Poslovni broj P-1170/2019-42

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Smiljanu Kirinčiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., čiji OIB glasi 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 24. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, 30. travnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji je 24. svibnja 2007. godine, pod brojem 306-290/2007, zaključen između tužiteljice ŽR, kao korisnice kredita, te tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., a čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, uz sudjelovanje VR, kao fiducijarnog dužnika, koji Ugovor je solemniziran 25. svibnja 2007. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi, pod brojem OV-12448/2007, i to

- odredba čl. 4. Ugovora u dijelu koji glasi: „(…) u kunskoj protuvrijednosti 551,99 CHF (petsto pedeset jedan švicarski franak i 99/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

- odredba čl. 6. Ugovora u cijelosti

- odredba čl. 15. st. 2. Ugovora i

- odredba čl. 17. st. 1. i 3. Ugovora.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da, na osnovi preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broja 306 - 290/2007, tužiteljici ŽR isplati iznos od 6.431,48 eura (slovima: šest tisuća četiristo trideset jedan euro i četrdeset osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 10. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- od dana 10. kolovoza 2007. do isplate, na iznos od 1,14 €,

- od dana 12. rujna 2007. do isplate, na iznos od 2,86 €,

- od dana 12. prosinca 2007. do isplate, na iznos od 1,13 €,

- od dana 11. siječanj 2008. do isplate, na iznos od 0,55 €,

- od dana 12. veljače 2008. do isplate, na iznos od 5,33 €,

- od dana 12. ožujka 2008. do isplate, na iznos od 0,00 €,

- od dana 11. travnja 2008. do isplate, na iznos od 3,61 €,

- od dana 14. svibnja 2008. do isplate, na iznos od 1,52 €,

- od dana 11. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 2,46 €,

- od dana 10. listopada 2008. do isplate, na iznos od 0,64 €,

- od dana 11. listopada 2008. do isplate, na iznos od 1,05 €,

- od dana 11. prosinca 2008. do isplate, na iznos od 5,80 €,

- od dana 13. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 27,16 €,

- od dana 11. veljače 2009. do isplate, na iznos od 29,36 €,

- od dana 12. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 35,37 €,

- od dana 10. travnja 2009. do isplate, na iznos od 23,21 €,

- od dana 12. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 28,84 €,

- od dana 10. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 22,08 €,

- od dana 10. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 18,06 €,

- od dana 11. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 19,59 €,

- od dana 15. rujna 2009. do isplate, na iznos od 22,38 €,

- od dana 14. listopada 2009. do isplate, na iznos od 22,43 €,

- od dana 11. studenog 2009. do isplate, na iznos od 20,14 €,

- od dana 4. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 25,22 €,

- od dana 5. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 29,36 €,

- od dana 4. veljače 2010. do isplate, na iznos od 35,14 €,

- od dana 4. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 34,17 €,

- od dana 7. travnja 2010. do isplate, na iznos od 41,94 €,

- od dana 6. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 40,82 €,

- od dana 8. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 43,89 €,

- od dana 6. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 68,18 €,

- od dana 3. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 58,96 €,

- od dana 3. rujna 2010. do isplate, na iznos od 79,01 €,

- od dana 5. listopada 2010. do isplate, na iznos od 74,14 €,

- od dana 5. studeni 2010. do isplate, na iznos od 66,72 €,

- od dana 6. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 84,19 €,

- od dana 4. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 107,17 €,

- od dana 4. veljače 2011. do isplate, na iznos od 91,54 €,

- od dana 3. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 97,54 €,

- od dana 4. travnja 2011. do isplate, na iznos od 90,78 €,

- od dana 3. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 89,98 €,

- od dana 3. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 123,30 €,

- od dana 2. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 126,70 €,

- od dana 2. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 150,97 €,

- od dana 2. rujna 2011. do isplate, na iznos od 139,98 €,

- od dana 4. listopada 2011. do isplate, na iznos od 126,08 €,

- od dana 3. studeni 2011. do isplate, na iznos od 124,99 €,

- od dana 5. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 124,33 €,

- od dana 3. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 129,91 €,

- od dana 2. veljače 2012. do isplate, na iznos od 138,13 €,

- od dana 2. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 139,41 €,

- od dana 2. travnja 2012. do isplate, na iznos od 135,50 €,

- od dana 3. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 139,04 €,

- od dana 4. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 141,46 €,

- od dana 3. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 139,47 €,

- od dana 2. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 140,08 €,

- od dana 4. rujna 2012. do isplate, na iznos od 138,16 €,

- od dana 2. listopada 2012. do isplate, na iznos od 132,70 €,

- od dana 5. studeni 2012. do isplate, na iznos od 139,54 €,

- od dana 4. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 142,76 €,

- od dana 3. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 141,40 €,

- od dana 4. veljače 2013. do isplate, na iznos od 131,30 €,

- od dana 4. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 140,88 €,

- od dana 3. travnja 2013. do isplate, na iznos od 141,27 €,

- od dana 3. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 139,22 €,

- od dana 4. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 128,70 €,

- od dana 2. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 130,98 €,

- od dana 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 132,25 €,

- od dana 3. rujna 2013. do isplate, na iznos od 137,51 €,

- od dana 1. listopada 2013. do isplate, na iznos od 143,83 €,

- od dana 5. studeni 2013. do isplate, na iznos od 141,28 €,

- od dana 3. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 144,82 €,

- od dana 8. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 147,22 €,

- od dana 6. veljače 2014. do isplate, na iznos od 149,39 €,

- od dana 6. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 153,33 €,

- od dana 7. travnja 2014. do isplate, na iznos od 152,87 €,

- od dana 8. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 149,81 €,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da, na osnovi preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broja 306-290/2007, tužiteljici ŽR isplati iznos od 1.040,35 eura (slovima: tisuću četrdeset eura i trideset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 12. ožujka 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- od dana 12. ožujka 2008. do isplate, na iznos od 8,56 €,

- od dana 11. travnja 2008. do isplate, na iznos od 10,48 €,

- od dana 14. svibnja 2008. do isplate, na iznos od 10,13 €,

- od dana 11. lipnja 2008. do isplate, na iznos od 8,44 €,

- od dana 11. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 9,97 €,

- od dana 13. kolovoza 2008. do isplate, na iznos od 6,37 €,

- od dana 10. rujna 2008. do isplate, na iznos od 7,37 €,

- od dana 10. listopada 2008. do isplate, na iznos od 9,62 €,

- od dana 11. listopada 2008. do isplate, na iznos od 9,53 €,

- od dana 11. prosinca 2008. do isplate, na iznos od 14,47 €,

- od dana 13. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 15,24 €,

- od dana 11. veljače 2009. do isplate, na iznos od 15,04 €,

- od dana 10. travnja 2009. do isplate, na iznos od 22,81 €,

- od dana 12. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 22,61 €,

- od dana 10. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 21,91 €,

- od dana 10. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 21,38 €,

- od dana 11. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 21,20 €,

- od dana 15. rujna 2009. do isplate, na iznos od 21,09 €,

- od dana 14. listopada 2009. do isplate, na iznos od 20,81 €,

- od dana 11. studenog 2009. do isplate, na iznos od 20,39 €,

- od dana 4. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 20,40 €,

- od dana 5. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 20,35 €,

- od dana 4. veljače 2010. do isplate, na iznos od 20,38 €,

- od dana 4. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 20,01 €,

- od dana 7. travnja 2010. do isplate, na iznos od 20,13 €,

- od dana 6. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 19,75 €,

- od dana 8. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 19,59 €,

- od dana 6. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 20,54 €,

- od dana 3. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 19,71 €,

- od dana 3. rujna 2010. do isplate, na iznos od 20,37 €,

- od dana 5. listopada 2010. do isplate, na iznos od 19,76 €,

- od dana 5. studeni 2010. do isplate, na iznos od 19,03 €,

- od dana 6. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 19,50 €,

- od dana 4. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 20,19 €,

- od dana 4. veljače 2011. do isplate, na iznos od 19,06 €,

- od dana 3. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 18,93 €,

- od dana 4. travnja 2011. do isplate, na iznos od 18,22 €,

- od dana 3. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 17,78 €,

- od dana 3. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 18,77 €,

- od dana 2. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 18,46 €,

- od dana 2. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 18,98 €,

- od dana 2. rujna 2011. do isplate, na iznos od 18,07 €,

- od dana 4. listopada 2011. do isplate, na iznos od 17,06 €,

- od dana 3. studeni 2011. do isplate, na iznos od 16,56 €,

- od dana 5. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 16,06 €,

- od dana 3. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 15,78 €,

- od dana 2. veljače 2012. do isplate, na iznos od 15,58 €,

- od dana 2. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 15,12 €,

- od dana 2. travnja 2012. do isplate, na iznos od 14,50 €,

- od dana 3. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 14,10 €,

- od dana 4. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 13,66 €,

- od dana 3. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 13,09 €,

- od dana 2. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 12,59 €,

- od dana 4. rujna 2012. do isplate, na iznos od 12,01 €,

- od dana 2. listopada 2012. do isplate, na iznos od 11,35 €,

- od dana 5. studeni 2012. do isplate, na iznos od 10,99 €,

- od dana 4. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 10,52 €,

- od dana 3. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 9,95 €,

- od dana 4. veljače 2013. do isplate, na iznos od 9,19 €,

- od dana 4. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 8,83 €,

- od dana 3. travnja 2013. do isplate, na iznos od 8,28 €,

- od dana 3. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 7,69 €,

- od dana 4. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 6,96 €,

- od dana 2. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 6,44 €,

- od dana 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 5,89 €,

- od dana 3. rujna 2013. do isplate, na iznos od 5,38 €,

- od dana 1. listopada 2013. do isplate, na iznos od 4,87 €,

- od dana 5. studeni 2013. do isplate, na iznos od 4,25 €,

- od dana 3. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 3,69 €,

- od dana 8. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 3,10 €,

- od dana 6. veljače 2014. do isplate, na iznos od 2,50 €,

- od dana 6. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 1,90 €,

- od dana 7. travnja 2014. do isplate, na iznos od 1,27 €,

- od dana 8. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 0,63 €,

u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 1.047,91 euro, s pripadajućim kamatama, u dijelu u kojem se odnosi na isplatu na osnovi preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broja 306-290/2007, tužbeni zahtjev se odbija.

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici ŽR naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.430,01 euro (slovima: tri tisuće četiristo trideset eura i jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. travnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 3.680,01 euro, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice ŽR za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.500,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužiteljica ŽR dostavila sudu 03. studenog 2025., tužba povučena u dijelu koji se ticao isplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broja 306- 290/2007, za iznos od 7,54 eura, s pripadajućim kamatama, ali da tuženica Addiko Bank d.d. nije pristala na takvu procesnu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu.

II. Smatra se da je tuženica Addiko Bank d.d. pristala na povlačenje tužbe iz podneska tužiteljice ŽR od 08. prosinca 2025., i to u odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim je imenovana tužiteljica tražila da se utvrdi ništetnim čitav Ugovor o kreditu, koji je 24. svibnja 2007. godine, pod brojem 306-290/2007, zaključen između tužiteljice ŽR, kao korisnice kredita, te tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., a čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, uz sudjelovanje VR, kao fiducijarnog dužnika, solemniziranog 25. svibnja 2007. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi, pod brojem OV-12448/2007, te kojim je zahtijevala da se tuženicu Addiko Bank d.d. obveže da joj obavi isplatu svih iznosa koje je od nje primila po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

III. Nalaže se tužiteljici ŽR da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 24. ožujka 2026. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 5-3-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 31. svibnja 2019. godine, navodi se da je 24. svibnja 2007. godine tužiteljica ŽR (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Addiko Bank d.d., a čiji je nekadašnji naziv bio Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.909,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje joj je tužiteljica isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u visini od 1.047,91 euro (7.895,47 HRK), s kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 18. svibnja 2021. godine, tužiteljica je preinačila tužbu, i to tako da je tužbeni zahtjev postavila u smislu eventualne kumulacije iz odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), pri čemu je glavnim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi ništetnim čitav Ugovor o kreditu koji je 24. svibnja 2007. godine, pod brojem 306-290/2007, sklopila s tuženicom i da se tuženicu obveže da joj vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom je tražila da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz citiranog Ugovora o kreditu te da se tuženici naloži da joj po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.047,91 euro (7.895,47 HRK), a po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli iznos čiju će visinu određeno postaviti nakon što se u postupku provede dokaz financijskim vještačenjem.

3. Iako se u podnesku koji je sudu dostavila 11. siječnja 2022. godine tuženica protivila opisanoj preinaci tužbe, sud je preinaku dozvolio, smatrajući da je to, u smislu pravila iz odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. O tome je donio i posebnu odluku, sadržanu u raspravnom rješenju s (drugog) pripremnog ročišta koje je održano 17. ožujka 2022. godine (list 477. sudskog spisa).

4. Međutim, tužiteljica je tijekom postupka (u podnesku od 08. prosinca 2025. godine) povukla glavni tužbeni zahtjev, opisan u t. 2. ovog obrazloženja, dok je ustrajala kod eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, s tim da je po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli zatražila isplatu iznosa od 6.431,48 eura, a po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi isplatu iznosa od 1.040,35 eura, sve s pripadajućim kamatama. Potonje je učinila najprije u podnesku od 03. studenog 2025., a potom i u podnesku od 08. prosinca 2025.

5. Tuženica je ustvrdila da je u dijelu u kojemu se ticao isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica djelomično povukla tužbu i tome se protivila.

6. Kada se uzme u obzir da je tužiteljica u tužbenom zahtjevu iz tužbe po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tražila isplatu iznosa od 1.047,91 euro (7.895,47 HRK), dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 08. prosinca 2025. godine po istoj osnovi zatražila isplatu iznosa od 1.040,35 eura (sve s pripadajućim kamatama), tada je osnovano spoznati da tuženica s pravom upire na to da je u tom dijelu tužba povučena.

7. Kako se, pak, podnošenjem odgovora na tužbu od 22. prosinca 2021. godine, tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, tako je za nju bila predviđena ovlast protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe.

8. Pored takve okolnosti, za sud nije postojala mogućnost donošenja rješenja o povlačenju tužbe u dijelu u kojemu se tužbeni zahtjev ticao isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi; s iznosa od 1.047,91 euro (7.895,47 HRK) na iznos od 1.040,35 eura (sve s pripadajućim kamatama), nego je o tom dijelu zahtjeva bio dužan donijeti meritornu odluku.

9. Budući da su rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega u onom dijelu u kojemu se taj postupak ticao provedenog financijskog vještačenja po vještaku Darku Haniku, ukazivao na osnovanost smanjenog tužbenog zahtjeva u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, za ostatak iznosa (do prvotno zatraženog iznosa od 1.047,91 euro /7.895,47 HRK/) donesena je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva i odlučeno je kao u t. IV. izreke presude, s tim da je sud u t. I. dispozitiva rješenja deklarirao da tuženica nije pristala na povlačenje tužbe u dijelu koji se ticao isplate po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broja 306-290/2007, za iznos od 7,54 eura, s pripadajućim kamatama.

10. Naprotiv, tuženica se nije protivila povlačenju tužbe u dijelu glavnog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi ništetnim čitav Ugovor o kreditu, koji je 24. svibnja 2007. godine, pod brojem 306-290/2007, zaključen između tužiteljice, tuženice i VR te kojim je zahtijevala da se tuženicu Addiko Bank d.d. obveže da joj obavi isplatu svih iznosa koje je od nje primila po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

11. Ponavlja se da je takva procesna dispozicija tužiteljice uslijedila u podnesku koji je sudu dostavila 08. prosinca 2025. (list 576. sudskog spisa).

12. Podnesak tužiteljice od 08. prosinca 2025. tuženici je uredno dostavljen 12. prosinca 2025. (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 581. sudskog spisa), nakon čega se, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, ona nije izjasnila o povlačenju tužbe u dijelu glavnog tužbenog zahtjeva pa je, posljedično, trebalo smatrati da je na to pristala.

13. Zato je o tome odlučeno kao u t. II. izreke rješenja. Takva odluka počiva na primjeni pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

14. Iako sve upravo objašnjeno podsjeća na akademsku raspravu, sud prvog stupnja je to iznio kako bi bilo potpuno jasno o kojem je tužbenom zahtjevu odlučivao u ovom sporu. To je učinio u odnosu na zahtjev koji se ticao utvrđenja ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji je između tužiteljice i tuženice sklopljen 24. svibnja 2007. godine te u odnosu na zahtjev radi isplate; po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi glede zahtjeva iz tužbe, u visini d 1.047,91 eura s kamatama (jer se tuženica protivila povlačenju tužbe u tom dijelu, smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 1.040,35 eura), a po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli glede zahtjeva koji je tužiteljica određeno postavila nakon provedenog vještačenja, u sadržaju podnesaka od 03. studenog 2025. godine i od 08. prosinca 2025. godine.

15. U kontekstu sadržaja tužbenog zahtjeva još je samo važno naglasiti da je tužiteljica u tužbi istaknula tzv. manifestacijski zahtjev u smislu pravila iz odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, no kako je tijekom spora tuženica (dobrovoljno) dostavila podatke te kako je na temelju takvih podataka proveden dokaz financijskim vještačenjem, tako je upravo nakon svih tih okolnosti tužiteljica po prvi puta i bila u prilici postaviti određeni tužbeni zahtjev. Ponavlja se da je ona to učinila u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 08. prosinca 2025. godine.

16. Cijeneći to da je tijekom spora tuženica dostavila podatke, nije postojala potreba da sud odlučuje o postavljenom manifestacijskom tužbenom zahtjevu, nego je odlučeno o onom tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica određeno postavila u podnesku od 08. prosinca 2025. godine.

17. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz izraženo motrište da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje iznosa plaćenih tuženici na temelju konkretnog Ugovora o kreditu jer odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu nepoštene, a time niti ništetne.

18. Tuženica je tvrdila da je tužbom trebao biti obuhvaćen i založni dužnik VR, no ne samo da je tužiteljica i u tužbi i na pripremnom ročištu od 04. veljače 2022. godine ustvrdila da se radi o njezinom suprugu koji je preminuo, već niti inače tuženica u takvom svom motrištu nije u pravu.

19. Naime, tužba je podobna za raspravljanje i kada ju je na aktivnoj strani podnio samo korisnik kredita te kada je na pasivnoj strani podnesena isključivo protiv banke (a ne i protiv založnog dužnika).

20. Niti na aktivnoj niti na pasivnoj strani u sporu založni dužnik iz nekog ugovora o kreditu nema svojstvo nužnog suparničara pa to onda znači da je i za tužiteljicu bila pridržana ovlast podnošenja tužbe isključivo u svoje ime i za svoju korist, označavanjem sebe na aktivno legitimiranoj strani te banke na pasivno legitimiranoj strani.

21. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

22. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

23. Iako je tuženica predlagala i provođenje daljnjih dokaza saslušanjem svjedoka PR, NR i SR, od ovih je dokaza personalne naravi izrijekom odustala; od saslušanja prvog od imenovanih svjedoka na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 03. veljače 2026. godine (list 594./2. sudskog spisa), a od preostalo dvoje svjedoka na pripremnom ročištu koje je održano 04. veljače 2022. godine (list 469. sudskog spisa).

24. Tuženica je predlagala i provođenje dokaza dopunom financijskog vještačenja (u kontekstu pravnih prigovora koje je u podnesku od 27. siječnja 2026. godine iznijela u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika), no takav je dokaz sud smatrao suvišnim za presuđivanje pa ga nije proveo.

25. Što se tiče pravnih prigovora u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika, koje je tuženica iznijela u podnesku od 27. siječnja 2026. godine, nužno je naglasiti da je za njihovo razrješenje pridržana nadležnost suda, a ne vještaka, pa tako niti vještaka Darka Hanika kroz dopunu vještačenja, za koju se tuženica zalagala. Zato se prijedlog tuženice za dopunu financijskog vještačenja po vještaku Darku Haniku ukazao suvišnim.

26. Kroz takav je dokaz tuženica predlagala da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

27. Međutim, ne samo što, u smislu izričite regulacije iz odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a, vještačenjem rukovodi sud koji vještaku određuje i predmet vještačenja, već i iz razloga koji će biti nastavno obrazloženi, opisani prijedlog tuženice sud nije mogao uvažiti.

28. Jedina odredba konkretnog Ugovora o kreditu koja je bila u duhu zaštite potrošača, o kojoj je tužiteljici pružena mogućnost pregovaranja, koja joj je bila jasno i glasno poznata i koja je bila transparentno vidljiva u sadržaju tog Ugovora upravo je ona o kamatnoj stopi od 5,90% koja se obračunavala na CHF po srednjem tečaju tužene banke na dan plaćanja i koja je uvrštena u čl. 3. Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine (s lista 10. sudskog spisa). Za tu je kamatnu stopu, k tome, tužiteljici izdan i odgovarajući otplatni plan te je na taj način ona bila upoznata sa svojom obvezom prema tuženici.

29. Zato je sud predmet vještačenja odredio upravo na onaj način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 16. rujna 2025. godine.

30. Sve ostalo dovelo bi iznova do povrede prava tužiteljice kao potrošača, pa tako i ono za što se tuženica zalagala predlaganjem dopune financijskog vještačenja. Zato sud na način predložen po tuženici nije niti mogao odrediti vještaku predmet vještačenja.

31. Konačno, no ne i najmanje bitno, potrebno je naglasiti da je tuženica smatrala da tužiteljici pravo na isplatu pripada umanjeno za tzv. negativne razlike (navodi tuženice iz njezina podneska od 27. siječnja 2026. godine, s lista 588. sudskog spisa).

32. Međutim, u procesno-pravnom smislu, a onako kako to vidi ovaj prvostupanjski sud, da bi o nečemu mogao odlučivati, sud pred sobom mora imati odgovarajući zahtjev stranke; bilo one aktivno, bilo one pasivno legitimirane.

33. U prilici u kojoj pasivno legitimirana strana (tuženica u ovom slučaju) ne istakne niti prigovor radi prebijanja po odredbama čl. 288.a st. 6. i čl. 333. st. 3. ZPP- a niti protu-tužbeni zahtjev (po odredbi čl. 189. ZPP-a), sudu nedostaje osnova na kojoj može utemeljiti ono za što se tuženica zalaže plediranjem za tzv. negativne razlike.

34. Zato bi odlukom o tome sud postupio protivno osnovnom načelu parničnog postupka iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a jer nema zahtjeva u čijim bi granicama mogao odlučivati.

35. Uz izvedene dokaze, one od čijeg je provođenja tuženica odustala i one koje nije izveo iz razloga suvišnosti koji su netom detaljnije objašnjeni, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP -a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 17. ožujka 2022. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 477. sudskog spisa).

36. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra djelomično osnovanim (ili, ispravnije napisano, osnovanim u pretežitom dijelu) tužbeni zahtjev koji je tužiteljica konačno postavila u podnesku od 08. prosinca 2025. godine.

37. Među strankama nije sporno da su 24. svibnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 37.909,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti kroz sedam (7) godina. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 24. svibnja 2007. godine ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 5,90% godišnje. Konačno, nije sporno da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u dogovorenom roku otplate.

38. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

39. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

40. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

41. Osnovu na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate u ovom sporu predstavlja ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

42. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP).

43. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

44. Također, treba navesti da se na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

45. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

46. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

47. U tom kontekstu treba naglasiti da je tužiteljica u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama, a posebno Ugovorom o kreditu od 24. svibnja 2007. godine), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

48. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

49. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

50. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

51. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama čl. 4., čl. 6., čl. 15. st. 2. i čl. 17. st. 1. i 3. iz Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, u odnosu na koje tužiteljica u ovoj parnici traži da se utvrde ništetnima, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je Ugovorom o kreditu od 24. svibnja 2007. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, kojima su regulirane valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, nišetne te da na temelju upravo te pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

52. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

53. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 24. svibnja 2007. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, u dijelu u kojemu je njima predviđeno da je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, stipulirane na štetu tužiteljice, kao potrošača.

54. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelj ici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora (kao što joj je bila poznata kamatna stopa od 5,90% godišnje iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine).

55. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, koji je obuhvaćao 7-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 4 Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine otplata kredita ugovorena kroz upravo 7 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj ica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

56. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

57. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelj ice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

58. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 24. svibnja 2007. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima, na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

59. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti nastavno).

60. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva

U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

61. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

62. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

63. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

64. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno presudama donesenima u sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

65. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud u ovoj parnici nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

66. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj ica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. ZZP- a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine, u dijelu u kojemu je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 486. sudskog spisa), dapače, proizlazi skroz suprotna okolnost jer tužiteljica tvrdi da je Ugovor o kreditu bio sastavljen po tuženoj banci i da ona (tužiteljica) nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj tog Ugovora .

67. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

68. Dakle, sumarno, sud drži da su i odredbe Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine o valutnoj klauzuli nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost (ZZP koristi upravo pojam „ništavost“, što ovaj sud prvog stupnja nalazi posljedicom toga da je u pravni sustav Republike Hrvatske pojam „ništetnost“ uveden tek odredbama ZOO -a, a taj je, pak, propis na snagu stupio tek nakon ZZP-a pa je zato logično da ZZP nije niti mogao koristiti pojam „ništetnost“), tako su navedene odredbe ništave/ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

69. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelj ice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

70. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelj ice radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila zbog posljedica ništavosti/ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

71. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

72. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništavosti.

73. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog/ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

74. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

75. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u daljnjem tijeku spora, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

76. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

77. O ništavosti/ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 24. svibnja 2007. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice sud je odlučivao tek u predmetnom sporu, što znači da se pitanjem ništavosti/ništetnosti odredaba navedenog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli bavio tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako, tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

78. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelj ici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u t. II. i III. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

79. U slučaju ništavosti/ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništavih/ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelj ice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica od tuženice dobila otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništavosti/ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih/ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu kroz sadržaj konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska koji je sudu dostavi la 08. prosinca 2025. godine.

80. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju po vještaku Darku Haniku, ukazuju na utemeljenost takvog tužbenog zahtjeva.

81. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II., III. i IV. izreke presude. Ponavlja se da se tuženica protivila smanjenju tužbenog zahtjeva u dijelu isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pa da zato nije bilo moguće donijeti rješenje o povlačenju tužbe, nego je o tome sud odlučio kroz t. I. izreke rješenja i kroz t. IV. dispozitiva presude.

82. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

83. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. i I II. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO -a.

84. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

85. U sadržaj t. II. i III. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

86. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

87. Budući da se odluka u ovom sporu donosi nakon 01. siječnja 2024., u toj su odluci iznosi naznačeni u valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Izuzetak se odnosi na one iznose koje je i tužiteljica izvorno zatražila u kunama, s tim da je to učinjeno radi bolje preglednosti i razumijevanja.

88. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

89. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje šest obrazloženih podnesaka, od 18. svibnja 2021., od 31. siječnja 2022., od 03. lipnja 2022., od 11. studenog 2025., od 08. prosinca 2025. i od 30. siječnja 2026., u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

90. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na pet ročišta, od 04. veljače 2022., od 17. ožujka 2022., od 02. lipnja 2022., od 03. veljače 2026. i od 24. ožujka 2026., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

91. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 39,82 eura, priznat joj je i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,80 eura, kao i trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu od 24. ožujka 2026. godine, u iznosu od 58,39 eura.

92. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (Narodne novine broj 80/22).

93. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t.

V. dispozitiva presude.

94. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 30. travnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

95. Tužiteljica je zahtijevala i troškove sastavljanja podneska od 09. studenog 2022., u iznosu od 200,00 eura, no taj podnesak predstavlja požurnicu sudu za postupanje pa, kao takav, nije bio potreban za vođenje parnice u smislu pravila iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za troškove postupka odbijen i odlučeno je kao u t. VI. izreke presude.

96. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 2.500,00 eura, s kamatama od presuđivanja do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

97. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 16. rujna 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

98. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 15. listopada 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 24. ožujka 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu odgovarajući račun (s lista 598. sudskog spisa).

99. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

100. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 24. ožujka 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

101. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

102. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 24. ožujka 2026. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

103. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužiteljice, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 24. ožujka 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP -a trebalo je tužiteljici naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

104. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. III. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 30. travnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. III. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženice

- vještaku Darku Haniku (zbog odluke iz t. III. izreke rješenja, o troškovima pristupa ročištu za glavnu raspravu koje je održano 24. ožujka 2026. godine)

pri čemu navedenim punomoćnicima na način određen u zapisniku o objavi presude i rješenja, a imenovanom vještaku e-komunikacijom, imajući u vidu da je Odlukom ministra pravosuđa od 20. travnja 2020. godine, koja je na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa objavljena 21. travnja 2020. godine, utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za e-komunikaciju na svim općinskim sudovima (...), a da su se time, u smislu pravila iz odredbe čl. 118. st. 1. ZID ZPP-a (Narodne novine broj 70/19), ostvarili uvjeti za obveznu e-komunikaciju općinskih sudova sa sudskim vještacima

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik suda, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 30. travnja 2026.

S u t k i nj a