Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-541/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Partner banka d.d. Zagreb, Vončinina 2, OIB: 71221608291, zastupanog po punomoćnici Anji Juršetić Šepčević, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja, te uz javnu objavu presude, 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu br. 632–41–008968 od 10.11.2006. zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „ – za obradu kreditnog zahtjeva i vođenje kredita: 1,5 % (slovima:jedanipolposto) jednokratno od iznosa iz Točke 1. ovog Ugovora. Banka naplaćuje naknadu na teret kredita na dan prvog puštanja kredita u tečaj.„

Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredba o naknadi i u sedam dodataka ugovoru o kreditu broj 632-41-008968 od 10.11.2006., i to u 1. Dodatku od 16.05.2007., 2. Dodatku od 16.08.2007., 3. Dodatku od 16.02.2008., 4. Dodatku od 31.07.2008., 5. Dodatku od 16.11.2008., 6. Dodatku od 16.02.2009., i 7. Dodatku od 16.05.2009.

II. Nalaže se tuženiku Partner banka d.d., Zagreb, Vončinina 2, OIB:71221608291, da tužitelju BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.935,89 EUR-a (trianesttisuća-devestotridesetpet-eura-osamdeset-devet- centi) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 2.986,26 EUR-a od 17. studenog 2006. do isplate,

- na iznos od 995,42 EUR-a od 17. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 995,42 EUR-a od 17. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 995,42 EUR-a od 18. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 995,42 EUR-a od 24. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 1.990,84 EUR-a od 05. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 193,99 EUR-a od 21. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 1.796,85 EUR-a od 17. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2.986,26 EUR-a od 27. kolovoza 2009. do isplate

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Partner banci d.d. Zagreb, OIB: 71221608291, da tužitelju BO, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 2.562,55 EUR-a

(dvijetisućepetstošezdesetdvaeura-pedesetpetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 10. studenog 2006. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 632-41-008968 na iznos od 1.500.000,00 kn, s rokom otplate do opoziva, a najduže šest (6) mjeseci od dana korištenja kredita. Nadalje, naveo je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tipa „uzmi ili ostavi“ u članku 6. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i vođenje kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje na teret kredita na dan prvog puštanja kredita u tečaj, tj. prije isplate kredita. Tuženik mu je prilikom isplate kredita naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i vođenje kredita. Naknadno, naveo je, tuženik i on sklopili su sedam dodataka Ugovoru o kreditu br. 632-41- 008968, uglavnom radi mijenjanja roka otplate, a naknada je zadržana u umanjenom postotku, na način da je u 1. Dodatku ugovoru o kreditu, od 16. svibnja 2007. ugovorena naknada od 0,5%, koja se plaća jednokratno, unaprijed na saldo glavnice kredita, u 2. Dodatku ugovoru o kreditu, od 16. kolovoza 2007. naknada je ostala nepromijenjena i na snazi, tj. 0,5%, u 3. Dodatku ugovoru o kreditu ugovorena je identična naknada prethodnim, odnosno 0,5%, u 4. Dodatku ugovoru o kreditu od 31. srpnja 2008. ugovorena je naknadna identično prethodnim od 0,5%, u 6. Dodatku Ugovoru o kreditu od 16 veljače 2009. ugovorena je naknada čl. 3. te je određena u visini 1% jednokratno, te da naknada dospijeva na plaćanje danom zaključenja ovog Dodatka ugovoru, u 7. Dodatku ugovoru o kreditu od 16. svibnja 2009. ugovorena je naknada u čl. 3. te je određena u visini 1,5% jednokratno i dospijeva na plaćanje danom zaključenja Dodatka ugovoru, dok je za u 5. Dodatku Ugovora o kreditu, tužitelj naveo da isti nema u svom arhivu te nije naveo visinu naknade. Ugovor o kreditu i dodaci, istaknuo je, sačinjeni su prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, te ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, naveo je, prema odredbi čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, takva ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je nadalje naveo da iz odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu nije vidljivo na što se naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita), dodajući da se očito radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade, istaknuo je, potpuno je netransparentan za njega, kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Nadalje, naveo je da ga tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, naveo je, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita naplatio naknadu, a zatim isto učinio i temeljem dodataka Ugovoru. Sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima, naveo je, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, te stoga, naveo je, temeljem odredbe čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, istaknuvši da navedeno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023. od 13.veljače 2024. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, te je potraživao naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđena pa do isplate.

1.1. Tijekom postupka, tužitelj je naveo da iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da tuženik ne osporava naplaćene naknade koje potražuje te da je tuženik uz odgovor na tužbu priložio karticu naplaćenih naknada (po Ugovoru i Dodacima ugovoru), gdje su evidentirane naplaćene naknade u ukupnom iznosu od 105.000,00 kuna/13.935,88 EUR-a, navodeći da sukladno navedenom specificira tužbu na način da u toč. I. dodaje datume sklapanja sedam (7) dodataka osnovnog Ugovora o kreditu: 16.05.2007., 16.08.2007., 16.02.2008., 31.07.2008., 16.11.2008., 16.02.2009., i 16.05.2009., točkom II. potražuje svoju tražbinu u iznosu od 13.935,88 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a toč. III. ostaje neizmijenjena.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije, te je pobijao tužbu u cijelosti kao neosnovanu i to iz razloga zastare potraživanja i poštenosti ugovorene naknade i tuženika, te je osporavao tužbu u njenoj visini u cijelosti, kao i u pogledu početka tijeka zakonskih zateznih kamata. Tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da je Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 09. veljače 2022. njegovo potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o kreditu br. 632–41–008968 od 10. studenog 2006. i Dodataka istom preneseno u cijelosti, zajedno sa svim sporednim pravima na DDM REO Adria d.o.o., sa sjedištem u [adresa]. Nadalje, istaknuo je prigovor zastare restitucijskog zahtjeva, navodeći da je tužitelj predmetni postupak pokrenuo 11. travnja 2025., nakon proteka svih zastarnih rokova predviđenih Zakonom o obveznim odnosima, ističući da potraživanje tužitelja zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, jer se kondemnacijski zahtjev temelji na institutu stjecanja bez osnove. Nadalje, tuženik je naveo da je sporna odredba članka 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu i vođenje kredita, sročena jasno, određeno i nedvosmisleno, pri čemu ista podrazumijeva iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i vođenje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, isto tako, naveo je i u odnosu na Dodatke ugovoru o kreditu, navedene odredbe o naknadama su sročene jasno, određeno i nedvosmisleno, pri čemu iste podrazumijevaju iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i vođenje kredita, pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih odredbi. Istaknuo je da bi sukladno čl. 81. ZZP-a došlo do utvrđenja nepoštenosti pojedine odredbe, tužitelj je dužan dokazati sljedeće kumulativne činjenice: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), dodajući da samom činjenicom da je naknada u Ugovoru o kreditu i popratnim Dodacima Ugovora o kreditu, određena u jasnom postotku od iznosa kredita, da je jasna, razumljiva i jasno uočljiva što onemogućuje usvajanje tužbenog zahtjeva, a s obzirom na kumulativnost ranije navedenih činjenica. Nadalje, istaknuo je da je iz odluka Partner banke d.d. o tarifi naknada, razvidno da su u konkretnom slučaju ugovarani niži postotci naknada nego li su oni bili određeni predmetnim Odlukama. Predmetna činjenica, naveo je, jasno prikazuje da se upravo u konkretnom slučaju posebno pregovaralo o iznosima naknade, koje su ugovarane u nižim iznosima nego li bi bile naplaćivane po Odlukama. Isto tako, tuženik je naveo da je Direktiva uvela tzv. načelo transparentnosti, razvijeno kroz praksu Suda EU, prema kojem ugovorne odredbe moraju biti razumljive potrošaču ne samo formalno i gramatički, već mu moraju pružiti dovoljno informacija kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice određene odredbe. Napomenuo je da odredba čl. 83. ZZP-a, propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti prije i tijekom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe te bilo koji drugi ugovor koji je u odnosu na predmetni ugovor glavni ugovor, a što znači da u ovom slučaju potrebno ispitati informacije koje su bile pružene tužitelju kao potrošaču te okolnosti prije i tijekom sklapanja ugovora o kreditu, dodajući da je tužitelja u potpunosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik je napomenuo da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, ali da neovisno o navedenom, ističe kako eventualna ništetnost ugovorih odredbi ne povlači za sobom automatski nesavjesnost tuženika slijedom smisla odredbe čl. 1115. ZOO-a, već se takva savjesnost utvrđuje prema okolnostima svakog individualnog slučaja. Slijedom svega navedenoga, tuženik je predložio sudu da odbije tužbu kao neosnovanu, a podredno da odbije kao neosnovane toč. 2. i 3. tužbenog zahtjeva zbog zastare, a toč

1. odbaci zbog nedostatka pravnog interesa.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 7-9), 1. Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 10), 2. Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 11), 4. Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 12), 6. Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 13), 7. Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 14), dopise s potvrdama o primitku od 6. studenog 2024. i 7. siječnja 2025. (list spisa 15-17), Ugovor o ustupu i prijenosu prava i vlasništva s prilogom te ovjerenim prijevodom s engleskog jezika (list spisa 33-52), izvadak iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 53-60), izvadak iz Sudskog registra za DDM REO Adria d.o.o. (list spisa 61-63), Ugovor o kreditu te 1. Dodatak Ugovora o kreditu, 2. Dodatak Ugovora o kreditu, 3. Dodatak Ugovora o kreditu,4. Dodatak Ugovora o kreditu, 5. Dodatak Ugovora o kreditu, 6. Dodatak Ugovora o kreditu i 7. Dodatak Ugovora o kreditu (list spisa 65-74), Opće uvjete poslovanja banke s građanima (list spisa 75-81), Kartica prometa po kreditu (list spisa 82), Odluka o tarifi naknada za poslove s građanima od 20. lipnja 2005. (list spisa 83- 109), Karticu prometa po kreditu (list spisa 116), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, jer se visina tužbenog zahtjeva mogla utvrditi na temelju Prometa kredita od 23. svibnja 2025., kojeg je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 13.935,89 EUR-a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovornih odredbi o naknadama za obradu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, pasivna legitimacija tuženika, jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu i vođenje kredita ništetne, te je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 10. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 632-41-008968 te 1. Dodatak Ugovora o kreditu, 2. Dodatak Ugovora o kreditu, 3. Dodatak Ugovoru o kreditu, 4. Dodatak Ugovora o kreditu, 6. Dodatak Ugovora o kreditu i 7. Dodatak Ugovora o kreditu.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 632-41-008968 od 10. studenog 2006. proizlazi da je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 1.500.000,00 kn s rokom otplate 6 mjeseci, te da je namjerna kredita kratkoročna pozajmica. Člankom 6. ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i vođenje kredita : 1,5 % jednokratno od iznosa iz točke 1. Ugovora o kreditu. Banka naplaćuje naknadu na teret kredita na dan prvog puštanja kredita u tečaj.

9. Iz 1. Dodatka Ugovora o kreditu od 16. svibnja 2007. proizlazi da je čl. 2. ugovoreno da se toč. 7. Ugovora o kreditu mijenja te glasi da naknada za obradu zahtjeva za prolongaciju i vođenje kredita iznosi 0,5% te se naplaćuje jednokratno unaprijed na sa saldo glavnice kredita.

10. Iz 2. Dodatka Ugovora o kreditu od 16. kolovoza 2007. proizlazi da je čl. 3. ugovoreno da sve ostale točke Ugovora o kreditu te 1. Dodatka ugovoru, a koje nisu mijenjane ovim 2. Dodatkom ostaju nepromijenjene i na snazi. Navedenim 2. dodatkom nije mijenjana odredba o naknadi za obradu kredita, pa stoga, sukladno čl. 3. iz 2. Dodatka ugovora o kreditu naknada za obradu kredita iznosi 0,5% (kao i u 1. Dodatku ugovoru o kreditu).

11. Iz 3. Dodatka Ugovora o kreditu od 16. veljače 2008. proizlazi proizlazi da je čl. 2. ugovoreno da sve ostale točke Ugovora o kreditu te 1., i 2. Dodatka ugovoru, a koje nisu mijenjane ovim 3. Dodatkom ostaju nepromijenjene i na snazi.

12. Iz 4. Dodatka Ugovora o kreditu od 31. srpnja 2007. proizlazi da sve ostale točke Ugovora o kreditu te 1., 2. i 3. Dodatka ugovoru, a koje nisu mijenjane ovim 4.

Dodatkom ostaju nepromijenjene i na snazi.

13. Iz 5. Dodatka Ugovora o kreditu od 16. studenog 2008. proizlazi da je čl. 3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini 1% jednokratno, te da naknada dospijeva na plaćanje danom zaključenja ovog Dodatka.

14. Iz 6. Dodatka Ugovora o kreditu od 16. veljače 2009. proizlazi da je čl. 3. ugovorena naknada kredita koju se obvezuje platiti korisnik kredita u visini od 1% jednokratno te da naknada dospijeva na plaćanje danom zaključenja tog Dodatka.

15. Iz 7. Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da je čl. 3. propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini 1,5% jednokratno te da naknada dospijeva na plaćanje danom zaključenja ovog Dodatka.

16. Iz dopisa od 6. studenog 2024. i 7. siječnja 2025. s potvrdama o primitku (list spisa 15-17), proizlazi da je punomoćnica tužitelja zamolila dostavu podataka i dokumenata ili potvrdu sa podatkom o iznosu naknade koja je naplaćena po toč. 6. Ugovora o kreditu i prema Dodacima ugovora.

17. Iz Ugovora o ustupu i prijenosu prava i vlasništva s prilogom te ovjerenim prijevodom s engleskog jezika (list spisa 33-52), proizlazi da je tuženik Partner banka d.d. sklopio predmetni Ugovor o ustupu s DDM REO Adria d.o.o. sa sjedištem u [adresa], a kojim je ugovorom prenio svoja potraživanja koja je imao prema tužitelju na DDM REO Adria d.o.o. Navedeni ugovor sklopljen je 9. veljače 2022.

18. Iz Kartice prometa po kreditu (list spisa 82, kao i na listu spisa 116) proizlaze datumi kada su naknade za obradu kredita naplaćene te ukupan iznos naplaćenih naknada po predmetnom Ugovoru o kreditu i Dodatcima, a koji iznosi 105.000,00 kn.

19. Iz Odluke o tarifi naknada za poslove s građanima od 20. lipnja 2005. (list spisa 83-109) proizlazi da je navedenom odlukom propisana visina naknada za obradu kredita, te na koji način i u kojem postotku se određuje visina naknade za obradu kredita.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka. Djelatnik banke mu nije objasnio odredbu o naknadi za obradu kredita. Ne sjeća se zapravo. Ne sjeća se ni je li dobio Ugovor na čitanje, misli da mu nije rečeno da će platiti naknadu za obradu kredita. Dobio je uplatnicu i uplatio je ono što je od njega banka tražila, ne zna je li platio naknadu za obradu kredita, platio je sve što je traženo. Ništa mu nije objašnjeno u vezi naknade za obradu kredita, kao niti koji troškovi čine tu naknadu i koja je svrha te naknade. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Namjena kredita je bila za izgradnju obiteljske kuće. Sklopio je nekoliko Dodataka ugovora o kreditu, prilikom sklapanja tih Dodataka nije mu obrazloženo niti objašnjeno da će prilikom svakog Dodatka morati platiti naknadu za obradu. Nije mu objašnjeno u kojoj visini će platiti naknade za obradu kredita. Platio je sve što se od njega tražilo. Nakon što je otplatio milijun kuna kamata, a vezano za kredit, nastali su veliki problemi i više nije bio u mogućnosti otplaćivati. Banka je sastavila Ugovor, nije mogao ništa. Nije pregovarao u vezi naknade za obradu kredita, a nije mu banka niti isto ponudila. Nije mu ponudila mogućnost pregovaranja. Sjeća se da je sklopio Ugovor o kreditu, da je otišao kod javnog bilježnika i platio ono što je trebao platiti, ne sjeća se na što se to odnosilo.

20.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem je iskazivao o odlučnim činjenicama, odnosno da mu djelatnik banke prilikom sklapanja ugovora i prilikom sklapanja dodataka ugovora o kreditu nije objasnio odredbu o naknadi za obradu kredita, niti išta vezano za tu odredbu, u dijelu u kojem je iskazivao o namjeni kredita kao i da su sredstva kredita bila za osobne potrebe - izgradnju obiteljske kuće, te da nije pregovarao o predmetnoj odredbi, kao i da je banka sastavila ugovor, jer je iskazu tužitelja u tom dijelu uvjerljiv, jasan, detaljan i bez proturječnosti. U dijelu u kojem je tužitelj naveo da je dobio uplatnicu i da je uplatio ono što mu je banka rekla da treba uplatiti ovaj sud je ocijenio nevjerodostojnim jer suprotno proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da se naknada naplaćuje na teret kredita, međutim navedeno nije odlučno nego je odlučno je li navedena naknada naplaćena a što je sud utvrdio na temelju Prometa kredita (list spisa 82).

21. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bilo informiran na što se konkretno naknada (iz osnovnog ugovora o kreditu) za obradu kredita odnosi, kao niti naknada u za obradu kredita sadržana u dodacima ugovora o kreditu, te o naknadma nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedenih naknada, jer nije znao čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao, te da se nije pregovaralo o naknadama niti prilikom sklapanja dodataka ugovora o kreditu. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknada, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

22. Članak 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., u nastavku ZZP/03) bio je na snazi u vrijeme kada je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu i 1. Dodatak ugovora o kreditu, a čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 89/09., 75/09., 78/12., 56/13. i 41/44., u nastavku: ZZP/07) je bio na snazi prilikom sklapanja 2., 3., 4, 5., 6. i 7. Dodatka Ugovoru o kreditu. Odredba članka čl. 81. ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 istovjetna je, te je navedenim odredbama propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

23. Odredbom čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. st.1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

24. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredbe nisu bile razumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa su stoga navedene odredbe o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu i svim predmetnim dodacima ugovora o kreditu kojima je odredba o naknadi za obradu kredita ostala neizmijenjena te temeljem istoga i naplaćena, za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

25. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe – izgradnju obiteljske kuće, te da u vrijeme sklapanja ugovora i dodatka ugovoru o kreditu nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

26. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita sadržanu u ugovoru o kreditu i dodacima ugovora o kreditu, te visini tih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita, niti je shvatio da isto može.

27. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da je ugovor o kreditu i kao i dodatke ugovoru o kreditu sačinila banka, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarale s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerili da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

28. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužitelja nije obavijestila da može o istima pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetnih naknada za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu i dodacima ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

29. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03 i čl. 51. ZZP/07 ovaj sud je uzeo u obzir prirodu proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

29.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita ni oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer mu tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe bile za tužitelja nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bilo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

29.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu od 10. studenog 2006. nepoštena, te da su nepoštene odredbe u 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. Dodatku Ugovora o kreditu a kojim odredbama je ugovorena naknada za obradu kredita, ili je ugovoreno da odredba o naknadi kredita iz Ugovora o kreditu i odredbama ranijih dodataka ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene. Odnosno, nepoštena je odredba čl. 2. i to 1., 5., i 7. Dodatka Ugovora o kreditu. Nadalje, nepoštena je odredba čl. 3. i to 2. Dodatka Ugovora o kreditu, te odredba čl. 2. i to 3. i 4. Dodatka Ugovora o kreditu u dijelu koji bi se odnosio na to da ostaje na snazi odredba ugovora o kreditu s dodacima koji se odnosi na ništetnu odredbu za naknadu za obradu kredita. Naime, tuženik se ne može u naknadnim dodacima ugovora o kreditu pozivati na to da navedena ništetna odredba osnovnog ugovora o kreditu ostaje na snazi i temeljem toga naplaćivati naknadu za obradu kredita. Slijedom navedenoga, navedene odredbe Ugovora o kreditu i dodataka ugovora o kreditu su sukladno čl. 81. ZZP/03 i čl. 96. ZZP/07 nepoštene, te ništetne sukladno čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. st.1. ZZP/07, pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke.

30. Budući da su prednje navedene odredbe ugovora o kreditu i dodataka ugovora o kreditu ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovorenih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita. Sud je na temelju ispisa Prometa kredita:63241008968 (list spisa 82) a koji promet kredita je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, te se tuženik očitovao da su navedene naknade naplaćene sukladno Tarifi za obradu kredita (list spisa124) utvrdio visine naplaćenih naknada te datume kada su iste plaćene. Naknada u iznosu od 2.986,26 EUR-a naplaćena je 16. studenog 2006., naknade u iznosu od 995,42 EUR-a naplaćene su 16. svibnja 2007., 16. kolovoza 2007., 17. ožujka 2008. i 23. rujna 2008., naknada u iznosu od 1.990,84 EUR-a naplaćena je 4. veljače 2009., naknada u iznosu od 193,99 EUR-a naplaćena je 20. ožujka 2009., naknada u iznosu od 1.796,85 EUR-a naplaćena je 16. travnja 2009., naknada u iznosu od 2.986,26 EUR-a naplaćena je 26. kolovoza 2009.

31. Na prednje navedene iznose naplaćenih naknada tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a. Zatezne kamate su dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom, odnosno do dana naplate naknada tužitelju. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

32. Potrebno je reći da nije nastupila niti zastara tražbine. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu i Dodataka ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

33. Nije osnovan tuženikov navod da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem tužbe. Naime, u slučaju da bude osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev, tužitelj može potraživati od druge strane sve ono što je platio po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

34. Nadalje, nije osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije jer da je tražbinu koju ima prema tužitelju prenio na treću osobu Ugovorom o ustupu. Naime, suugovaratelji Ugovora o kreditu, kao i svih dodataka ugovora o kreditu, mogu i nakon što je sklopljen ugovor o cesiji uzajamno isticati prigovore kojima osporavaju pravnu valjanost samog pravnog posla iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetnom ugovora o cesiji, dakle sugovaratelj (vjerovnik iz temeljnog pravnog posla) je i nadalje pasivno legitimiran u sporu pokrenutom radi utvrđenja ništetnosti ugovora iz kojega proizlazi tražbina koja je bila predmetnom cesije (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-780/2021-3 od 7. svibnja 2025.).

35. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 26. studenog 2025. i 8. travnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR- a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako, za svako ročište, te trošak sastava podneska od 3. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 2.000,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.500,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a (u iznosu u kojem je tužitelj platio sudsku pristojbu), što sveukupno iznosi 2.526,55 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/. izreke.

35.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer u vrijeme donošenja odluke navedena pristojba nije dospjela niti u je tužitelj platio.

Osijek, 30. travnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika