Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-637/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 21. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te odsutnosti tuženika, te objave presude 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 136-6/2006 od 12. siječnja 2006. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb kao prednika tuženika, odnosno ADDIKO BANK d.d. Zagreb , OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 i tužiteljice CM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita, koji Ugovor je dana 16. siječnja 2006. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-52/2006-1, u dijelu koji glasi:

"Članak 5.

Troškovi

Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadsetpet posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 617,57 EUR (šesto sedamnaest eura i pedeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2006. do isplate i to:

- po stopi od 15% godišnje od 31. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici CM, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica CM podnijela je 26. studenoga 2025. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. u kojoj navodi da je kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 12. siječnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj: 136-6/2006 za iznos kredita od 78.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Radilo se o potrošačkom kreditu u svrhu kupnje kuće, a stranke su sklopile i Aneks broj 1 dana 7. lipnja 2013., Aneks broj 2 dana 9. prosinca 2013. i Aneks broj 3 dana 2. srpnja 2014.

1.2. Člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu određeno je da se tužiteljici prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Navedenu naknadu tužiteljici je prilikom isplate kredita 30. siječnja 2006. tuženik i obračunao i naplatio u visini od 1,25% od iznosa kredita tj. u iznosu od 4.653,14 kn / 617,57 EUR. Nadalje se u tužbi navodi kako je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu tipska odredba koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom nije određeno koja je svrha naknade, koje ona troškove obuhvaća niti ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora budući da je određena u postotku od iznosa kredita. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 1,25% od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime ulazne naknade platila tuženiku iznos koji je iznosio gotovo dva anuiteta kredita. Tužiteljica ističe kako se radi o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama; dalje ZZP) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome ova odredba ništetna. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, tužiteljica ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade niti je tužiteljica o spornoj odredbi mogla pregovarati. Ističe kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici čak 1,25% od iznosa kredita pa ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, i slijedom naznačenih odredaba ZZP ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući da je sporni iznos od 617,57 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan taj iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO.

1.3. Stoga tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu i naloži tuženiku da joj vrati predmetni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve kako je to navedeno u izreci presude

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva, dok priznaje da je tuženik tužiteljici dana 30. siječnja 2006. naplatio iznos od 4.653,14 kn s osnova predmetne naknade.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare; zatim imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 78.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 4.653,14 HRK ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. st. 2. ZOO; osporava tužitelju status potrošača.

2.3. Tuženik smatra da je predmetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu jasna, činidba je u potpunosti određena te je iznos naknade kvantificiran . Poziva se na odredbe članka 1022. stavak 6. ZOO te članka 2. stavak 1. toč. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju na kojima temelji svoje pravo ugovaranja predmetne naknade. Nadalje, pozivajući se na odredbe članka 173. i 174. Zakona o bankama ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu te je taj trošak i naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu koja odražava sve troškove kredita uključujući i naknade te je prema stavu Hrvatske narodne banke ulazna naknada dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84 . Zakona o zaštiti potrošača te se stoga u odnosu na istu ne provode testovi transparentnosti i poštenosti . Kod toga tuženik ističe da je ispunio obvezu iz članka 173. Zakona o bankama da učini u svojim poslovnim prostorijama dostupnim podatke koje banka zaračunava korisniku kredita, a koji se odnose na naknade odnosno provizije. Ukazuje i na članak 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014).

2.4. Nadalje, tuženik navodi da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba jer je jasno navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, te je pisana istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, jasna je i nedvosmislena, u skladu sa zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

2.5. Tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora te su tužitelju stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Ukazuje kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj, stoga predmetna odredba nije ništetna. Tužitelju je prije potpisivanja prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu te je Ugovor i solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

2.6. Tuženik napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmetom prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ) u kojima je Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu odnosno da prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU zauzeo je stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. iz razloga što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Dakle, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Tuženik se poziva i na daljnje presude Suda EU (C-224/19, C-259/19, C- 565/21, C-186/16) iz kojih proizlaze stavovi toga suda kako se naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti kao njegova bitna činidba; da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju; da se odredba o glavnom predmetu ugovora ne može smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.

2.7. Tuženik navodi da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj, već kao standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom

– operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi po tužiteljevom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu te je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade .

2.8. Ako sud unatoč tome odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81. stavku 1. ZZP, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nijednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja odnosno ničime ovo nije konkretizirao.

2.9. Tuženik osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate ukazujući na shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 5. ožujka 2004. (Su-IV-222/04) prema kojem „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade.

2.10. Tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje njegove navode te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i obveže tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

3.1. U podnesku od 25. veljače 2026., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica se protivi navodima tuženika da ne bi dokazala osnovanost svog zahtjeva jer je na sporne okolnosti predloženo saslušanje tužiteljice, a iz priložene dokumentacije, posebno iz potvrde tuženika od 30. listopada 2025. nedvojbeno proizlazi da je tuženik naplatio predmetnu naknadu.

3.2. Tužiteljica se protivi tuženikovom prigovoru zastare te ističe da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnom odredba kojom je nametnuta obveza naplate sporne naknade.

3.3. Tužiteljica ukazuje da su pravomoćnim odlukama domaćih sudova, koje su sukladne shvaćanjima suda EU (npr. presuda C-620/17), odredbe ugovora kojima se obvezuje potrošače na plaćanje ulazne naknade već utvrđene ništetnima i nepoštenima.

3.4. U odnosu na prigovor statusa potrošača tužiteljice ista ističe da je iz samog ugovora o kreditu i kreditne dokumentacije vidljivo da je kredit podignut u svrhu kupnje kuće te da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, a teret dokaza o suprotnom leži na tuženiku, o čemu je pravno shvaćanje zauzeo i VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

3.5. Tužiteljica ističe da sam način ugovaranja predmetne ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, pa tako ni ovdje predmetnog. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom "pokriveni" odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne determinirana visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako, pozivanje tuženika na dopuštenost ugovaranja naknada u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora budući da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izričito navedena u Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br.15/14), neosnovano je s obzirom na to da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora predmetni Pravilnik nije ni bio na snazi.

3.6. Protivi se i tuženikovom prigovoru početka tijeka zateznih kamata budući da je tuženik kao banka stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je ugradio u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj. Stoga je tuženik kao nesavjesni stjecatelj u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na glavnični iznos potraživanja, na način kako je to naznačeno u tužbi i tužbenom zahtjevu, dakle od dana stjecanja .

4. U dokaznom postupku sud je proveo saslušanje tužiteljice te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, dok je od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja tužiteljica odustala na ročištu 21. travnja 2026. budući da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naplata jednokratnih troškova obrade (tzv. ulazne naknade) kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužiteljici ove naknade temeljem sporne ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik (ranije Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 12. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-6/2006 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. st. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 5. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 1,25% iznosa kredita koji se odbijaju od iznosa kredita. Nije sporna ni visina isplaćene naknade.

8. Sporno je, u bitnome, ima li tužiteljica status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna, da li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

9.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. Što se tiče tuženikovih navoda kojima ukazuje na praksu Suda Europske unije, valja navesti da je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

10.2. Tako i zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To ne znači da je nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

11.1. U svom iskazu tužiteljica navodi da su predmetni ugovor o kreditu sklopili suprug i ona, i to ona kao korisnik kredita, a suprug ČM kao sudužnik radi kupnje obiteljske kuće u kojoj i danas žive sa svojim kćerima te su upravo u tu svrhu i utrošili novčana sredstva dobivena kreditom koja su u cijelosti isplatili prodavatelju kuće. U toj nekretnini nikada se nije obavljala nikakva poslovna djelatnost, nije poslovalo nikakvo trgovačko društvo ili obrt. Prilikom razgovora u banci prije potpisivanja ugovora nije im skrenuta pažnja na plaćanje predmetne naknade za obradu kredita, o tome uopće nije bilo riječi. Ona je ugovor pročitala, ali tu ugovornu odredbu nije vidjela, naime obraćala je pažnju samo na odredbe o rati, kamati i sl. odredbe jer joj je bilo bitno da može otplaćivati kredit. Ne zna za što se plaća ova naknada, čemu ona služi, nitko im u banci to nije pojasnio, a niti im je išta od toga pojasnio javni bilježnik koji je samo pročitao ugovor, no nije im skrenuo pažnju na ovu naknadu. Suprug i ona zapravo uopće nisu niti znali da im je naplaćena ta naknada sve dok nisu vidjeli da im je isplaćen manji iznos kredita od ugovorenog, a to su vidjeli jer su morali novce isplatiti prodavatelju te su tek tada vidjeli da im je isplaćen manji iznos pa su pretpostavili da je u pitanju ova naknada, a radilo se o nekoliko tisuća kuna.

11.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je ista iskazivala realno i životno logično.

12. Slijedom navedenog iskaza tužiteljice, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnica kredita navedena CM (tužiteljica) zajedno sa svojim osobnim podacima bez ikakve naznake u ugovoru ili popratnoj dokumentaciji obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje kuće koja je stambena namjena kredita izričito i navedena u čl. 2. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužiteljice, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je navedena nekretnina i korištena isključivo u osobne svrhe tužiteljice, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

13. Iz tužiteljičinog iskaza nadalje proizlazi da prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora tužiteljica kao potrošač nije pregovarala s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita jer o tome uopće nije bilo riječi, a s obzirom na nespornu činjenicu da se radi o standardnom ugovoru o kreditu, koji je banka unaprijed pripremila, tužiteljica je ovu ugovornu odredbu očigledno mogla prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila novčana sredstva potrebna za kupnju kuće. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva te se prema istoj može utvrditi visina predmetne naknade (postotak od ugovorenog iznosa kredita), tužiteljici prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom svega navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I. izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

14.1. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da ugovor odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao (pa tako niti svrhu naplate predmetne naknade, koji se troškovi istom pokrivaju odnosno koju uslugu za to dobiva potrošač i dr.).

14.2. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

15. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

16. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

17. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, u odgovoru na tužbu tuženik istu nije osporio, a ona proizlazi i iz tuženikovog isplatnog naloga – obračuna od 30. siječnja 2006. priloženog uz tužbu u kojem je navedeno da troškovi obrade kredita (1,25%) iznose 4.653,14 kn (što po fiksnom tečaju iznosi upravo utuženi iznos), a isplata kredita izvršena je dana 30. siječnja 2006., zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti osnovanim i u visini.

18. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

19.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužiteljici naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

19.2. Kao takve troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa), zastupanja na ročištu 21. travnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, kao i PDV na sve ove troškove u ukupnom iznosu od 62,50 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 25. veljače 2026. budući da je tužiteljica ovo očitovanje dostavila nakon što je zakazano pripremno ročište te joj odgovor na tužbu nije dostavljen radi pisanog očitovanja pa je bitne navode tog podneska tužiteljica mogla iznijeti na pripremnom ročištu za koje joj je trošak priznat.

19.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 312,50 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 30. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba