Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-213/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku VD, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po punomoć., odvj. iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11.ožujka 2026. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ane Neralić, odvj.iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika Davora Petrović, odvj. u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 30.travnja 2026. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 30.travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3.4 Ugovora o kreditu broj 198-50- 3817801 od dana 28.11.2006.g. a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj pro tuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i to u dijelu odredbe čl.7 „ po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju UD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu iznosa od 1.966,26 Eur (slovima: tisućudevetstošezdesetšest eura i dvadesetšest centi) sa zz kamatom koja teče od 01.10.2015.g. do isplate, po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 67,70 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju te u iznosu od 1.068,54 eura s osnova iznosa koji je tužitelju priznat prilikom konverzije.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69,

Zagreb, OIB: 53056966535, da naknadi tužitelju UD, iz [adresa],

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.025, 00 eura (slovima: dvijetisućedvadesetpet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.travnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 2.025,00 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 02. lipnja 2023.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 11.10.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 198-50-3817801 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 22.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 180 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. No unatoč otplatnom planu, iznosi pojedinačnih anuiteta po dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja, su rasli s osnova rasta tečaja CHFa.

1.1. Nadalje navodi, da je Ugovorom o kreditu, ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima i to u mjesečnim anuiteta, i to na način da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora, podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, i to za devize na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorenam u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak, te stoga tužitelj upravo u predmetnoj parnici, traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koji je isti sklopio sa tuženikom, te potražuje isplatu sa osnova više plaćenog tečaja CHF. Obzirom na navedenu odredbu iz Ugovora o kreditu o otplati anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju je neodrediva i kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka, budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova, tako i suda Europske unije, slijedom čega tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

1.2. Nadalje, tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak uz ugovor o kreditu broj dana 01.02.2016.g., u kojem je tužitelju priznat iznos pretplate u visini od 8.364,83 kn, a kojim iznosom će tuženik umanjivati buduće anuitete.

1.3. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. Odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), propisana je obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u restitucijskim postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.4. Stoga tužitelj ustaje tužbom protiv tuženika sa zahtjevom da sud utvrdi ništetnim odredbe članka 3.4 Ugovora o kreditu broj 198-50-3817801 od dana 28.11.2006.g., te da mu tuženik s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu zakonskih zateznih kamatama na pojedinačne iznose, kao i da mu s naslova razlike povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu razlike stvarne pretplate i iznosa priznatog Aneksom ugovora o kreditu, i to iznos od 1.186,57 Eur / 8.940,24 kn sa zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.g. do isplate, zajedno sa troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu, te ističe prigovor zastare. Ne spori da su tužitelj i tuženik dana 28.11.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3817801 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 3,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Nadalje ističe, da su stranke dana 01.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50-3817801, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

2.1. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.2. Naadalje, tuženik ističe da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.3. Tužitelj i tuženik su dana 01.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 9- 16 spisa), dodatak (list 17-20 spisa), otplatni plan (list 21-24 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 25-31 spisa), dokumentaciju (list 32-66 spisa), zahtjev i dodatak (list 132- 137 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 31.listopada 2025. (list 184-196 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika od 4.veljače 2026. (list 213-215 spisa), i dopuna vještačenja od 6.veljače 2026.g. (list 219 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 11.10.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 198-50-3817801 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 180 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu. Nesporno je i da su stranke dana 01.02.2016.g. sklopile Dodatak br. KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50- 3817801, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6.2. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

8. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2006. godine. Kredit je bio namjenski za adaptaciju kuće, stambeni, u kojoj je stanovao sa obitelji. Kredit u CHF podigao je iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, odnosno u banci mu je tako ponuđeno, a tužena banka je u to doba bila njegova banka. Imena bankarice se ne sjeća. Nitko mu u banci nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, niti mu je itko objašnjavao odredbe ugovora, nije tražio pojašnjenja vezano za nejasnoće. Nije znao da bi se rate kredita mogle mijenjati s obzirom na valutnu klauzulu, odnosno ne u tolikoj mjeri. Nije tražio kredit u drugim valutama budući mu je u banci ponuđen samo ovaj kredit. Naime, on se ne sjeća je li ugovor pročitao a ovaj kredit mu je ponuđen kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti na njih imao utjecaj. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio u vojnoj mirovini. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti bio član trg.društva. Nadalje navodi da je početna rata kredita bila oko 750 kuna, a sjeća se da su kasnije rate rasle preko 1000 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Ističe da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog. Završno ističe da je ovaj kredit konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u euru, iz razloga da spriječi daljnji rast anuiteta. Nije razumio što znači konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te navodi da on nije zatražio konverziju. Ističe da mu je u konverziji priznat iznos na ime eventualne pretplate, no iznosa se ne sjeća. Ova pretplata nije njemu splaćena na ruke. Ističe da smatra da nije obeštećen prilikom konverzije.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit stambeni sa fleksi otplatom bez počeka.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 CD i ND od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8.4. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

8.5. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

8.6. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.7. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

8.8. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i ci jena (kamata također predstavlja cijenu).

9. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

9.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu JD protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog ništetne su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 3,95 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.

9.3. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.

9.4. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

9.5. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

9.6. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

9.7. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.8. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.9. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

9.10. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.11. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.12. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

10. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka u iznosu od 22.000,00 CHF sa rokom otplate 180 mjeseci i kamatnom stopom 3,95%, a početni iznos anuiteta 162,18 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 01.12.2006. godine u visini 4,615905 kuna za 1 CHF iznosi 748,61 kuna. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu vidljive su promjene kamatne stope kao i visine anuiteta. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 1. veljače 2016. godine Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50-3817801 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 4. navedenog dodatka ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine, koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 8.050,94 kuna, odnosno 1.068,54 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.1. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 17.501,39 kuna, odnosno 2.322,79 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedene razlike predstavljaju tzv. glavni dug.

10.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF -a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -510,21 kuna, odnosno -67,70 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 16.991,18 kuna, odnosno 2.255,09 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.3. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na tzv. glavni dug, odnosno razlike u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a koje iznose 17.501,39 kuna, odnosno 2.322,79 EUR i to od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 5.364,74 kuna, odnosno 712,01 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.4. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 1. veljače 2016. godine Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50-3817801 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 4. navedenog dodatka ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine, koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 8.050,94 kuna, odnosno 1.068,54 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.5. Ukupan tzv. glavni dug, odnosno ukupne razlike u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 17.501,39 kuna, odnosno 2.322,79 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.6. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na tzv. glavni dug, odnosno ukupne razlike u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja u utuženom razdoblju, odnosno od početka otplate kredita do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 5.364,74 kuna, odnosno 712,01 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 8.050,94 kuna, odnosno 1.068,54 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10.7. Umanjivanjem tzv. glavnog duga zbrojenog sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na tzv. glavni dug, sa iznosom preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji je tužitelju priznat u postupku konverzije, ukupna razlika iznosi 14.815,19 kuna, odnosno 1.966,26 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije i odnosi se na tzv. glavni dug.

11. Vještak nadalje, u dopuni nalaza i mišljenja od 5. veljače 2026.g., vezano za primjedbe tuženika, navodi da su tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. godine sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 198-50-3817801 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju (ZIID ZPK).

12. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 07. studenog 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima , to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da ukupan tzv. glavni dug-na ime razlike sa osnove ništetne valutne klauzule iznosi 2.322,79 eura; zatezne kamate na pojedinačne iznose sa razlike sa osnove ništetne valutne klauzule iznose 712,01 eura, te da iznos priznat u tzv.konverziji iznosi 1.068,54 eura, to nakon izvršenog uračunavanja proizlazi kako tuženik tužitelju još uvijek duguje iznos od 1.966,26 eura, tako da tužitelj sada potražuje iznos od 1.966,26 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015.g. do isplate.

13.1. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 11. rujna 2025.g tuženik ističe prigovor prijeboja, koji konačno specificira u podnesku od dana 07. studenoga 2025 .g. kada izjavljuje prigovor radi prijeboja na iznos od 67,70 EUR s osnova negativne tečajne razlike te 1.068,54 EUR s osnova iznosa koji je tužitelju priznat prilikom konverzije.

13.2. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po fiksnoj kamatnoj stopi tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž-725/21-3 od 25.09.2024.g.)

13.3. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari, i po osnovi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog, i po osnovi iznosa priznatog u konverziji. Prigovor radi prebijanja je istaknut u odgovoru a tužbu od 27. studenog 2023.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u ova potraživanja u zastari. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

16. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 02. lipnja 2023 g. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

16.1. U podnesku od 13. studenoga 2025.g. tuženik ističe da je tužitelj izostavio točku II. tužbenog zahtjeva navedenu u tužbi (isplata zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli). Povlačenje tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka nije moguće bez pristanka tuženika. Tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o uređivanju tužbenog zahtjeva već o povlačenju tužbe, obzirom je tužitelj potraživao isplatu zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koje iznose je detaljno specificirao, te ih sada više ne traži. Nadalje, tužitelj točku III. tužbe (sada točku II. podneska) sada postavlja u visini od 1.966,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015., čime povisuje zahtijevanu isplatu s osnova valutne klauzule prethodno postavljenu u visini od 1.186,57 EUR., čemu se tuženik protivi. Tužena za povišeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

16.2. Međutim, konačno postavljeni zahtjev sukladno odredbi članka 190. st, 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP) u tehničkom smislu predstavlja preinaku tužbe, iako se u naravi zapravo radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka. Svrha odredbe članka 190. st. 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.(Županijski sud u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-91/2022 od 24. veljače 2022. g.), pa je stoga sud odlučio kao u točki I izreke rješenja.

16.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tužen ik se takvoj preinaci ne može protiviti, a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

17. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.025,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na četiri ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav podneska od 27.03.2025.g.u iznosu od 10 bodova, koje radnje ukupno nose 610 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.220,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 305,00 eura, te uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.025,00 eura.

18.1. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude, budući istom nije pristupio.

18.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude. U Vinkovcima, 30.travnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Punomoć. tužitelja VD, odvjetnik iz [adresa]

2. Punomoć.tuženika, odvj. iz OD Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu