Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: Pn-109/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru , po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupane po zakonskom zastupniku predsjedniku uprave, a ovaj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko - upravnom odjelu, Zadar, radi naknade štete, radi naknade štete, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 9. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Vedrana Anića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Anić i Anić u Splitu i zakonskog zastupnika tužene VK, zamjenika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko - upravnom odjelu, Zadar, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete isplati tužitelju OTP banci d.d., OIB: 52508873833, iznos od 242.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe 06.02.2002. do 30.06.2002. po kamatnoj stopi od 18% godišnje, od 01.07.2002. do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja i to preko iznosa od 242.000,00 EUR dosuđenog u točki I. izreke, a do utuženog iznosa od 354.059,29 EUR, tj. za iznos od 112.059,29 EUR, zajedno sa pripadajućim kamatama koje na taj iznos teku od 6. lipnja 2002. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju OTP banci d.d., OIB: 52508873833, troškove parničnog postupka od 58.807,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi parnični trošak preko iznosa od 58.807,11 EUR iz točke III. izreke, a do zatraženog iznosa parničnog troška od 83.176,22 EUR, tj. za iznos od 24.369,11 EUR.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica Dalmatinska banka d.d. [adresa] u tužbi zaprimljenoj 8. veljače 2002. na Općinskom sudu u Zagrebu navodi da je dana 25. studenog 1997. zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Slavonskom Brodu podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama sagrađenim na čest. zem. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u svrhu fiducijarnog prijenosa prava vlasništva sa dotadašnjeg vlasnika FK iz [adresa], radi osiguranja povrata odobrenog kredita, a na temelju prethodnog uvida u zemljišne knjige pri kojem se uvjerila da na navedenim nekretninama nema prethodno upisanih tereta. Međutim, po tužiteljici, da je dana 04. svibnja 1999., na istim nekretninama koje su predmet ove tužbe, upisan prijenos prava vlasništva u svrhu osiguranja sa FK u korist UK iz [adresa], obzirom u trenutku provedbe tog upisa na nekretninama nije bilo upisanih tereta, niti su bile stavljene ikakve plombe sukladno čl. 98. i 175. Zakona o zemljišnim knjigama, pa niti plomba temeljem prijedloga za uknjižbu prava vlasništva koju je ona podnijela dana 25. siječnja 1997. Obzirom je Općinski sud u Slavonskom Brodu po prispijeću tužiteljičinog prijedloga za upis fiducijarnog prijenosa prava vlasništva propustio staviti plombu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], to se IK sada poziva na pravila o zaštiti povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, uslijed čega tužiteljica više ne može svoje potraživanje prema FK namiriti prodajom predmetnih nekretnina. Dakle, po tužiteljici, da zbog propusta suda, odnosno nepravodobnim unošenjem plombe od strane suda, te primjene pravila o potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga, trpi štetu. Naime, da je tužiteljica fiducijarni prijenos prava vlasništva sa FK u svoju korist zatražila temeljem odredbi čl. 3.8. Ugovora o prodaji poslovnog udjela zaključenog 12. studenog 1997. godine, a da kreditni dužnici, kojima je odobrio kredit za kupnju gospodarske štedionice Vrbovec u iznosu od 860.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama, ne plaćaju uredno dospjele obveze. Tužiteljica tvrdi da prema stanju u poslovnim knjigama, ukupno potraživanje koje ima prema kreditnim dužnicima, a koje proizlazi iz neplaćene glavnice, redovnih i zateznih kamata, iznosi na dan 21. siječnja 2002. godine 2.667.659,73 kn , te ističe da bi svoje potraživanje, da nije bilo propusta suda, naplatila sukladno odredbama Zakona o ovršnom postupku i zaključenog Ugovora o prodaji poslovnog udjela, prodajom nekretnina sagrađenih na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojima bi bila fiducijarni vlasnik, odnosno koje bi joj bile prenesene u vlasništvo upravo u svrhu osiguranja. Ovako, zbog nepravodobnog unošenja plombe po prispijeću njezinog podneska za upis fiducijarnog prijenosa prava vlasništva u svrhu osiguranja u njezinu korist, a primjenom pravila o zaštiti povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, na koja pravila se poziva IK, tužiteljica nije postala fiducijarni vlasnik i ne može prodati predmetne nekretnine u svrhu namirenja svog potraživanja, pa trpi štetu za koju po pravilima o objektivnoj odgovornosti, a sukladno st. 2. čl. 98. Zakona o zemljišnim knjigama, odgovora Republika Hrvatska, ovdje tužena. Tužiteljica napominje da je po njezinim saznanjima, zbog naprijed navedenih propusta pred sudom u [adresa] pokrenut kazneni postupak protiv radnika tog suda KK i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i čl. 399. Kaznenog zakona, koji se u trenutku podnošenja ove tužbe nalazi još uvijek u fazi istrage pod brojem Kir 540/99. Tužiteljica ističe da je tuženoj Republici Hrvatskoj putem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave kao organa nadređenog Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, dana 07. rujna 2001. podnijela zahtjev da joj se bez pokretanja sudskog spora plati nastala šteta sa pripadajućim zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva, koji je zahtjev Ministarstvo proslijedilo Državnom odvjetništvu Republici Hrvatskoj, Građansko upravnom odijelu, koje je predmet zaprimilo pod protokolarnim brojem R-627/01, međutim da joj do danas šteta nije plaćena, niti joj je odgovoreno na podnesak, pa ustaje ovom tužbom i predlaže da se donese presuda kojom će se tuženu obvezati da joj naknadi nastalu štetu i to u iznosu od 2.667.659,73 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

1.2. Tužiteljica je tijekom postupka i to u podnesku zaprimljenom u spis 11. studenog 2008., a prilog kojeg je bio i povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Dalmatinska banka d.d. [adresa], isticala da je u međuvremenu promijenila naziv i sjedište, tako da je sada naziv iste OTP banka Hrvatska d.d. [adresa].

2. Tužena Republika Hrvatska u svom odgovoru na tužbu zaprimljenom u spis 9. veljače 2004. je navela da prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zagrebu kojem je podnesena tužba, a sukladno odredbi čl. 24. st. 3. u sv. s čl. 282. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 117/03), prema kojem je za suđenje protiv Republike Hrvatske općemjesno nadležan sud na čijem području tužitelj kao prava osoba ima sjedište, pa predlaže da se Općinski sud u Zagrebu oglasi mjesno nenadležan, te da se predmet ustupi nadležnom Općinskom sudu u Zadru. Međutim, tužena opreza radi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i to kako odgovornost, tako i osnov, te visinu tužbenog zahtjeva. Naime, da ne postoji pretpostavka odgovornosti jer da bi postojala odgovornost Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada njezinih tijela, odnosno sudova, da treba biti ispunjena pretpostavka da je određena radnja ili odluka donesena uz volju ili pristanak da se oštete prava i interesi trećeg, a da u konkretnom slučaju nije bilo niti volje, niti pristanka da se oštete prava tužiteljice. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu.

3. Postupajući po prigovoru tužene, Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem od 30. prosinca 2008. poslovni broj P-1469/02 oglasio se mjesno nenadležnim, te nakon što je predmetno rješenje dana 20. siječnja 2009. postalo pravomoćno, dostavio je spis Općinskom sudu u Zadru kao mjesno nadležnom, gdje je zaveden pod poslovnim brojem P-2445/2009.

4.1. Tužiteljica OTP banka Hrvatska d.d. je u odnosu na prigovor zastare istakla da iako je do štetne radnje koja se sastoji u neprovođenju plombe doista došlo dana 27. studenog 1997., da tog trenutka za nju još uvijek nije nastupila nikakva šteta jer je glede tog njezinog prijedloga za upis plomba mogla biti stavljena i kasnije, sve do trenutka dok glede istih nekretnina nije stigao novi prijedlog za upis treće osobe. Naime, po tužiteljici, da glede ovih nekretnina kasnije nije podnesen niti jedan novi prijedlog za upis, da njoj ne bi nastupila šteta čak niti u slučaju da plomba nije stavljana niti do današnjeg dana. Dakle, po tužiteljici, da njoj nastupa šteta onog trenutka kada je sud zaprimio kasniji prijedlog za upis i kada je po tom prijedlogu postupljeno zbog nepostojanja plombe o njezinom ranije pristiglom prijedlogu za upis, što bi značilo da je u ovom konkretnom slučaju njoj nastupila šteta dana 04. svibnja 1999. kada je stigao prijedlog za upis UK i nakon što je isti proveden, više nije bilo moguće postupiti po njezinom prijedlogu za upis bez obzira što je isti stigao zemljišnoknjižnom dvije godine ranije, pa da zbog načela povjerenja u zemljišne knjige njoj nije ostalo ništa više nego zatražiti naknadu štete koja joj je na taj način nastala. Kako sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO/91 potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, da je zastara počela teći upravo dana 05. svibnja 1999., pa da je prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena unutar subjektivnog roka od tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika, odnosno unutar objektivnog roka od pet godina od kad je šteta nastala. Nadalje tužiteljica ističe da je odredbom čl. 98. st. 2. ZZK propisano da za štetu koja nastaje primjenom pravila o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga zbog nepravodobnog unošenja plombe, objektivno odgovara Republika Hrvatska. Da se kod objektivne odgovornosti ne traži krivnja štetnika, već da se odgovornost temelji na principu kauzaliteta, tj. postojanja uzročne veze između štetne radnje i štete kao posljedice, pa da je irelevantan navod tužene iz odgovora na tužbu da štetna radnja odgovornih službenica zemljišnoknjižnog suda nije poduzeta s njihovom voljom ili pristankom da se Banci nanese šteta.

4.2. Tužiteljica je tijekom postupka, konkretno u podnesku 06. travnja 2012., predlagala donošenje međupresude u ovom predmetu, jer da je u pogledu osnova stvar sazrela za donošenje odluke, pa je svrsishodno presudom odlučiti o osnovu tužbenog zahtjeva.

5.1. Tužena Republika Hrvatska je tijekom postupka isticala da iz presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-7/02 od 20. prosinca 2002., Županijskog suda u Požegi poslovni broj Kž-31/03 od 27. ožujka 2003., Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-113/03 od 02. listopada 2003, Županijskog suda u Požegi poslovni broj K2-150/03 od 14. studenog 2003. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj K2-1127/03 od 18. veljače 2004., proizlazi da je optužba protiv KK i RK pravomoćno odbijena, što znači da nije počinjeno kazneno djelo, pa da se treba vratiti na zastaru potraživanja koja je propisana za naknadu štete u čl. 375. ZOO iz 1978. godine, tj. na rok od tri godine. Dakle, po tuženoj, obzirom u ovom konkretnom slučaju imamo neupis plombe dana 27. studenog 1997. i podnošenje tužbe dana 08. veljače 2002., da je ovdje nastupila zastara potraživanja. Tužena napominje da će se tužiteljica najvjerojatnije pozivati da je za štetu doznala puno kasnije, tj. kad je na predmetnoj nekretnini uknjižen IK, tako da je njezina tužba u roku, pa da se zato ovdje podsjeća na čl. 7. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje ZZK) koji kaže da je zemljišna knjiga javna, a što da znači da je uvedena neoboriva presumpcija da je svakom poznato zemljišnoknjižno stanje. Slijedom navedene odredbe, a imajući u vidu i odredbu čl. 98 ZZK koji kaže da se u zemljišnim knjigama čini vidljivim dan i vrijeme kada je sudu stigao prijedlog za upis, odnosno da se stavlja plomba, da je sutradan, tj. 28. studenog 1997., tužiteljica znala da nije stavljena plomba povodom njezinog zahtjeva za upis, pa da od tada i teče zastarni rok od tri godine.

5.2. Tužena je tijekom postupka ustrajala kod svoje tvrdnje da je u ovom slučaju nastupila zastara potraživanja obzirom je ista počela teći prvog dana iza neupisa tužiteljičine plombe, odnosno od dana 28. studenog 1997 . Tužena svoju tvrdnju pojašnjava na način da ističe da pravna teorija kao opće pretpostavke odgovornosti za štetu navodi:

1. postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu,

2. štetnu radnju,

3. protupravnost štetne radnje,

4. štetu,

5. uzročnu vezu između štetne radnje i štete.

Primjenom gore navedenog, proizlazi po tuženoj:

- da su u ovom konkretnom slučaju subjekti odgovornosti za štetu odgovorna osoba – Republika Hrvatska i oštećenik - OTP banka d.d. [adresa] (ad 1),

- da je nesporno da je ovdje štetna radnja neupis plombe, koja je dakle počinjena nečinjenjem, dok tužiteljica pogrešno smatra štetnom radnjom još i upis prava vlasništva IK (ad 2),

- da je štetna radnja protupravna ako je u suprotnosti s pravnim poretkom, odnosno ako je u suprotnosti s pravilima sadržanim u propisima i to u ovom slučaju čl. 98. st. 1. ZZK. Iz navedenog da jasno proizlazi da nema protupravnosti u radnji upisa prava vlasništva IK jer taj upis nije u suprotnosti s propisima, pravilima morala, te uopće pravilima ponašanja u našoj društvenoj zajednici (ad 3).

- da je pojam štete određen odredbom čl. 155. ZOO iz 1978. godine, te da ova opća pretpostavka ne bi trebala biti sporna među strankama jer je riječ samo o točnom izračunu nevraćenog kredita danog u stranoj valuti radi kojeg je nekretnina dana u fiducijarno vlasništvo (ad 4),

- da je uzročna veza ili kauzalni neksus veza koja mora postojati između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje, a da je u ovom slučaju uzrok štete samo neupis plombe, a ne i upis prava vlasništva IK, a kako to tvrdi tužiteljica. Da ovo jasno potvrđuje i teorija adekvatne uzročnosti na kojoj se osniva naša sudska praksa, a po kojoj se od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete, uzrokom smatra ona okolnost koja po redovnom tijeku stvari dovodi do takve posljedice. Naime, da nije upisana plomba koja je trebala biti upisna, tako da se netko drugi upisao, a što je za posljedicu imalo gubitak upisa fiducijarnog prava vlasništva tužiteljice. Napominje da se u ovom slučaju uzročnost ne predmnijeva, već da istu treba dokazati oštećeni, odnosno ovdje tužiteljica (ad 5).

6.1. U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Zadru pod poslovnim brojem P - 2445/2009 dana 10. siječnja 2014. donosi međupresudu kojom se utvrđuje da je tužena Republika Hrvatska odgovorna tužiteljici OTP banci d.d. za naknadu štete koja je nastala propustom Općinskog suda u Slavonskom Brodu zbog nepravodobnog unošenja plombe i primjene pravila o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga, zbog čega tužiteljica nije stekla fiducijarno vlasništvo nad nekretninama sagrađenim na čest. zem. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] i ne može prodati te nekretnine i tako podmiriti svoje potraživanje, te je još u međupresudi odlučeno da će se do pravomoćnosti iste zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva, dok se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu. Iz obrazloženja međupresude u bitnome proizlazi da je među strankama sporno da li je u ovom slučaju nastupila zastara potraživanja tužiteljice, a glede čega ovaj sud u međupresudi izvodi zaključak da zastara nije nastupila jer da je po mišljenju suda tužiteljici šteta nastala tek danom upisa prava vlasništva IK **.**.1999., pa kako je predmetna tužba podnesena sudu 08. veljače 2002., to nije protekao rok za zastaru potraživanja naknade štete propisan odredbama čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91 i dr., dalje ZOO/91).

6.2. Tužena Republika Hrvatska je na gore navedenu međupresudu izjavila žalbu koja je zaprimljena 21. siječnja 2014., a koja žalba je odbijena kao neosnovana presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-764/14-2 od 24. studenog 2015.

6.3. Tužena Republika Hrvatska je potom protiv presude Županijskog suda u Zadru iz točke 6.2. obrazloženja izjavila reviziju koja je zaprimljena 9. prosinca 2015., a koja revizija je odbijena kao neosnovana presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 433/2018-2 od 20. srpnja 2021.

7.1. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-2445/2009 od 27. siječnja 2016. određen je zastoj postupka radi pokušaja mirnog rješenja spora, a koji postupak je nastavljen rješenjem ovog suda od 7. veljače 2018., s tim da je nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka predmet kod ovog suda zaveden pod novim poslovnim brojem Pn-32/2018.

7.2. Rješenjem ovog suda poslovni broj Pn-32/2018 od 18. svibnja 2018. određen je zastoj postupka radi pokušaja mirnog rješenja spora, a koji postupak je nastavljen rješenjem ovog suda od 23. rujna 2019., s tim da je nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka predmet kod ovog suda zaveden pod novim poslovnim brojem Pn-19/2019.

8. Tužiteljica OTP banka Hrvatska d.d. je u daljnjem tijeku postupka, konkretno na ročištu od 10. prosinca 2019. isticala da izlaže i predlaže kao u dosadašnjem tijeku postupka te predlaže putem zamolbenog suda u [adresa] izvesti dokaz uviđajem na licu mjesta i procjenom tržišne vrijednosti nekretnine uz sudjelovanje vještaka geodeta i građevinske struke s tim da bi predmet procjene tržišne vrijednosti trebala biti nekretnina čest. zem. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] današnje oznake čest. zem. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [broj poduloška] do 8, na adresi [adresa].

9. Tužena Republika Hrvatska je u daljnjem tijeku postupka, konkretno na ročištu od 10. prosinca 2019. isticala da ostaje kod navoda iznijetih tijekom postupka te je nadodala da bi eventualnim propustom suda tužiteljica izgubila hipotekarno osiguranje, što znači da bi na ime štete mogla potraživati onaj iznos kojeg bi s uspjehom naplatila prodajom nekretnine u ovršnom postupku, a to nikako ne znači da tužena duguje cijelu neisplaćenu tražbinu tužiteljevog dužnika kako se ona vodi u poslovnim knjigama i koju potražuje.

10.1. U dopisu ovog suda od 12. lipnja 2020. upućenom Općinskom sudu u Slavonskom Brodu zamoljen je isti sud ukazati pravnu pomoć na način da provede dokaz uviđajem na licu mjesta i procjenom tržišne vrijednosti nekretnine uz sudjelovanje vještaka geodeta i vještaka građevinske struke koje će odrediti zamolbeni sud, pritom da bi predmet procjene tržišne vrijednosti bila nekretnina nekadašnje oznake čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], današnje oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] na adresi [adresa], odnosno etažne jedinice koje su temeljem predmeta poslovni broj Z-2299/96 upisane kao vlasništvo za korist FK, [adresa], a radi se o etažnim jedinicama oznake A III, A IV, A V, A VI, A VII, A VIII, A IX, A X, A XI, A XII i A XIII, s tim da će vještak građevinske struke dati tri varijante procjene tržišne vrijednosti prije navedenih etažnih jedinica, i to:

-na dan 27. studenog 1997. kada je pod poslovnim brojem Z-6035/97 zaprimljen prijedlog ovdje tužitelja, tada još pod imenom Dalmatinska banka d.d. [adresa],

-na dan 6. veljače 2002. kada je predmetna tužba predana na poštu u Zagrebu,

-te na dan izrade same procjene tržišne vrijednosti.

10.2. Dana 08. travnja 2021. Općinski sud u Slavonskom Brodu vraća ovom sudu cjelokupni parnični spis uz popratni dopis poslovni broj R1-94/2020 od 06. travnja 2021. u kojem se navodi da je spis vraćen budući ih je građevinski vještak izvijestio da nije u mogućnosti sačiniti nalaz i mišljenje iz razloga pobliže navedenih u podnesku vještaka od 11. prosinca 2020. koji je dostavljen u privitku spomenutog dopisa. Iz podneska na koji upućuje zamolbeni sud razvidno je da je isti sastavljen od strane stalnog sudskog vještaka i procjenitelja Edvarda B lajera, ing.građ., proizlazi u bitnome da vještak smatra da nije moguće izraditi nalaz i mišljenje jer da je uvidom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica] vidljivo da se sada nekretnina sastoji od osam suvlasničkih dijelova – etažnih jedinica, dok je rješenjem o vještačenju Općinskog sudu u Slavonskom Brodu od 3. rujna 2020. pod stavkom IV. potrebno provesti vještačenje na jedanaest etažnih jedinica, te da je iz zapisnika o obavljenom očevidu 22. rujna 2020. vidljivo da je predstavnik pravne osobe koja je upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ne želi dopustiti da se vještačenje obavi na njegovoj privatnoj imovini. Obzirom je prema zadatku vještačenja potrebno utvrditi tri varijante vrijednosti nekretnine za različite periode, a sadašnji prostor je u postupku adaptacije i renoviranja, vještak Edvard Blajer smatra da je potrebno zatražiti podatke o stupnju uređenja i dovršenosti predmetnih prostora za jedanaest etažnih cjelina, odnosno osam etažnih cjelina u vrijeme određeno za takvo vještačenje, tj. za 27. studenog 1997., 6. veljače 2002. i na dan izrade procjene. Da bi bilo moguće izraditi nalaz i mišljenje o vrijednosti predmetnih nekretnina potrebno je, po vještaku Blajeru, dostaviti traženu dokumentaciju i podatke te omogućiti ulaz u predmetnu nekretninu, jer u suprotnom nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje.

11.1. Tužiteljica OTP banka Hrvatska d.d. je na ročištu održanom 13. rujna 2021. izlagala kao u dosadašnjem tijeku postupka te je istaknula kako smatra neosnovanim navod vještaka Blajera o nemogućnosti izrade nalaza i mišljenje glede tržišne vrijednosti nekretnine, pritom navodeći da u spisu priležu isprave temeljem kojih je vještak bio u mogućnosti izraditi traženu procjenu bez obzira što nije bio u mogućnosti pristupiti u unutrašnjost zgrade. Stoga tužiteljica predlaže sudu odrediti novog vještaka za graditeljstvo koji će na temelju dokumentacije u spisu, a po potrebi i obilaskom građevine dati procjenu tržišne vrijednosti predmetne nekretnine , pritom ukazujući da ukoliko vještaku i nedostaje neki manje važan podatak da on može dati procjenu u rasponu od minimalne do maksimalne vrijednosti takve građevine, između ostalog i zbog toga jer je odredbom čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano da ukoliko se utvrdi da stranici pripada pravo na naknadu štete, ali se visina ne može utvrditi ili bi utvrđivanje visine bilo skopčanom s nerazmjernim teškoćama, sud o tome može odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

11.2. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom 09. prosinca 2025., uredila tužbeni zahtjev u pogledu glavnice kao i glede kamatne stope zakonskih zateznih kamata koje su važile u pojedinim razdobljima, pa tako potraživajući od tužene na ime naknade štete isplatu iznosa od 354.059,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe 06. veljače 2002.

11.3. Tužiteljica je na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. prosinca 2025. opreza radi osporavala sve tvrdnje tužene istaknute na tome ročištu, navodeći da tužiteljica i dalje u svojim poslovnim knjigama vodi predmetno potraživanje kao nepodmireno, a u odnosu na prigovor glede visine navodi kako je tužena po prvi put nakon donošenja međupresude kojom je u ovoj stvari riješeno o pravnom osnovu tek sada zapravo osporila visinu tužbenog zahtjeva što je do sada učinila samo paušalno u odgovoru na tužbu, stoga je i tužiteljici potrebno određeno razumno vrijeme za očitovanje na iznesene prigovore u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

11.4. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom u spis 14. siječnja 2026. u bitnome isticala da je tužena tek na ročištu od 15. prosinca 2025., dakle nakon više od dvadeset godina nakon pokretanja postupka, isticala materijalnopravne prigovore koji se u suštini odnose na osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na visinu tužbenog zahtjeva, pa tako tužena ističe prigovor suodgovornosti odnosno podijeljene odgovornosti, pa čak ide toliko daleko da prigovara tome da tužiteljica navodno nije niti dokazala nastanak štete. Tužiteljica podsjeća da ne bi trebalo biti sporno da je u ovom postupku pravomoćnom međupresudom kao o glavnom pitanju odlučeno o isključivoj odgovornosti tužene za predmetnu štetu, dakle, bez utvrđivanja ikakvog doprinosa tužitelja nastanku ili visini same štete, a takva odluka je od prejudicijalnog značaja pri rješavanju o opravdanosti visine tužbenog zahtjeva. Stoga se nakon pravomoćnosti međupresude kojom je odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, tj. kojom međupresudom je u izreci utvrđeno postojanje odgovornosti tužene za štetu, sve to bez ikakvog doprinosa tužiteljice nastanku i visini štete, ima se, po tužiteljici, pristupiti samo raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, a ne i o prigovoru podijeljene odgovornosti, jer da je kojim slučajem tužena u postupku koji je prethodio donošenju međupresude isticala prigovore u tome pravcu, isti bi zasigurno bili predmet odlučivanja međupresudom i bili bi utvrđeni kao sastavni dio njezine izreke, a što je izostalo. Tužiteljica stoga predlaže sudu da u ovoj fazi postupka (nakon pravomoćnosti međupresude) zanemari tuženikov prigovor podijeljene odgovornosti, jer se takav prigovor u biti odnosi na osnovu tužbenog zahtjeva o čemu je u ovoj pravoj stvari već pravomoćno odlučeno u izreci međupresude. Dakle, po tužiteljici, nije dopušteno sada u ovoj fazi postupka raspravljati o bilo kakvim materijalnopravnim ili postupovnopravnim prigovorima, osim isključivo o visini tužbenog zahtjeva, zbog čega se tužiteljica protivi izvođenju predloženog dokaza saslušanjem čak trinaest svjedoka koji su bile stranke Ugovora o prodaji poslovnog udjela od 12. studenog 1997. Identična je stvar, po tužiteljici, i s navodima tužene po kojima tužiteljica nije dokazala nastanak štete, jer je pravomoćnom međupresudom utvrđeno da tužena u ovom postupku odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava i sud je već utvrdio da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete, kao i osoba koja je odgovorna za štetnu radnju, pa ne može stoga nanovo sud utvrđivati sve te pretpostavke. Što se tiče ugovorenog založnog prava na prodanim poslovnim udjelima, tužiteljica ističe da tim putem nikako nije mogla realizirati naplatu svoje tražbine, jer Gospodarska štedionica d.o.o. Vrbovec prvo preoblikovana u dioničko društvo odlukom glavne skupštine od 15. studenog 1999., a zatim je nad njom rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 3. travnja 2023. otvoren stečajni postupak, da bi potom bila brisana iz sudskog registra rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 28. svibnja 2008. Uostalom, po tužiteljici, dispozicija je vjerovnika o izboru predmeta i načina na koji će naplatiti svoju tražbinu. U pogledu prigovora da je sporno predmetno potraživanje podmireno ili eventualno ustupljeno trećemu, tužiteljica opovrgava takve potpuno proizvoljne i ničim potkrijepljene pretpostavke te ističe da je i dalje zakoniti imatelj cijelog predmetnog potraživanja koje nikome nije dalje ustupio.

12.1. Tužena Republika Hrvatska je na ročištu održanom 13. rujna 2021. isticala da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora, pritom još ističući da eventualna šteta koju bi tužiteljica pretrpjela odgovara visini cijene po kojoj bi nekretnina mogla biti prodana u ovrsi, a to je uobičajeno značajno manja cijena od one koja se u ovrsi utvrđuje kao početna cijena, pa bi tužiteljica trebala dokazati po kojoj bi cijeni po redovnom toku stvari u ovrsi mogla naplatiti svoju tražbinu.

12.2. Tužena je u podnesku zaprimljenom 01. listopada 2025., a nakon zaprimanja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke ZK od 25. srpnja 2025., isticala da je mišljenja da je vještak previsoko odredio tržišne vrijednosti predmetne nekretnine na dane 15. travnja 2025., 6. veljače 2002. i 27. studenog 1997., i to u prvom redu jer vještak nije izvršio neposredan uvid u predmetnu nekretninu, već je procjenu temeljio na posrednim podacima. Nadalje, a obzirom vještak sam navodi kako za 1997. i 2002. nema usporednih nekretnina, odnosno nije bilo usporedivih transakcija, očito se, po tuženoj, radi o procjenama bez tržišnog uporišta utemeljenih na pretpostavkama. Tužena u konačnici ističe da navedeni iznosi ne odražavaju stvarnu tržišnu vrijednost, jer ako vještak uzima današnju vrijednost i vraća je unatrag (u 1997. i 2002. kada je tržište nekretnina u Hrvatskoj bilo u tranziciji, nerazvijeno i s nižim cijenama), on daje teoretsku, a ne realnu vrijednost nekretnine.

12.3. Tužena je na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. prosinca 2025. isticala kao ostaje kod danog odgovora na tužbu i svih navoda iznijetih tijekom postupka, a protivi se i uređenom tužbenom zahtjevu kakav se specificira u danas zaprimljenom podnesku. Obzirom da je predmetni dug kojeg je imala tužiteljica, a poradi kojega potražuje naknadu štete u ovom postupku, potjecao od duga čak četrnaest osoba prema tužiteljici, zasigurno je za očekivati da je u međuvremenu taj dug barem dijelom naplaćen od tih četrnaest osoba koje su prema ugovoru sve odgovarale solidarno, neograničeno u cijelim svojim ugovorima te su se ugovorom obvezale dakle podmirivati dug i za treće osobe, a bilo je ugovoreno, osim neupisanog fiducija, i druga sredstva osiguranja. Dakle, tuženica tvrdi da je barem dio duga tužitelj u međuvremenu, tijekom ovog parničnog postupka naplatio od stvarnih dužnika i na tu okolnost predlaže provesti dokaz financijsko - računovodstvenim vještačenjem. Ukoliko tužiteljica nije niti pokušala od tih osoba stvarni dug naplatiti, tada ne bi postupala sa pažnjom dobrog gospodarstvenika, što je po zakonu obvezna, već bi postupala sa krajnjom nepažnjom ili čak namjerom i u tom slučaju bi doprinijela vlastitoj šteti, pa se stoga podredno ističe i ta činjenica i prigovor suodgovornosti, odnosno kako se po ranije važećem propisu nazivao, prigovor podijeljene odgovornosti. Na okolnost tih činjenica, a i na okolnosti ranije navedenih činjenica u odnosu na koje je predloženo financijsko – računovodstveno vještačenje, tužena predlaže uz svjedoka kojega je u tužbi predložio tužitelj saslušati i sve osobe koje su uz prednika tužiteljice bile ugovorne stranke Ugovora o prodaju poslovnog udjela od 12. studenog 1997., osim tamo založnog dužnika ČK, koji je prema dostupnim informacija počinio samoubojstvo neposredno prije samog pokretanja ovog postupka, odnosno predlažu se saslušati svjedoci:

JK, ĆK, PK, OK, DK, HK, GK, ĐK, ŠK, TK, CK, AK i NK, sa adresama iz ugovora koji se nalazi u spisu, a iste se predlaže saslušati zamolbenim putem i to na okolnosti plaćanja predmetnog duga predniku tužiteljice Dalmatinskoj banci d.d. i tužiteljici te na okolnost da li je tužiteljica protiv istih pokrenula postupke prisilne naplate svoje tražbine koja je proizlazila iz ugovora u ukupnom iznosu od 774.000,00 DEM, a ne od 860.000,00 DEM kako je to tužiteljica prikazala tijekom postupka, obzirom da je 10% iznosa nesporno plaćen u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

13. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu i to Prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] od 25 . studenog 1997. (l.s. 5), Izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 19. studenog 1997. i 10. travnja 2011. (l.s. 6-9), Zapisnik o saslušanju svjedoka pred Županijskim sudom u Zadru od 21. listopada 1999. poslovni broj Kir-540/99 (l.s.11), Ugovor o prodaji poslovnog udjela od 12. studenog 1997. (l.s. 12-17), Izvadak iz poslovnih knjiga banke po kreditu o prodaji poslovnog udjela broj U1-132/97 od 21. siječnja 2002. (I.s. 18), Zahtjev za naknadu štete od 07. kolovoza 2001. (l.s.19 -21), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 28. lipnja 2002. (l.s. 31 -37), Povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zadru od 10. studenog 2008. (l.s. 45 - 75), Presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-7/02 od 20. prosinca 2002. (l. s. 112-119), Presudu Županijskog suda u Požegi poslovni broj K2-31/03 od 27. ožujka 2003. (I.s. 120-121), Presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj K- 113/03 od 02. listopada 2003. (l.s. 122-126), Presudu Županijskog suda u Požegi poslovni broj Kž-150/03 od 14. studenog 2003. (I.s. 127-130), Presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj K2-1127/03 od 18. veljače 2004. (l.s. 131-133), Identifikaciju za česticu 228/1 k. o. [katastarska općina] od 05. ožujka 2012. (I.s. 140), neslužbene kopije prikaza zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 08. ožujka 2012. (I.s. 141 -153), Obavijest predsjedniku Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 13. svibnja 1999. (l.s. 158), pročitan je preslik ručno vođene zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (ls 228-286), dopis Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj R1-94/2020 od 23. rujna 2020. s prilozima (ls 296- 303), dopis Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Zemljišnoknjižni odjel od 16. listopada 2020. s prilozima (ls 309-341), dopis Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj R1-94/2020 od 6. travnja 2021. s prilogom u vidu očitovanja stalnog sudskog vještaka Edvarda Blajera, ing.građ. od 11. prosinca 2020. (ls 342-343), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjene nekretnina ZK od 25. srpnja 2025. (ls 366-538), saslušan je stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene nekretnina ZK (ls 550-551), pročitan je povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Gospodarska štedionica d.d. – u stečaju (ls 568- 580), izvadak iz poslovnih knjiga OTP banke d.d. od 5. siječnja 2026. (ls 581) te je izvršen uvid u priložene preslike spisa Općinskog suda Slavonskom Brodu poslovni broj Z-6035/97, Županijskog suda u Požegi poslovni broj Kio-96/99 (Kv-176/99) i Kir- 254/00 i Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-113/03 (ranije K-7/02).

14.1. Ne bi se trebale ukazivati spornima, barem po mišljenju ovog suda, slijedeće činjenice:

14.2. da je prijedlog tužiteljice (tada još pod imenom Dalmatinska banka d.d. [adresa]) za upis fiducijarnog prava vlasništva kod Općinskog suda u Brodu, kao Zemljišnoknjižnog suda, zaprimljen dana 27. studenog 1997., te da je označen brojem Z-6035/97, a u kojem prijedlogu je kao protustranka označen ČK, a koji prijedlog da se temelji na Ugovoru o prodaji poslovnog udjela od 12. studenog 1997., da se isti odnosi na ukupno trinaest zemljišnoknjižnih tijela upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja su sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica], a sve radi osiguranja tražbine u ukupnom iznosu od 860.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna u korist predlagatelja Dalmatinske banke d.d. [adresa],

14.3. da povodom prijedloga tužiteljice iz točke 14.2. obrazloženja nije stavljena plomba na onom mjestu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u kojem se taj upis trebao provesti,

14.4. da je nakon prijedloga tužiteljice za upis evidentiranog pod brojem Z- 6035/97 kod zemljišnoknjižnog suda u odnosu na istu nekretninu navedenu pod točkom 14.2. obrazloženja dana 4. svibnja 1999. zaprimljen prijedlog za upis prava vlasništva UK pod brojem Z-2215/99, a koji upis da je proveden obzirom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] nije postojala plomba po prijedlogu za upis tužiteljice navedenom pod točkom 14.2. obrazloženja,

14.5. da nakon što je proveden zatraženi upis u korist UK u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zbog načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, više nije bilo moguće u prije navedenom zemljišnoknjižnom ulošku provesti ranije zatraženi upis u korist tužiteljice,

14.6. da iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da je fiducijarnim prijenosom vlasništva nekretnine sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čiji upis iako zatražen dana 27. studenog 1997. godine, nije proveden, tužiteljica kao prodavatelj osigurala svoju tražbinu u iznosu od 860.000,00 DEM zajedno sa ugovorenim kamatama s osnova sklopljenog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 12. studenog 1997. (l.s. 12-17), te da dužnici ne plaćaju uredno dospjele obveze tako da su na dan 21. siječnja 2002. na ime glavnice dugovali kunsku protuvrijednost od 1.954.693,15 kn, na ime dospjelih redovnih kamata kunsku protuvrijednost od 202.290,74 kn i na ime dospjele zatezne kamate kunsku protuvrijednost od 510.675,84 kn, odnosno ukupno 2.667.6599,73 kn (l.s. 18),

14.7. da je kod Općinskog suda u Požegi vođen kazneni postupak:

- između ostalog i protiv II.okr. RK jer da kao zemljišnoknjižni službenik Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Sl. Brodu, nakon što je dana 27. studenog 1997. pod brojem Z-6035/97 zaprimila prijedlog za uknjižbu prava vlasništva radi osiguranja tražbine u iznosu od 860.000,00 DEM protuvrijednosti u kunama na nekretninama ČK u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u korist predlagatelja Dalmatinske banke d.d. [adresa], da suprotno Zakonu o zemljišnim knjigama odmah po prijemu istog u predmetni zk uložak nije upisala plombu učinivši time činjenično i pravno stanje neistinitim i nepotpunim omogućivši time predlagatelju IK da postupajući s povjerenjem u potpunost zemljišnih knjiga dana 4. svibnja 1999. temeljem Ugovora o zajmu zaprimljenog pod brojem Z-2215/99 uknjiži pravo vlasništva na istim nekretninama u svoju korist, i narušivši time prvenstveni red upisa navedenog prava vlasništva Dalmatinske banke d.d. [adresa], čime da kao službena osoba u službenu knjigu nije unijela važan podatak,

- da je presudom Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-113/03 od 2. listopada 2003. okrivljena RK oslobođena optužbe za učin kaznenog djela koje joj se stavljalo na teret,

- da je nakon izjavljene žalbe ovlaštenog tužitelja Županijski sud u Požegi dana 14. studenog 2003. donio presudu kojom se nakon prihvaćanja žalbe preinačuje prvostupanjska presuda od 2. listopada 2003. te se okrivljena RK proglašuje krivom za učin kaznenog djela koje joj se stavljalo na teret te je ista osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom kušnje od dvije godine,

- da je nakon izjavljene žalbe okrivljene RK Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 18. veljače 2004. donio presudu kojom se prihvaća žalba okrivljene i preinačuje drugostupanjska presuda od 14. studenog 2003. na način da se odbija optužba protiv okrivljene,

14.8. da se u vrijeme aktualnog vođenja ovog parničnog postupka, pa i na dan donošenja ove prvostupanjske presude, nekretnina koja je bila upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to u smislu katastarskog označavanja kao čest. zem. [katastarska čestica] i koja se u vrijeme zaprimanja sporne plombe pod brojem Z-6035/97 sastojala od trinaest zemljišnoknjižnih tijela, da se ista nekretnina u smislu katastarskog označavanja sada vodi kao čest. zem. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kao etažno vlasništvo s osam etažnih jedinica u određenim omjerima.

15. Predmet spora koji je prestao za presuditi u ovoj pravnoj stvari, a nakon nastupa pravomoćnosti međupresude donesene 10. siječnja 2014., jeste zadaća suda odrediti se glede osnovanosti visine tužbenog zahtjeva kojeg po osnovi naknade štete potražuje tužiteljica, a koja je u svome podnesku od 9. prosinca 2025. (ls 546-547) tužbeni zahtjev u tome dijelu postavila na iznos od 354.059,29 EUR (napomena suda: očito se radi o situaciji po kojoj je onaj inicijalno utuženi iznos od 2.667.659,73 kuna primjenom fiksnoj tečaja konverzije od 7,53450 pretvoren u iznos u valuti EUR). Nadalje, posljedica potonjeg zaključivanja ovog suda također je ta da on smatra da su u ovoj pravnoj stvari u biti dokazane sve one opće pretpostavke odgovornosti za štetu (subjekti odgovornosti za štetu – štetnik i oštećenik, štetna radnja, protupravnost štetne radnje, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete), pa da je prestalo za presuditi samo o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva postavljenog po osnovi naknade štete, s tim da će se sud u daljnjem tijeku obrazloženja ove presude najprije osvrnuti na zakonske odredbe koje uređuju institut naknade štete, uz daljnju napomenu suda da on smatra da obzirom na sam trenutak nastanka štetnog događaja (a sudovi na čije je odluke ukazano pod točkom 6. obrazloženja ove presude smatraju da je to dan 5. svibnja 1999.) da to znači da se na konkretnu situaciju ima primijeniti "stari" ZOO/91, ovo obzirom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/05 i dr., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., dalje – ZOO/05).

16. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO/91 propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok iz st. 3. te odredbe proizlazi da se za štetu bez obzira na krivnju odgovara i u drugim slučajevima predviđeni zakonom.

17. Prema odredbi čl. 155. ZOO/91 propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha.

18. Prema odredbi čl. 185. st. 1. ZOO/91 propisano je da je osoba odgovorna za štetu dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, dok iz st. 3. te odredbe proizlazi da kada uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

19. Prema odredbi čl. 192. st. 1. ZOO/91 propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.

20. Prema odredbi čl. 98. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96 i dr., dalje ZZK/96, a koji Zakon je bio na snazi u vrijeme nastupa ovdje predmetnog štetnog događaja) propisano je da za štetu koja nastane primjenom pravila o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga zbog nepravodobnoga unošenja plombe objektivno odgovara Republika Hrvatska.

21.1. Kako je s jedne strane nakon nastupa pravomoćnosti međupresude donesene u dosadašnjem tijeku postupka dana 10. siječnja 2014. preostalo raspraviti o osnovanosti iznosa tužbenog zahtjeva, a glede čega je nužno bilo utvrditi vrijednost nekretnine u odnosu na koju je propušteno zbog nestavljanja plombe u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izvršiti upis fiducijarnog prava vlasništva u korist tužiteljice u predmetu broj Z-6035/97 kod Općinskog suda u Brodu te kako s druge strane ovaj sud ne vlada stručnim znanjem iz područja građevinske struke, odnosno procjene vrijednosti nekretnina, to je od strane ovog suda zatraženo zamolbenim putem od strane Općinskog suda u Slavonskom Brodu izrada nalaza i mišljenja od strane nadležnog sudskog vještaka.

21.2. No, kako je Općinski sud u Slavonskom Brodu ovome sudu vratio cjelokupni spis, a da pritom nije sačinjen zatraženi nalaz i mišljenje pozivajući se na razloge na koje se ovaj sud detaljnije osvrnuo pod točkom 10.2. obrazloženja, to je ovaj sud u daljnjem tijeku postupka prihvatio prijedlog tužiteljice te svojim rješenjem od 17. prosinca 2024. odredio izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem koje da će se provesti temeljem dokumentacije koja se nalazi u ovom spisu te ukoliko je to potrebno obilaskom predmetne građevine koja se nalazi u [adresa], na adresi [adresa], te je vještačenje povjereno stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina ZK iz [adresa].

21.3. Stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina ZK iz [adresa] dostavio je u spis svoj nalaz i mišljenje od 25. srpnja 2025. (ls 366 -538) iz kojega, a glede povjerenog mu zadatka, u bitnome proizlazi:

- da uviđaj na nekretnini nije obavljen već je ista procijenjena temeljem podataka iz spisa i namjene nekretnine prema upisu u zemljišnu knjigu, s tim da vještak napominje da je kontaktirao tvrtku ODO VICIUS d.o.o. 30. travnja 2025., ali da se na poziv nitko nije javio,

- da su za predmetnu nekretninu izdane građevinske dozvole iz kolovoza 1990., od 8. prosinca 1992. i 6. prosinca 1994., a na temelju kojih je izdana uporabna dozvola od 14. prosinca 1994. te je dana 28. lipnja 2016. izdano rješenje o izvedenom stanju, dok u dijelu gdje se opisuje nekretnina vještak navodi da se prema dostupnim podacima radi o ugrađenoj poslovno stambenoj građevini, katnosti P+1+Pk u kojoj su smještene kancelarije, buffet sa pomoćnom građevinom i san u potkrovlju, s tim da gu glavno pročelje i ulaz u građevinu sa sjeverne strane iz [adresa],

- obzirom su za predmetnu nekretninu ishođene građevinske dozvole i uporabna dozvola, smatra se, po vještaku, da je građevina napravljena u skladu sa tada važećim propisima,

- kako su, po vještaku, izdane obavijesti da nema usporednih nekretnina, tržišna vrijednost dobiti će se međuvremenskim izjednačavanje putem poznatih indeksa, a kako do sada korišteni indeks cijena stambenih objekata počinje od 2002., za izjednačavanje na 1997. vještak navodi da će koristiti prethodno važeći hedonistički indeks cijena nekretnina,

- zaključno vještak navodi da je prema svemu navedenom mišljenja da ukupna tržišna vrijednost predmetne nekretnine prema stanju upisanog u zemljišnu knjigu iznosi:

a) na dan 15. travnja 2025. godine 712.000,00 EUR ~ 1684,00 €/m2 b) na dan 6. veljače 2002. godine 242.000,00 EUR ~ 573,00 €/m2 c) na dan 27. studenog 1997. godine 207.000,00 EUR ~ 491,00 €/m2.

21.4. Tužiteljica, a nakon što joj je dostavljeno gornje vještvo uz poziv na očitovanje na isto u roku od 15 dana od zaprimanja popratnog dopisa suda od 1. rujna 2025., nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje.

21.5. Tužena, je u svome podnesku od 1. listopada 2025. iznijela određene primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka ZK i na koji podnesak se sud detaljnije osvrnuo pod točkom 12.2. obrazloženja, slijedom čega je vještak ZK usmeno saslušan na ročištu održanom 15. prosinca 2025. kada je isti najprije naveo da i nakon iznesenih primjedbi tužene na njegov nalaz i mišljenje i dalje ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 25. srpnja 2025. Vještak je nadalje pojasnio da su izdane obavijesti da usporednih nekretnina u zakonskom periodu od četiri godine od dana vrednovanja (1997. i 2002.) nema te da se na taj način pristupilo usporedbi prema dobivenim podacima za 2025., dok se za dva prije navedena tražena razdoblja (1997. i 2002.) vrijednost dobila međuvremenskim izjednačavanjem putem službenih indeksa stambenih nekretnina, pritom još pojašnjavajući da stanje nekretnina 1997. i 2002. nije bilo moguće utvrditi, ali obzirom je uporabna dozvola izdana 14. prosinca 1994., vještak je mišljenja da su stanovi i poslovni prostor bili uporabljivi i funkcionalni, a s obzirom na starost nekretnine od tri, odnosno osam godina u odnosu na dan izdavanja uporabne dozvole.

21.6. Imajući s jedne strane u vidu činjenicu za koju ovaj sud drži da ne bi trebala biti sporna, odnosno da je glede predmetne nekretnine u odnosu na njeno stanje kakvo je bilo 1997. u međuvremenu došlo do promjene tzv. sućanstva (u smislu da se nekretnina te 1997. sastojala od trinaest zemljišnoknjižnih tijela, dok se danas radi o nekretnini s osam etažnih jedinica) te s druge strane držeći da je vještak ZK u svome usmenom izlaganju na ročištu od 15. prosinca 2025. dao adekvatna objašnjenja glede prigovora koje je na njegovo vještvo iznijela tužena, a sukus kojeg prigovora je taj da je vještak previsoko odredio tržišne vrijednosti nekretnine na sva tri datuma navedena u sudskom nalogu za vještačenje, ovaj sud je u konačnici zauzeo stav da se kraj takvog stanja stvari na vještvu ZK može temeljiti sudska odluka držeći da njegovo vještvo nije nejasno, nepotpuno ili u proturječnosti samo sa sobom ili s izviđenim okolnostima. Drugim riječima, kraj činjenice da se u odnosu na 1997. pa do dana kada sud treba donijeti meritornu odluku u ovoj pravnoj stvari očito u naravi nepovratno promijenilo stanje predmetne nekretnine, ovome sudu je životno i logično da se procjena tržišne vrijednosti predmetne nekretnine na dane kada je to sud naložio vještaku dade korištenjem upravo one metodologije koju je koristio vještak ZK.

22.1. Nastavno na zaključivanje suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, a pritom imajući u vidu da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari u svojoj inicijalnoj tužbi iz 2002. kao i u podnesku od 9. prosinca 2025. u kojem je konačno uredila svoj tužbeni zahtjev, a glede iznosa naknade štete kojeg traži da joj se isplati od strane tužene postavila tužbeni zahtjev na način da bi zakonske zatezne kamate na zatraženi iznos naknade štete trebale teći od dana 6. veljače 2002., tj. od dana podnošenja predmetne tužbe, to je ovaj sud zauzeo stav da bi relevantni datum glede procjene visine tužbenog zahtjeva trebao upravo biti datum 6. veljače 2002. Daljnja posljedica potonjeg zaključivanja ovog suda jeste ta da on smatra da procjenu iznosa visine naknade štete, odnosno same tržišne vrijednosti ovdje predmetne nekretnine, treba dovesti u korelaciju sa dijelom nalaza i mišljenja građevinskog vještaka ZK gdje on procjenjuje da je predmetna nekretnina na dan 6. veljače 2002. godine imala ukupnu tržišnu vrijednost od 242.000,00 EUR. Slijedom netom prije iznijetog te kraj činjenice da je pravomoćnom međupresudom od 10. siječnja 2014. u ovoj pravnoj stvari već utvrđeno da je tužena odgovorna tužiteljici za naknadu štete koja je nastala propustom zemljišnoknjižnog suda u Slavonskom Brodu zbog nepravodobnog unošenja plombe i zbog čega tužiteljica nije stekla fiducijarno vlasništvo nad nekretninom upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izvodeći zaključak da bi vrijednost spomenute nekretnine na dan 6. veljače 2002. bila upravo 242.000,00 EUR, a da su pritom ostvarene sve one opće pretpostavke odgovornosti za štetu na koje je ukazano pod točkom 5.2. obrazloženja, ovaj sud je pozivom na odredbu čl. 98. st. 2. ZZK/96 odlučio djelomično usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i to u iznosu od 242.000,00 EUR, odnosno odbiti isti kao neosnovan preko toga iznosa, a do utuženog iznosa od 354.059,29 EUR, radi čega je u ovome dijelu odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove presude. Za istaknuti je u ovome dijelu da je sud iz ranije ukazanog razloga, odnosno zbog promjene tzv. sućanstva predmetne nekretnine gledajući u razdoblju od 1997. do 2026., smatrao osnovanim svoju odluku temeljiti i na odredbi iz čl. 223. st. 1. ZPP na koju je tijekom postupka upirala i tužiteljica, a smisao koje odredbe je taj da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali se visina svote ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, da će sud tada o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni, s tim da slobodna ocjena suda glede iznosa konkretne visine naknade štete ipak ima svoje utemeljenje na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka ZK, a razloge prihvaćanja istoga kao dokaza na kojem se može temeljiti sudska odluka, sud je dao pod točkom 21.6. obrazloženje ove presude.

22.2. Razvidno je da je usvajajući tužbeni zahtjev do iznosa vrijednosti predmetne nekretnine, a ne do ukupnog iznosa potraživanja tužiteljice prema njenim dužnicima temeljem pravnog posla u kojem ovdje tužena nije sudjelovala kao stranka, da je sud u ovome dijelu prihvatio stav kojeg je tijekom postupka isticala tužena, a koji stav se svodi na to da bi propustom zemljišnoknjižnog suda tužiteljica izgubila hipotekarno osiguranje, što znači da bi na ime štete mogla potraživati onaj iznos koji bi eventualno naplatila prodajom opterećene nekretnine, odnosno da to nikako ne znači da bi tužena dugovala tužiteljici cijelu neisplaćenu tražbinu tužiteljičinih dužnika kako se ona vodi u poslovnim knjigama tužiteljice i koju tražbinu tužiteljica i dan danas potražuje. Navedeno stajalište, a koje prihvaća i ovaj sud, ima svoje utemeljenje u odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/08 i 153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) , kao npr. u čl. 297. st. 1. i 2., čl. 301. st. 1. i čl. 336. st. 1., a sukus kojih odredbi ZV -a jeste taj da je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje svoje tražbine iz vrijednosti te stvari, odnosno zaloga, tj. primjenjujući "argumentum a contrario" smisao tih odredbi koje se tiču tražbine i založnog prava na ovdje konkretnu situaciju, nije taj da bi Republika Hrvatska kao ona koja odgovara po objektivnoj, dakle izvanugovornoj odgovornosti za štetu, bila odgovorna tužiteljici i preko vrijednosti stvari – zaloga, odnosno nekretnine nekada upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a glede isključivo koje je i počinjena štetna radnja propustom zemljišnoknjižnog referenta opisanog pod točkama 14.3. do 14.5. obrazloženja. Nadalje, stajalište je ovog suda da je njegovo prethodno zaključivanje sukladno i relevantnim sudskim odlukama primjenjivim na konkretnu pravnu stvar, a koje zbog snage njihove uvjerljivosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, kao npr. presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 249/07-2 od 11. travnja 2007.

23. Što se tiče zakonske zatezne kamate na iznos od 242.000,00 EUR dosuđen tužiteljici pod točkom I. izreke ove presude, o istoj je odlučeno sukladno odredbi čl. 277. st. 1. ZOO/91 prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

24. Glede dokaznih prijedloga koje je tužena isticala nakon nastupa pravomoćnosti međupresude od 10. siječnja 2014., a neki dokazni prijedlozi su predloženi i više od dvadeset godina od zaprimanja predmetne tužbe na sud, ovaj sud je smatrajući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za meritorno odlučivanje smatrao da nema potrebe provoditi te dokazne prijedloge tužene. Naime, tužena je na ročištu za glavnu raspravu održanoj 15. prosinca 2025., tvrdeći da je tužiteljica u međuvremenu tijekom ovog parničnog postupka naplatila dio duga od stvarnih dužnika, predlagala provođenje financijskog-računovodstvenog vještačenja, a prije provođenja kojeg je predlagala saslušati u svojstvu svjedoka četrnaest osoba koje da su bile ugovorne stranke iz Ugovora o prodaji poslovnog udjela od 12. studenog 1997. Međutim, sud je zaključivši na ročištu 9. veljače 2026. glavnu raspravu odlučio da se prije predloženi dokazi tužene neće provoditi u ovoj pravnoj stvari i to iz razloga na koje je tijekom postupka upirala tužiteljica, odnosno prihvaćajući osnovanim te razloge koje se svode na to da je pravomoćnom međupredusom utvrđeno da tužena u ovom postupku odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava sud je međupresudom već utvrdio da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti tužene za naknadu štete, kao i osoba koja je odgovorna za šetnu radnju, pa da ne može stoga sud nanovo utvrđivati sve te pretpostavke. Ovaj sud smatra da prethodno stajalište ima svoju podlogu u relevantnoj, pa i recentnoj, sudskoj praksi koju zbog snage njene uvjerljivosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, a radilo bi se o npr. odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1218/2010-2 od 1. srpnja 2010. i Rev 1838/2012-4 od 21. svibnja 2014., a iz kojih odluka u bitnome proizlazi da kada se razmatra odnos međupresude i konačne presude donesene u istom sporu, valja reći da je konačna presuda uvjetovana sadržajem međupresude te odluka donesena u međupresudi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva obvezuje sud prilikom kasnijeg odlučivanja o osnovanosti iznosa, odnosno visine tužbenog zahtjeva. Dakle, sukladno prije navedenim revizijskim odlukama na koje se ovaj sud poziva, kada je međupresudom pravomoćno odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, takva je odluka od prejudicijalnog značaja pri rješavanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, u protivnom bi donošenje međupresude bilo neracionalno i bez smisla te protivno načelu ekonomičnosti, tj. kada je međupresudom pravomoćno utvrđeno postojanje odgovornosti za naknadu štete, više nema prostora raspravljanju drugim materijalnopravnim ili postupovnopravnim prigovorima, već se ima pristupiti samo raspravljanju o opravdanosti visine istaknutog tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, ovaj sud je stajališta da iz svih prethodno istaknutih razloga nema prostora izvoditi zaključak o eventualnom postojanju podijeljene odgovornosti na strani tužiteljice, između ostalog i iz razloga koje je tijekom postupka isticala sama tužiteljica, a čiju argumentaciju u tome dijelu prihvaća i ovaj sud, a koja argumentacija se svodi na to da kad vjerovnik ugovori založno pravo na nekretnini dužnika ili založnog dužnika, a radi osiguranja naplate svoje tražbine, dispozicija je vjerovnika o izboru predmeta i načina na koji će naplatiti svoju tražbinu, odnosno da li će aktivirati svoje pravo založnog vjerovnika, eventualno svoju tražbinu ustupiti trećemu ili naplatiti se iz druge imovine svoga dužnika.

25.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP, a radi se o situaciji kada su stranke djelomično uspjele u parnici i tada će su najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, a zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, a nakon toga će odrediti iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela i koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka. Što se tiče postotka za koji sud drži da je tužiteljica uspjela u ovoj parnici, kraj činjenice da je ista po mišljenju suda pravomoćnošću međupresude u cijelosti uspjela sa pravnim osnovom, to bi značilo da je samim time ista već postigla uspjeh od 50% u odnosu na ukupni uspjeh. Nadalje, kraj daljnje činjenice da je glede utuženog iznosa sud istoj u konačnici dosudio 242.000,00 EUR, a što predstavlja u tome dijelu u odnosu na utuženi iznos od 354.059,29 EUR uspjeh tužiteljice od 68,35%, pa kada se prije navedeni postotak uspješnosti u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva od 68,35% pretvori u postotak uspješnosti u odnosu na ukupan uspjeh tužiteljice, tada bi se radilo od cca 35%, nakon čega se u konačnici, barem po mišljenju ovog suda, dođe do ukupnog uspjeha tužiteljice u ovoj parnici od 85% (50%+35%).

25.2. Stoga je tužiteljici, a kraj činjenice da je ista u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, pritom imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora u tužbi označena u iznosu od 2.667.659,73 kuna, odnosno sada bi se primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 radilo o iznosu 354.059,29 EUR, temeljem njenog popisa troška sa ls 585, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa) po stavkama zastupanja na ročištima trebalo priznati 2664 boda za svako od deset ročišta i to onih održanih 12. ožujka 2012., 3. travnja 2013., 27. siječnja 2016., 10. prosinca 2019., 22. rujna 2020., 13. rujna 2021., 19. travnja 2023., 15. prosinca 2025., 14. siječnja 2026. i 9. veljače 2026. Nadalje je tužiteljici za ročište održano 11. veljače 2013. sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife priznato popisanih 50 bodova, dok joj je za ročište od 18. svibnja 2018. sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife priznato popisanih 1332 boda. U odnosu na stavke koje se tiču sastavljanja podnesaka tužiteljici je sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife priznato 2664 boda za svaki od dva podneska od 4. travnja 2012. i 14. siječnja 2016., dok joj je u odnosu na sastav podneska od 3. studenog 2020. sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife priznato popisanih 25 bodova, a u odnosu na sastav podneska od 2. studenog 2021. tužiteljici je sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife priznato popisanih 100 bodova. Zbrajajući u ovome dijelu sve stavke priznate tužiteljici dođe se do ukupno 30811 bodova, a obzirom vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) dođe se do iznosa od 61.622,00 EUR, koji potom valja uvećati za porez na dodanu vrijednost od 25%, te se potom dođe do iznosa od 77.027,50 EUR. Na potonji iznos od 77.027,50 EUR tužiteljici je kao trošak valjalo priznati i plaćene iznose pristojbe za tužbu od 1.327,23 EUR (ls 117) i pristojbe na ovu presudu u iznosu od 663,61 EUR obzirom je upravo tužiteljica pristojbeni obveznik plaćanja iste, nakon čega se dođe do iznosa od 79.018,34 EUR. Sud tužiteljici nije kao trošak priznao popisanu stavku od 663,61 EUR po osnovi pristojbe za međupresudu, obzirom u spisu ne prileži dokaz da je tužiteljica doista i platila tu pristojbu.

25.3. Međutim, obzirom je sud u odlomku 25.1. obrazloženja obrazlagao da on smatra da je tužiteljica djelomično uspjela u ovoj parnici i to u postotku od 85%, što bi posljedično značilo da je tužena uspjela u postotku sa 15%, pa kada se sukladno čl. 154. st. 2. ZPP od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dođe se do omjera uspjeha tužiteljice od 70% (85%-15%). Posljedica potonjega zaključivanja suda jeste ta da tužiteljici kao parnični trošak od onog ukupno priznatog iznosa iz točke 25.2. obrazloženja od 79.018,34 EUR, sukladno prije navedenoj zakonskoj odredbi treba priznati iznos od 55.312,84 EUR (70% od 79.018,34 EUR). Međutim, obzirom je tužena u ovoj pravnoj stvari osim pravnog osnova osporavala i visinu tužbenog zahtjeva, te obzirom su u cilju utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari provođeni dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, a po kojoj je osnovi tužiteljica u ovoj parnici uplaćivala iznose od 929,06 EUR (ls 292), od 1.765,21 EUR (ls 307) i od 800,00 EUR (ls 360), odnosno u ovome dijelu ukupan iznos od 3.494,27 EUR, a koji iznos je sud odlučio tužiteljici u cijelosti priznati kao parnični trošak, dakle, neovisno o njenom uspjehu u ovoj parnici, slijedom čega se dođe do ukupnog iznosa od 58.807,11 EUR (55.312,84+3.494,27) kojeg sud priznaje tužiteljici u ovoj parnici.

25.4. Stoga je u odnosu na parnični trošak popisan od strane tužiteljice odlučeno kao pod točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Biograd na Moru, 30. travnja 2026.

S u d a c

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić iz Splita,

2. Tuženoj po zakonskom zastupniku iz Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, Građansko-upravni odjel (na broj P-DO-12/2012).