Posl. br. P-752/2019-52
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja FV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Radivoju Mačešiću Biscuoliu, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po OD Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2026. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6.1 Ugovor o kreditu broj ugovora 366-04/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.02.2008. god. a koja glasi:
<<…sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d....>>
Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan I da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope I visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom"
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadrže u Ugovoru o kreditu broj ugovora 366-04/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.02.2008. god. a kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi čl. 2 a koja glasi:
<<…prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…>>
u odredbi čl. 3.2 koja glasi
<<…kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…>>>
u odredbi čl. 4 točke 3. koja glasi:
<<…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…>>
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju HV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.9.2015. godine isplati ukupan iznos od 1.329,97 eura.
III Odbija se tužitelj ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, glede isplate iznosa glavnice od 16.776,07 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, zatim glede isplate iznosa glavnice od 6.628,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. godine pa do isplate, kao neosnovan.
IV Odbija se tužitelj ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 glede isplate daljnjeg iznosa od 77,20 eura na ime obračunate zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.09.2015. godine kao neosnovan.
V Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno nedatumiranog podneska tužitelja zaprimljenog dana 16.9.2025.godine, listovi 458 do 460 spisa.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 01.02.2008. god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj ugovora 366 -04/2008 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 173.000,00 CHF, da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika, da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tune, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Navodi da je temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 173.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (465,35 CHF). U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (01.2.2008.) sredn ji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.(sada Addiko Bank d.d.) iznosio je 4,513000 . Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu Švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s t ime da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (01.02.2008.) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.(sada Addiko Bank d.d.) iznosio je 4,513000 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Na temelju svega navedenog tužitelj je pretp latio predmetni kreditu u iznosu od 201.697,63 kuna. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 01.02.2008. te stoga predlaže da sud donese presudu kojim će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik se pozvao na sklopljeni Aneks ugovora kredita kojim je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK-a navodeći da taj Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojim je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u eurima. Tuženik je u bitnom naveo da se ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama te da je konverzijom došlo do izjednačavanja položaja potrošača u kojem je bio kao da je koristio kredit u eurima. Tužena je nadalje navela da s nije radilo o nepoštenim ugovornim odredbama glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te da su upravo Aneksom ugovora o kreditu uređene sve posljedice u smislu restitucije. Nadalje je navela vezano za navedene izmjene da se radi o prisilnom propisu, da je svrha istog bila restitucija potrošača i da se tužitelj sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu suglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF a u kojem iznosu su uključeni i iznosi kojeg sada tužitelj potražuje. Tuženik je nadalje u bitnom naveo da su Aneksom ugovora o kreditu definirani i parametri vezano za korekciju promjenjive kamatne stope te d je upravo zakonodavac svojim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača. Tuženik je isto tako naveo da ne postoji pravni interes od strane tužitelja tražiti utvrđenje ništetne odredbe koja ne postoji te da je kondemnatoran tužbeni zahtjev u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Tuženik je naveo da je tužitelju i umanjena obveza po konvertiranom kreditu u eurima. Nadalje je u bitnom naveo da treba sagledati ne samo iznos pretplate već i manjka te da su svi učinci nepoštenih ugovornih odredbi anulirani. Tuženik je ukazao i na odluku Ustavnog suda U -I- 3685/2015 od 4.4.2017.g. koji je potvrdio usklađenost ZID ZPK s Ustavom RH. Stoga je tuženik naveo da predmetom izračuna može biti samo da li je konverzija obračunata sukladno ZID ZPK. Tuženik je istaknuo prigovor zastare te je predložio da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 10-20 spisa, 25-28 spisa, 42 spisa, 45-81 spisa, 115-295 spisa, 299-330 spisa, 331 spisa, 342-355 spisa-nalaza i mišljenja, 364-369 spisa, 373-375 spisa, 386- 387 spisa, 435-437 spisa-iskaza tužitelja, 446-452 spisa-dopune nalaza i mišljenja, 459-460 spisa-specificiranog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, listova 474-476 spisa-iskaza svjedoka tuženika.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva osnovan je u cijelosti dok je glede kondemnatornog dijela osnovan samo u manjem dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 10 do 16 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 366-04/2008 od 01.02.2008.g., dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 173.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d..
6. Nije sporna činjenica da na listovima 47 do 51 spisa prileži otplatni plan a da na listovima 52 do 61 spisa prileži specifikacija uplata glede predmetnog kredita.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 25 do 26 spisa prileži Aneks uz ugovor o kreditu potpisa između tužitelja i pravnog prednika tužene od 29.4.2016. godine.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 5,00% dekurzivno godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4. ugovoreno trajanje kredita u razdoblju od 30 godina, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 928,71 CHF mjesečno u protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d na dan plaćanja. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 6. predmetnog ugovora ugovoreno da je banka tužena bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d.. Nije sporna činjenica da je čl. 3 točka 2. i čl. 4 točka 3. predmetnog ugovora ugovoreno da se kamata obračunava i naplaćuje po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d. na dan plaćanja.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 05.06.2025. godine.
10. Nije stoga sporna činjenica da je temeljni ugovor o kreditu konvertiran, što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.
11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužitelja s ročišta od 5.6.2025.g. predmetni kredit i iskorišten za rješavanje stambenog pitanja te da prije predmetnog ugovora o kreditu se nikad nije susretao s valutom švicarca uz naov da nikad na navedenoj adresi nije imao prijavljen niti obrt niti trgovačko društvo. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni slijednik bivše Hypo Alpe-Adria-banke d.d.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 7.6.2019. godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kredi tu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametr ima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 7.6.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO -a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).
16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 8.2.2021. godine odnosno sukladno dopuni nalaza od 14.8.2025.godine, listovi 446 do 449 spisa u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev listovi 459 do 460 spisa o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke na ročištu od 5.6.2026.godine. Tako je iz iskaza tužitelja potvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 10-16 spisa, da još uvijek otplaćuje ovaj kredit, da je banka sačinila ovaj ugovor o kreditu, da mu je novac iz kredita trebao da riješi stambeno pitanje za sebe i suprugu i da je novac iskorišten u tu svrhu. Prije ovog ugovora nije imao druge ugovore o kreditu. Na upit prije ovog ugovora nikad se nije susreo niti sa valutom švicarca. Na upit da li mu je objašnjena karakteristika švicarca kao valute odgovorio je da je službenik bio SV, nije mu objašnjena karakteristika švicarca, banka je nudila to kao najpovoljniji kredit, to mu je baš ponudio SV kao osobni bankar. Na upit u kojem smislu kao najpovoljniji odgovorio je da je tada bio najprihvatljiviji za njegovu plaću i da bi ga uopće uspio podići.Na upit da li mu je rečeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorio je da mu nije objašnjeno ništa. Nije mu rečeno niti za mogućnost većih oscilacija švicarca zbog promjene u tečaju, o tome uopće nije razgovarano. Nije očekivao ovakvu promjenu tečaja. Na upit da li je mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu odgovorio je da nije. Na upit početna rata je iznosila oko 4.100,00 kuna, a kasnije se bilo situacija kad se plaćala rata anuiteta 7.300-7.400,00 kuna te nije očekivao ovakvu promjenu rata. Kad mu se predočava Aneks ugovora o kreditu navodi da se radi o predmetnom dodatku ugovora o kreditu, da je banka sačinila dodatak ugovora o kreditu, da nije mogao pregovarati niti vezano za ovaj aneks.Na upit s obzirom da je u aneksu utvrđena pretplata da li se to vidjelo u rati vezano za pretplatu odgovorio je da se nije vidjelo. Koliko se sjeća nije plaćao ništa upola manje. Navodi da nije mogao pregovarati niti vezano za ovaj aneks. Na upit zašto je zaključio dodatak ugovora o kreditu odgovorio je nije više mogao plaćati anuitete, bili su preveliki. Na upit nikad nije na ovoj adresi imao prijavljen niti obrt niti trgovačko društvo. Na upit nije mu banka ništa objasnila temeljem kojih parametra je izvršena konverzija, po kojim kamatnim stopama niti vezano za ovaj aneks kojeg je sačinila banka nije mogao pregovarati o bilo kakvim izmjenama.
20 A. Nadalje sud je saslušao i svjedoka predloženog po tuženiku VV na ročištu od 29.1.2026.godine, listovi 474 do 475 spisa. Tako je imenovani svjedok kad mu se predočio, s obzirom da se radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i istom tuženiku, njegov iskaz iz predmeta P-1955/2019 od 10.10.2022. godine a sve kako bi nakon toga pitalo svjedoka uzimajući u obzir konkretan ugovor iz predmeta svjedok SV je naveo da ustraje u cijelosti u onome što je iskazao za taj predmet P- 1955/2019 kako se ne bi nepotrebno ponavljao i u ovom postupku. Naveo je da mu jepoznat tužitelj, zna ga i osobno. Za ovaj predmetni ugovor na listu 10 spisa nije sudjelovao nije niti potpisnik. Svjedok je iskazao da je to je špranca, to je radila pravnica EV. Naveo je da je njegov zadatak završavao s izradom kreditnog prijedloga koji je odlazio u Zagreb na odobrenje. Njega se napravi u dogovoru s klijentom nakon što je dostavljena sva potrebna dokumentacija. Na upit suca svjedok je naveo da je tužitelj bio vanjski klijent pa nije mogao utjecati na eventualne promjene odredbe ugovora kao što bi to recimo imali zaposlenici banke koji su imali poslovni odnos s bankom, mogao je eventualno utjecati oko sudužnika, ovo ostalo je sve bilo na banci. Na upit punomoćnika tužitelja da li je tužitelju objašnjena karakteristika chf kao valute, kretanje tečaja, rizici odgovorio je nijedan klijent nije na to upućivan a rizik tada nije postojao, švicarc je bio stabilna valuta a na upit da li je to govorio klijentu odgovorio je da ako ga je pitao onda je to govorio. Naveo je da se nije razgovaralo o rizičnosti švicarca kao valute kad je ona od postanaka Hrvatske bila na popisu valute i nitko nije postavljao pitanje rizičnosti jer je Švicarska bila zemlja pojam poslovni i svi su se novci iz Europe sijevali u nju, to je bilo nezanimljivo.Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).
21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je novac od kredita trebao za rješavanje stambenog pitanja.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača NN 79/08 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 1.2.2008. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 102 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelji nije mogao utjecati na sadržaj istog i to niti glede odredbi o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovora korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava FVP i HVP protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž - 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Sukladno navedenom valjalo je utvrditi osnovanim osnov tužbenog zahtjeva i prihvatiti u cijelosti deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku stav I izreke presude da se sve ne ponavlja glede kojeg je tužitelj ustrajao.
31. Vezano za sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće. Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjev u cijelosti zanemarili bi se po ocjeni ovog suda u pravnom smislu učinci konverzije koja je i imala upravnom smislu svoju svrhu.
32. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.
33. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
34. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak tj. Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
35. Opisano stajalište u suglasju je sa odlukom Vrhovnog suda Rev -586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijaran izvor prava citira se:
"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“
Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.
19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju F1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.
21. Iz iznesenih razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. stavka 5.
ZZP na koju je ranije ukazano.
22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.
23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.
24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.
25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.
26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.
28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.
29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.
29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.
30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.
31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.
32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
34. Posljedično svemu navedenom, a kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, već su tužiteljici dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog utuženog iznosa kontinuirano do isplate.", završen citat.
37. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud prihvaća opisano pravno stajalište.
38. Glede visine tužbenog zahtjeva iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje m "~ T 0 0 64
PV list 346 do 347 spisa proizlazi da nakon što je utvrdila predviđene iznose kamata prema Ugovoru o kreditu i stvarno otplaćene kamate po svakom dospjelom anuitetu u promatranom razdoblju, vještak je i:aačunao ukupnu preplaćenu kamatu te ona iznosi 12.207,35 CHF, odnosno preračunato u HRK po tekućem tečaju banke na dan dospijeća kamata u iznosu od 111.504,60 HRK u razdoblju otplate
P kredita od ožujka 2008. godine pa do otplate kredita 31.12.2013. godine. Uz navedeno, zadaća vještačenja bila je i utvrditi tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do dana konverzije. Izračun tečajnih razlika prikazan je u Tablici 2. Razlika između uplaćenih anuiteta po srednjem tečaju banke na dan uplate anuiteta i anuiteta kojeg bi bilo potrebno uplatiti da je tečaj fiksiran na dan isplate kredita iznosi 120.955,28 HRK, a nakon što od toga iznosa odbijemo iznos efekta povećane kamate "sadržane u rati anuiteta u iznosu od 111.504,60 HRK. Dobiveni iznos od 9.450,68 HRK, daje efekt preplaćenog iznosa kredita u kunama uslijed promjene tečaja, umanjenog za sadržanu tečaju razliku u preplaćenoj kamati uslijed promjene kamatnih stopa. Vještak je trebao utvrditi i razliku između CHF glavnice pomnožene s početnim tečajem i glavnice nakon konverzije u EUR kredit. Razlika između navedenih veličina iznosi 50.634,28 HRK. Ukupna pretplata po kreditu po osnovi preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja CHF iznosi 120.955,28 HRK. Nadalje, vještak je morao utvrditi i jesu ii sve uplate koje je tužitelj izvršio na ime zatvaranja glavnice i kamate, uključujući i uplate koje su bile posljedica povećanja te( CHF i povećanja kamatne stope iskorištene za zatvaranje obveza po konvertira] kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Vještak je utvrdio da je tužitelj do dana konverzije ukupno uplatio 64.773,81. EUR, dok je banka prilikom izračuna konverzije priznala i od 64.554,52 EUR. Ukupna razlika između stvarnih uplata tužitelja i iznosa koji je banka priznala prilikom izračuna konverzije iznosi 219,29 EUR. Opisani nalaz vještakinja je izložila na ročištu od 14.7.2021.godine,listovi 373 do 374 spisa te je navela citira se:
"Na upit suca vještakinja potvrđuje da su vezano za konkretne iznose zbrajanje samo tzv. iznosi negativnih razlika.Vještakinja ističe nisu oduzimani kod promjene tečaja iznosi pozitivnih razlika već su zbrajani samo iznosi negativnih razlika.Vezano za iznesene primjedbe tuženika vještakinja se očituje kako slijedi:U zadaći je bilo navedeno da se uključuje sve uplate. Prilikom konverzije CHF u EUR i tu se slažem da je u ukupne iznose uplata su uključeni i sitne razlike kamata što čini 219.029,00 eura kako je tuženik naveo u svom podnesku. Kad se sve to uzme u obzire točan je iznos 64.773,81 euro. Nadalje, vještak nije ni postupio na način da je kredit zatvoren tad nego iz tablice broj 1 kamata je obračunavana samo do datuma 31.12.2013. iz razloga što je od 01.01.2014. kamata stopa prema Zakonu o stambenim kreditima smanjena na 3,23%. U tablici broj 2 kolona broj 9 je izračun ukupne pretplate točno izračunato do datuma uplate odnosno konverzije kredita. Nakon 31.12.2013. stupac broj 9 tablica broj 2 je prazan jer je nakon tog datuma kamata snižena o zakonu dakle bila je manja, iznosila je 3,23%. Dakle, u ukupan iznos su obuhvaćene dvije pravne osnove ali s obzirom da je nakon navedenog datuma kamata bila manja ona se nakon tog datuma nije uzimala u obzir jer se izračunavala samo veća kamata od početno ugovorene." završen citat. Sukladno prijedlozima stranaka vještakinja je sačinila dopunu nalaza i mišljenja od 14.8.2025.godine, listovi 446 do 449 spisa. Tako je u dopuni nalaza vještakinja navela da je u nalazu i mišljenju od 08.02.2021. godine vještak je utvrdio ukupnu preplatu po osnovi kamate i po osnovi tečaja u iznosu od 120.955,28 HRK odnosno 15.834,26 EUR (Tablica 2). Kako su u navedenom iznosu iskazani i negativni iznosi eliminiranjem istih u iznosu od 7.194,31 HRK odnosno 941,81 EUR dolazimo do pozitivne razlike po osnovi promjene kamate i tečaja u iznosu od 128.149,59 HRK odnosno 16.776,07 EUR. Na navedeni iznos pozitivne preplate vještak je obračunao zakonsku zateznu kamatu do dana konverzije 30.09.2015. godine u iznosu od 53.335,10 HRK odnosno 6.982,10 EUR (po srednjem tečaju kreditora na dan 30.09.2015. godine 7,638832). Dakle, ukupno potraživanje tužitelja po osnovi promjene kamatne stope i tečaja uvećano za obračunate zakonske zatezne kamate do 30.09.2015. godine iznosi 181.484,69 HRK odnosno 23.758,17 EUR (po srednjem tečaju kreditora na dan 30.09.2015. godine 7,638832). Utvrđena preplata od strane tuženika nakon provođenja konverzije jest 42.585,95 HRK odnosno 5.574,93 EUR. Kada se od ukupno utvrđenih zakonskih zateznih kamata u iznosu od 53.335,10 HRK odnosno 6.982,10 EUR oduzme preplata utvrđena konverzijom u iznosu od 42.585,95 HRK tj. 5.574,93 EUR dolazimo do ostatka potraživanja po zakonskim zateznim kamatama u iznosu od 10.749,15 HRK tj. 1.407,17 EUR. Navedena preplata je prvo oduzeta od zakonskih zateznih kamata jer se prema Članku 172. ZOO najprije plaćaju kamate, a tek potom glavnica. Slijedom navedenog dolazimo do ukupnog potraživanja tužitelja nakon oduzimanja iznosa utvrđene preplate po konverziji u iznosu od 138.898,74 HRK odnosno 18.183,24 EUR. Zadaća vještaka bila je i usporediti CHF glavnicu na dan konverzije pomnoženu sa početnim tečajem CHF i glavnicu nakon konverzije kredita u EUR. Iznos nedospjele CHF glavnice na dan 30.09.2015. godine iznosio je 154.323,24 CHF odnosno prema početnom isplatnom tečaju na dan 08.02.2008. godine (4,528) 698.775,63 HRK tj. 91.476,76 EUR. Iznos nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR iznosio je 749.409,91 HRK odnosno 98.105,30 EUR. Dakle, razlika između nedospjele CHF glavnice po početnom isplatnom tečaju i nedospjele glavnice nakon konverzije iznosi 50.634,28 HRK odnosno 6.628,54 EUR. Glede prijedloga tuženika vještak je naveo da Tablica 4 iz Nalaza i mišljenja vještaka od 08.02.2021. godine u kojoj je vještak prikazao da ukupne uplate po kreditu iznose 482.480,50 HRK odnosno 64.773,81 EUR vještak je napravio na temelju dokumenta „Specifikacija uplata od dana 30.08.2019. godine“ (list 52 – 55 spisa). U navedenom dokumentu su sadržane sve uplate tužitelja koje sadrže i uplatu naplaćenih zateznih kamata, naknada i ostalih troškova koji kao takvi nisu uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije. Stoga, vještak prigovor tuženika smatra opravdanim. Što se tiče prigovora tuženika da je vještak izradio svoj nalaz do otplate kredita 31.12.2013. godine vještak navodi da kredit nije otplaćen 31.12.2013. godine što dokazuje i činjenica da je vještak u Tablici 2 prikazao izračun za cijelo vrijeme otplate kredita odnosno do dana konverzije 30.09.2015. godine kako je bio i postavljen zadatak vještaku. Vještak je u Tablici 1 prikazao razliku po osnovi promjene kamatne stope do 31.12.2013. godine budući da je od 01.01.2014. godine uvedena zakonska zatezna kamata od 3,23%, a zadaća vještaka je bila iskazati pozitivnu preplatu. U dijelu podneska u kojem se predlaže da Sud naloži vještaku izradu dopunskog nalaza i mišljenja, kojim bi se izvršio izračun primjenom kamatne stope od 8,99%, koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila važeća za ugovore o kreditu u HRK, i to za cijelo vrijeme trajanja ugovora, tuženik također navodi da je riječ o istovjetnom pravnom pitanju. Slijedom navedenog, u slučaju da Sud izričito zaduži vještaka izradom izračuna prema prethodno opisanim parametrima, vještak će isti izraditi bez odgode. Za podnesak tuženika od 26.07.2021. ( list 382 do 383 spisa) vještak je naveo da u predmetnom podnesku izneseni su prigovori na koje je vještak već dao svoj odgovor te iste obrazložio u prethodna dva podneska stranaka u postupku.
38.1. Sve opisano vještakinja je izložila na ročištu od 16.4.2026.godine, listovi 480 do 482 spisa ustrajući u svom nalazu i mišljenju tj. dopuni nalaza. Isto tako je vještakinja iskazala citira se: "Na upit suca s obzirom na utvrđeni iznos preplate od 42.585,95 kuna, na upit cijeneći nalaz vještaka u drugim predmetima cijeneći da je taj iznos prikazan u eurima kao 5.574,93 eura, zar se ne primjenjuje fiksni tečaj 5,73450 pa bi po tom tečaju kunski iznos u eurima iznosio 5.652,13 eura, vještakinja navodi da bi tom fiksnom koeficijentu doista toliko iznosila preplata u eurima. Na upit suca cijeneći podnesak tuženika od 9.4.2026. gdje se predlaže dopuna knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, cijeneći da tuženik nije dostavio nikakve podatke vezano za predmetno razdoblje koliko bi iznosila kamatna stopa za takve vrste kredita u kunama, na upit da li se bez takvog podataka može uopće provesti vještačenja, vještakinja navodi da se ne može provesti vještačenje bez konkretnih podataka o visini kamatne stope budući vještakinja ne može o tome imati saznanja." završen citat.
39. Sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu tužitelju bi pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica koje od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije tj. 30.9.2015.godine a koje iznose 6.982,10 eura, list 447 dopuna nalaza vještaka. Međutim po ocjeni ovog suda valjalo je uzeti u obzir i efekat konverzije tj. preplatu u iznosu od 42.585,95 kn (list 25 spisa) te taj iznos pretvoriti primjenom fiksnog tečaja 7,53450 u iznos od 5.652,13 eura, te onda taj iznos oduzeti od iznosa 6.982,10 eura ( članak 171 i 171 ZOO-a) nakon čega preostaje iznos od 1.329,97 eura na ima obračunatih zakonskih zateznih kamata na svaki pojedini iznos od 30.9.2015.godine kojeg je po ocjeni ovog suda valjalo dosuditi tužitelju, stav II izreke ove presude.
40. Sukladno prethodno obrazloženom, da se sve ne ponavlja, valjalo je odbiti tužitelja prema tuženiku glede isplate iznosa glavnice od 16.776,07 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, zatim glede isplate iznosa glavnice od 6.628,54 eura (razlika između nedospjele chf glavnice po početnom isplatnom tečaju i nedospjele glavnice nakon konverzije, list 447 spisa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. godine pa do isplate, kao neosnovan, stav III izreke ove presude. Isto tako valjalo je odbiti tužitelja prema tuženiku i glede isplate daljnjeg iznosa od 77,20 eura na ime obračunate zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.09.2015. godine kao neosnovan, stav IV izreke ove presude, budući je prethodno obrazloženo da je tužitelju po tom osnovu priznat iznos od 1.329,97 eura.
41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 16.4.2026. godine na kojem se tužitelj na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja dva puta izričito suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Isto tako nije bilo potrebe provoditi daljnje dokaze predložene po tuženiku. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 21.5.2026.godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti ranije tj. za dan 30.4.2026.godine. Isto tako valjalo je dopustiti objektivnu preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja zaprimljeno dana 16.9.2026.godine, listovi 458 do 460 spisa temeljem članka 190 ZPP-a.
42. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP -a budući su stranke kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u podjednakom omjeru u ovom sporu, valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav V izreke presude (u tom smislu i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-102/2026-2 od 3.3.2026.godine), stav V izreke ove presude.
U Puli, 30. travnja 2026. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
l. tužitelju po pun.
2. tuženoj po pun.
