Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P -159/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović, iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 17. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 30. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao slijedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. da isplati tužitelju JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.561,05 eura po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31.12.2007. god., od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023.god. do 29.12.2023.god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to kako slijedi:
- 9,44 eur od 30.09.2007. god. do isplate
- 9,43 eur od 31.10.2007. god. do isplate
- 9,43 eur od 30.11.2007. god. do isplate
- 9,43 eur od 31.12.2007. god. do isplate
- 9,42 eur od 31.01.2008. god. do isplate
- 9,42 eur od 29.02.2008. god. do isplate
- 35,55 eur od 31.03.2008. god. do isplate
- 35,54 eur od 30.04.2008. god. do isplate
- 35,52 eur od 31.05.2008. god. do isplate
- 35,50 eur od 30.06.2008. god. do isplate
- 35,48 eur od 31 .07.2008. god. do isplate
- 35,47 eur od 31.08.2008. god. do isplate
- 35,45 eur od 30.09.2008. god. do isplate
- 55,72 eur od 31.10.2008. god. do isplate
- 55,68 eur od 30.11.2008. god. do isplate
- 55,67 eur od 31.12.2008. god. do isplate
- 55,64 eur od 31.01.2009. god. do isplate
- 55,61 eur od 28.02.2009. god. do isplate
- 55,58 eur od 31.03.2009. god. do isplate
- 55,56 eur od 30.04.2009. god. do isplate
- 55,53 eur od 31.05.2009. god. do isplate
- 55,49 eur od 30.06.2009. god. do isplate
- 55,47 eur od 31.07.2009. god. do isplate
- 55,44 eur od 31.08.2009. god. do isplate
- 55,41 eur od 30.09.2009. god. do isplate
- 55,37 eur od 31.10.2009. god. do isplate
- 55,34 eur od 30.11.2009. god. do isplate
- 55,31 eur od 31.12.2009. god. do isplate
- 55,28 eur od 31.01.2010. god. do isplate
- 55,23 eur od 28.02.2010. god. do isplate
- 55,20 eur od 31.03.2010. god. do isplate
- 55,17 eur od 30.04.2010. god. do isplate
- 55,13 eur od 31.05.2010. god. do isplate
- 55,09 eur od 30.06.2010. god. do isplate
- 55,06 eur od 31.07.2010. god. do isplate
- 55,01 eur od 31.08.2010. god. do isplate
- 54,97 eur od 30.09.2010. god. do isplate
- 54,93 eur od 31.10.2010. god. do isplate
- 54,89 eur od 30.11.2010. god. do isplate
- 46,07 eur od 31.12.2010. god. do isplate
- 46,03 eur od 31.01.2011. god. do isplate
- 45,99 eur od 28.02.2011. god. do isplate
- 45,95 eur od 31.03.2011. god. do isplate
- 45,91 eur od 30.04.2011. god. do isplate
- 45,87 eur od 31.05.2011. god. do isplate
- 45,83 eur od 30.06.2011. god. do isplate
- 45,79 eur od 31.07.2011. god. do isplate
- 40,02 eur od 31.08.2012. god. do isplate
- 41,18 eur od 31.03.2013. god. do isplate
- 41,13 eur od 30.04.2013. god. do isplate
- 41,09 eur od 31.05.2013. god. do isplate
- 41,04 eur od 30.06.2013. god. do isplate
- 41,00 eur od 31.07.2013. god. do isplate
- 40,96 eur od 31.08.2013. god. do isplate
- 40,91 eur od 30.09.2013. god. do isplate
- 40,85 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 40,81 eur od 30.11.2013. god. do isplate
- 40,76 eur od 31.12.2013. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao slijedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., da u roku od 15 dana, isplati tužitelju JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 3.960,77 eur sa zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31.12.2007 . god, od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023.god. do 29.12.2023.god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to kako slijedi:
- 0,01 eur od 30.11.2005. god. do isplate
- 4,74 eur od 31.10.2008. god. do isplate
- 9,24 eur od 31.12.2008. god. do isplate
- 12,49 eur od 31.01.2009. god. do isplate
- 13,96 eur od 28.02.2009. god. do isplate
- 9,92 eur od 31.03.2009. god. do isplate
- 10,68 eur od 30.04.2009. god. do isplate
- 4,50 eur od 31.05.2009. god. do isplate
- 1,16 eur od 31.07.2009. god. do isplate
- 3,56 eur od 31.08.2009. god. do isplate
- 3,35 eur od 30.09.2009. god. do isplate
- 0,92 eur od 31.10.2009. god. do isplate
- 5,47 eur od 30.11.2009. god. do isplate
- 9,13 eur od 31.12.2009. god. do isplate
- 14,32 eur od 31.01.2010. god. do isplate
- 13,13 eur od 28.02.2010. god. do isplate
- 20,19 eur od 31.03.2010. god. do isplate
- 18,85 eur od 30.04.2010. god. do isplate
- 21,44 eur od 31.05.2010. god. do isplate
- 44,01 eur od 30.06.2010. god. do isplate
- 39,37 eur od 31.07.2010. god. do isplate
- 53,56 eur od 31.08.2010. god. do isplate
- 48,66 eur od 30.09.2010. god. do isplate
- 40,77 eur od 31.10.2010. god. do isplate
- 57,41 eur od 30.11.2010. god. do isplate
- 77,08 eur od 31.12.2010. god. do isplate
- 62,37 eur od 31.01.2011. god. do isplate
- 68,04 eur od 28.02.2011. god. do isplate
- 61,47 eur od 31.03.2011. god. do isplate
- 62,67 eur od 30.04.2011. god. do isplate
- 90,45 eur od 31.05.2011. god. do isplate
- 93,16 eur od 30.06.2011. god. do isplate
- 116,37 eur od 31.07.2011. god. do isplate
- 98,98 eur od 31.08.2012. god. do isplate
- 102,28 eur od 31.03.2013. god. do isplate
- 98,97 eur od 30.04.2013. god. do isplate
- 88,68 eur od 31.05.2013. god. do isplate
- 88,41 eur od 30.06.2013. god. do isplate
- 90,94 eur od 31.07.2013. god. do isplate
- 95,00 eur od 31.08.2013. god. do isplate
- 100,61 eur od 30.09.2013. god. do isplate
- 97,71 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 99,77 eur od 30.11.2013. god. do isplate
- 102,09 eur od 31.12.2013. god. do isplate
- 81,78 eur od 31.01.2014. god. do isplate
- 84,19 eur od 28.02.2014. god. do isplate
- 83,40 eur od 31.03.2014. god. do isplate
- 80,73 eur od 30.04.2014. god. do isplate
- 79,87 eur od 31.05.2014. god. do isplate
- 80,26 eur od 30.06.2014. god. do isplate
- 83,29 eur od 31.07.2014. god. do isplate
- 85,84 eur od 31.08.2014. god. do isplate
- 85,32 eur od 30.09.2014. god. do isplate
- 87,53 eur od 31.10.2014. god. do isplate
- 89,02 eur od 30.11.2014. god. do isplate
- 88,14 eur od 31.12.2014. god. do isplate
- 88,39 eur od 31.01.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 28.02.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 31.03.2015. god. do isplate
- 88,3 eur od 30.04.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 31.05.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 30.06.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 31.07.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 31.08.2015. god. do isplate
- 88,39 eur od 30.09.2015. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao slijedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., da u roku od 15 dana, isplati tužitelju JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015.g. i to u iznosu od 3.591,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023.god. do 29.12.2023.god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju JB naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.978,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 30. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj JB podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., kao pravnog sljednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako mu je Ugovorom o kreditu broj: 406-48/2005, sklopljenim dana 31. ožujka 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, odobren kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate. Ugovorena je redovna kamata od 5,25% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu, prednik tuženika je jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13 od 13. 06.2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i ovdje prednika tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u toč. II izreke u kojoj je utvrđeno da je prednik tuženika, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Takav pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015.g.. Naime, prednik tuženika je potpuno izostavio utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita, ovdje tužitelja) na cijenu što je protivno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena. Cijena kao bitan element ugovora o kreditu, u konkretnom slučaj u ovisi o visini glavnice te o visini kamatne stope koju određuje banka kao vjerovnik pa je cijena neizvjesna. U ugovoru o kreditu se ne navodi način utvrđivanja kamatne stope već se samo navodi da će je prednik tuženika jednostrano utvrđivati svojim odlukama. U takvoj situaciji tužitelju nisu bili poznati ni parametri koje će banka uzeti u obzir kao niti metoda kojom će se kamata utvrđivati. Isto tako je utvrđeno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije banka potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Naime, prednik tuženika nije obavijestio tužitelja da HNB ne štiti kn u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997.g. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja eurozone. Prednik tuženika kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita je morao znati sve te negativne učinke, ali je usprkos tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uslijed čijeg kumu lativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, te je time prednik tuženika sav rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502. C propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dakle u konkretnom slučaju čl. 6. Ugovora o kreditu kao i ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak te ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323 . Zakona o obveznim odnosima. Dana 25.01.2016.g. tužitelj i prednik tuženika su sklopili Aneks Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud RH u Odluci broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g. Prema stavu Vrhovnog suda RH korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ni štetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Prednik tuženika je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015.g., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Nadalje, Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14.03.2019. g. (predmet RB protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovore na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/ EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom ima smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Prema tome, uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata razlike u valutnom tečaju. Osim navedenoga iz Aneksa Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 25.01.2016.g. proizlazi da je prednik tuženika utvrdio da na dan 30.09.2015.g. nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 42.407,63 EUR. Tužitelju je utvrđen manjak na dan 30.09.2015.g. u iznosu od 2.750,72 EUR. Međutim, kada se usporede podaci iz početnog otplatnog plana proizlazi da nedospjeli iznos glavnice CHF kredita uz primjenu početne kamatne stope i početnog tečaja na dan 30.09.2015.g. tužitelju na ime navedene razlike pripada iznos koji će tužitelj specificirati nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tuženik, kao pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tužitelj je tuženiku predao zahtjev za dostavu podataka i to: ugovora o kreditu i svih aneksa ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, otplatnog plana s promjenama kamatne stope, predmet prometa za klijenta, specifikaciju uplata, obavijest o provedenoj konverziji. Dana 19.04.2019.g. tuženik je odbio zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije iako se radi o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužitelju, ali to ne želi. Tužitelj je uslijed postupanja prednika tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene tj. u visini od 5,25% godišnje. Isto tako je tužitelj s obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. S obzirom na navedeno, tužitelj sukladno čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku, predlaže da naslovni sud nakon provedenog postupka udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Addiko Bank d.d. osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014), a iz razloga kako slijedi. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi niš tetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojed inih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužite lja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-1-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u odgovor Addiko Bank d.d. (str. 10 spisa), prigovor tužitelja (str. 11 spisa), ugovor o kreditu (str. 12 -20 spisa), aneks broj 1 uz ugovor o kreditu (str. 21-25 spisa), otplatni plan (str. 27-30, 36-39, 45-48, 92- 95, 216-219, 221-224, 228-231, 233-240 spisa), aneks broj 2 uz ugovor o kreditu (str. 31-34 spisa), obavijesti (str. 26 i 35, 44 spisa), aneks broj 3 uz ugovor o kreditu (str. 40-43 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (str. 49-53 spisa), izračun konverzije (str. 58- 59 spisa), specifikaciju uplata ( str. 84-89 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (str. 90-91 spisa), zahtjev za kredit (str. 96 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (str. 213-215 , 220, 225-227, 232 spisa),nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje UB (str. 263-276 spisa) te su saslušani vještak UB, svjedokinja TB (str. 347-350 spisa) i tužitelj JB (str. 430 i 431 spisa).
4. Tužitelj JB u svom je iskazu naveo kako je 2005. godine pokušao riješiti svoje stambeno pitanje, a što nije mogao bez podizanja kredita. Obzirom na svoja tadašnja primanja imao je uvjete za podizanje kredita samo u valuti CHF, a Hypo banka je imala najpovoljnije uvjete. Prema njihovom standardiziranom ugovoru ponudili su mu kredit u iznosu od 75.000,00 CHF na rok od 25 godina, a koji je kredit, s obzirom na svoja primanja, mogao otplaćivati. Otplaćivao je tako osam godina dok nije došlo do velikog porasta tečaja CHF i kamata 2013. godine. Rata spornog kredita porasla mu je gotovo dvostruko, od početnih 1.680,00 kuna na 3.300,00 kuna. I tako više nije mogao servisirati svoje kreditne obveze. Stoga je 2015. godine morao prihvatiti ponuditi konverzije spornog kredita. Tada je banka utvrdila da mu je glavnica neotplaćenog dijela kredita, nakon 10 godina otplate istog, bila veća nego što je bila u početku kada je ugovor sklopljen. Tako nije mogao gotovo nikada otplatiti sporni kredit. Morao je podići drugi kredit u Zagrebačkoj banci u kunama kako bi otplatio sporni kredit u cijelosti, a što je bilo 2015. godine. Ovaj kredit u Zagrebačkoj banci još uvijek otplaćuje i ima pet godina još za otplaćivati. Sporni kredit je bio stambeni i iskorišten je za kupnju nekretnine u kojoj danas živi i na kojoj ima prijavljeno prebivalište. U vrijeme sklapanja ugovora o spornom kreditu nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Supruga je bila sudužnik na spornom ugovoru o kreditu, tako da su isti kredit zajedno vraćali. Prilikom sklapanja spornog ugovora službenici banke nisu ga upozorili na mogućnost porasta tečaja valute CHF, dapače službenica ga je uvjeravala kako se radi o najstabilnijoj valuti koja se nije mijenjala zadnjih 20 godina. Također ga nitko nije upozorio da HNB ne štiti kunu u odnosu na valutu CHF kao što je to s drugim valutama. Bilo mu je važno da udovoljava uvjetima za dobivanje kredita, a tim više što ga je službenica uvjerila da se radi o stabilnoj valuti. Nije ga također nitko upozorio po kojim parametrima se mijenja kamatna stopa. Kredit mu je u trenutku sklapanja ugovora bio prihvatljiv, a radi se o stručnim stvarima u koje se ne razumije.
5. Svjedokinja TB iskazala je kako je od 2003. do 2009. godine radila kao kreditni referent na obradi stambenih kredita i poznato joj je kako su odobravani krediti za tu namjenu. U to vrijeme su bili u ponudi krediti u CHF i u EUR, s tim da je kamatna stopa za CHF bila manja u odnosu na EUR. Isti su bili instrumenti osiguranja za jedan i drugi kredit i što se gledala kreditna sposobnost. Samo je kamata bila manja kod CHF. Tužitelj joj je poznat kao klijent banke i sjeća se tužitelja kada je bio zbog tog kredita i ne zna da li je ona direktno s njim komunicirala. U to vrijeme kreditna sposobnost se procjenjivala za stambeni kredit na temelju plaće i obustava koje je klijent imao, imao sudužnike i jamce i hipoteku na nekretnini za visinu kredita. Vrste kredita od EUR i CHF stranka je odabirala sama i nakon što su mu izložili njegovu kreditnu sposobnost. Klijentu se prezentira određeni iznos kredita i jedna i druga varijanta i onda klijent sam odlučuje koja mu je povoljnija. Što se tiče visine kamatne stope ona je bila određena od strane banke s tim da je bilo razl ike u odnosu na stambene kredite, gdje klijent radi, da li prebacuje primanja kod nas i tu je bila propisana kamatna stopa za pojedine kategorije. Za CHF nije bilo varijante da bi klijent mogao utjecati na visinu kamatne stope, a za EUR su imali mogućnost da nakon 5 godina, ako je imao fiksnu kamatnu stopu, mogao birati da li želi ponovno fiksnu stopu ili promjenjivu. Promjena kamatne stope je bila propisana njihovim općim aktima i imali su tipizirane formulare sa svim izračunima koji su se odnosili na tu vrstu kredita. Nisu znali kako će se kamatna stopa mijenjati ali su klijenta upozoravali da promjenjiva kamatna stopa može biti manja ili veća i to zbog uvjeta na tržištu, a nisu znali koji su to parametri i to se radi na višim nivoima koji n jima nisu prezentirani. Što se tiče promjene vrijednosti valute CHF to je poznato da valuta može mijenjati tečaj, te je 2005. krenulo kreditiranje u CHF, što nije ranije bilo uobičajeno inače na hrvatskom tržištu, što joj je poznato jer je ranije radila u Sisačkoj banci. 2005.g. tečaj je bio oko 5 kn za 1 CHF i u prvo vrijeme do 2008. čak je i padao na 4,20 ili 4,30 , da bi u krizi 2008.g. počeo naglo rasti. Kod promjene visine anuiteta su klijente obavještavali putem pošte i označavali promjenu nastalu zbog tečaja ili promjenu zbog promjene kamatne stope. Klijenti su mogli doći tražiti promjenu uvjeta kreditiranja, a to bi onda značilo da bi došlo do refinanciranja, što bi značilo da se zatvori ovaj kredit i otvori novi kredit po povoljnijim uvjetima u novoj valuti i to nije bilo povoljno za stranke zbog kunske protuvrijednosti glavnice. Što se tiče postojećih kredita uopće nije bilo zahtjeva da bi se on u bilo kojoj točci ugovora mijenjali, primjerice na visinu kamatne stope, a valuta je bila zadana. Klijenti nisu iskazivali interes za neku promjenu postojećih ugovora iako su neki ljudi dolazili zbog povećanja rate i oni su im objasnili zašto je do toga došlo i misli da je najviše došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja. Nisu pozivali stranke prije nego što je došlo do obavijesti o promjeni kamatne stope radi dogovora, oni iz poslovnice nisu mogli utjecati na promjenu kamatne stope da bi mogli o njoj pregovarati. Moglo je doći do promjene ugovornih uvjeta ako je to klijent zaht ijevao, a komisija banke je procjenjivala da li je to prihvatljivo ili nije, a ovisno o statusu klijenta, ali to nije bio uobičajen postupak i nije bio čest, a radi se o fizičkim osobama. Radilo se o špranci, obrascu koji je izdala banka za sklapanje ugovora. Nisu bili upoznati da će rasti tečaj CHF, a niti su znali na koji način bi taj rast mogao i zašto doći jer se radi o globalnom tržištu novca, te da su kao djelatnici banke išli na edukacije, te nisu bili upoznati sa Studijom Međunarodnog monetarnog fonda iz 1997. u kojem se upozoravalo na rast tečaja nakon ulaska u euro zonu. HNB kontrolira rad banaka u RH i proizvode banaka i HNB je dozvolio ovakav način kreditiranja i nije bio u suprotnostima HNB-a.
6. Podneskom od 6. svibnja 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude.
7. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 406-48/2005 od dana 31. ožujka 2005. utvrđeno je da je kreditor odobrio stambeni kredit korisniku kredita u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće i refinanciranja kredita (čl. 2. Ugovora), zatim, da je ugovoreno je trajanje kredita do 30. travnja 2030., a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima te je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 449,44 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, počevši od 31.05.2005. (čl. 3. Ugovora), da je ugovorena kamatna stopa od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora) koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (čl. 6. Ugovora).
9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14 -2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P - 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
10. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
11. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
12. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P -1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 3. i čl. 6. spornog ugovora o kreditu, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
13. Utoliko što je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,25 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
14. U odnosu na odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu od 31.03.2005., broj ugovora 406-48/2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da je Banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, za zaključiti je da se radi radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
15. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita njegov prednik na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
16. U odnosu na navedene odredbe spornog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja Sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
17. Iz iskaza tužitelja, a što je potvrdila i saslušana svjedokinja TB, jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
18. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
19. Dakle, temeljem svega navedenog, Sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu od 31.03.2005., broj ugovora 406-48/2005, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
20. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
21. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji UB koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 5. siječnja 2021. navela kako razlika između kamate koja bi se plaćala temeljem početnog otplatnog plana i one koja je stvarno plaćena kroz utuženo razdoblje otplate kredita, od 30.09.2007. do 31.12.2013. godine, ukupno iznosi 4.033,98 CHF, odnosno 19.296,24 kuna. Razlika više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane dospijeća pojedinih anuiteta, u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, a ukupno u razdoblju otplate kredita od 30.11.2005. do 30.09.2015. godine, ta razlika na štetu tužitelja iznosi 29.842,09 kuna. Nedospjela glavnica kredita ugovorenog uz valutnu klauzulu u CHF prema početnom otplatnom planu, na dan konverzije iznosi 62.065,74 CHF, te uz početno ugovoreni tečaj za CHF (važeći na dan isplate kredita), protuvrijednost u kunama iste nedospjele glavnice iznosi 296.887,37 kuna. U izračunu konverzije, banka je utvrdila nedospjelu glavnicu na dan konverzije u iznosu od 42.407,63 EUR, protuvrijednost u kunama 323.944,76 kune. Razlika u tako izračunatim glavnicama, na štetu tužitelja, iznosi 27.057,39 kuna. Sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR.
22. Saslušana vještakinja UB ističe da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, a u odnosu na navode tuženika iz podneska od 7. svibnja 2021. na str. 5, točka 7.1., navodi da su sve uplate priznate u izračunu konverzije, što ne znači da je tužitelj namiren u cijelosti u svom potraživanju s osnova preplate kamate, razlike tečaja, a uzimajući u obzir da se radilo o odredbama ugovora koje su mijenjane jednostrano, a valuta također s rizikom koji je prema stajalištu sudske prakse utvrđen nepoštenim. U odnosu na činjenicu da je provedena konverzija iskazuje da bi tužitelj pod uvjetom ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u otplati kredita do 30. rujna 2015. s potrebnom uplatom od 234.172,58 kn došao do nedospjele glavnice u iznosu od 296.887,37 kn, pa na realizirani način uz uplatu većeg stvarnog iznosa od 267.275,31 kn došao je do nedospjele glavnice u iznosu od 323.944,76 kn koliko mu je priznato konverzijom. Taj iznos preplaćenih sredstava mu konverzijom nije vraćen. Konverzijom je samo ustanovljena nova glavnica izražena u EUR s tim da niti ona nije dovoljno smanjena. Tužitelj je podigao kredit i da mu je isplaćena glavnica od 75.000,00 CHF odnosno 358.717,52 kn da bi nakon gotovo 10 godina otplate kredita na dan konverzije glavnica iznosila 435.773,35 kn, a to je protuvrijednost od 62.331,74 CHF. U odnosu na navode tuženika vezano za manjak zbog manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet izradila je tablice 5 i 6, te isti nije valoriziran i posebno su iskazane pozitivne, a posebno negativne razlike, a za konačni izračun je uzela u obzir damo pozitivne razlike. Kamatna stopa od 3,23% koja je bila od 1. siječnja 2014. je zakonska redovna kamata preko koje nije mogla biti ugovorena veća kamata za ovu vrstu kredita.
23. Tuženik je na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje uložio prigovor navodeći kako osporava da se izračun vještakinje o navodno nastaloj preplati po osnovu promjenjive kamatne stope i tečaja u CHF uzme u obzir kao dokaz visine tražbine tužitelja. Ističe prigovore na nalaz i mišljenje koji su pravne prirode.
24. Točno je da su dana 25. siječnja 2016. tužitelj i prednik tuženika sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 406-48/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima ko je propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje UB, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren. Također je Sud utvrdio da je razlika po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 406-48/2005. Vještakinja je u svojim izračunima uzela u obzir Aneks uz Ugovor o kreditu broj 406- 48/2005, kojim je utvrđena neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. u iznosu 62.065,74 CHF, te uz početno ugovoreni tečaj za CHF (važeći na dan isplate kredita), protuvrijednost u kunama iste nedospjele glavnice iznosi 296.887,37 kuna. Razlika u tako izračunatim glavnicama, na štetu tužitelja, iznosi 27.057,39 kuna. Slijedom navedenog, nije točan navod tuženika kako je tužitelj sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 406-48/2005 obeštećen s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužitelju nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.
25. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen ukupan iznos utužene tečajne razlike i razlike po osnovi promjene kamate, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje UB, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje i zahtjevu tužitelja.
26. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 11. lipnja 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odnosno stoga što je tužitelj u sporu usp io cijelosti tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.st.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 09.01.2020., 21.10.2020., 13.05.2021., 17.02.2026. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr.9. st.1. Tarife), za sastav 3 podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr.8.st.1. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 199,08 eura i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 179,18 eura. Stoga je ukupni trošak tužiteljice 1.978,26 eura.
U Petrinji, 30. travnja 2026.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužitelj po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska
2.Tuženik po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović, iz Zagreba
