EUR od 10. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 351,14 EUR od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 369,48 EUR od 9. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 371,93 EUR od 13. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 359,25 EUR od 7. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 367,81 EUR od 9. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 373,67 EUR od 12. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 363,81 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 366,41 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 359,01 EUR od 31. kolovoza 2012. godinedo isplate,

-na iznos od 343,04 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 360,07 EUR od 31. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 368,24 EUR od 18. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 362,51 EUR od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 330,39 EUR od 15. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 357,68 EUR od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 360,06 EUR od 19. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 349,37 EUR od 17. svibnja2013. godine do isplate,

-na iznos od 316,10 EUR od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 315,26 EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 323,43 EUR od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 336,53 EUR od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 354,67 EUR od 30. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 345,31 EUR od 31. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 351,94 EUR od 30. studenog 2013. godine do isplate,

-na iznos od 359,45EUR od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

-na iznos od 314,11 EUR od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 322,63 EUR od 28. veljače 2014. godine do isplate,

-na iznos od 319,84 EUR od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

-na iznos od 310,41 EUR od 30. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 307,39 EUR od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 308,76 EUR od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 319,46 EUR od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 328,47 EUR od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 326,60 EUR od 9. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 334,39 EUR od 31. listopada 2014. godine do isplate,

-na iznos od 339,68 EUR od 13. prosinca 2014. godine do isplate,

-na iznos od 336,56 EUR od 14. siječnja2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 28. veljače 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 30. travnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 31. srpnja 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 31. kolovoza 2015. godine do isplate,

-na iznos od 340,81 EUR od 30. rujna 2015. godine do isplate, i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja u iznosu 73.955,82 EUR / 557.220,11 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.000,00 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

i

riješio je

I. Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu broj:069-50-3706866 sklopljen u Dubrovniku dana 11.listopada 2006. solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika broj UO-1107/06 koristio kredit od 300.000,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu

- švicarski franak (CHF) a da je tužena banka u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo zbog čega su navedeni uglavci o valutnoj klauzuli protivni kogentnim odredbama članaka 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br.79/07,125/07 i 79/09 ) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema odredbi članka 102. Zakona o zaštiti potrošača o čemu su se već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije sedam tuženih banaka protiv navedene drugostupanjske presude presudom Rev-2221/2018 od dana 03.rujna.2019. Nadalje, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora,s općim zastarnim rokom od 5 godina. Ističe i da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 069-50-3706866 od 15.veljače 2016. a obzirom da korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o valutnoj klauzuli, ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje,nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom a u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 1.500,00 EUR pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika odnosno stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu kao i da se osim toga, na ovaj slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Nadalje ističe da je postavljeni tužbeni zahtjev procesno nedopušten jer je protivan odredbi čl. 186. ZPP-a kao i da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer da tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodacima ugovoru broj Konv-01/2016 i Konv-02/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK) i da je postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio i time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Ističe da je konverzijom kredita obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 30. rujna 2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih odredaba nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene i da su sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, da je provedbom konverzije tužitelju neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 72.467,33 EUR i da su konverzijom kredita iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP -a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. te da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu što je potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Navodi i da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača a koje odluke se odnose isključivo na potrošačke kredite, a tužiteljev kredit nije potrošački a da su odredbom čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisani izuzeci od primjene istog zakona, odnosno, ugovori o kreditu koji nisu potrošački krediti, a prema odredbi st.1.a istog članka, ugovor o kreditu koji obuhvaća ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn nije potrošački kredit a da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 300.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan korištenja kredita, a što iznosi 1.390.485,90 kn. Također navodi i da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive i ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i da je odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču i kao što je tuženik već ukazao u toč. 45. - 46. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Nadalje navodi da je sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora i da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao a da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također navodi i da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika i kojom solemnizacijom je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju kao i da je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja s time da, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upuć ivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ističe i da su u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu i da je tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Nadalje, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare navodeći da je konverzija provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu i da je danom 30.9.2015. izvršena usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR i da je provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju neotplaćena glavnica smanjena za 72.467,73 EUR te utvrđena i preplata u iznosu od 4.140,74 kn koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja ističe da iznos u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (4.140,74 kn) i iznosa za kojeg je je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (72.467,73 EUR) iskazanog prema tečaju na dan provedbe konverzije 30.9.2015. (553.079,37 kn) odnosno da zbroj od 557.220,11 kn u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 73.955,82 EUR koji iznosi su nesporno utvrđeni među strankama u čl. 4 i 5. Dodatka br. Konv- 01/2016 ugovoru o kreditu.

3. Podneskom od 22. prosinca 2023. punomoćnik tužitelja ističe da je od tuženika istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti potpuno neosnovan kao i da su odredbe o valutnoj klauzuliu ugovorima o kreditu u predmetnom razdoblju bile nepoštene u smislu odredbe članka 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine,broj.96/03 nastavno:ZZP 03) pa da je već navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4.srpnja 2013. i drugim odlukama,utvrđena njihova ništetnost kao i da odredba čl.502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je tužena banka iznos vezan za valutnu klauzulu primila temeljem ništetne ugovorne odredbe dakle bez valjane pravne osnove pa njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbi Zakona o obveznim odnosima a da ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe i da je ona ništava od svog početka (ex tunc). Nadalje, navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena povodom revizije banaka (između ostalih i tuženika), odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske,broj Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te tako postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe da konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora između stranaka uopće nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari budući da se ni odredbama ZIDZPK,a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive valutne klauzule a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnicima sama tj.nepošteno mijenjala tečaj švicarca u Ugovoru o kreditu tim više što je razlog donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita CHF izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, dakle da se Dodatkom ugovora o kreditu ne rješava pitanje preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive valutne klauzuleu kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim odnosno činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja CHF posebice jer je prilikom izrade izračuna konverzije banka primjenjivala ništetan način promjene kamatne stope bez jasnih parametara stoga tužitelj ima pravni interes za zahtjev da se utvrdi ništetnom pojedina odredba ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 15. veljače 2016. (list 6-9 spisa), Ugovor o kreditu broj 069-50-3706866 od 30. rujna 2006. (list 10-18 spisa), dopis tuženika sa otplatnim planom, izjava tužitelja o prihvatu konverzije, dopis o provedenoj konverziji, otplatni plan (list spisa 37-124-prilozi 5, 6 i 7), otplatni plan (list 138 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 139 spisa), otplatni plan od 30.listopada 2006. (list 140-154 spisa), kontrolni ispis unosa kredita (list 155 spisa), priijepis knjigovodstvene kartice na dan 27.ožujka 2024. (list 156-163 spisa), otplatni plan (list 164 spisa), vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije (list 177-196 spisa) te saslušanjem vještakinje (list 220 spisa), svjedokinje ČL (list 22 spisa) i tužitelja FL (list 170-171 spisa).

4.1.Uvidom u Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 15. veljače 2016. utvrđeno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 172.856,19 EUR.

4.2. Pregledom Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 30. rujna 2006. između tuženika kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit sa flexi otplatom u suradnji sa Graditeljima-bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i da je točkom 2. ugovoreno da se na kredit korisnik obvezuje platiti Banci kamatu od 3,95% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora kao i da je točkom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.

4.3. Uvidom u dopis tuženiku sa otplatnim planom od 15.siječnja 2016. i pregledom izvršenih uplata utvrđeno je kako je tuženiku dostavljen novi izračun konverzije kojim bi se neotplaćena glavnica smanjila za 72.467,73 EUR te bi iznosila 172.856,19 EUR dok nije utvrđeno posojanje pretplate te da istom prileže otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF za razdoblje od 30.listopada 2006. do 31. listopada 2036. te otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR za razdoblje od 30. listopada 2006. do do 31. listopada 2036. dok iz izvrđenih uplata proizlazi da se odnose na razdoblje od 30. listopada 2006. do 30.rujna 2015.

4.4. Uvidom u izjavu tužitelja o prihvatu konverzije od 17. studenog 2015. utvrđeno je da je istu potpisao tuženik i kojom prihvaća izračun konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

4.5. Nadalje, uvidom u dopis o preovedenoj konverziji i otplatni plan utvrđeno je da je tuženik obavijestio tužitelja da stanje po kreditu na dan 25.veljače 2016. iznosi da neotplaćena glavnica iznosi 171.347,02 EUR i da pretplata iz konverzije iznosi 9.240,37 HRK a koji iznos će se koristiti za podmirenje 50% budućih anui teta/obroka dok se otplatni plan odnosi na razdoblje od 29. veljače 2016. do 31. listopada 2036.

4.6. Uvidom u otplatni plan za kredit broj:069-50-3706866 za tužitelja proizlazi da se odnosi na razdoblje od 1.listopada 2015. do 15.ožujka 2016. te da prikazuje iznos glavnice na dan 1.listopada 2015 u iznosu od 172.856,19 EUR što uvećano za kamate u iznosu od 4.138,75 EUR iznosi ukupno 176,994,94 EUR.

4.7. Pregledom kontrolnog ispisa unosa korištenja od 30.listopada 2006. utvrđeno je odobreni iznos po partiji 069-50-3706866 od 300.000,00 CHF, visina naknade u iznosu od 1.200,00 CHF, iznos kamate od 32,47 CHF i iznos isplate od 298.767,53 CHF/1,384,773.46 HRK.

4.8. Uvidom u otplatni plan od 30.listopada 2006. broj kredita 069-50-3706866 za tužitelja za razdoblje od 31.listopada 2006. do 31.listopada 2036. utvrđeni su valuta, kamatna stopa, datum dospiijeća kredita, datumi dospijeća anuiteta i iznos anuiteta.

4.9. Nadalje, uvidom u kontrolni ispis unosa kredita uvrđebi su broj partije 069-50- 3706866, vrijeme otplate, dospijeće kredita i kamatna stopa.

4.10. Pregledom priijepisa knjigovodstvene kartice na dan 27.ožujka 2024. za broj kredita 069-50-3706866 za razdoblje od 30. studenog 2006. do 15. ožujka 2016. utvrđeni su datumi dospijeća, važeća kamatna stopa, vrsta kamatne stope, datum promjene kamatne stope, struktura glavnice i redovne kamate, iznos anuiteta, zatezne kamate, troškovi, tečajne razlike, otpis konverzije, povećanje/smanjenje duga konverzije, prijenos na konto pretplate iz konverzije, uplate na konto predujmova (pretplata po konverziji), podmirenje do 50% anuiteta/obroka ili isplata, uplate, tečajne razlike i stanje.

4.11. Uvidom u otplatni plan broj kredita 069-50-3706866 za tužitelja za razdoblje od 30. listopada 2006. do 30. rujna 2015. utvrđeni su datumi dospijeća, visina glavnice, iznos kamate i iznos anuiteta.

4.12. Saslušana vještakinja iskazala je da ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

4.13. Saslušana svjedokinja JL iskazala je da se ne sjeća konkretno tužitelja, ali ono što može općenito reći je da su se čitali dijelovi ugovora koji su bili bitni, da se upozoravalo na ovršnu klauzulu ukoliko ne dođe do ispunjenja obveza iz ugovora, a također je vjerojatno koliko se sjeća da su se davala i objašnjenja za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali je u to vrijeme ugovore tumačio uglavnom javni bilježnik I s obzirom na protek vremena ne može se sjetiti više detalja.

4.14. Saslušan tužitelj FL iskazao je da mu je bio prvi kredit u životu te mu je trebao da riješi stambeno pitanje jer se oženio i dobio dijete i da je kredit tražio u ovoj banci jer je stan koji je želio kupiti bio stan koji je gradio investitor kojega je financirala predmetna banka pa su ga uputili da kredit traži u toj banci. Kada je došao u banku htio je kredit u kunama no to mu je odbijeno te mu je ponuđen samo kredit u CHF-u a da je njemu bilo bitno da mu je rata prihvatljiva i da mu je bila prihvatljiva po toj njihovoj ponudi u tom trenutku, kasnije tijekom otplate više ne. Ne sjeća se objašnjenja zašto je kredit bio u toj valuti i ne sjeća se da bi mu itko objašnjavao nešto u vez toga, s tim da on nije pitao, banka je sastavila ugovor koji je vjerojatno pročitao, da nije ekonomist i njemu je bilo bitno da može kupiti taj stan i plaćati ratu. Što se tiče kredita, pokušao je pregovarati da kredit bude u kunama, ali to nije bilo moguće i kada je potpisao kredit shvatio je da će morati plaćati tu ratu koja je navedena i koja je iznosila između 3 ili 4 tisuće kuna. U to vrijeme n ije znao što je valutna klauzula i promjenjiva kamata, nisu uopće pričali o tome da bi se njemu anuitet mijenjao niti je shvatio da se može mijenjati. Tijekom otplate anuitet mu je narastao više nego duplo te da mu je itko rekao da može doći do toga, ne bi sklopio takav ugovor, to ne bi učinio nitko normalan. Iskazao je i da kada je rata počela rasti da je išao u banku prosvjedovati no to nije urodilo plodom, ne sjeća se jesu li mu slali obavijesti iz banke. Također je iskazao da je pristao na konverziju 2016. jer su obećali da će se kredit vratiti na prvotne postavke a to nije bilo točno jer je anuitet i dalje bio daleko od početnog no bio je nešto manji i na to je pristao. Ne sjeća se je li mu objašnjeno što se točno radi s tom konverzijom a u trenutku kada je pristao na tu konverziju, anuitet mu je bio znatno veći od početnog te je predstavljao financijski teret obzirom na njegova primanja iako je mogao i dalje podmirivati redovno osobne potrebe svoje obitelji, predstavljalo mu je teret a glavni motiv zašto je pristupio konverziji je smanjenje mjesečnog anuiteta i da mu je anuitet iznosio toliko koliko je iznosio pred konverziju, obzirom na njegova primanja, misli da ne bih mogao niti dobiti kredit dok je anuitete kredita plaćao osobno, trajnim nalogom.

5. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

6. Podneskom od 15. srpnja 2025. punomoćnik tužitelja je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, isti nije imao primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje, obzirom da je izrađen u cijelosti u skladu s pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji i kojim je utvrđen iznos preplate u visini od 20.473,51 EUR stoga preinačuje tužbeni zahtjev nakon provedbe financijskog vještačenja na što je izričito ovlašten zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu dana 26. studenog 2021., posl.br.Su IV-162/2021.

7. Podneskom od 24. srpnja 2025. punomoćnik tuženika ističe da je tužitelj navedenim podneskom preinačio tužbu na način da je tek sada postavio određeni tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 186. ZPP-a stoga da se tuženik protivi preinaci tužbe a ako bi Naslovni sud preinaku dopustio, tuženik ističe prigovor zastare jer se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija se tužba smatra povučenom. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe da je predmetni nalaz u cijelosti irelevantan za ovaj spor jer je izrađen prema otplatnom planu u CHF, a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog kredita, dakle da je izrađen prema otplatnom planu koji kao takav više ne postoji. Tuženik, zaključno, naglašava da je konverzijom kredita obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita, otplatni plan na kojem se temelji obračun vještaka (sukladno prijedlogu tužitelja) nakon provedbe konverzije više ne postoji, da su sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, da je tužitelj izrijekom pristao na ponuđenu konverziju ugovora, a što nije bio dužan učiniti i da su konverzijom kredita iscrpljene sve pravne pretpostavke za daljnja potraživanja na ime kamata po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom. Navodi i da je VSRH naveo kako konverzija predstavlja novaciju ugovora te da bi tužitelj mogao imati zahtjev po otplatnom planu u CHF samo u slučaju da konverzija nije provedena u skladu sa zakonom, a što u ovom postupku nije slučaj, da je Naslovni sud vezan pravnim shvaćanjem VSRH zauzetom u oglednom postupku kao i da je identičan stav zauzeo i Sud EU u odluci broj C-567/20 kojom je potvrđena valjanost provedene konverzije, a zbog čega tužitelj ne može imati osnovan zahtjev prema tuženiku temeljem otplatnog plana u CHF koji je izmijenjen kao da nikada nije niti postojao. Nadalje, ukoliko bi Naslovni sud smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan, tuženik smatra da bi u obzir trebao uzeti izračune u kojem su sadržani i manje plaćeni iznosi, a ustraje i u procesnopravnom prigovoru istaknutom radi prebijanja u odgovoru na tužbu koji uređuje na način da usklađuje tijek zatezne kamate sukladno promjeni odredbe čl. 29. ZOO.

8. Među strankama je nesporno da je tuženik kao kreditor sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu broj 069-50-3706866 od 30. rujna 2006. kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit sa flexi otplatom u suradnji sa Graditeljima - bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i da je točkom 2. ugovoreno da se na kredit korisnik obvezuje platiti Banci kamatu od 3,95% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora kao i da je točkom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Također nije sporno da je tuženik kao kreditor sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 15. veljače 2016. kojim je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 172.856,19 EUR.

8.1. Među strankama je sporna mjesna nadležnost ovoga suda, da li je tužba potpuna, tužiteljev status potrošača, osnova i visina tužbenog zahtjeva, pravni interes tužitelja, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja, zastara potraživanja te osnovanost prigovora radi prebijanja.

9. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

10. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

11. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

12. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

14. Sukladno odredbama članka 214. st. 1. do 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze kao i da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

14.1. Nadalje, odredbom članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom članka 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

14.2. Nadalje, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

15. Člankom 270. st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

15.1. Nadalje, člankom 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15.2. Člankom 323. st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne odlučuje dok je člankom 324. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bitan ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen kao i da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Nadalje, člankom 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Odredbom člankom 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Člankom 19. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19. Čl. 1111. st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

20. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

21. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502. c. ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena ugovorene valutne klauzule u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Tužitelj je kao potrošač od tuženice kao financijske institucije jasno obaviješten a na što je i pristao a to su iznos kredita koji mu je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine mjesečne obveze kako je navedena u ugovoru, početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita uz mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja kao i činjenici da je kamatna stopa određena kao promjenjiva ali ne i takvih promjena koje dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna iz razloga jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Dakle, navedena odredba je protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenoj odredbi unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

22. Naknadno su stranke sklopile Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 15. veljače 2016. pregledom kojeg je utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 172.856,19 EUR dok je uvidom u dopis o provedenoj konverziji i otplatni plan utvrđeno da je tuženik obavijestio tužitelja da neotplaćena glavnica na dan 25.veljače 2016. iznosi 171.347,02 EUR i da pretplata iz konverzije iznosi 9.240,37 HRK a koji iznos će se koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta/obroka dok se otplatni plan odnosi na razdoblje od 29. veljače 2016. do 31. listopada 2036. Iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu proizlazi da isti mijenja dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu na način da je potrošaču predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu dok sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), a kako je određeno čl. 13. Dodatka broj Konv-01/2016 Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 15. veljače 2016. Dakle, neovisno o provedenoj konverziji tužitelj i nadalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer kako to proizlazi iz odluke VSRH posl.br. Rev-2868/2018 od 12. 02.20219. sklapanjem aneksa nije u cijelosti podmiren dug jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestaje osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Nadalje, Sud EU je u presudu C-118/17 od 14.03.2019. dajući na odgovor o pitanjima o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Stoga, nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR dok se Aneksom ugovora o kreditu ne rješava pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR i odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2868/2018. Tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug, a rad i čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualno pravo za koje smatra da joj pripadaju dok iz sadržaja Dodataka Ugovora o kreditu proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice. Dakle, sklapanjem Dodataka kojim je izvršena konverzija kredita nije došlo do potpunog obeštećenja i sklapanje Dodataka ne znači da su stranke riješile pitanje ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je tim riješeno pitanje ništetnosti utuženih odredbi iz Ugovora o kreditu, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, okolnost da su stranke sklopile Dodatak i utvrdile iznos preplate ne upućuje na zaključak da bi provedenom konverzijom tužitelju bio vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovorenih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početnoj ugovornoj, kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženik stekao bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu, no isti nije, niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženiku po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, dakle, sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

23. Iz tumačenja Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

24. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić.

24.1. U nalazu i mišljenju vještakinje od 18. lipnja 2025. proizlazi da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 154.257,66 HRK, odnosno 20.473,51 EUR (tab. 3) dok negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 4.125,25 HRK ili 547,53 EUR (tab. 3) dok zatezne kamate na pretplatu tečaja od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 6.202,86 EUR (tab. 5) i ukupan iznos pretplate tečaja i zateznih kamata na pretplatu tečaja iznose 26.676,37 EUR. Nadalje, da preplata u konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 542,54 EUR odnosno 4.140,74 HRK, odnosno 549,57 EUR po fiksnom tečaju konverzije a ukupna preplata tečaja, te zateznih kamata na pretplate tečaja iznosi 26.676,37 EUR, što je za 26.126,80 EUR više od preplate u konverziji (tab.5) kao i da je prema dokumentaciji u spisu konverzija provedena u skladu sa Zakonom ZPK (NN 102/15).

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode.

26. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužitelja koji je iskazao da mu je predmetni kredit prvi kredit u životu te mu je trebao da riješi stambeno pitanje jer se oženio i dobio dijete i da je kredit tražio u ovoj banci jer je stan koji je želio kupiti bio stan koji je gradio investitor kojega je financirala predmetna banka pa su ga uputili da kredit traži u toj banci i kada je došao u banku htio je kredit u kunama no to mu je odbijeno te mu je ponuđen samo kredit u CHF-u a da je njemu bilo bitno da mu je rata prihvatljiva i da mu je bila prihvatljiva po toj njihovoj ponudi u tom trenutku, a kasnije tijekom otplate više ne, da je banka sastavila ugovor koji je vjerojatno pročitao, da nije ekonomist i njemu je bilo bitno da može kupiti taj stan i plaćati ratu, da je pokušao pregovarati da kredit bude u kunama, ali to nije bilo moguće i kada je potpisao kredit shvatio je da će morati plaćati tu ratu koja je navedena i koja je iznosila između 3 ili 4 tisuće kuna , da u to vrijeme nije znao što je valutna klauzula i promjenjiva kamata, da nisu uopće pričali o tome da bi se njemu anuitet mijenjao niti je shvatio da se može mijenjati kao i da je tijekom otplate anuitet narastao više nego duplo te da mu je itko rekao da može doći do toga, ne bi sklopio takav ugovor jer to ne bi učinio nitko normalan kao i da je kada je rata počela rasti da išao u banku prosvjedovati no to nije urodilo plodom , ne sjeća se jesu li mu slali obavijesti iz banke a da je pristao na konverziju 2016. jer su obećali da će se kredit vratiti na prvotne postavke a to nije bilo točno jer je anuitet i dalje bio daleko od početnog no bio je nešto manji i na to je pristao, da se ne sjeća je li mu objašnjeno što se točno radi s tom konverzijom a u trenutku kada je pristao na tu konverziju, anuitet mu je bio znatno veći od početnog te je predstavljao financijski teret obzirom na njegova primanja iako je mogao i dalje podmirivati redovno osobne potrebe svoje obitelji, predstavljalo mu je teret a glavni motiv zašto je pristupio konverziji je smanjenje mjesečnog anuiteta i da mu je anuitet iznosio toliko koliko je iznosio pred konverziju, obzirom na njegova primanja, misli da ne bih mogao niti dobiti kredit dok je anuitete kredita plaćao osobno, trajnim nalogom, zaključak je ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklapnja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 . ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima dakle u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također, sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazio potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR dok se Aneksom ugovora o kreditu nije rješavalo pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR i odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, dakle, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualno pravo za koje smatra da mu pripada dok iz sadržaja Dodataka Ugovora o kreditu proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice kao i da sklapanjem Dodataka kojim je izvršena konverzija kredita nije došlo do potpunog obeštećenja i sklapanje Dodataka ne znači da su stranke riješile pitanje ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je tim riješeno pitanje ništetnosti utuženih odredbi iz Ugovora o kreditu, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule a okolnost da su stranke sklopile Dodatke i utvrdile iznos preplate ne upućuje na zaključak da bi provedenom konverzijom tužitelju bio vraćen iznos kao razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

27. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st. 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovora o kreditu broj 069-50-3706866 od 30. rujna 2006. kojim je u čl. 13. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora a što je u trenutku podnošenja predmetne tužbe nesporno sud u Zagrebu, međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno prigovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor sklapa u Dubrovniku odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njegovog prebivališta, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj mora putovati pred sud u Zagrebu što mu obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove. Slijedom navedenog, ocjenjeno je da je ovaj sud nadležan za suđenje u ovom sporu i to temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Slijedom navedenog, a uzimajući u obz ir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 12. lipnja 2023. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

29. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u predmetnom ugovoru o kreditu ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 3. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP) koji je u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora iz koje proizlazi da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti dok je Trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Iz sadržaja samog ugovora proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, dok iz činjenice da je namjena kredita navedena kao stambeni kredit, jasno je da je tužitelj isti sklopio za osobne potrebe, obzirom da i sam iskazuje da je kredit korišten za kupnju stana za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji, uz činjenicu da je na tuženika upućen od strane prodavatelja koji je financirao investitora koji je gradio zgradu u kojoj se nalazio predmetni stan. Prigovor tuženika da sam iznos kredita isključuje tretiranje istog kao potrošačkog ugovora nije osnovan jer Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje u tekstu: ZPK), pa time niti odredba čl. 3. st. 1. istog, a koje propisuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.722,81 eura, uopće nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, uz činjenicu da isti kao takav svakako ne isključuje odredbe ZZP-a kao općeg propisa koji uređuje prava potrošača. Nadalje, činjenica da je kasniji zakon i to kao lex specialis isključio svoju primjenu na ugovore o kreditu preko navedenog iznosa, ne pretpostavlja da je isključio primjenu drugih propisa, konkretno ZZP-a, uz već spomenutu činjenicu da ZPK nije niti bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dok je u odnosu na kasniju konverziju ugovora o kreditu, upravo čl. 19.a st. 4. istog izričito propisano da se odredbe o konverziji primjenjuju i na kredite u iznosu većom od milijun kuna odnosno 132.722,81 eura te je slijedom navedenog, zaključak ovog suda da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor koji su sklopili tužitelj kao potrošač i tuženik kao trgovac.

30. U odnosu na prigovor tuženika o preinaci tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja te nije promijenjena niti činjenična niti pravna osnova koja je navedena u tužbi pa je takav prigovor preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, a koji je stavio tuženik, u cijelosti neosnovan.

31. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, za to ne postoji odgovornost potrošača odnosno tužitelja jer tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača jer isti nije potrošač nego financijska institucija i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takvih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom a posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

32. Obzirom je tijekom postupka utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu ništetne pa je primjenom odredbe čl.322. 1. ZOO -a i čl. 1111. ZOO-a zahtjev tužitelja osnovan, stoga je odlučeno kao u točkama I., II., III., IV., V. i V.a. izreke presude.

33. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO -a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu čime su sva ranija potraživanja po kreditu i to nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope dospjela s danom konverzije kredita, stoga je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ovih odredbi, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana obračuna konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO -a dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO-a).

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).

35. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe i za sastav podnesaka od 22. prosinca 2023. i 15. srpnja 2025., te za zastupanje na ročištima 22.ožujka 2024., 16. listopada 2024., 29. siječnja 2026. i 17. ožujka 2026. u iznosu od po 500,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sve uvećano za PDV 25% što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV -a iznosi ukupno 4.375,00 EUR i tome valja dodati 500,00 EUR kuna plaćenih za vještačenje što iznosi ukupno 5.000,00 EUR.

U Dubrovniku 30. travnja 2026.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika