Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-17/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Grubeša, odvjetniku iz Osijeka, protiv 1. tuženika Vodovod- Osijek d.o.o. Osijek, Poljski put 1, OIB: 43654507669 i 2. tuženice MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ani Šutalo, odvjetnici iz Valpova, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pr-49/2025-8 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pr-49/2025-8 od 19. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod st. I., II. i dijelu pod st. III. izreke kojim je naloženo tuženicima da solidarno naknade tužiteljici trošak parničnog postupak u iznosu od 2.596,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i u tome se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast za vrijeme rada kod Vodovod-Osijek d.o.o. Osijek, Poljski put 1, OIB: 43654507669 (pravnom sljedniku Miholjačkog vodovoda d.o.o. iz [adresa]) i to uznemiravanjem, vrijeđanjem i ponižavanjem od strane nadređene MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (st. I. izreke), naloženo je 1. i 2. tuženicima da solidarno isplate tužiteljici iznos od 10.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke) te je naloženo tuženicima da solidarno tužiteljici naknade parnični trošak u iznosu od 2.596,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.357,31 EUR odbijena (st. III. izreke).
2. Tuženik žalbom i dopunom žalbe pobija navedenu presudu, pod st. I., II. i dijelu pod st. III. izreke kojim nije uspio u sporu, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).
3. Žalba je osnovana.
4. Prvostupanjski je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuju tuženici u žalbi jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naime, presuda ne sadrži konkretne razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na razloge za mobbing koje tužiteljica iznosi u tužbi, a to su da ju je 2. tuženica učestalo vrijeđala pred drugim zaposlenicima, opstruirala u potrazi za novim zaposlenjem, zabranjivala drugim zaposlenicima da komuniciraju s njom, onemogućavala korištenja radne opreme i prostorija, zabranjivala dodatne edukacije, onemogućavala korištenje slobodnih dana neosnovanim zahtjevima za odrađivanje prekovremenih sati, davala radne naloge koje objektivno nije moguće izvršiti ili su nedopušteni, odbijala pružiti zaštitu od nasilja koje su vršili drugi zaposlenici nad njom lažnim optužbama na njen teret, odbijala isplatiti naknade za prekovremene sate, prisiljavala je na potpisivanje ugovora o radu od 30. kolovoza 2019., stavljala ju u neravnopravan položaj spram drugih zaposlenika (npr. novčana nagrada), učestalo je vrijeđala govoreći joj da je „slabo maštovita“ da je „nesposobna raditi poslove voditeljice“ i sl., koristila se svim mogućim alatima kako bi ju ponizila pa ju je tako vrlo često lažno okrivljavala za pojedine radnje (npr. da je ona kriva za kvar aparata za analizu, da nije na radnom mjestu i da ne obavlja ugovorene poslove i sl.), onemogućavala joj pohađanje seminara te je pojedine informacije koje joj mogu koristiti u poslu sakrivala od nje kako bi joj otežala rad te ju dovela pred otkaz ugovora o radu.
5. Razlozi o odlučnim činjenicama su izostali jer je prvostupanjski sud primijenio pogrešnu odredbu Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR), zbog čega je pogrešno zaključio da je na tužiteljici bilo da učini vjerojatnim postojanje uznemiravanja, a da je na tuženicima bio teret dokaza da takvog uznemiravanja nije bilo. Ovo stoga, jer je čl. 135. st. 1. ZR propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, a koja se odredba primjenjuje u ovom predmetu, dok se st. 2. istog članka, koji primjenjuje prvostupanjski sud, propisuje da je tužitelj dužan dokazati samo vjerojatnost da je stavljen u nepovoljniji položaj i da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog , odnosi na slučaj spora oko stavljanja radnika u nepovoljniji položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, a što ovdje (mobbing zbog sumnje na korupciju) nije predmet spora.
6. Osim toga, razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na razdoblje uznemiravanja tužiteljice proturječni su stanju spisa. Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da je prema navodima iz tužbe mobbing kulminirao 2022. godine, što je u suprotnosti sa podacima o bolovanju koje su dostavili tuženici, a u kojima je evidentirano da je tužiteljica bila kontinuirano na bolovanju od 2019. do 2023., a koje su činjenice odlučne radi odlučivanja o osnovanosti prigovora zastare zahtjeva za naknadu štete koji su tuženici istaknuli.
7. Ovdje treba reći da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), dok se zastarni rok za naknadu štete od 5 godina (objektivni rok) primjenjuje kada oštećenik nema odmah saznanja o tome tko je štetu počinio ili za nastalu štetu, a u konkretnom slučaju tužiteljica je znala za štetu i za osobu koja je štetu učinila, pa se primjenjuje subjektivni zastarni rok od 3 godine koji teče od dana kada je prestalo uznemiravanje (mobbing) tužiteljice.
8. Kako je iz navedenih razloga prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, trebalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti st. I. izreke pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
9. Budući da je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz st. III. izreke, u dijelu kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.596,37 EUR.
10. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud uvažavajući sve navedeno u ovoj odluci otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano, na način da će donijeti novu odluku koja će sadržavati dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama. Pritom će točno utvrditi kada se tužiteljica nalazila na bolovanju, te shodno tome utvrditi kada je prestalo uznemiravanje od strane 2. tuženice, jer od toga dana, kada je prestala protupravna radnja, počinje teči zastarni rok naknade štete od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO.
11. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).
U Velikoj Gorici 30. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
