Poslovni broj: UsI-2204/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Pivac, u upravnom sporu tužitelja Vodovod i odvodnja otoka Visa d.o.o. (OIB: 9615343531), Komiža, Riva svetoga Mikule 38, zastupanog po opunomoćeniku Mislavu Bradvici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Wahl&partneri d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 24, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske (OIB: 59951999361), Zagreb, Radnička cesta 80, radi ukidanja važećeg akta o ispunjavanju posebnih uvjeta za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje te prijenosa korištenja gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga s postojećih isporučitelja vodnih usluga na društvo preuzimatelja, 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-325-07/25-06/204, URBROJ: 517-05-3-2-25-1 od 23. srpnja 2025. II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodu izvršenja rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-325-07/25-06/204, URBROJ: 517-05-3-2-25-1 od 23. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika u točki I. izreke određeno je da se na dan 23. rujna 2025. ukidaju rješenja za obavljanje vodoopskrbne djelatnosti KLASA: UP/I-030- 01/01-01/8, URBROJ: 82-01-4/44-01-0004 od 9. srpnja 2001. izdano društvu "Komiža" javno poduzeće za komunalne djelatnosti s.p.o. iz Komiže, kao pravnom predniku postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga, ovdje tužitelja, i za obavljanje poslova odvodnje otpadnih voda, KLASA: UP/I-325-07/12-01/75, URBROJ: 525-12/1404-15-5 od 22. srpnja 2015. izdano tužitelju. U točki II. izreke rješenja utvrđeno je da na dan iz točke I. izreke tog rješenja (23. rujna 2025.), po sili zakona , tužitelju prestaje status javnog isporučitelja vodnih usluga, pravo isporučivati vodnu uslugu i pravo naplaćivati cijenu vodne usluge i naknade za razvoj. Točkom III. izreke rješenja određeno je da se na dan iz točke I. izreke rješenja gospodarska cjelina za pružanje vodnih usluga tužitelja prenosi na korištenje bez naknade na Vodovod Brač d.o.o., Žedno - Drage 41, Supetar, kao društvo preuzimatelja, a u točki IV. izreke određeno je da s navedenim danom iz točke I. izreke rješenja društvo preuzimatelj Vodovod Brač d.o.o. postaje korisnik gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga iz točke III. izreke tog rješenja , stječe pravo upravljati, održavati i razvijati gospodarsku cjelinu za pružanje vodnih usluga, pravo stupiti u sve pravne odnose obuhvaćene gospodarskom cjelinom za pružanje vodnih usluga umjesto postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga, ovdje tužitelja. Točkom V. izreke rješenja određeno je da na dan iz točke I. izreke tužitelju prestaje pravo na posjed svih stvari obuhvaćenih gospodarskom cjelinom za pružanje vodnih usluga. Točkama VI. i VII. izreke rješenja određene su obveze upravi tužitelja, a u točki VIII. izreke u svrhu preuzimanja gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga određena je obveza upravi društva preuzimatelja. Točkom IX. izreke rješenja određeno je da odluka skupštine ili nadzornog odbora koja je suprotna točkama III.,

VII. i VIII. izreke tog rješenja neće imati pravnog učinka na završetak postupka po tom rješenju. Točkom X. izreke rješenja određeno je da ako se pripajanje iz članka 88. Zakona o vodnim uslugama provede prije isteka roka iz točke I. izreke tog rješenja, da će se provedba postupka po tom rješenju obustaviti.

3. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika pobijajući zakonitost istog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede pravila postupka. Navodi da je iz obrazloženja rješenja razvidno da tuženik nije proveo postupke navedene u članku 94. stavku 1. Zakona o vodnim uslugama („Narodne novine“, 66/19. - dalje: ZVU), koje je bio u obvezi provesti. Tvrdi da je time tuženik počinio bitnu povredu postupka i to Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP), kao lex generalis i ZVU-a kao lex specialis u ovoj upravnoj stvari. Ističe da je osporeno rješenje doneseno bez provedenog ispitnog postupka čime je tuženik počinio bitnu povredu postupka i temeljnih načela ZUP-a, te je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno je primijenio materijalno pravo. Navodi da mu kao stranci nije omogućeno sudjelovanje u postupku sukladno člancima 30. i 52. ZUP-a i članku 91. stavku 2. ZVU- a, nego je tuženik samovoljno i arbitrarno donio osporeno rješenje. Nadalje navodi da rješenje nije utemeljeno na relevantnim činjenicama, ističući da je od dokaza tuženik izvršio samo uvid u ispravu - sudski registar, a što je u suprotnosti s člankom 8. ZUP- a. Smatra da tuženik uvidom u službenu evidenciju, sudski registar, na kojem temelji rješenje i koji je jedini dokaz tuženika, ništa ne dokazuje, te navodi da je rješenje donio, a da od stranke nije tražio očitovanja i izjašnjavanje o svim okolnostima i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetne upravne stvari. Također navodi da je bitna povreda postupka vezana uz članak 91. ZVU-a koji propisuje koje radnje tuženik mora provesti, a to su: ispitni postupak, osigurati dodatni primjereni rok i izdati privremenu mjeru. Ističe da tuženik može donijeti rješenje kojim ukida rješenje za obavljanje vodoopskrbne djelatnosti postojećem javnom isporučitelju tek kada se ispune navedene tri pretpostavke, kako je to propisano člankom 91. stavkom 1. ZVU-a, a iz obrazloženja rješenja je razvidno da tuženik nije postupio prema članku 91. ZVU-a. Ističe da je tuženik u obrazloženju rješenja naveo da je obavijestio sve javne isporučitelje vodnih usluga, pa tako i tužitelja, da je naknadni primjereni rok za pripajanje na uslužnom području 31. prosinca 2024., a što je rok iz Nacionalnog programa oporavka i otpornosti (dalje: NPOO) te navodi da je to proizvoljna, nelogična i nezakonita tvrdnja. Pojašnjava da je navedena tvrdnja nelogična da je primjereni rok dan u 2024. za upravni predmet koji je započeo tek u drugoj polovici 2025. , a što nije ni zakonski rok, jer ZVU ne određuje naknadni rok izvan zakonom određenih rokova. Smatra da je tuženik navodima iz obrazloženja rješenja da je obavijestio sve javne isporučitelje vodnih usluga potvrdio činjenicu da u ovom konkretnom slučaju pripajanje vodnog isporučitelja Vodovod i odvodnja otoka Visa d.o.o. nije proveo zakonom obvezni ispitni postupak, već je svim javnim isporučiteljima koji se do dana donošenja tog rješenja nisu pripojili sukladno Uredbi o uslužnim područjima ("Narodne novine", 70/23. - dalje: Uredba) dao zajednički rok, koji se ne može smatrati naknadnim primjerenim rokom prema ZVU-a, navodeći da bi taj rok trebao biti specifičan svakom pojedinom javnom isporučitelju vodne usluge. Ističe da osporeno rješenje nema sve elemente propisane člankom 98. ZUP-a jer se u rješenju ne navodi utvrđeno činjenično stanje, razlozi koji su bili odlučni pri ocjeni pojedinih dokaza, razlozi zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka i to zbog prethodno navedenog isključivanja tužitelja kao stranke iz postupka. Navodi da osporeno rješenje sadrži tek šturo citiranje zakonskih odredbi za koje se navodi da su mjerodavne za donošenje rješenja. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tužitelj ponavlja da je iz osporenog rješenja razvidno da je jedini način utvrđenja činjenica koje je proveo tuženik uvid u sudski registar, a na temelju čega je tuženik mogao utvrditi samo činjenicu da postupak pripajanja nije završen, a o postupku pripajanja nije ništa utvrdio. U tom smislu navodi da tuženik nije utvrdio da li se pregovara o pripajanju, je li izrađen nacrt ugovora o pripajanju, jesu li se uprave i skupštine društva koje se prema ZVU-a i Uredbi trebaju pripojiti društvu preuzimatelju suglasile s upravom i skupštinom društva preuzimatelja o uvjetima pripajanja, postoji li zakonom određena većina za pripajanje, je li potpisan ugovor o pripajanju, je li potpisana i od skupštine prihvaćena izmjena i dopuna društvenog ugovora, je li pokrenut postupak evidentiranja statusnih promjena u trgovačkom sudu prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine”, 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24.). Navodi da zbog toga što tuženik nije utvrdio relevantne činjenice i jer je rješenje donio bez prethodno provedenih radnji koje je obvezan provesti prema članku 91. ZVU-a nije bilo osnova za donošenje točke I. izreke rješenja, kojom mu se ukida akt o ispunjenju posebnih uvjeta za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje. Posljedično tome, smatra da se nisu ispunile ni pretpostavke za donošenje svih drugih točaka izreke osporenog rješenja. U odnosu na točke III. i IV. izreke osporenog rješenja ukazuje na to da tuženik navodi da se na dan 23. rujna 2025. gospodarska cjelina za pružanje vodnih usluga postojećeg javnog isporučitelja prenosi na korištenje društvu preuzimatelju, koje postaje korisnik gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga i stječe pravo upravljati, održavati i razvijati gospodarsku cjelinu te tužitelj upućuje na Opći porezni zakon („Narodne novine”, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22. i 152/24. - dalje: OPZ) prema kojem je gospodarska cjelina sva imovina i obveze što u poslovnom i organizacijskom smislu čini samostalni subjekt, odnosno subjekt sposoban za samostalno poslovanje. Ističe da je pripadnost gospodarske cjeline definirana člankom 39. OPZ-a te da OPZ ne poznaje pojam korištenja gospodarske cjeline. Naglašava da prema odredbama OPZ-a nije moguće izdvojiti ni prenositi pravo korištenja bez promjene vlasništva, koje ima ustavnu zaštitu i koje nije moguće umanjiti oduzimanjem prava korištenja. U tom smislu navodi da pravo korištenja, kao jedan od oblika ispunjavanja vlasničkih prava nije moguće odvojiti od prava vlasništva, te iznosi mišljenje da nije moguće prenijeti pravo korištenja dok se pravo vlasništva s gospodarske cjeline ne prenese na drugu osobu pravnim poslom . Smatra da tuženik nije ovlašteno tijelo koje može arbitrarno i bez provođenja ispitnog postupka, dakle izvan ZVU-a, donijeti odluku kojom bi zadirao u njegovo pravo vlasništva ili raspolaganja jer bi takvo postupanje tuženika predstavljalo povredu Ustavom zajamčenog prava na nepovredivost vlasništva, a čime tuženik čini i povredu njegovog prava na poduzetničku i tržišnu slobodu i prava na stečena ulaganja kapitala, za koja je propisano da se ne mogu umanjiti ni zakonom. Ističe da u osporenom rješenju nije definirano što predstavlja gospodarsku cjelinu, odnosno da se ne zna što se konkretno oduzima od njega i što se prenosi na društvo preuzimatelja, te smatra da je to također trebalo utvrditi u ispitnom postupku, a ne samo naložiti mu tu obvezu u točki VI. izreke rješenja. Također navodi da tuženik nema ovlast derogirati članak 138. Zakona o radu („Narodne novine”, 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. - dalje: ZOR). Ističe da je opisanim postupanjem tuženik počinio višestruke povrede ustavnih prava, radi čega smatra da ovaj sud treba pokrenuti postupak ocjene ustavnosti članaka 86. - 94 ZVU-a, te da se tužba može smatrati zahtjevom za pokretanje postupka ocjene ustavnosti članaka 86.- 94. Zakona o vodnim uslugama („Narodne novine”, 66/19.). Navodi da tuženik osporenim rješenjem neovlašteno disponira njegovim pravom korištenja gospodarske cjeline koje prenosi na društvo preuzimatelja, što predstavlja nezakonito postupanje, osobito iz razloga što OPZ ne poznaje izdvajanje prava korištenja gospodarske cjeline, već prijenos cijelog sadržaja upravljanja gospodarske cjeline, a koja u ovom konkretnom slučaju nije ni utvrđena. Zaključno navodi da je člankom 94. stavkom 1. ZVU-a pripisano da će Ministarstvo ukinuti važeći akt o ispunjenju posebnih uvjeta za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje postojećem javnom isporučitelju vodnih usluga ako ne postupi po odredbama članaka 86. i 87. i članka 88. stavaka 1. i 3. do 6. i članaka 90. i 91. i članka 92. stavka 1. ZVU, te da je činjenica da tuženik nije postupio prema citiranim zakonskim odredbama, radi čega je osporeno rješenje nezakonito. Navodi da primjena članka 94. stavka 1. i 4. ZV-a u konkretnom slučaju nije pravno moguća jer tuženik nije proveo prethodne radnje koje su propisane ZVU-a. Predlaže da sud poništi osporeno rješenje. Traži naknadu troškova upravnog spora. U tužbi je tužitelj podnio prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana. U odnosu na navode o neprovođenju ispitnog postupka ističe da je sukladno članku 49. stavku 1. ZUP -a dopušteno neposredno rješavanje upravne stvari u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. U konkretnom predmetu odlučna je samo jedna činjenica - je li javni isporučitelj vodnih usluga ispunio svoju zakonsku obvezu pripajanja društvu preuzimatelju na uslužnom području ili nije, a što je moguće dokazati zadnjom pravnom radnjom u postupku statusne promjene pripajanja, odnosno upisom u sudski registar. Navodi da se prema ZUP-u ispitni postupak mora voditi u slučajevima koji traže razjašnjenje pravog stanja stvari, a za to javnopravnom tijelu stoje na raspolaganju dokazi iz članka 58. stavka 2. ZUP-a, ali da se u konkretnom slučaju ispitnim postupkom nema ništa bitno utvrditi, a što proizlazi i iz sadržaja tužbe, jer se istom ne nude nikakve relevantne činjenice niti dokazi. Ističe da je u ovoj upravnoj stvari jedini zakoniti pravni interes (tzv. legitimni interes) pripajanje javnih isporučitelja vodnih usluga na uslužnom području na temelju članka 88. ZVU-a. Navodi da ako se taj zakoniti interes ne može ostvariti dobrovoljnom odlukom subjekta pripajanja, da se ostvaruje supsidijarnim pravnim mehanizmom iz članka 94. ZVU-a. Naglašava da prema članku 88. ZVU-a tužitelj ima zakonsku obvezu pripojiti se društvu preuzimatelju, a društvo preuzimatelj prihvatiti pripajanje obveznika pripajanja. Ispunjenjem zakonske obveze ostvaruju se zakoniti interesi te u tom smislu ne postoje protivni (zakoniti) interesi u konkretnom slučaju i sukob dvaju prava. Ističe da u ovoj upravnoj stvari ne postoji zakonito pravo ili pravni interes na nepripajanje, koje tužitelj može suprotstaviti kogentnoj zakonskoj obvezi pripajanja, a time ni interesu druge stranke u postupku, već predstavlja izlike za neprimjenu propisa, a bez pravne relevantnosti za upravni postupak. U odnosu na navode o naknadnom primjerenom roku za pripajanje koji je istekao 31. prosinca 2024., ističe da je isti produžen i dogovoren s Europskom komisijom upravo imajući u vidu specifičnosti pojedinih uslužnih područja kao što je predmetno uslužno područje na kojem je društvo preuzimatelj Vodovod Brač d.o.o., Supetar, a obveznik pripajanja je, između ostalih Vodovod i odvodnja otoka Visa d.o.o., Komiža. Navodi da je osporenim rješenjem obvezniku pripajanja dano još i dodatno vrijeme od 60 dana od dana izdavanja rješenja u kojem se moglo izvršiti pripajanje društvu preuzimatelju, te bi se tada provedba postupka po pobijanom rješenju obustavila, a što tužitelj nije učinio. Ističe da obveznicima pripajanja na uslužnom području 36. nijedan naknadni rok ne bi bio primjeren za pripajanje s obzirom na to da su višekratno zahtijevali izmjenu Zakona o vodnim uslugama i Uredbe o uslužnim područjima iz 2023. u cilju izmjene kriterija za uspostavu uslužnih područja i definiranje samostalnih uslužnih područja za svaki otok posebno (Brač, Hvar i Vis). Nadalje navodi da je tijekom 2024. i 2025. proveo brojne koordinacijske sastanke (preko 15 sastanaka) vezano uz provedbu pripajanja na uslužnom području 36., a svi konzultativni sastanci nisu doveli do zakonom propisanog pripajanja prema članku 88. stavku 1. ZVU-a, a koje nije provedeno ni do podnošenja odgovora na tužbu. Ističe da je tužitelj kao i drugi obveznici pripajanja na uslužnom području 36. više puta bio upozoren da Ministarstvo neće imati druge mogućnosti nego postupiti po članku 94. ZVU-a, što je u konačnici i realizirano izdavanjem osporenog rješenja. U odnosu na navode vezane za pojam gospodarske cjeline i njeno korištenje od strane društva preuzimatelja upućuje na to da je člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZVU-a definiran pojam gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga, te je u tom smislu ZVU lex specialis u odnosu na OPZ, a prijenos na korištenje navedene gospodarske cjeline propisan je člankom 94. stavcima 4. i 5. ZVU-a. Ističe da je osobito neutemeljen navod tužitelja da se njegova upravna tužba može smatrati zahtjevom za pokretanje postupka ocjene ustavnosti članaka 86. - 94. ZVU-a jer su se o ustavnosti ZVU-a te ustavnosti i zakonitosti Uredbe vodila tri ciklusa ustavno - pravnih postupaka od 2021. do 2024., a tužitelj nijednom nije osporavao ustavnost ZVU-a te ustavnost i zakonitost Uredbe. Napominje da ako tužitelj smatra da ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 104. ZVU-a za uspostavu samostalnog uslužnog područja, jedini dopušteni pravni put je podnošenje prijedloga za ocjenu zakonitosti Uredbe kojom su uspostavljena uslužna područja i određene njihove granice. Nadalje navodi da je ZVU-a jedan od rijetkih zakona koji propisuje obvezu zasebnog savjetovanja s tzv. dionicima voda: gradovima, općinama i županijama (članak 7. stavak 6.). Ukazuje na to da prema stavku 6. navedenog članka ZVU-a Vlada Republike Hrvatske Uredbom o uslužnim područjima uspostavlja uslužna područja i određuje njihove granice i da se uredba donosi nakon savjetovanja s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i javnim isporučiteljima vodnih usluga. naglašava da je u tom savjetovanju predstavnik tužitelja istaknuo da želi samostalno uslužno područje samo za otok Vis, s obzirom na to da otok Vis raspolaže vlastitim izvorima vode za ljudsku potrošnju, koji su navodno dostatni za vodoopskrbu otoka Visa te se tuženik poziva na zapisnik od 21. lipnja 2023. Pojašnjava da provođenjem ispitnog postupka, kako ga tužitelj shvaća, nije bilo moguće odlučivati o pitanjima iz ustavnosudske nadležnosti. Vezano uz zahtjev za odgodom pravnoga učinka tužbe tuženik navodi da prema dosadašnjem iskustvu pripajanja isporučitelja vodnih usluga na 39 uslužnih područja na kojima je izvršeno potpuno ili nepotpuno pripajanje, sa sigurnošću može izjaviti da tužitelju neće nastati nepopravljiva šteta niti će nastati opasnost za funkcioniranje sustava opskrbe vodom. Navodi da kada se jednom gospodarska cjelina prenese na korištenje društvu preuzimatelju (imovina i radnici), da će društvo preuzimatelj upravo s tom imovinom i s tim radnicima nastaviti pružati vodne usluge. Naglašava da je Europska komisija upravo radi uspješne provedbe projekata, u dogovoru s Vladom Republike Hrvatske odredila pripajanje postojećih javnih isporučitelja vodnih usluga na uslužnom području kao reformski pokazatelj (T #61) unutar NPOO 2021. - 2026., gdje je ispunjenje reformskog pokazatelja preduvjet za povlačenje bespovratnih financijskih sredstava za različite djelatnosti javne uprave, javnih službi i gospodarstva. Vezano uz prigovor da su u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno i pogrešno utvrđene, navodi da su sve činjenice ispravno utvrđene, a ključna je činjenica da se tužitelj nije u zakonskom roku, niti u dodatnom primjerenom roku pripojio društvu preuzimatelju na uslužnom području 36, odnosno društvu Vodovod Brač d.o.o., Supetar, što je utvrđeno uvidom u registar trgovačkog suda, a što je bila obveza tužitelja iz članka 88. stavka 1. ZVU-a. Nadalje navodi da pripajanje nije uslijedilo niti nakon isteka paricijskog roka 23. rujna 2025. Tuženik u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih utvrđenja iznesenih u osporenom rješenju, kao i kod svih navoda iz obrazloženja rješenja. Ističe da su tužbeni navodi paušalni, neutemeljeni, pogrešni i usmjereni na odugovlačenje postupka. Predlaže da sud odbije prijedlog za odgodni učinak tužbe i tužbeni zahtjev.

5. Tijekom spora održana je rasprava 31. ožujka 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Sud nije razmatrao podnesak tužitelja od 22. travnja 2026. jer je dostavljen nakon zaključene rasprave.

7. Ovaj sud nije pokrenuo zahtjev za ocjenom ustavnosti ZVU-a, s obzirom na to da je Ustavni sud Republike Hrvatske ocjenjivao ustavnost odredbi navedenog ZVU-a te je utvrdio da je isti u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Člankom 1. ZVU-a propisano je da se tim zakonom uređuju institucionalni okvir za pružanje vodnih usluga, cijena vodnih usluga, pravni položaj i održivo poslovanje isporučitelja vodnih usluga, djelovanje Vijeća za vodne usluge te druga pitanja povezana s pružanjem vodnih usluga.

10. Prema članku 3. stavku 1. točki 1. ZVU-a, pojam gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga (vodouslužno poduzeće) je skup komunalnih vodnih građevina kojima upravlja postojeći javni isporučitelj vodnih usluga, drugih stvari kojih je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik (npr. najmoprimac) postojeći javni isporučitelj vodnih usluga (uključujući poslovne prostore, instaliranu i pokretnu opremu, pravnu, financijsku, tehničku i drugu dokumentaciju), prava i obveza kojih je imatelj ili ugovorna strana postojeći javni isporučitelj vodnih usluga; oborivo se predmnijeva da vodouslužno poduzeće u cjelini kao i pojedina imovina u njemu pretežito ili isključivo služe pružanju vodnih usluga.

11. Člankom 7. stavkom 6. ZVU-a, propisano je da Vlada Republike Hrvatske uredbom o uslužnim područjima uspostavlja uslužna područja i određuje njihove granice. Ova uredba donosi se nakon savjetovanja s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i javnim isporučiteljima vodnih usluga. S tim u vezi, člankom 38. stavkom 1. Uredbe propisano je da uslužno područje 36 obuhvaća gradove Hvar, Komiža, Stari Grad, Supetar i Vis te općine Bol, Jelsa, Milna, Nerežišća, Postira, Pučišća, Selca, Sućuraj i Sutivan, a stavkom 2. navedenog članka Uredbe propisano je da je društvo preuzimatelj na uslužnom području 36 Vodovod Brač d.o.o., Supetar.

12. Člankom 88. stavkom 1. ZVU-a propisano je da su se svi postojeći javni isporučitelji vodnih usluga na uslužnom području dužni pripojiti javnom isporučitelju vodnih usluga koji je društvo kapitala, a koje je određeno uredbom iz članka 7. stavka 6. ovoga Zakona kao društvo preuzimatelj, a društvo preuzimatelj je dužno prihvatiti pripajanje, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu uredbe iz članka 7. stavka 6. ovog Zakona.

13. Prema članku 94. stavku 1. ZVU-a, ministarstvo će ukinuti važeći akt o ispunjenju posebnih uvjeta za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje postojećem javnom isporučitelju vodnih usluga ako ne postupi po odredbama članaka 86. i 87. i članka 88 stavaka 1. i 3. do 6. i članaka 90. i 91. i članka 92. stavka 1. ovoga Zakona. Od izvršnosti rješenja o ukidanju akta iz stavka 1. ovoga članka postojećem javnom isporučitelju vodnih usluga: 1. prestaje status isporučitelja vodnih usluga, 2. prestaje pravo isporučivati vodnu uslugu i 3. prestaje pravo naplaćivati cijenu vodne usluge i naknadu za razvoj (stavak 2.).

14. Nadalje, članak 94. ZPU-a propisuje da u slučaju iz stavka 1. ovoga Zakona Ministarstvo donosi rješenje o prijenosu korištenja gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga s postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga na primarno društvo preuzimatelja odnosno na supsidijarno društvo preuzimatelja ako je primarno društvo preuzimatelj odgovorno za nepostupanje po odredbama navedenim u stavku 1. ovoga članka. (stavak 4.) Društvo preuzimatelj koji postaje korisnik gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga stječe pravo da upravlja, održava i razvija gospodarsku cjelinu za pružanje vodnih usluga, da stupi u sve pravne odnose obuhvaćene gospodarskom cjelinom za pružanje vodnih usluga umjesto postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga, da istu unese u svoje poslovne knjige te da stupi u isključivi posjed svih stvari unutar gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga. (stavak 5.) Nastupom izvršnosti rješenja iz stavka 4. ovoga članka postojećem javnom isporučitelju temeljem zakona prestaje pravo na posjed svih stvari obuhvaćenih gospodarskom cjelinom za pružanje vodnih usluga. (stavak 7.)

15. Prije svega, treba reći da su nakon stupanja na snagu ZVU-a ("Narodne novine", 66/19.), koji je stupio na snagu 18. srpnja 2019., te nakon stupanja na snagu Uredbe ("Narodne novine", 70/23.), koja je na snagu stupila dana 15. srpnja 2023., a kojom su određena uslužna područja, njihove granice i društva preuzimatelji, stvorene zakonske pretpostavke da se pristupi provedbi državne reforme u području komunalnih usluga i da se na terenu tj. između pružatelja komunalnih usluga samostalno (dobrovoljno) izvrši pripajanje društvima preuzimatelja, sukladno članku 88. stavku 1. ZVU-a na način kako je određeno odredbama Uredbe. Imajući na umu izneseno, a u odnosu na prigovor tužitelja iznesen na raspravi da su protekli rokovi za pripajanje trgovačkog društva Vodovod i odvodnja otoka Visa d.o.o. javnom isporučitelju vodnih usluga Vodovod Brač d.o.o., treba reći da je osporeno rješenje upravo i doneseno jer je protekao rok za dobrovoljno pripajanje tužitelja društvu preuzimatelja.

16. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik utvrdio da se obveznik pripajanja na uslužnom području 36. Vodovod i odvodnja otoka Visa d.o.o., Komiža, ovdje tužitelj, nije pripojio društvu preuzimatelja na uslužnom području u propisanom roku, niti u naknadno ostavljenom roku do 31. prosinca 2024., a činjenicu ne pripajanja utvrdio je uvidom u sudski registar, što tužitelj niti ne osporava. S obzirom na to da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, osnovano je tuženik osporeno rješenje donio sukladno članku 49. ZUP-a, jer je odlučnu činjenicu o ne izvršenom pripajanju tužitelja javnom isporučitelju vodnih usluga na uslužnom području 36 tuženik utvrdio uvidom u sudski registar trgovačkog suda, radi čega pogrešno tužitelj smatra da je u predmetnom postupku trebalo provesti ispitni postupak.

17. Budući da javni isporučitelj vodnih usluga Vodovod i odvodnja otoka Visa d.o.o., Komiža, ovdje tužitelj, nije ispunio svoju zakonsku obvezu iz članka 88. stavka 1. ZVU- a pripajanja društvu preuzimatelju na uslužnom području 36., pravilno je i zakonito tuženik na temelju članka 94. stavka 1. ZVU-a u točki I. izreke tužitelju ukinuo važeći akt o ispunjenju posebnih uvjeta za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje, kao postojećem javnom isporučitelju vodnih usluga, jer je protekao rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu uredbe (rok je istekao 15. siječnja 2024.), a tužitelj po obvezi iz članka 88. stavka 1. ZVU-a nije postupio niti u naknadno ostavljenom roku.

18. Neosnovano je pozivanje tužitelja na to da je prije donošenja osporenog rješenja tuženik bio u obvezi postupiti sukladno članku 91. stavku 1. ZVU-a, jer se ne radi o obvezi tuženika, već o propisanoj mogućnosti donošenja privremene mjere na zahtjev javnih isporučitelja vodnih usluga s uslužnog područja koji imaju najmanje većinu iz članka 92. stavka 3. ZVU-a.

19. Također je neosnovano pozivanje tužitelja na povredu prava vlasništva, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci broj: U-I-7217/2021. i dr. od 20. prosinca 2022. u točki 19. 1. ocijenio da će se osporenim zakonskim mjerama iz članka 7. stavka 2. i članka 88. stavka 2. ZoVU-a:66/19 osigurati održivo i rentabilno obavljanje vodnokomunalnih usluga i priuštivost cijene vode stanovnicima i poslovnim korisnicima, kao i kvantitativna i kvalitativna dostupnost vode i usluga odvodnje što je iznimno važno za sve korisnike vodnih usluga, a posebice za sedamdeset (70) jedinica lokalne samouprave koje, prema očitovanju Ministarstva od 7. srpnja 2022. (v. točku 14.4. obrazloženja), nemaju osiguran pristup sustavima javne vodoopskrbe i sustavima javne odvodnje, što značajno utječe na njihov razvitak. Iz navedenih razloga Ustavni sud ocjenjuje da će se osporenim zakonskim mjerama iz članka 7. stavka 2. i članka 88. stavka 2. ZoVU-a:66/19 postići primarni legitiman cilj ZoVU-a:66/19. Stoga je Ustavni sud ocjenio neosnovanim navode predlagatelja o nesuglasnosti članaka 7. stavka 2. i 88. stavka 2. ZoVU-a:66/19 s člancima 3. i 49. stavkom 3. Ustava.

20. U odnosu na pojam gospodarske cjeline pravilno tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je isti određen člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZVU-a, te da je u tom smislu ZVU lex specialis u odnosu na OPZ. Naime, člankom 94. stavkom 4. ZVU-a propisano je da će tuženik donijeti rješenje o prijenosu korištenja gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga s postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga na primarno društvo preuzimatelja, na koji način je tuženik i postupio.

21. Slijedom svega navedenog, osporeno rješenje je pravilno i zakonito. U postupku koji je prethodio donošenju istog, suprotno tvrdnjama tužitelja, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje ove upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osporavano rješenje doneseno je sukladno članku 98. ZUP-a, a u obrazloženju rješenja navedeni su valjani i dostatni razlozi za takvo odlučivanje.

22. Uzevši u obzir navedeno, osporeno rješenje tuženika ocjenjuju se zakonitim. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

23. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

24. Imajući na umu da se rješenjem, čiju odgodu izvršenja tužitelj traži, provodi reorganizacija vodokomunalnog sektora po sili zakona, odgoda izvršenja navedenog rješenja, po ocjeni ovog suda, bila bi protivna javnom interesu, te nije ispunjen jedan od kumulativno propisanih uvjeta iz članka 42. stavka 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe. Naime, treba reći da prema rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-II/3548/2023 od 4. lipnja 2024., zakonodavac ima pravo i obvezu odrediti način na koji se vode, kao dobro od interesa za Republiku Hrvatsku (članak 52. stavak 1. Ustava RH), mogu upotrebljavati i iskorištavati, a osobito ako se radi o upotrebi i korištenju voda u djelatnosti javne vodoopskrbe (osobito s gledišta osiguranja njihove zdravstvene ispravnosti) i javne odvodnje (osobito s gledišta njihovog pročišćavanja otpadnih voda do njihove ekološke prihvatljivosti). Obzirom da pružanje vodnih usluga ostaje u samoupravnom djelokrugu jedinica lokalne samouprave, a ZVU-a se određuje širi teritorijalni okvir za pružanje vodnih usluga (uslužno područje, članak 7. ZVU-a) i institucionalni oblik putem kojeg se te djelatnosti obavljaju (jedan javni isporučitelj vodnih usluga na uslužnom području, članak 8. stavak 1. ZVU-a), prijenos korištenja gospodarske cjeline za pružanje vodnih usluga s tužitelja kao postojećeg javnog isporučitelja vodnih usluga na Vodovod Brač d.o.o., kao društva preuzimatelja, nužna je za postizanje cilja reorganizacije vodokomunalnog sektora. Radi navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Splitu 8. travnja 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan – Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- tuženiku

- u spis