REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7720/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 09. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3667020, sklopljenog dana 12.04.2008., između tužitelja:

ZĆ iz [adresa] i tuženika: Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju ZĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 159,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.04.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 12.04.2008. parnične stranke sklopile Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3667020 (dalje: Ugovor) i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač, da je u čl. 1 Ugovora određeno plaćanje jednokratne naknade u visini od 4% od iznosa kredita, da je spomenuta odredba čl. 1. Ugovora ugovorena na način protivan zakonu, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač, da predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, nije informirao tužitelja o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade, pa tako tuženik nije tužitelja informirao o tome na što se ta jednokratna naknada točno odnosi, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova, da također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima b i to eventualno bilo regulirano, da na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora, da je nadalje, tuženik iznos naknade naplatio iz ukupnog iznosa kredita, odnosno istu je ustegnuo od iznosa kredita, kako to proizlazi iz članka 2. stavak 5. Ugovora, što znači da je tužitelj tu naknadu otplaćivao kao i redovan kredit čime je na taj iznos plaćao još i ugovorene kamate kroz cijelo razdoblje otplate kredita, pa je tužitelj u konačnici po toj osnovi platio još i više nego što je ta naknada iznosila u nominalnom iznosu, da na navedenu činjenicu tužitelj također nije bio upozoren, niti mu je to bilo objašn jeno prilikom sklapanja Ugovora. Nadalje navodi da Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava, da je uglavljivanjem i nametanjem neodređene i netransparentne odredbe u ugovor, a na koju odredbu tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, tuženik postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Tužitelj nadalje navodi da je odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora; dalje: ZZP) određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1), kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2). Tužitelj nadalje navodi da je tuženik, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takva ugovorna odredba smatra – nepoštenom, da je, sukladno odredbi članka 102. ZZP, nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da je ništetna, stoga, zbog načina kako je ugovorena, odredba članka 1. Ugovora, kojom je određena obveza tužitelja da plati jednokratnu naknadu u visini 4% od iznosa kredita, da je temeljem spomenute ništetne odredbe, tuženik tužitelju u trenutku isplate kredita dana 12.04.2008. naplatio naknadu u iznosu od 1.200,00 kn (4% od 30.000,00 = 1.200,00), obzirom da je tuženik spomenuti iznos naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, dužan vratiti tužitelju tako naplaćeni novčani iznos, a sve temeljem odredbe članka 323. ZOO-a, da je tuženik bio nesavjestan i nepošten stjecatelj jer je spornu ugovornu odredbu, koja je nepoštena i ništetna, sam sastavio i istu nametnuo tužitelju, te da je stoga je tuženik, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan na iznos koji je neosnovano stekao platiti i zateznu kamatu, tekuću od dana neosnovanog stjecanja pa do isplate, da se slijedom navedenog, od tuženika potražuje iznos od 159,27 EUR (protuvrijednost iznosa od 1.200,00 KN prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12.04.2008. pa do isplate. Slijedom svega navedenog predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana , u odnosu na navode o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknade, navodi da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, da sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu, da iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno , navedeno iz razloga jer se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Nadalje navodi da je odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“, da je tako dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita, da se u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu , da je prema tome u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Nadalje navodi da je također zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju , a s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007., isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Tuženik nadalje navodi da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna, da suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe, da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, da je dakle iznos naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas) , ukazuje i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora, da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose, kao i da članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje navodi da značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža , da prema presudi Suda EU C-415/11 Z proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku , da je dakle ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste, da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik nadalje ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu, da je također određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke, da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi, da je ista jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana, da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu, a kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja, da bi time bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Nadalje navodi da je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2008., a tužba je podnesena 2024., pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2013. kada je istekao petogodišnji zastarni rok, da na tu zastaru ne utječe niti novozaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO-a), s obzirom da je ista podnesena tek 2024., odnosno 11 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva, a kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Navedeno iz razloga jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. Tuženik nadalje ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 159,27 EUR, da u tom smislu ukazuje i na sudsku praksu VSRH: u kojima se navodi „U sporu je tužiteljica istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.), „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.). Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

2.1. Na ročištu održanom 04. studenog 2025. tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije koja se odnosi na: presliku Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 3667020 od 12.04.2008. (list 6 spisa), otplatnu tablicu (list 7-9 spisa), uplatnicu (list 10 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 20-28 spisa), te je saslušan tužitelj (list 86-87 spisa).

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 3667020, sklopljenog dana 12.04.2008., kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4% od iznosa kredita, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su dana 12.04.2008. parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu, broj 3667020, i to tuženik, kao kreditor i trgovac, a tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, temeljem kojeg je tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 30.000,00 kn;

- da je ugovorena otplata kredita u 48 mjesečnih anuiteta od po 760,59 kn svaki koji se sastoji od glavnice i kamate;

- da je čl. 1. Ugovora ugovorena naplata jednokratne naknade u iznosu od 1.200,00 kn, a koja iznosi 4% od iznosa kredita;

- da je tužitelj, dana 12.04.2008. platio iznos od 159,27 eur/1.200,00 kn s naslova naknade za odobravanje kredita sukladno čl. 1 Ugovora.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 1. Ugovora o ugovorenoj naknadi za odobravanje kredita, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

8. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 4% od iznosa kredita, u iznosu od 159,27 EUR, na koju naknadu nije mogao utjecati i morao ju je podmiriti.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 12.04.2008. sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom u Čakovcu, da je ugovor već unaprijed bio pripremljen i sklopljen po principu uzmi ili ostavi, da su mu za ulaznu naknadu rekli da je to poslovna praksa banke koja je istoga dana naplaćena kad je i isplaćen kredit na šalteru banke, da je on ugovor pročitao, ali da pregovora s bankom oko predmetnog ugovora o kreditu nije bilo, da je bilo uzmi ili ostavi.

9.1. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja obzirom je iskazivao životno, logično i uvjerljivo, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu jednokratne naknade već je tužitelj morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadama nije moglo pregovarati.

11. Odredbom čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 – dalje: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade , međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da isti nije bio informiran na što se ulazna naknada odnosi, da na istu nije mogao utjecati i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, odnosno jedino je upoznat sa činjenicom da mora platiti jednokratnu naknadu za odobravanje kredita, iz čega proizlazi da nije bio upoznat o tome čemu navedena naknada služi, što istom plaća i što ista predstavlja. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadržava odredbe prema kojima će tužitelju, kao korisniku kredita, od iznosa kredita kreditor, ovdje tuženik, ustegnuti jednokratnu naknadu u visini od 4% od iznosa kredita.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 1 Ugovora o nenamjenskom kreditu) je transparentna u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (4% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 99. ZZP navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "troškovi odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)" - ukupni troškovi kredita za potrošača, pa se jednokratna naknada korištenja kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća za korištenje odobrenog kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o jednokratnoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa jednokratne naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 98. ZZP, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je tužitelj iznos jednokratne naknade bio dužan platiti od iznosa kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužitelju je kod jednokratne naknade i drugih troškova obračunata naknada koju nije mogao predvidjeti jer je članak 1. Ugovora stipuliran na način da uvjete jednokratne naknade i drugih troškova jedino određuje i utvrđuje kreditor.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (4% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi kod prvog korištenja kredita, nepovoljno su utjecale na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 74. st.1. podtoč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74.st.1. podtoč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 74.st.1. podtoč. 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini koja je tužitelju naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (4% od odobrenog kredita), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu članka 102. st.1. ZZP. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

26. Kao što je već ranije navedeno, ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje : „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“. Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na jednokratnu naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

27. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužitelju s osnova jednokratne naknade ustegnut iznos od 159,27 EUR/1.200,00 kn dana 12.04.2008. (što tuženik ne osporava), to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naveden i iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2008., dok je tužba podnesena 2024., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2008. te je tužba nesporno podnesena 2024., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO /05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 159,27 EUR s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

28. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknade utvrđen iz tužbe i uplatnice na listu 10 spisa. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

29. U odnosu na, po tuženiku, spornu vrijednost predmeta spora, a koja je važna kod odmjeravanja troškova postupka, valja navesti da u odnosu na deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, nema mjesta primjeni odredbe čl. 37 st. 1 ZPP -a, jer deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga je za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora uzeta u obzir samo vrijednost kondemnatornog dijela zahtjeva u iznosu 159,27 eur.

30. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio u sporu. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa), vrijednosti predmeta spora (159,27 eur) i priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe iznos od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 06.03.2025. iznos od 25 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištima od 04.11.2025. i 09.04.2026. iznos od po 25 bodova svako (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 100 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) iznosi 200,00 EUR, a uz PDV od 25% (Tbr. 46 Tarife) daje iznos od 250,00 EUR, te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

31. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje stranke, u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a.

32. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP -a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i čl. 8 ZOO-a.

33. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika