Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-253/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Hrvoju Tokiću, odvjetniku u Dubrovniku, Vukovarska 30, protiv tuženog trgovačkog društva Marko Ančić d.o.o., OIB: 37819071301, Split, Put Sirobuje 51A zastupanoga po zakonskom zastupniku ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], a on po punomoćniku Jeri Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matić & Poljak d.o.o. Split, Domovinskog rata 61, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P - 1830/2023-17 od 16. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog trgovačkog društva Marko Ančić d.o.o. Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P -1830/2023- 17 od 16. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ŠO kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1830/2023-17 od 16. siječnja 2026. u točki I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženog trgovačkog društva Marko Ančić d.o.o. Split kao neosnovana i potvrđuje navedeno rješenje u točki II. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ŠO za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

IV. Odbija se zahtjev tuženog trgovačkog društva Marko Ančić d.o.o. Split za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana (suvišno je pritom navedeno ''i pod prijetnjom ovrhe''), preda u posjed osobni automobil marke Mercedes-Benz E63 AMG 4, broj šasije [broj šasije], registarske oznake [registarska oznaka].

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere, kojom se nalaže tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, preda u posjed osobni automobil marke Mercedes-Benz E63 AMG 4, broj šasije [broj šasije], registarske oznake [registarska oznaka] i naknadi trošak postupka izdavanja privremene mjere (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.757,90 EUR sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (točka II. izreke).

3. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka (sadržane u točki II. izreke navedenog rješenja) tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

4. Tužitelj je izjavio žalbu protiv rješenja o privremenoj mjeri (točka I. izreke), ne navodeći određeno žalbene razloge, ali se iz sadržaja žalbe zaključuje da žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 312,50 EUR.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.

6.1. Izvedene dokaze sud je pravilno ocijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističe tuženik.

7. Predmet spora je vlasnički zahtjev tužitelja (vlasnika pokretne stvari) prema tuženiku (posjedniku) za predajom u posjed osobnog vozila te tuženikov prigovor zadržanja, do plaćanja naknade za čuvanje tog vozila.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj vlasnik predmetnog automobila,

- da je automobil u posjedu tuženika,

- da je navedeno vozilo u veljači 2020. tužitelj predao tuženiku u posjed radi popravka,

- da je tuženik za tužitelja prethodno popravio više vozila marke Mercedes i da mu je tužitelj popravak uredno platio,

- da je tuženik 31. siječnja 2022. tužitelju izdao račun broj 11/VO1/3 na iznos od 46.500,00 kn / 6.171,61 EUR, od čega se 36.500,00 kn / 4.844,38 EUR odnosi na ležarinu, a 10.000,00 kn / 1.327,23 EUR na usluge automehaničara,

- da je tuženik izdao tužitelju račune za ležarinu:

- broj 1606/V01(1 od 12. listopada 2023. za 34 dana na iznos od 340,00 EUR,

- broj 1406/V01/1 od 8. rujna 2023. za 121 dan na iznos od 1.210,00 EUR,

- broj 607/V01/1 od 10. svibnja 2023. za 82 dana, na iznos od 820,00 EUR,

- broj 730/V01/1 od 13. svibnja 2024. za 30 dana, na iznos od 600,00 EUR,

- broj 528/V01/1 od 11. travnja 2024. za 31 dan u iznosu od 620,00 EUR,

- broj 312/V01/1 od 4. ožujka 2024. za 60 dana u iznosu od 1.200,00 EUR,

- broj 2066/V01/ 1 od 3. listopada 2024. na iznos od 3.060,00 EUR za razdoblje od 1. svibnja do 30. rujna 2024. ili 153 dana,

- da je 9. studenoga 2022. inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je u poslovnoj prostoriji tuženik na jasan i čitljiv način iskazao cijene usluga pa tako i cijene ležarine u iznosu od 75,00 kn/9,95 EUR po danu, s time da cjenik vrijedi od 5. rujna 2022.,

- da je tuženik 3. ožujka 2022. obavijestio tužitelja da se njegovo vozilo nalazi na čuvanju i parkingu od veljače 2020., a podneskom od 3. listopada 2024. da troškovi čuvanja vozila na dan 30. rujna 2024. iznose 18.629,11 EUR,

- da je tužitelj tijekom postupka podmirio tuženiku potraživanje u iznosu od 1.327,23 EUR sa zateznom kamatom, prema računu od 31. siječnja 2022.,

- da se između tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika vodi spor zbog materijalnih nedostataka na zgradi u kojoj je z.z. tuženika kupio stan od tužitelja kao investitora.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da ugovor o ostavi između tužitelja i tuženika nije zaključen niti je tuženik registriran za obavljanje takve djelatnosti, da tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ležarine prilikom predaje vozila te da je potraživanje tuženika po toj osnovi neosnovano pa budući da je tužitelj podmirio tražbinu za popravak vozila u iznosu od 1.327,23 EUR sa zateznom kamatom, da je tuženik u obvezi vratiti mu njegovo vozilo i da nema pravo zadržanja te stvari.

9.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 – dalje: ZVDSP) i čl. 72. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO),

10. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti tuženikova prigovora je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

11. Odredbom čl. 161. st. 1. ZVDSP propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a čl. 162. st. 1. ZVDSP da vlasnik pritom mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Prema čl. 164. st. 2. ZVDSP, zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

11.1. Prema čl. 72. st. 1. ZOO, vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina.

12. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je s tužiteljem zaključio ugovor o ostavi i da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ležarine za predmetno vozilo i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud.

13. U odnosu na žalbene navode kojima se tuženik poziva na odredbe čl. 732. i 733. ZOO i tvrdi da u djelokrug automehaničarskih radnji spada i skladištenje robe, da je stoga ovlašten skladištiti robu i druge materijale pa tako i motorna vozila i vršiti naplatu takvih usluga, treba reći da prema odredbi čl. 732. ZOO, ostavoprimac ima pravo zahtijevati od ostavodavca naknadu troškova opravdano učinjenih radi očuvanja stvari te naknadu štete koju je imao zbog ostave, ali da se predmetno potraživanje ne odnosi na takve troškove, već tuženik zahtijeva plaćanje ležarine, prema cjeniku od 5. rujna 2022. Međutim, odredbom čl. 733. ZOO propisano je da ostavoprimac nema pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je naknada ugovorena, ako se ostavoprimac bavi primanjem stvari na čuvanje ili ako se naknada mogla očekivati s obzirom na okolnosti posla, a prvostupanjski je sud u ovom slučaju pravilno utvrdio da te činjenice tuženik u postupku nije dokazao.

13.1. Neosnovano je i pozivanje tuženika na cjenik usluga jer isti vrijedi od 5. rujna 2022., kao i na zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 9. studenoga 2022., u kojem je, između ostaloga, konstatirano da cjenik sadrži i uslugu ležarine u iznosu od 75,00 kn / 9,95 EUR po danu jer nije dokazao da je plaćanje navedene usluge s tužiteljem ugovorio, u smislu čl. 733. ZOO, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

13.2. Prema odredbi čl. 734. st. 2. ZOO, u slučaju besplatne ostave i ako rok nije ugovoren, ostavoprimac može u svako doba odustati od ugovora, ali je dužan ostavodavcu odrediti primjeren rok za preuzimanje stvari. No, u ovom slučaju iz dokumentacije koju je tuženik dostavio u spis proizlazi da je tužitelja pozivao na preuzimanje vozila nakon što mu prethodno podmiri trošak ležarine pa se ne može smatrati ni da je tužitelj na preuzimanje vozila pozvan u smislu te odredbe jer mu je preuzimanje uvjetovano plaćanjem sporne naknade.

14. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prigovor tuženika ocijenio neosnovanim te prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da tužitelju preda u posjed predmet spora.

15. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U odnosu na žalbe protiv prvostupanjskog rješenja:

17. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da predlagatelj osiguranja nije tvrdio, a posljedično tome ni dokazao, da tuženik poduzima određene radnje usmjerene kojima bi spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine ili nastanak nenadoknadive štete te da stoga nije ispunjen jedan od dva kumulativno tražena uvjeta za određivanje privremene mjere.

17.1. Budući da upravo i ta druga nužna pretpostavka mora biti ispunjena da bi se privremena mjera predloženog sadržaja mogla odrediti, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ), kojom je propisano da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim:

1) ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili

2) ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

17.2. Iz tih razloga, u odnosu na žalbene navode tužitelja/predlagatelja osiguranja, kojima ističe da u okolnostima kada je sud već utvrdio pravo tužitelja na predaju predmetnog vozila i time učinio vjerojatnom tražbinu čije se osiguranje traži te da pravilna primjena odredbi OZ upućuje na potrebu određivanja privremene mjere radi očuvanja mogućnosti ostvarenja tog prava do pravomoćnosti odluke i da u takvom činjeničnom i pravnom okviru određivanje privremene mjere ne zadire u konačno rješenje spora, već nužan i zakonom predviđen oblik privremene zaštite, usmjeren na osiguranje stvarnog učinka sudske odluke, treba reći da ti razlozi nisu od utjecaja na donošenje odluke o osnovanosti predmetnog prijedloga jer je u ovom slučaju odlučno da nije ostvarena i druga pretpostavka za određivanje privremene mjere iz čl. 346. st. 1. OZ – da bi bez takve mjere ostvarenje tražbine bilo spriječeno ili znatno otežano, odnosno da je mjera potrebna radi sprječavanja nasilja ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

17.3. Prema tome, neovisno o tome što je tužitelj/predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za određivanje privremene mjere odbio kao neosnovan.

18. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1., u vezi s čl. 381. ZPP i čl. 21. OZ).

19. Iz tih razloga, na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ, trebalo je odbiti žalbu tužitelja/predlagatelja osiguranja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje (točka I. izreke ovoga rješenja).

20. Odluku o troškovima postupka tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti pa je pobijanu presudu trebalo potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

21. Budući da nisu uspjele u žalbenom postupku, strankama ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u točki III. i IV. izreke ovoga rješenja.

U Velikoj Gorici 30. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor