REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-41/2022-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, u pravnoj stvari tužitelja ULJANIK STANDARD d.o.o. Pula, Kovačićeva ulica 8, OIB: 76215244096, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Buhin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika GRAD PULA, Pula, Forum 1, OIB: 79517841355, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2026. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 30. travnja 2026. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Tuženik GRAD PULA, Pula, Forum 1, OIB: 79517841355 dužan je platiti tužitelju ULJANIK STANDARD d.o.o. Pula, Kovačićeva 8, OIB: 76215244096 iznos od 75.000,00 EUR, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 24. veljače 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje temeljem referentne stope koju određuje Europska središnja banka uvećanoj za 8 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana.“

II. Tužitelj je dužan na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 94,00 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. veljače 2022. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi navodi da je tužitelj trgovačko društvo kojemu je tuženik dao na upravljanje određene nekretnine u njegovu (tuženikovu) vlasništvu. Tužitelj je osnovom toga bio u dugogodišnjem i neprekidnom posjedu tih nekretnina sve do 28. veljače 2019. godine. Tako je tužitelj upravljao i sportskim kompleksom pod nazivom SRC VERUDA. Radi se o sportsko rekreacijskom centru u Puli na kojemu je pravni prednik tužitelja sagradio sportske objekte, a koji su u postupku pretvorbe procijenjeni u temeljni kapital tužitelja.

3. Tužitelj i njegov prednik su tijekom posjedovanja tih nekretnina sagradili stadion SRC VERUDA, tribinu uz atletski stadion, a pored toga su izveli i radove na gradnji stropa sa metalnom konstrukcijom, staklene stijene, pultove i vodovodni priključak. Tužitelj je pored tih ulaganja tijekom cijelog razdoblja posjedovanja predmetnih nekretnina snosio i druge dodatne troškove investicijskog i tekućeg održavanja, a što je sve predstavljalo nužne i korisne troškove.

4. Tužitelj kao pošteni posjednik smatra da ima pravo na naknadu svih nužnih i korisnih troškova koje je imao u odnosu na objekt SRC VERUDA, a po kojoj osnovi potražuje iznos od 75.000,00 eura uvećano za zakonski zateznu kamatu od podnašanja tužbe, pa do isplate.

5. Tužitelj u tužbi nije specificirao iznos koji potražuje već je prethodno postavio manifestacijski zahtjev prema tuženiku, radi dostave relevantne dokumentacije, nakon čega bi specificirao tužbeni zahtjev. Na pripremnom ročištu tužitelj je povukao manifestacijski zahtjev sa čime se tuženik složio te je isto utvrđeno rješenjem na zapisniku posl. broj: P-41/2022-27 od 05. prosinca 2025. godine. Na istom ročištu tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u kojem potražuje isplatu pa po istome potražuje 75.000,00 eura sa zakonskom kamatom od podnašanja tužbe, pa do isplate. Tuženik se tome protivio, no sud je isto dopustio temeljem čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) rješenjem na zapisniku posl. broj: P-41/2022-27 od 05. prosinca 2025. godine obzirom je tuženik preinaku učinio na pripremnom ročištu (iako se i ne bi radilo o pravoj preinaci jer je tužitelj samo pobliže odredio visinu tužbenog zahtjeva).

6. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tuženik nema nikakvo dugovanje prema tužitelju jer da ima isto bi bilo evidentirano u poslovnim knjigama tuženika, a osim toga ono što tužitelj potražuje nije procijenjeno prilikom prodaje poslovnog udjela u tužitelju kao imovina tužitelja (u stečajnom postupku koji se vodio nad ULJANIKOM d.d., imateljem poslovnog udjela u tužitelju, procjenjivala se vrijednost tog udjela).

7. Osim toga tužitelj nije nikada tuženiku postavljao zahtjeve u vezi isplate bilo kakvih ulaganja prilikom primopredaje objekata koji su predmet tužbe.

8. Nadalje, ističe kako je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom troškova izgradnje objekata koji su predmet tužbe. Ti objekti izgrađeni su društvenim sredstvima na nekretnini u društvenom vlasništvu, a vlasništvo tuženika su postali ex lege temeljem čl. 88. Zakona o športu pa tako ti objekti kao i njihova građevinska vrijednosti nije mogla biti procijenjena kao osnovno sredstvo.

9. Tuženik osporava i da bi troškovi, koje tužitelj navodi u dokumentu naslovljenom „FRPR_13032 – Pregled troškova u periodu od 01.01.1990. do 17.02.2022.“, bili nužni i korisni troškovi. Naime, iz te dokumentacije uopće nije vidljivo o kakvim troškovima se radi kao i na koji objekt se odnose. No, kada bi se ti troškovi i priznali tužitelju onda bi iste trebalo umanjiti za vrijednost koristi koju je ovaj imao od korištenja tih nekretnina, a u vezi čega izjavljuje prigovor prijeboja.

10. U tijeku postupka tuženik je predlagao da se ovom predmetu spoji predmet posl. broj: P-175/2023, koji se vodi između istih stranaka o istoj stvari ali na drugom objektu – SRC BUNARINA, a što je sud odbio jer je u tom trenutku već u ovoj pravnoj stvari bio zaključen prethodni postupak i jer bi se time trajanje ovog postupka odužilo (a već se dovoljno odužilo uslijed pokušaja stranaka da mirno riješe ovaj spor).

11. Predlaže sudu da tužbu odbije.

12. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u procjenu osnovnih sredstava ULJANIK STANDARDA na listu 5-22 spisa, knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja na listu 23-48 spisa, odluku tuženika od 22. veljače 2019. listu 49-51 spisa, dopis na listu 52-53 spisa, sporazum od 20. svibnja 2004. na listu 65-68 spisa, izvješće o obavljenoj procjeni ULJANIK STANDARDA na listu 105-142 spisa, spis klasa 947-03/18-01/563 na listu 165-173 spisa, pročitan je iskaz TU, saslušani su kao svjedoci RU, ĆU, CU, LU, čije iskaze je sud ocijenio istinitim jer su iskazivali suglasno kako međusobno tako i u skladu sa saznanjima koja proizlaze iz drugih dokaza izvedenih u ovom postupku.

13. Nije proveden dokaz građevinskim i financijskim vještačenjem obzirom su navedeni dokazi predloženi prvenstveno na okolnost visine, a već iz dokaza koji su izvedeni u ovom postupku utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan po pitanju osnove.

14. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

15. Tužitelj od tuženika potražuje 75.000,00 eura po osnovi nužnih i korisnih troškova osnovom ulaganja u objekt u vlasništvu tuženika – SRC VERUDA.

16. Odredbom čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravim (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisano je da zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao.

17. Nužni troškovi su troškovi koji su nužni za održavanje neke stvari, a korisni kojima se povećava vrijednost stvari. Međutim, pravo na naknadu takvih troškova ne postoji kada je ulaganje izvršeno u okviru ugovorne obveze. A upravo su troškovi koje tužitelj potražuje troškovi koji su nastali u okviru ugovornog odnosa po osnovi kojeg je on dobio na korištenje i upravljanje objekte SRC VERUDA (sporazum od 20. svibnja 2004. godine – list 66 do 68 spisa), ali i kojom je regulirano pitanje troškova i ulaganja. Postojanje tog sporazuma potvrdili su svjedoci ĆU (direktor tužitelja od 1993. do 2005.), CU (direktor tužitelja od 2014. do 2019.), LU (direktor PULA SPORTA d.o.o. koje je preuzelo upravljanje objektom SRC VERUDA) i RU (zaposlenik tuženika do 2019., zadužen za upravljanje imovinom). Dakle, ako bi tužitelji imao pravo na nekakvu naknadu tada bi ju imao samo pod uvjetima koji su propisani u tom sporazumu, ne i po osnovi nužnih i korisnih troškova.

18. SRC VERUDA izgrđena ja 80-tih godina prošlog stoljeća na zemljištu u vlasništvu tuženika, sredstvima pravnog prednika tužitelja ULJANIKA d.d. kao matičnog društva, u sklopu kojega je poslovao i tužitelj, a koji se bavio održavanjem i upravljanjem neproizvodnih objekata koje je sagradilo matično društvo, između ostalog i objektom SRC VERUDA. ULJANIK d.d. kao matično društvo, kao i ostala društva u sastavu grupe, financirala su održavanje tih objekata, uključivo i troškove zaposlenika. Navedeno suglasno proizlazi iz iskaza svih svjedoka koji su saslušani u ovome postupku.

19. No, promjenom društvenopolitičkog sustava dolazi do promjena u svim društvenim područjima, pa tako i onom koji se tiče sportske djelatnosti.

20. Tako su sukladno čl. 88. Zakona o športu (Narodne novine 60/1992, 69/1992, 25/1993, 11/1994, 77/1995) sportski objekti i druge nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima pravo korištenja imaju športske organizacije i udruge ili druge pravne osobe (poduzeća, ustanove, radne organizacije) osnovane radi upravljanja športskim objektima prešle u vlasništvo gradova i općina na čijem se području nalaze. Tako je bilo i sa SRC VERUDOM (odluka i obrazloženje na listu 49 i 50 spisa).

21. Nakon prelaska u vlasništvo tuženika, 20. svibnja 2004. godine sklopljen je sporazum (list 66 do 68 spisa) kojim je Grad Pula dao SRC VERUDA na upravljanje ULJANIK STANDARDU i kojim sporazumom su detaljno, posebno uzevši u obzir okolnosti u vrijeme sklapanja tog sporazuma, uređeni međusobni odnosi Grada Pula i

ULJANIK STANDARDA, i to tako:

- da je ULJANIK STANDARD preuzeo na sebe obvezu vršiti investicijsko i tekuće održavanja objekta, plaćati režijske i druge troškove (članak 2).

- da se investicijsko ulaganje koje povećava nabavnu vrijednost imovine moglo izvršiti samo uz prethodno suglasnost Grada Pule (članak 3. st. 2.), u kojem slučaju bi se financiralo iz proračunskih sredstava (članak 6. st. 2.).

22. Dakle, iz tog sporazuma, a koji je okosnica odnosa stranaka jasno i nedvosmisleno proizlazi kako je tužitelj na sebe preuzeo obvezu snošenja svih troškova redovnog održavanja objekta i plaćanja režijskih i tome sličnih troškova. Što se tiče većih, investicijskih troškova, određeno je da je za iste potrebna prethodna suglasnost Grada Pule, kao i da će se isti financirati iz proračunskih sredstva.

23. U skladu sa saznanjima koja proizlaze iz tog sporazuma su i saznanja koja proizlaze iz iskaza svih saslušanih svjedoka, i to HU, TU, CU, LU, te RU (ĆU, UU i CU bili su odgovorne osobe tužitelja od 2004. godine do 2019., a LU i RU su bili zaposlenici tuženika ili njegovih ustanova zaduženih za pitanje imovine i sporta). Oni su s jedne strane suglasno iskazali da je dužnost ULJANIK STANDARDA bila upravljati SRC VERUDOM i snositi troškove tekućeg održavanja, uključivo i troškove režija i zaposlenika, a sredstva za čije plaćanje su se stjecala uplatama od drugih društva iz grupe ULJANIK. Naime, kako je svjedok RU to objasnio takav način upravljanja uspostavljen je kako bi se premostilo tranzicijsko razdoblje i sa time povezane promjene obzirom se radilo o objektu kojeg je sagradio ULJANIK pa se on, posredstvom svog društva, ponašao i dalje kao da je vlasnik, iako to više nije bio. Svjedoci su potvrdili da većih investicijskih ulaganja u razdoblju kada su oni bili na svojim pozicijama nije bilo, osim obnove atletske staze, koja je financirana od strane Grada Pule.

24. Dakle, sve što su svjedoci iskazali suglasno je sa onim što je utanačeno u sporazumu od 20. svibnja 2004. godine i to da ULJANIK STANDARD upravlja SRC VERUDOM i snosi sve troškove tekućeg održavanja, dok će se veći troškovi povezani sa investicijskim održavanjem snositi iz proračuna.

25. Pitanje sufinanciranja troškova tekućeg održavanja od Grada Pule nije se postavljalo u ovom postupku, niti je tužitelj smatrao da bi imao bilo kakva prava to toj osnovi niti je po toj osnovi potraživao utuženi iznos.

26. Uslijed propasti ULJANIKA d.d. i svih sa njime povezanih društava došlo je do promjene vlasničke strukture ULJANIK STANDARDA d.o.o., 2020./2021. godine, kada je jedini poslovni udio u tom društvu, a čiji je imatelj bio ULJANK d.d. prodan. Tom prilikom izvršena je procjena vrijednosti ULJANIK STANDARDA d.o.o. (list 105 do 142 spisa) i tom prilikom u procjenu nije obuhvaćeno nikakvo potraživanje prema Gradu Puli (niti kao sporno).

27. Dana 18. i 19. veljače 2019. godine sastavljena su dva zapisnika (list 166 do 169 spisa) radi primopredaje SRC VERUDA od strane tužitelja tuženiku, i tom prilikom je CU, direktor tužitelja u to vrijeme izjavio: „Prema Gradu Puli nemamo nikakvih vezanih potraživanja, te se obvezujemo snositi sve troškove nastale u vezi korištenja te sportske građevine do dana predaje u posjed“. U svom iskazu CU je potvrdio da u to vrijeme u poslovnim knjigama tužitelja nije bilo evidentirano nikakvo potraživanje prema Gradu Puli. S druge strane to proizlazi i iz iskaza svjedoka RU koji je naveo da Grad Pula nije u svojim poslovnim knjigama imao nikakve obveze prema tužitelju, a povrh toga, kako je u to vrijeme postojao veliki dug ULJANIKA prema Gradu Puli, siguran je da bi od strane ULJANIKA to bilo istaknuto radi vršenja kompenzacije (što se činilo kada su postojala međusobna potraživanja).

28. Dakle, za vrijeme dok je bio u posjedu SRC VERUDA, do 28. veljače 2019. godine (odluka i ugovor na listu 170 do 173 spisa) tužitelj nije isticao nikakva potraživanja prema tuženiku već se taj zahtjev pojavio nakon promjene vlasničke strukture u tužitelju. Tužitelj svoj zahtjev temelji na podacima iz svojih poslovnih knjiga (list 23 do 48 spisa) koje predstavljaju popis troškova koji se odnosi na SRC VERUDA u razdoblju od 1990. godine do 2018. (list 26 do 48 spisa) te popis osnovnih sredstava (list 23 do 25). Za popis troškova (listu 26 do 48 spisa) svjedok CU potvrdio je da se isti odnose na troškove tekućeg održavanja, a za njih je utvrđeno da su bila obveza tužitelja. Što se osnovnih sredstava tiče nabrojan je strop sa metalnom konstrukcijom, staklene stijene, pult, vodovodni priključak, a što bi mogla predstavljati veća, investicijska ulaganja. Ostala osnovna sredstva sa popisa odnose ne druge objekte kojima je upravljao tužitelj. Međutim u ovom postupku je utvrđeno da je u relevantno vrijeme (zadnjih 30-tak) godine od većih investicija obnovljena samo atletska staza, i to sredstvima tuženika. Svjedok LU je još naveo i da je tuženik financirao obnovu svlačionica. Nije utvrđeno da bi tužitelj izveo i radove koji su zavedeni u njegovim poslovnim knjigama (strop sa metalnom konstrukcijom, staklene stijene, pult, vodovodni priključak). No, ako bi se pak polazilo od toga da se ovdje radilo o investicijskom održavanju onda je trebalo dokazati da je postojala suglasnost Grada Pule da se ti radove izvedu, kao preduvjet da se financiraju iz proračuna (pa onda pod uvjetom da je te radove financirao tužitelj, a u tuženik mu to nije platio, mogla bi postojati osnova za povrat onoga što je po toj osnovi plaćeno). No ništa od prethodno navedenog nije dokazano.

29. Iz držanja tužitelja proizlazi da u biti on uopće ni ne zna za koje radove potražuje naknadu iako tvrdi da ima potraživanje prema tuženiku jer je izvršio ulaganja, ali ne zna koja. Zato predlaže da se provede građevinsko vještačenje na okolnost utvrđivanja koje radove je tužitelj uopće izveo. Zadatak vještaka ne može biti da utvrđuje koje radove je tužitelj izveo već samo da li su stvarno izvedeni konkretni radovi koje tužitelj tvrdi da ih je izveo (ne može biti zadatak vještaka da istražuje koje radove je izveo tužitelj).

30. No, iz dokaza koji su izvedeni u ovom postupku utvrđeno je da je tuženik dao tužitelju pravo korištenja i upravljanja sportskim objektom SRC VERUDA bez naknade, a da se tužitelj obvezao snositi sve troškove tekućeg održavanja dok se tuženik obvezao snositi troškove investicijskog održavanja od čega je u relevantno vrijeme (od 2004.) postavljena samo nova atletska staza te su obnovljene svlačionice, a što je financirao tuženik. To je sve u skladu sa sporazumom od 20. svibnja 2004. godine. Ono što je još bitnije jest da ni jedan od sudionika ovog odnosa nije imao u poslovnim knjigama evidentirano potraživanje ili obvezu jedno prema drugome (niti je to potraživanje uzeto u obzir kod procjene vrijednosti tužitelja), kao i da je prilikom predaje u posjed SRC VERUDE zapisnički konstatirano da tužitelj nema nikakvih potraživanja prema tuženiku i tu izjavu je dao direktor tužitelja. Dakle, iz svih dokaza koji su izvedeni u ovom postupku proizlazi da tužitelj nema nikakvih potraživanja prema tuženiku.

31. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kako tužitelj nije dokazao da ima pravo potraživati od tuženika iznos od 75.000,00 eura, a teret dokaza je bio na njemu, to je njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Obzirom na navedeno nisu posebno utvrđivane okolnosti vezane za izjavljeni prijeboj tuženika po osnovi koristi od korištenja (iako je tužitelj imao pravni osnov korištenja pa bi taj prigovor bio neosnovan).

32. Stranke su potraživale troškove.

33. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Shodno tome tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi troškove ovog postupka. Tuženik potražuje trošak za pristup svjedoka HU i CU, u iznosu od 47,00 eura po svjedoku, koji iznosi mu se u cijelosti i priznaju.

34. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 30. travnja 2026. godine.

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku