REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

Povrv-31/2025-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KAŠTIJUN d.o.o. Pula, Premanturska cesta - Via Promontore 215, OIB 72690321172, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PARK d.o.o., Buzet, Sveti Ivan 12/1, OIB 78086095402, kojeg zastupa punomoćnica Marina Franulović Ažman, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika stranaka, 19. ožujka 2026. i objavljene 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina, posl. br. Ovrv-8795/2023 od 15. veljače 2024., te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 65.070,65 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, s prethodno obračunatom kamatom u iznosu od 1.465,53 EUR obračunatom do 25. rujna 2023., u roku od osam dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 5.000,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude (30. travnja 2026.) pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom trošak postupka u iznosu od 6.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 19. prosinca 2023. podnio javnom bilježniku Riti Udovičić u Labinu, prijedlog za ovrhu radi isplate iznosa od 67.799,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 64.868,45 EUR od 16. prosinca 2023. do isplate, te na iznos od 1.465,53 eur, od 25. rujna 2023. do isplate, te troškovima postupka, koji predmet je kod javnog bilježnika zaprimljen po posl. br. Ovrv- 8795/2023.

2. Po prijedlogu tužitelja javni bilježnik Rita Udovičić, je 15. veljače 2024., donijela rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-8795/2023 na temelju vjerodostojne isprave kojim je u cijelosti prihvatila prijedlog za ovrhu.

3. Protiv navedenog rješenja tuženik je izjavio dopušten, pravodoban i obrazložen prigovor, pa je predmet dostavljen Općinskom sudu u Pazinu, na daljnji postupak kod kojeg je suda predmet zaprimljen pod posl. br. Povrv-74/2024.

4. Općinski sud u Pazinu je rješenjem posl. br. Povrv-74/2024-2 od 30. siječnja 2025. stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Rite Udovičić posl. br. Ovrv- 8795/2023 od 15. veljače 2024. u dijelu u kojem je određena ovrha, te je u tom dijelu ukinuo sve provedene radnje. Istim rješenjem Općinski sud u Pazinu se oglasio stvarno nenadležnim i predmet dostavio ovome sudu na daljnji postupak.

5. Kod ovoga suda je predmet zaprimljen pod posl. br. Povrv-31/2025.

6. Tuženik je u prigovoru naveo da izdano rješenje o ovrsi osporava u cijelosti i to kako osnov, tako i visinu kao i odluku o trošku, te je predložio da sud pobijano rješenje stavi izvan snage, ukine provedene radnje, a postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Ističe da tuženik nije dužan isplatiti navedeni iznos. Rješenje o ovrsi da je izdano temeljem vjerodostojne isprave - Izvatka iz poslovnih knjiga od 19. prosinca 2023. pod nazivom „Obveze kupca - sintetika po računima za partnera u razdoblju od 31. siječnja 2023. do 15. prosinca 2023., a da u tom Izvatku iz poslovnih knjiga nisu navedeni brojevi računa koji su dostavljeni tuženiku za to razdoblje, već brojevi nekakvih dokumenata koje tužitelj nije dostavio u spis pa da se ne zna o čemu se točno radi i na što se odnosi. Zato da ne može znati na koje se točno račune predmetno potraživanje odnosi. Park d.o.o. da je za taj period primio druge i to sljedeće elektronske račune: - račun broj 8-01-1 izdan 3. veljače 2023. na iznos od 11.826,50 Eura, - račun broj 19-01-1 izdan 3. ožujka 2023. na iznos od 10.682,00 Eura,

- račun broj 28-01-1 izdan 5. tranja 2023. na iznos od 14.687,75 Eura, - račun broj 51- 01-1 izdan 4. svibnja 2023. na iznos od 11.063,50 Eura, - račun broj 63-01-1 izdan 5. lipnja 2023. na iznos od 14.878,50 Eura, - račun broj 73-01-1 izdan 29. lipnja 2023. na iznos od 13.161,75 Eura, - račun broj 84-01-1 izdan 7. kolovoza 2023. na iznos od 13.734,00 Eura, - račun broj 105-01-1 izdan 5. rujna 2023. na iznos od 17.358,25 Eura,

- račun broj 118-01-1 izdan 9. listopada 2023. na iznos od 13.734,00 Eura, - račun broj 133-01-1 izdan 6. studenog 2023. na iznos od 12.589,50 Eura. Stoga da je vidljivo da se brojevi računa ne podudaraju, a kako isti nisu dostavljeni, a niti osnova temeljem kojih se ispostavljaju, to da se tuženik detaljnije niti ne može očitovati. Također, u opomenama koje je uz prijedlog za ovrhu dostavio tužitelj da se navode brojevi računa broj 50-01-1, broj 62-01-1 i broj 72-01-1 koji tuženiku nikada nisu dostavljeni, te u prilogu „Obveze kupca - sintetika po računima za partnera .." također. Sve pogrešne, a primljene elektronske račune, tuženik da je odbio iz razloga što jedinična cijena navedena u njima nije u skladu s propisanim ciljevima, načelom onečišćivač plaća i svim ostalim načelima i pravilima koja moraju biti primijenjena, a niti s Ugovorom o prijevozu, obradi i zbrinjavanju miješanog komunalnog otpada broj: U-55/2018 od 08. lipnja 2018. koji je sam tužitelj kao temelj za fakturu naveo na stražnjoj strani tih računa.

6.1. U čl. 9. st. 9.2. tog Ugovora cijena da je određena u iznosu od 592 kn/toni (78,57 €/t) predanog miješanog komunalnog otpada - MKO, što da ne odgovara ukupnoj cijeni od 152,60 eura/t koja je navedena u spornim računima koje je ovrhovoditelj dostavio ovršeniku. Slijedom drugih okolnosti koje se prvenstveno nisu odnosile na Park d.o.o., stranke da su potom sklopile Ugovor o prijevozu, obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada broj: U-110/2019 od 5. srpnja 2019. i dodatak tom Ugovoru broj U-110-1/2019 od 31. siječnja 2020., ali da nisu ugovorile novu jediničnu cijenu po toni miješanog komunalnog otpada, a niti drugačije uvjete pružanja usluge. Nakon sklapanja tih Ugovora, stranke da nisu sklopile novi Ugovor, ni su ugovorile novu jediničnu cijenu po toni miješanog komunalnog otpada iz čl. 9. točka 2. Ugovora U-55/2018, tj. čl. 9.2. Ugovora U-110/2019 od 5. srpnja 2019. i Dodatka tog Ugovora broj U-1101/2019 od 31. siječnja 2020., niti da je na novu cijenu jedinica lokalne samouprave - Grad Buzet kao osnivač tuženika, dao suglasnost.

Dakle, iako Ugovor (U-55/2018), kao pravni temelj odnosa između stranaka u izdanim elektronskim računima navodi sam tužitelj, on da u računima ne primjenjuje Ugovorom ugovorenu cijenu. Tuženik da je platio djelomično te račune u visini nesporne cijene plaćane za prethodno primljene račune po ugovorenoj cijeni i visini od 78,57 € po toni MKO, dok je ostatak naveden u vjerodostojnoj ispravi osporio pa upravo zato osporava i rješenje o ovrsi.

6.2. Cijena po toni prijevoza, zbrinjavanja i obrade MKO temeljem koje su obračunati iznosi navedeni u dostavljenim elektronskim računima, osim što nije u skladu sa Ugovorom U-55/2018 niti U-110/2019 i U-1101/2019, da nije u skladu niti sa temeljnim načelom „onečišćivač plaća", načelom priuštivosti, načelom razmjernosti, vladavine prava, a niti s Uredbom o objavi dvostranog Sporazuma o projektu između Vlade RH i Komisije Europskih zajednica vezano uz sufinanciranje Projekta: „Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun" (NN MU 8/2009, i njezinim izmjenama NN MU 13/2011 i 3/2013 ). Ona da nije sukladna niti legitimnim očekivanjima stranaka i njihovih osnivača i korisnika, niti temeljima planiranja tog projekta, kao niti s ciljevima koji se trebaju postići, a niti s očitovanjem Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: 351-04/23- 02/15, URBROJ: 517-05-2-1-23- 5 od 6. srpnja 2023. Cijena da nije u skladu niti s odredbom čl. 13. st. 3. Zakona o gospodarenju otpadom (NN 84/21,142/23).

6.3. Tužitelj Kaštijun d.o.o. da je jednostrano i bez transparentnih kriterija i bez opravdanih razloga po Park d.o.o., te protivno Ugovoru o prijevozu obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada broj: U-55/2018 , U-110/2019 i U-110-1/2019, primijenio dvostruko povećanu cijenu obrade preuzetog MKO po toni, iako Park d.o.o., niti korisnici njegovih usluga nisu doprinijeli stvaranju povećanih troškova poslovanja, već da su naprotiv isporučivali i dvostruko manje količine otpada od kvote dobivene iz iznosa otplate kreditnih obveza tužitelja od strane Grada Buzeta, a koje da su dobivene temeljem udjela u količinama otpada iz 2010. Čak što više, isti da su količine MKO-a i dvostruko smanjili te povećali količine odvojeno skupljenog otpada sukladno zakonskoj regulativi. Tako da je Grad Buzet - u Istarskoj županiji nizom godina na 1. mjestu po razdvojenom skupljanju otpada, pri čemu u 2023. premašuje iznos od 50%. Znatno povećanje jedinične cijene kojem se tuženik protivi, tužitelj da vezuje uz povećanje količina pristiglog miješanog komunalnog otpada u ljetnim mjesecima koje premašuju planirane količine, i to prvenstveno od strane onih korisnika (gradova i općina u Istarskoj županiji) koji bilježe veliki skok dolazaka turista u Ijetnim mjesecima, koji doprinose povećanoj količini miješanog komunalnog otpada. Opće da je poznato da se tijekom ljetni h mjeseci zbog galopirajućeg obalnog turizma, generiraju prekomjerne količine otpada koje ŽCGO Kaštijun nije u stanju tehnološki obraditi na ekološki prihvatljiv način već da nastaju viškovi otpada koji iziskuju dodatne troškove njegovog zbrinjavanja izvan Kaštijuna i Istarske županije, a koje korisnici javne usluge prikupljanja MKO na području Grada Buzeta i Općine Lanišće, nisu prouzročili i da prema tome ne trebaju u njima niti sudjelovati, sukladno načelu „onečišćivač plaća" te sukladno načelu priuštivosti, načelu razmjernosti iz čl. 16. Ustava RH, te najviših vrednota ustavnog poretka iz č1.3 Ustava RH, zakonitosti iz čl. 5. Ustava RH, te članka 139.,140. i 141. Ustava RH, i drugih izvora relevantnih pravnih okvira EU-a. Međutim, neke JLS da, u pravilu one s povećanim udjelom turizma, znatno premašuju prihvatljive količine za normalan rad ŽCGO Kaštijun, koje na njih otpadaju u udjelu ukupno proizvedenog i ŽCGO Kašijun predanog MKO. S druge strane, davatelj usluga prikupljanja MKO u [adresa] i [adresa], tuženik da isporučuje manje od 50 posto njemu predviđenih tjednih količina MKO i ljeti i zimi. Dakle, povećana cijena koja je navedena u utuženim računima da je posljedica prekomjerne predaje MKO od strane drugih korisnika sa velikim turističkim kapacitetima koji znatno povećavaju količine MKO, a njihovo zbrinjavanje da pada na teret onih korisnika koji odvajaju više i predaju manje od planiranog, i mjesečnog i godišnjeg prosjeka. Na taj način da Kaštijun d.o.o., suprotno načelu „onečišćivač plaća" prebacuje sve te mnogostruko povećane troškove poslovanja (koji su posljedica prekomjernih količina otpada od strane drugih korisnika) i na one korisnike koji nisu prouzročili iste suprotno načelu onečišćivač plaća. Zbog projekta ŽCGO Kaštijun, Park d.o.o. da može predavati MKO samo i isključivo u Kaštjun d.o.o. iz čega da proizlazi da se Kaštijun koristi svojih monopolskim položajem da bi nametnuo nepoštene i nepravične odredbe s kojima tuženik nije suglasan, te jednostrano i netransparentno povećanje cijena, suprotno sklopljenom Ugovoru.

6.4. Nadalje, Grad Buzet kao osnivač Park d.o.o. da već dulje od 12 godina sufinancira troškove izgradnje Županijskog centra za gospodarenje otpadom (dalje: ŽCGO) „Kaštijun" temeljem sljedećih Sporazuma i Ugovora: - 12. prosinca 2011. između Istarske županije i jedinica lokalne samouprave koje se nalaze na području Istarske županije, među kojima je i Grad Buzet i Općina Lanišće, da je sklopljen Sporazum o zajedničkom sufinanciranju izgradnje Županijskog centra za gospodarenje otpadom - Kaštijun. Člankom 3. navedenog Sporazuma da je utvrđeno da će Istarska županija za potrebe Kaštijun d.o.o. preuzeti kredit od Europske investicijske banke u iznosu od 21.314.190,00 €, od tog kredita na JLS da se odnosi iznos od 4.086.623,00 € za koji da će JLS osiguravati povrat u proračun Istarske županije. Člankom 7. tog Sporazuma da je ugovoreno da će uplaćena sredstva predstavljati vlasničke udjele pojedine JLS u Kaštijun d.o.o., a što da će biti regulirano posebnim ugovorima. Takve ugovorne odredbe da postoje i u Ugovoru o načinu i uvjetima povrata sredstva u proračun Istarske županije ŽCGO „Kaštijun" kojim da je povećan iznos povrata u proračun Istarske županije od strane JLS (zbog utvrđenja konačnog iznosa od 9.764.261,97 E). Člankom 4. tog Ugovora također da je ugovoreno da će uplaćena sredstva predstavljati vlasničke udjele pojedine JLS u Kaštijunu d.o.o., a što da će biti regulirano posebnim ugovorom. Grad Buzet da uredno ispunjava svoje obveze iz navedenih Sporazuma i Ugovora, ali da, iako redovno uplaćuje sredstva kojima se financirala izgradnja „Kaštijuna", nije došlo do prijenosa dijela poslovnog udjela na Grad Buzet, kao ni na ostale JLS- izuzev Grada Pule, što da je suprotno čl. 13. st. 1 . Zakona o gospodarenju otpadom, te načelu razmjernosti, načelu onečišćivać plaća i brojnim drugima koja čini relevantni pravni okvir EU-a i RH te da u mnogome i dovodi do ovakvog faktičnog i pravnog kaosa. Ne samo da osnivači društva Kaštijun d.o.o. nisu izvršili prijenos dijela poslovnog udjela na Grad Buzet i isto proveli u sudskom registru Trgovačkog suda u Pazinu, već upravo suprotno, Društvenim ugovorom o osnivanju trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću „Kaštijun" za gospodarenje otpadom i to u članku 14. da su ugovorili da se poslovni udjeli mogu prenositi samo između članova društva te da bi raspolaganje poslovnim udjelima koji je protivan tome, bilo nevaljano i da ne proizvodi pravni učinak. Navedeno da dovodi u pitanje mogućnost ispunjenja naprijed navedenih Sporazuma i Ugovora u odnosu na stjecanje poslovnog udjela Grada Buzeta. Grad Buzet kao osnivač Park d.o.o. da smatra kako poslovanje društva Kaštijun d.o.o. kao i način utvrđivanja cijene obrade komunalnog otpada, nisu u interesu građana Grada Buzeta i Općine Lanišće na kojem području je Park d.o.o. davatelj usluge prikupljanja MKO. Grad Buzet i Općina Lanišće da nemaju nikakvog utjecaja na poslovanje trgovačkog društva Kaštijun d.o.o., a osobito ne u pogledu načina formiranja i utvrđivanja cijene prijevoza i obrade preuzetog miješanog komunalnog otpada, već da o tome potpuno samostalno odlučuju treće osobe - osnivači društva Kaštijun d.o.o., a posebno većinski osnivač Grad Pula-Pola. Grad Buzet da nije suglasan s načinom na koji se upravlja trgovačkim društvom Kaštijun d.o.o. i s načinom formiranja i visinom cijene prijevoza i obrade komunalnog otpada, a iz razloga koje je Grad Buzet već ranije komunicirao prema Kaštijun d.o.o., Istarskoj županiji i Gradu Puli-Pola. Bez suglasnosti osnivača Grada Buzeta, niti tuženik Park d.o.o. da ne smije plaćati veće cijene od onih koje su navedene u Ugovoru o prijevozu, obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada broj Ugovora U-55/2018 ( čl. 9.6.) tj. Ugovora U-11 0/2019 (čl. 9.7.), odnosno Dodatka tog Ugovora broj U-110-1/2019 od 31 .01.2020. g (čl. 9.5. ). Park d.o.o. da svoje poslovanje financira iz naplaćenih usluga zbrinjavanja otpada, a sukladno čl. 77. Zakona o gospodarenju otpadom, da ne smije povećavati cijenu odnosno da novi Cjenik ne smije primjenjivati bez suglasnosti izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, u ovom slučaju Grada Buzeta, te s tim u vezi i zadovoljiti i ostale zakonske preduvjete - procedure savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, razmatranja i suglasnosti Savjeta potrošača javnih usluga, Predstavničkog tijela i dr. S druge strane, bez obzira što je ŽCGO „Kaštijun" važan i neizostavan dio procesa gospodarenja otpadom u Istarskoj županiji i čini neizbježan dio, te se nadovezuje na javnu uslugu prikupljanja komunalnog otpada, isti da ne podliježe nikakvim obvezama u svezi savjetovanja sa javnošću u smislu formiranja cijene, a Park d.o.o. da je u obvezi otpad predavati isključivo ŽCGO „Kaštijun", pod naloženim uvjetima, te pritom osigurati redovitost, kvalitetu i priuštivost usluge prema svojim korisnicima, gdje se radi o preko 300 km2 teškog brdsko-planinskog područja s najmanjom gustoćom naseljenosti u [adresa], najmanjim brojem korisnika, dakle i najvećim fiksnim troškovima poslovanja koji terete pojedinog korisnika. Plaćanje ovakvih računa, koji ne slijede načelo onečišćivač plaća i dr., te za koje prema navedenom nema nikakve garancije da ne mogu rasti geometrijskom progresijom, da mogu predstavljati štetno i nesavjesno poslovanje Park d.o.o., a sklapanje ugovora koji bi to omogućili - štetnim ugovorom po Park d.o.o. i Grad Buzet. Park d.o.o. i Grad Buzet da upozoravaju na nepostojanje temeljnog dokumenta iz čl. 13. st. 2. al. 2. ZGO-a - Sporazuma između izvršnog tijela JLS - u ovom slučaju Gradonačelnika Grada Buzeta i trgovačkog društva koje upravlja centrom za gospodarenje otpadom tj. ŽCGO KAŠTIJUN, a st. 4. istog članka ZGO-a da teret sklapanja tog sporazuma prenosi na izvršna tijela JR(P)S i JLS koje da su vlasnici Centra. Navedenim Sporazumom sukladno zakonskoj regulativi da je potrebno urediti odnose u vezi s predajom MKO u Centar, dakle i transparentnu, poštenu i fer politiku formirania cijena s naglaskorn na popuste u cijeni obzirom na dostignute ciljeve i nagrađivanje onih koji ih postignu. Osim navedenog Park d.o.o. da ukazuje na nezakonito, nepošteno i nepravično postupanje Kaštijun d.o.o., te suprotno toč. 10. Dodatka Uredbe o objavi dvostranog Sporazuma o projektu između Vlade RH i Komisije Europskih zajednica vezano uz sufinanciranje velikog Projekta: „Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun" (NN MU 8/2009, i njezinim izmjenama NN MU 13/2011 i 3/2013 ), a koji između ostalog naglašava: „Korisnicima će se zaračunavati ulazne pristojbe prema vrsti otpada te proporcionalno onečišćenju kojeg izaziva količina proizvedenog otpada, kao i sa sposobnošću plaćanja"..." Obzirom da „Kaštijun d.o.o." osim cijene usluge koja je formirana protivno načelu „onečiščivać plaća" obzirom su u jediničnoj cijeni sadržani troškovi obrade i zbrinjavanja količina otpada koje Park d.o.o. da nije uzrokovao stvarajući jednu tzv. „poluprikolicu" otpada, i ljeti i zimi. Pored navedenog, sporna da je i naplata dodatnog iznosa za prijevoz otpada između pretovarne stanice [adresa] do Kaštijuna, trenutno u iznosu od 6,64 €/toni preuzetog otpada. Takvo što da nije predviđeno dokumentacijom kojom je planiran, projektiran i realiziran projekt ŽCGO Kaštijun, jer da su trebali biti uključeni na jednaki način u osnovnoj jediničnoj cijeni svi troškovi rada i održavanja cjelokupnog ŽCGO pa tako i troškovi prijevoza otpada između pretovarnih stanica i ŽCGO za koju svrhu da je Kaštijun d.o.o. nabavio cjelokupnu opremu potrebnu za prijevoz MKO u Istarskoj županiji (7 kamiona i 17 poluprikolica, no posljednjih godina da su, između ostalog - nabavljene i dodatne poluprikolice, ni u kom slučaju zbog potreba [adresa]. Uostalom takvo nejednako postupanje da ne čini ŽCGO Marišćina već zbrinjavanje otpada naplaćuje jednako svim davateljima usluge skupljanja MKO neovisno koliko je MKO pojedinog davatelja usluge prikupljanja MKO udaljen od ŽCGO-a (ni cestovno, ni trajektno-morski). Bilo da je planirano da jedinična naknada u skladu s načelom onečišćivač plaća treba pokriti i troškove prijevoza otpada između pretovarnih stanica i ŽCGO Kaštijun, kao i ostale redovne troškove rada. Stoga da je nezakonito, nepravično i nemoralno, taj dio troška dodatno i posebno naplaćivati PARK-u i njegovim korisnicima. Oni da nisu imali utjecaja na to na kojoj lokaciji će se graditi ŽCGO, niti su željeli pretovarnu stanicu, ali da su istu morali izgraditi vlastitim sredstvima, (jasno, uz sufinanciranje FZO i EU), te da su pored ostalog istu obvezni i održavati sukladno zakonskoj regulativi. Stoga da ne mogu biti nejednako tretirani u odnosu na druge korisnike koji nemaju pretovarne stanice, a koji svojim kamionima dovoze otpad na lokaciju na koju su i prije uspostave Centra „Kaštijun" dovozili, obzirom se ŽCGO ,Kaštijun" nalazi na lokaciji pored nekadašnjeg odlagališta otpada „Kaštijun". Takvo što da nije bilo predviđeno u glavnim specifičnim ciljevima, te da je trebalo razviti primjereni sustav prijevoza MKO-a koji ranije nije postojao, a koji ne bi smio kažnjavati one koji na sustav nisu mogli utjecati. Trošak prijevoza MKO dakle da predstavlja planirani trošak rada i sustava zbrinjavanja otpada pa da stoga istoga nije moralno kao samo jedan od segmenata potrebnih troškova izdvajati i zasebno naplaćivati ovršeniku za razliku od drugih koji nemaju pretovarne stanice. Osim svega navedenoga, tužitelj da je za mjesece siječanj, veljaču i ožujak 2023., kažnjavao PARK d.o.o. i (CONTRADU d.o.o.) nezakonito fakturirajući uslugu po cijeni od 152,6 eura (odnosno 146 eura za Contradu - jer nema pretovarnu stanicu) dok da su svi ostali korisnici platili umanjenu cijenu usluge - dakle 108 eura za korisnike s prijevozom iz pretovarne stanice, odnosno 101 euro/toni bez prijevoza. Takvo što da predstavlja temeljno nejednaki tretman korisnika u bitno istim situacijama i da je nedopušteno i nezakonito te suprotno načelu vladavine prava i načelu onečišćivač plaća. Obrada nečijeg otpada da je skuplja od obrade nečijeg drugog, i to u uvjetima normalnog poslovanja, u mjesecima kada nema viškova otpada, za razliku od ljetnih mjeseci koji i ustavno i zakonski i moralno i po poštenju zahtijevaju diferencirane cijene, pa da se postavlja pitanje koji je cilj koji se time želi postići i da li je takav cilj ustavno pravno dopustiv. Tuženik smatra da nije, te da se radi o nedopuštenoj diskriminaciji. Člancima 7.,10. i 13. Zakona o gospodarenju otpadom, čl. 37., 14. i 15. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ("Službeni list" C 326, 26. listopada 2012.; hrvatski prijevod: SL C 202, 7. lipnja 2016.; u daljnjem tekstu: Povelja) da stavlja pred države članice pozitivnu obvezu u pogledu zaštite okoliša, pa da je dakle načelo "onečišćivač plaća" jedno od temeljnih načela zaštite okoliša. Načelo "onečišćivač plaća" da podrazumijeva da proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te da je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad (točka 1. stavka 1. članka 7. ZGO-a).." iz odluke Ustavnog suda RH U-I-2934-2022. Dakle „onečišćivač plaća" da znači da i troškove koje uzrokuju povećane količine i kao i sastav otpada snose oni koji su ih proizveli. Tuženikovi korisnici javne usluge skupljanja MKO da se nalaze u pretežito ruralnom kraju, a u urbanom dijelu, da je uvedeno od svih korisnika i odvojeno prikupljanje otpada, dakle i kvantitativno i kvalitativno tuženik tj. njegovi korisnici da ne uzrokuju niti investicijske, a niti operativne troškove koje uzrokuju prekomjerne dnevne i tjedne količine otpada koje u pravilu generira turizam. Procjena, planiranje i realizacija projekta ŽCGO Kaštijun, da se temeljila na slijedećim polazištima: 4.1. Opći opis fizičkog objekta projekta - Projekt sufinanciran u sklopu programa IPA da je dio većeg projekta koji se sastoji od pet faza. Predloženi projekt koji podliježe IPA sufinanciranju da se odnosi na izgradnju modernih odlagališnih objekata s ciljem pokrivanja potreba Istarske županije. Istarska županija da se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Jadrana i ima 206.350 stanovnika, da se sastoji od jedinica lokalne samouprave, i to od 10 gradova i 31 općine, projekt da će biti izgrađen na lokaciji Kaštijun, južno od grada [adresa] (5 km), na kojoj da se nalazi postojeće odlagalište. Pet faza cjelokupnog projekta da su: a) preliminarne aktivnosti poput istražnih radova, geotehničko-geoloških istraživanja, topografskih izmjera, dozvola i tehničkih nacrta koji se sufinanciraju iz nacionalnih sredstava; b) izgradnja odlagališta i s time povezani radovi i oprema koja podliježu sufinanciranju iz IPA programa; c) izgradnja uređaja za mehaničku i biološku obradu (MBO) koja će se financirati bankovnim zajmom; d) izgradnja šest pretovamih stanica koja će se financirati nacionalnim sredstvima; odnosno e) proširenje odlagališta u budućnosti i izgradnja elektrane koja će se financirati iz ulazne pristojbe. Realizacija svih faza projekta da će biti od temeljne važnosti za osiguranje integriranog sustava gospodarenja otpadom. Sadašnja situacija u vezi gospodarenja otpadom da se ne može opisati kao integrirani sustav, budući da je sadašnjih sedam službenih odlagališta neprimjereno opremljeno, a sanitarno-tehnički uvjeti da su nezadovoljavajući, jer da nema nadzora i obrade odlagališnih plinova, da nema protupožarnih cesta, da nisu dostupni točni podaci o količinama odloženog otpada, da nema značajnih mjera za smanjenje proizvedenog otpada niti da se otpad obrađuje prije njegova odlaganja. Uspostavom centra za integrirano gospodarenje otpadom na lokaciji »Kaštijun«, uspostava modernih objekata za gospodarenje otpadom da će pokriti potrebe cjelokupne Županije. Promicat da će se recikliranje, zaustaviti odlaganje otpada na divljim odlagalištima, sadašnjih sedam odlagališta da će biti zatvoreno i sanirano, a da će se smanjiti i količina otpada koja se odlaže." Dakle, za broj stanovnika [adresa] od 206.350 građana ŽCGO Kaštijun da treba obrađivati i zbrinjavati pod jednakim uvjetima MKO. Međutim, ŽCGO Kaštijun da treba obrađivati i zbrinjavati i MKO koji stvaraju i one druge osobe koje povremeno, kratkotrajno i sl. borave u [adresa] (a nisu stanovnici [adresa]) i da i ti drugi onečišćivači trebaju slijediti centralno načelo Onečiščivač plaća.

6.5 Prema izraženim pravnim shvaćanjima u odluci Ustavnog suda U-I-2934- 2022:

„14.1 ...Nadležna tijela koja pružaju komunalne usluge na temelju svoje ustavne obveze nemaju ovlast opterećivati gradane, koji zakonito koriste komunalne usluge troškovima, koji nadilaze niihovu osobnu ohovornost za koriš'tenje konkretne usluge u skladu s jasno utvrdenim kriterijima njezinoz korištenja i naplate ..." Sukladno navedenom, Ustavni sud da je izričito naglasio da se bilo koji oblik sankcioniranja osobne odgovornosti za kršenje zajedničkih pravila korištenja komunalne usluge mora zadržati u okviru ustavnog načela razmjernosti. Načelo osobne odgovornosti svakog pojedinog korisnika za poštovanje zajedničkih komunalnih pravila gospodarenia otpadom u konkretnoi zajednici da čini srž koncepta "onečišćivač plaća". Ono da je usko vezano uz činjenicu da Ustav u stavku 3. članka 69. izričito navodi da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, posvećivati osobitu skrb zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Posljedično, svatko da je u Republici Hrvatskoj dužan razmjerno snositi troškove otpada za koji je osobno odgovoran, ali ujedno da nije dužan na sebe preuzimati troškove koji nastaju proizvodnjom otpada za koji je odgovoran netko drugi. Ovaj odnos osobne odgovornosti za nastanak otpada, s jedne strane, i razmjernosti troškova nastanka tog otpada, s druge strane, da je usklađen sa zahtjevom zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša iz članka 37. Povelje, u skladu s kojim povećana razina zaštite okoliša i poboljšanje njegove kvalitete trebaju biti dio politike EU-a te osigurani u skladu s načelom održivog razvoja. Zakonodavna i izvršna vlast da imaju obvezu osigurati pravni okvir koji će osigurati da gospodarenje otpadom počiva na ovom odnosu osobne odgovornosti i razmjernosti.

6.6. Pri tumačenju načela "onečišćivač plaća" u kontekstu određivanja razmjernog udjela troškova komunalne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada, Ustavni sud da je posebno uzeo u obzir presudu Suda EU-a od 30. ožujka 2017., VG Čistoća d.o.o. protiv BT i TT, C-335/16., ECL1:EU:C:2017:242 u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01), koji je uputio Općinski sud iz Velike Gorice, gdje je Sud EU-a utvrdio da se pri izračunu cijene javne usluge mogu uzeti u obzir i drugi parametri koji izravno utječu na iznos troškova gospodarenja otpadom, pod uvjetom da ti parametri ne stvaraju za korisnike neproporcionalne troškove u odnosu na izvršenu javnu uslugu i da budu u skladu s načelom "onečišćivač plaća".

Itd. u 17.1

...odstupanje od načela osobne odgovornosti dovodi do destimulacije onih korisnika usluge koji pravilno i uredno odvajaju svoj otpad. Onaj tko nije onečišćivač plaća za drugog koji je onečišćivač. Posljedično svaljujući svoj udio troška gospodarenja otpadom na ostale korisnike onečišćivači će nastaviti kršiti komunalna pravila odvajanja i odlaganja otpada čime se izravno ugrožava ostvarenje prava na zdrav okoliš iz članka 69. Ustava. Štoviše, dio onih korisnika usluge koji ispravno i uredno odvaja svoj otpad s vremenom će i sami prestati poštovati komunalna pravila kako bi smanjili svoj udio ukupnog troška. Ovakva "utrka prema dnu" prijeti urušavanjem čitavog sustava razmjerne raspodjele troškova na temelju načela "onečišćivač plaća". U konačnici ova mjera koja bi trebala biti poticajna za korisnike javnih usluga u smislu odvajanja otpada dovest će do potpuno drugih rezultata. Ustavni sud stoga ocjenjuje kako zbog svoje nedosljednosti mjera nije sposobna ostvariti svoj deklarirani cilj."

6.7. Slijedom navedenog, tuženik je prigovorio cjelokupnom iznosu odnosno glavnici spornog dugovanja, te kamatama i troškovima koji su određeni u prijedlogu za ovrhu, te predložio da sud stavi izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Rite Udovičić, posl. br. Ovrv-8795/2023, UPP/OS-Ovrv-728/2023 od 15. veljače 2024., ukine provedene radnje i postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a nakon provedenog postupka da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu prouzročenog troška postupka

7. Podneskom od 8. travnja 2025. tužitelj je naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o prijevozu, obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada broj: U-55/2018 od 8. lipnja 2018. (dalje: ugovor/18), Ugovor o prijevozu, obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada broj: U-110/2019 od 5. srpnja 2019. (dalje: ugovor/19), te Dodatak I ugovora o prijevozu, obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada broj: U-110-I/2019 od 31. siječnja 2020. (dalje: Dodatak ugovoru/19). Ugovor/18 da je tužiteljevom Izjavom o otkazu broj:

380/2022 od 1. travnja 2022. (dalje: Izjava o otkazu ugovora/18) okončan (otkazan) uz otkazni rok od 6 mjeseci od dana predaje pisane izjave (o otkazu) pošti (članak 11. stavak 11.3. ugovora/18). Izjava o otkazu ugovora/18 da je predana pošti 6. travnja 2022., stoga da je ugovor/18 okončan (prestao) otkazom 6. listopada 2022. Ugovor/19 i Dodatak ugovoru/19 da su tužiteljevom Izjavom o otkazu broj: 621/2022 od 1. lipnja 2022. (dalje: Izjava o otkazu ugovora/19) okončani (otkazani) uz otkazni rok od 6 mjeseci od dana predaje pisane izjave (o otkazu) pošti (članak 11. stavak 11.3. ugovora/19). Izjava o otkazu ugovora/19 da je predana pošti 1. lipnja 2022., stoga da je ugovor/19 zajedno s Dodatkom ugovoru/19 okončan (prestao) otkazom 1. prosinca 2022. Tako dospjela, a neplaćena usluga prijevoza i obrade otpada koju je tužitelj isporučio tuženiku u 2023. (tužiteljeva tražbina iz vjerodostojne isprave / rješenja o ovrsi), da protivno shvaćanju tuženika, nije trebala biti obračunata "u skladu s Ugovorom U-55/2018, niti U-110/2019 i U-110-I/2019". Isporučena usluga da je pravilno obračunata u skladu s tužiteljevim Općim uvjetima isporuke usluga prijevoza i obrade otpada broj: 1317/2022 od 4. studenog 2022., Ispravkom Općih uvjeta isporuke usluga prijevoza i obrade otpada broj: 1317/2022 broj:1457/2022 od 13. prosinca 2022. (dalje: Opći uvjeti), te tužiteljevim Cjenikom usluga prijevoza i obrade otpada broj: 1186/2022 od 20. rujna 2022. (dalje: Cjenik), a koji Opći uvjeti i Cjenik da su važeći od 1. siječnja 2023. Prema članku 3. stavku 1. Općih uvjeta ugovorom o obradi otpada (ugovor po pristupu) isporučitelj usluge se obvezuje preuzeti i obraditi sav otpad koji mu je korisnik usluge (davatelj javne usluge) predao u okviru obavljanja javne usluge prikupljanja otpada na lokaciji CGO Kaštijun, a za što da mu se korisnik usluge (davatelj javne usluge) obvezuje platiti naknadu prema cjeniku usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge važećem na dan preuzimanja otpada. Prema članku 3. stavku 2. Općih uvjeta ugovorom o prijevozu i obradi otpada (ugovor po pristupu) isporučitelj usluge se obvezuje preuzeti i obraditi sav otpad koji mu je korisnik usluge (davatelj javne usluge) predao u okviru obavljanja javne usluge prikupljanja otpada na pretovarnoj stanici, a i obaviti njegov prijevoz do pretovarne stanice do CGO Kaštijun ili do druge lokacije obrade otpada, a za što da mu se davatelj javne usluge obvezuje platiti naknadu prema cjeniku usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge važećem na dan preuzimanja otpada. Prema članku 3. stavku 3. Općih uvjeta ugovor iz stavka 1. ovog članka da se smatra sklopljenim za svaku pojedinačnu pošiljku otpada u vrijeme koje je u pratećem listu (obraslu PL-O ili obrascu ePL-O u e- ONTO-u) isporučitelj usluge naznačio kao vrijeme vaganja pošiljke otpada na lokaciji CGO Kaštijun, a koju potpisom pratećeg lista isporučitelj usluge preuzima (prima) u naznačenoj količini (kg) za obradu. Prema članku 3. stavku 4. Općih uvjeta ugovor iz stavka 2. ovog članka da se smatra sklopljenim za svaku pojedinačnu pošiljku otpada u vrijeme koje je u pratećem listu (obraslu PL-O) korisnik usluge naznačio kao vrijeme predaje pošiljke otpada na pretovarnoj stanici, a koju potpisom pratećeg lista predaje (daje) u naznačenoj količini (kg) za prijevoz i obradu. Prema članku 3. stavku 5. Općih uvjeta sklapanjem ugovora iz stavaka 1. i 2. ovog članka korisnik usluge daprihvaća ove Opće uvjete i cjenik usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge. Prema članku 3. stavku 6. Općih uvjeta da je određeno da su Opći uvjeti i Cjenik usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge sastavni dio ugovora iz stavaka 1. i 2. članka 3. Općih uvjeta. Nadalje, prema članku 17. stavku 1. Općih uvjeta cijena usluga prijevoza i obrade otpada, način obračuna, te cijene i način njezinog plaćanja da su određeni cjenikom usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge. Prema članku 17. stavku 2. Općih uvjeta cijena usluga prijevoza i obrade otpada da je određena prema kriteriju količine predanog (primljenog) otpada u tonama (t). Prema Tbr. 1. Cjenika korisnik usluge da je u obvezi isporučitelju usluge za obradu miješanog komunalnog otpada, ostataka od čišćenja ulica i otpada s tržnica koji je korisnik usluge prikupio u obavljanju javne usluge sakupljanja komunalnog otpada i predao na lokaciji gospodarenja otpadom ili na pretovarnoj stanici platiti naknadu u iznosu 146,00 EUR po toni primljenog miješanog komunalnog otpada. Prema Tbr. 2. Cjenika korisnik usluge da je u obvezi isporučitelju usluge za prijevoz miješanog komunalnog otpada, ostataka od čišćenja ulica i otpada s tržnica od pretovarne stanice do lokacije gospodarenja otpadom CGO Kaštijun platiti naknadu u iznosu od 6,60 EUR po toni primljenog miješanog komunalnog otpada. Prema Tbr. 4. Cjenika na sve cijene iz Cjenika da se obračunava i plaća porez na dodanu vrijednost (PDV).

7.1. U relevantno vrijeme (siječanj-listopad 2023.) tuženik da je u okviru obavljanja javne usluge prikupljanja otpada na pretovarnoj stanici predavao otpad na obradu, a tužitelj da je na pretovarnoj stanici preuzeo otpad na obradu, te obavio prijevoz od pretovarne stanice do CGO Kaštijun. Kod svake pojedinačne pošiljke otpada (predaje / primitka otpada na obradu) stranke da su sklopile ugovor po pristupu za isporuku usluge obrade i prijevoza otpada kojim se tužitelj (isporučitelj usluge) obvezao preuzeti i obraditi sav otpad koji mu je tuženik (korisnik usluge / davatelj javne usluge) predao u okviru obavljanja javne usluge prikupljanja otpada na pretovarnoj stanici, a i obaviti njegov prijevoz od pretovarne stanice do CGO Kaštijun, a za što da mu se korisnik usluge (davatelj javne usluge) obvezao platiti naknadu prema cjeniku usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge važećem na dan preuzimanja otpada (članak 3. stavak 2. Općih uvjeta), a koji da se između stranaka smatra sklopljenim za svaku pojedinačnu pošiljku otpada u vrijeme koje je u pratećem listu (obrascu PL-O) tuženik (korisnik usluge) naznačio kao vrijeme predaje pošiljke otpada na pretovarnoj stanici, a koju potpisom pratećeg lista predaje (daje) u naznačenoj količini (kg) za prijevoz i obradu (članak 3. stavak 4. Općih uvjeta). Tuženik da je u obvezi platiti tužitelju naknadu u iznosu 146,00 EUR po toni primljenog miješanog komunalnog otpada uvećano za PDV (Tbr. 1. i 4. Cjenika) i naknadu u iznosu od 6,60 EUR po toni primljenog miješanog komunalnog otpada uvećano za PDV (Tbr. 2. i 4. Cjenika). Prema utvrđenjima iz pratećih listova e-Onto (njih 44), tužitelj da je za obavljenu uslugu prijevoza i obrade otpada izdao sljedeće račune:- račun broj: 8-01-1 od 31. siječnja 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 1/23 u iznosu od 11.826,50 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 62 tone otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 62 tone za uslugu prijevoza; - račun broj: 19-01-1 od 28. veljače 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 2/23 u iznosu od 10.682,00 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 56 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 56 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 28-01-1 od 31. ožujka 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 3/23 u iznosu od 14.687,75 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 77 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 77 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 51-01-1 od 30. travnja 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 4/23 u iznosu od 11.063,50 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 58 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 58 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 63-01-1 od 31. svibnja 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 5/23 u iznosu od 14.878,50 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 78 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 78 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 73-01-1 od 30. lipnja 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 6/23 u iznosu od 13.161,75 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 69 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 69 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 84-01-1 od 31. srpnja 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 7/23 u iznosu od 13.734,00 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 72 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 72 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 105-01- 1 od 31. kolovoza 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 8/23 u iznosu od 17.358,25 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 91 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 91 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 118-01- 1 od 30. rujna 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 9/23 u iznosu od 13.734,00 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 72 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 72 tona za uslugu prijevoza; - račun broj: 133-01- 1 od 31. listopada 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 10/23 u iznosu od 12.589,50 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 66 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 66 tona za uslugu prijevoza. Uvidom u Očevidnik i izdane račune da se utvrđuje da količine predanog otpada odgovaraju količinama iz računa o isporučenoj usluzi obrade i prijevoza otpada u relevantnom razdoblju. Primjerice, zbroj ukupne količina ulaza (kg) prema Očevidniku za mjesec siječanj da odgovara količini od 62 tone iz računa broj 8-01-1 od 31. siječnja 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja i uslugu prijevoza komunalnog otpada za 01/23. Tužitelj je naveo kako se primjećuje da je tuženik plaćao tužitelju cijenu za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada iz ugovora okončanih otkazom (78,57 EUR bez PDV- a odnosno 98,21 EUR s PDV-om). Tako da je primjerice, tužitelj tuženiku izdao račun broj: 19-01-1 od 28. veljače 2023. za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i za uslugu prijevoza za 2/23 u iznosu od 10.682,00 EUR (PDV uključen) po jediničnoj cijeni od 146,00 EUR za 56 tona otpada za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada i po jediničnoj cijeni od 6,60 EUR za 56 tona za uslugu prijevoza. Tuženik da je tužitelju platio 5.499,90 EUR s uključenim PDV-om. Dakle, tuženik da je na 56 tona otpada primijenio cijenu u iznosu od 98,21 EUR s uključenim PDV-om odnosno 78,57 EUR bez PDV-a, a što da odgovara cijeni za uslugu obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada iz ugovora koji su otkazani, a da uslugu prijevoza otpada uopće nije platio. Prema navedenom u ovom podnesku, takvo postupanje tuženika da je neosnovano, odnosno tužiteljeva tražbina koja proizlazi iz ugovora po pristupu za isporuku usluge prijevoza i obrade otpada da je osnovana (osnovana je osnova tužbenog zahtjeva – platnog naloga) pa da je tuženik nju dužan namiriti tužitelju u zahtijevanom iznosu. Tuženik ukazuje da je između Istarske županije i jedinica lokalne samouprave koje se nalaze na području Istarske županije sklopljen Sporazum o zajedničkom sufinanciranju izgradnje Županijskog centra za gospodarenje otpadom - Kaštijun od 12. prosinca 2011. te da je između Istarske županije i Grada Buzeta (osnivača tuženika) sklopljen Ugovor o načinu i uvjetima povrata sredstava u proračun Istarske županije za izgradnju ŽCGO Kaštijun od 3. ožujka 2017., no da iste nisu odlučne za odluku o predmetu ovog spora. Radi navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese odluku kojom se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju.

8. Podneskom od 6. lipnja 2025. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 8. travnja 2025. navodeći da u cijelosti osporava sve iznesene navode tužitelja kao neosnovane i predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Predmet spora da je naplata usluga prikupljanja komunalnog otpada sukladno izdanim računima, koje je tuženik djelomično podmirio, u dijelu koji smatra nespornim, što da će nastavno obrazložiti. Tužitelj da cijenu svoje usluga obračunava u skladu s odredbama tužiteljevih Općih uvjeta isporuke usluga prijevoza i obrade otpada broj: 1317/22 od 04. studenog 2022. (dalje u tekstu: Opći uvjeti), te s Cjenikom koji čini sastavni dio Općih uvjeta. Međutim, na odnos parničnih stranaka da se ne primjenjuju Opći uvjeti i isti da ne obvezuju tuženika iz sljedećih razloga:

1) Tuženik ističe da su obje parnične stranke pravne osobe s javnim ovlastima čija je temeljna svrha pružanje javne usluge prikupljanja, obrade i zbrinjavanja komunalnog otpada koja se pruža u općem, javnom interesu. Stoga, da su tužitelj i tuženik u izvršavanju svojih ovlasti dužni postupati sukladno strogim zakonskim propisima, prije svega sukladno odredbama Zakonu o gospodarenju otpadom (NN 84/21, 142/23, dalje: ZGO). Odredbom čl. 13. st. 2. ZGO-a, da je propisano: „(2) Izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba dužno je: osigurati da davatelj javne usluge preda miješani komunalni otpad u centar za gospodarenje otpadom i sklopiti sporazum s trgovačkim društvom iz stavka 1. ovoga članka kojim uređuju odnose u svezi s predajom miješanog komunalnog otpada.“ Stavkom 4. istog članka da je određeno da je teret sklapanja predmetnog sporazuma na jedinici regionalne samouprave koja je vlasnik osobe koja upravlja centrom za gospodarenje otpadom (u konkretnom slučaju - Istarske županije): „(4) Izvršno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave i jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba, koja je vlasnik osobe koja upravlja centrom za gospodarenje otpadom, dužno je osigurati provedbu obveze iz stavka 2. ovoga članka.“ Dodatno, čl. 165. st. 1. t. 2. ZGO-a propisana je prekršajna novčana kazna od 10.000,00 do 100.000,00 kn za pružatelja usluge koji ne bi predao otpad centru za gospodarenje otpadom. Tuženik da je davatelj usluge prikupljanja komunalnog otpada sukladno Zakonu o gospodarenju otpadom (NN 84/21, 142/23, dalje: ZGO), a tužitelj da je osoba koja upravlja Županijskim centrom za gospodarenje otpada Kaštijun, u koji su svi davatelji usluga na području Istarske županije dužni predavati otpad. Dakle, tuženikova obveza predaje prikupljenog otpada tužitelju da je određena zakonom, odnosno njegovo postupanje u smislu predaje otpada tužitelju radi prijenosa u centar za gospodarenje otpadom da je ispunjavanje njegove zakonske obveze, a ne ispunjavanje ugovorne obveze. Tuženik da nema alternativu i tuženik da jednostavno nema mogućnost odabrati drukčiji način i mjesto obrade prikupljenog otpada, već da tuženik može predati prikupljeni otpad samo tužitelju kao osobi koja upravlja centrom za gospodarenje otpadom, a suprotno postupanje da bi značilo kršenje odredbi ZGO čije su odredbe stranke dužne poštovati, te imalo za posljedicu nefunkcioniranje komunalnog sustava i visoke novčane kazne. Budući da je tuženik predavajući otpad na pretovarnoj stanici na obradu ispunjavao svoju zakonsku obavezu, odnosno činio ono što je dužan po zakonu činiti, tužitelj da ne može jednostrano odrediti da je ugovor sklopljen samim time što tuženik ispunjava svoju zakonsku obvezu, te samostalno odrediti visinu cijene koju tuženik ima platiti pri ispunjavanju svoje zakonske obveze. Drugim riječima, tužitelj da ne može jednostrano odrediti da postupanje tuženika u skladu sa strogim zakonskim odredbama ima značaj sklapanja ugovora, i to pod uvjetima i cijenom koje odredi tužitelj.

(2) Tuženik dalje ističe da je i tužitelj dužan na temelju čl. 13. ZGO-a preuzeti od tuženika predani otpad, slijedom čega da je način postupanja obje stranke propisan i reguliran odredbama ZGO-a, a u cilju urednog funkcioniranja komunalnog sustava. Stoga, da obje stranke prilikom predaje, odnosno preuzimanja otpada, u biti ispunjavaju svoje zakonske obveze, zbog čega niti jedne od stranaka ne može onoj drugoj u okviru ispunjavanja svoje zakonske obveze, jednostrano nametnuti uvjete bez suglasnosti druge strane i na taj način samostalno urediti sadržaj međusobnog obveznog odnosa bez utjecaja druge ugovorne strane. Niti da tužitelj može svojim općim uvjetima odrediti visinu plaćanja tuženikove obveze, a niti da tuženik može samostalno odrediti koju će cijenu plaćati. Cijena usluge da je trebala, u prvom redu biti regulirana sporazumom koji je tužitelj trebao sklopiti s Gradom Buzetom, jedinicom lokalne samouprave koja je osnivač tuženika i njegov 100% ni vlasnik, u skladu s čl. 13. st. 2. ZGO-a, kojim sporazumom je trebao urediti sve međusobne odnose u vezi s predajom miješanog komunalnog otpada na području Grada Buzeta, pa tako i pitanje cijene. Takav sporazum da nikad nije sklopljen. Temeljni akt sukladno kojem se treba formirati cijena usluge da ne postoji, na što da tuženik nema nikakvog utjecaja, već tužitelj, pa da tuženik ne može trpjeti štetne posljedice toga što se tužitelj ne pridržava ZGO-a, a također da ne može od takvog postupanja niti profitirati na način da samostalno određuje cijenu koju želi. Obje parnične stranke da su pružatelji javnih usluga čije je postupanje određeno Zakonom, slijedom čega da su u svojim međusobnim odnosima ravnopravni i da ne mogu nametati nikakve uvjete drugoj strani bez njezine suglasnosti.

3) Slijedom navedenog u prethodnoj točki, u pogledu formiranja cijene ZGO da propisuje obvezu tužitelja da odnose uredi sporazumom s izvršnim tijelom Grada Buzeta, a kako to nije učinio, tada da visinu usluge može urediti samo u suglasnosti s tuženikom, te uz suglasnost Grada Buzeta. Da je tome tako, da proizlazi i iz dva Ugovora o prijevozu, obradi i zbrinjavanju komunalnog otpada, koji su stranke sklopile 08. lipnja 2018. i 05. srpnja 2019. Stranke da su ranije valjanim pravnim poslovima regulirale svoja međusobna prava i obveze u pogledu pružanja komunalne usluge predaje i prikupljanja otpada, te da se posebno skreće na sadržajno identične odredbe čl. 9.5. (odnosno čl. 9.6.) i čl. 9.6. odnosno 9.7. koje da glase: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Pružatelj usluge ovlašten predložiti izmjenu svojeg cjenika i time jedinične cijene po toni miješanog komunalnog otpada ovisno o povećanim operativnim troškovima. Nova jedinična cijena po toni miješanog komunalnog otpada primjenjivati će se nakon što suglasnost na istu dade jedinica lokalne samouprave na kojoj korisnik pruža usluge i nakon što ugovorne strane sklope dodatak ovom Ugovoru.“ Stoga, da su stranke imale ugovorni odnos u kojem je tužitelj bio ovlašten predložiti izmjenu cjenika ovisno o povećanim troškovima, na koji je tuženik mogao pristati uz suglasnost Grada Buzeta. Tužitelj da je predmetne ugovore jednostrano otkazao i ugovorni odnos pokušao zamijeniti nametanjem vlastitih pravila (Općih uvjeta) isključujući utjecaj i tuženika i Grada Buzeta, što da je potpuno neosnovano. Naime, tužitelj da je prekinuo ugovorni odnos, a nastavak ispunjavanja zakonske obveza prikupljanja otpada od tuženika da ga ni u kojem slučaju ne ovlašćuje da bez suglasnosti tuženika (i Grada Buzeta) samostalno kreira novi sadržaj ugovornog odnosa.

4) Tuženik podredno ističe da se sporni Opći uvjeti ne bi mogli primjeniti i iz razloga što su ništetni u cijelosti, a posebno pojedine njegove odredbe. Ističe da su tužiteljevi Opći uvjeti doneseni bez ikakvog utjecaja tuženika kao druge ugovorne strane. Kako je tuženik sukladno ZGO-u dužan predavati otpad tužitelju, tužitelj da ne može, iskorištavajući činjenicu svojeg monopolističkog položaja u odnosu na davatelje usluge, jednostrano odrediti što je sadržaj ugovora, odnosno određivati što je sadržaj obveznog odnosa među strankama i jednostrano odrediti obvezu druge ugovorne strane. Kada bi se prihvatila argumentacija tužitelja, tužitelj da bi mogao u svojim općim uvjetima odrediti doslovno bilo kakve uvjete tuženiku, pa tako i odrediti da se predajom otpada na pretovarnoj stanici tužitelju, tuženik obvezuje plaćati i 100 puta veću cijenu ili da se tuženikovi zaposlenici obvezuju prodati bubreg zaposlenicima tužitelja, a tuženik da bi onda, po stavu tužitelja, morao to ispoštovati, budući da nema zakonsku mogućnost odbiti predati otpad na pretovarnoj stanicu tužitelju. Međutim, iz tih razloga naš pravosudni sustav da jamči sudsku kontrolu takvog načina ugovaranja i ugovornih odredbi. Tuženik posebno ukazuje na odredbe čl. 3. st. 5. i 6. tužiteljevih općih uvjeta koje glase: „Sklapanjem ugovora iz stavka 1. i 2. ovog članka korisnik usluge prihvaća ove Opće uvjete i cjenik usluga prijevoza i obrade otpada isporučitelja usluge.“ Iznesena odredba Općih uvjeta da je protivna načelu ravnopravnosti sudionika iz čl. 3. ZOO-a, jer omogućava tužitelju, kao jednoj ugovornoj strani, da samostalno određuje sadržaj ugovora, odnosno omogućuje tužitelju da jednostrano utječe na sadržaj obveze druge ugovorne strane. Tuženik ukazuje da je u praksi Visokog trgovačkog suda RH ovakvo shvaćanje već prihvaćeno, primjerice u presudi posl.br. Pž-1163/24 od 2. srpnja 2024.: „Međutim, takva odredba prema kojoj tuženik može jednostrano promijeniti iznos učešća i rate leasinga bez suglasnosti tužitelja je, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. Zakona o obveznim odnosima jer omogućava tuženiku kao jednoj ugovornoj strani da jednostrano mijenja sadržaj ugovora odnosno omogućuje tuženiku da utječe na sadržaj obveze druge ugovorne strane – tužitelja.” Primjenjujući navedeno pravno shvaćanje na istovjetnu situaciju, proizlazi da je i ugovorna odredba kojom tužitelj jednostrano određuje uvjete pod kojim tuženik može vršiti svoju javnu funkciju i ispunjavati svoje zakonske obveze u općem interesu, isto tako ništetna, jer tužitelju omogućuje da jednostrano odrediti sadržaj obveze tuženika. Dodatno, tuženik ističe da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe koje su sastavljene za već broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, ili da se ugovor na njih poziva, sukladno čl. 295. ZOO-a. S tim u vezi, tuženik ističe da između stranaka nije sklopljen osnovni ugovor na čije bi odredbe tuženik pristao, a time što je tuženik ispunjavao svoju zakonsku obvezu koju mora ispunjavati radi ostvarivanja svoje svrhe i javne funkcije, tuženik da nije pristao na nikakve i ničije uvjete. Ako tuženik nema objektivnu mogućnost slobodno izabrati hoće li pristati na primjenu općih uvjeta ili neće, tada da se na ugovorni odnos ne mogu primijeniti opći uvjeti, slijedom čega sporni opći uvjeti ne mogu obvezivati tuženika. Podredno, sve i kada bi se opći uvjeti mogli primijeniti, pojedine odredbe da su ništetne ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu suugovaratelja sastavljača prouzroče očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana ili ugrožavaju postizanje svrhe ugovora, pri čemu da se moraju uzeti u obzir sve okolnosti prije i tijekom sklapanja ugovora. U situaciji kada tužitelj potpuno jednostrano određuje da je tuženik svojim postupanjem u skladu sa ZGO-om sklopio ugovor pod uvjetima koje je tužitelj odredio, te da za obvezu određenu zakonom mora platiti cijenu koju tužitelj samostalnom odredi pod potpuno nejasnim kriterijima, tužitelj da de facto determinira i nameće tuženiku dodatne obveze po svojem vlastitom nahođenju i suprotno ZGO-u, a na što da tuženik ne može imati baš nikakav utjecaj, te da ih tužitelj ugovara iskorištavajući činjenicu da tuženik ne može nikom drugom ispuniti svoju obvezu osim tužitelju (što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja), čime da je stvorena očita neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, na štetu tuženika kao suugovaratelja. Slijedom svega navedenog, kako tužitelj svoj zahtjev temelji na naplati usluga prikupljanja komunalnog otpada na temelju Općih uvjeta koji se ne primjenjuju, navodi iz njegovog podneska i predloženi dokazi da su irelevantni za bilo kakvo odlučivanje.

8.1. U pogledu formiranja cijene, tuženik naglašava da tužitelj nije slobodan samostalno određivati cijenu, već cijena treba biti određena sporazumno, uz suglasnost Grada Buzeta, ali uvijek mora biti određena u skladu sa zakonskim propisima, prije svega usklađena s odredbama ZGO-a i Direktive 2008/98/EZ od 19. studenog 2008. o otpadu koja da je implementirana u ZGO. Suprotno navedenom, cijena koju je tuženik odredio da je formirana suprotno ZGO-u. ZGO da ne propisuje precizno cijenu usluge niti način određivanja iste, stoga da se ista mora urediti u skladu s odredbama ZGO-a i europskoj pravnoj stečevini, a sukladno kojima se gospodarenje otpadom temelji na načelima propisanim čl. 7. ZGO-a, prije svega na načelu „onečišćivač plaća“ koje da je vodeće načelo u gospodarenju otpadom na europskoj i međunarodnoj razini. Navedeno načelo da je razrađeno u praksi Ustavnog suda RH koji da je u odluci broj: UI/2934/22 od 14. studenog 2023., u pogledu primjene tog načela izrazio sljedeća shvaćanja: „U skladu s načelom "onečišćivač plaća" troškove gospodarenja otpadom snosi izvorni proizvođač otpada ili trenutni odnosno prethodni posjednici otpada. Države članice mogu odlučiti da troškove gospodarenja otpadom treba djelomično ili u cijelosti snositi proizvođač proizvoda od kojeg otpad potječe, a da distributeri tog proizvoda mogu sudjelovati u pokriću tih troškova (članak 14. Direktive 2008/98/EZ).“ „Posljedično, u kontekstu konkretnog predmeta, svatko je u Republici Hrvatskoj dužan razmjerno snositi troškove otpada za koji je osobno odgovoran, ali ujedno nije dužan na sebe preuzimati troškove koji nastaju proizvodnjom otpada za koji je odgovoran netko drugi. Ovaj odnos osobne odgovornosti za nastanak otpada, s jedne strane, i razmjernosti troškova nastanka tog otpada, s druge strane, usklađen je sa zahtjevom zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša iz članka 37. Povelje, u skladu s kojim povećana razina zaštite okoliša i poboljšanje njegove kvalitete trebaju biti dio politike EU-a te osigurani u skladu s načelom održivog razvoja. Zakonodavna i izvršna vlast imaju obvezu osigurati pravni okvir koji će osigurati da gospodarenje otpadom počiva na ovom odnosu osobne odgovornosti i razmjernosti.“ Navedeno načelo da ima sukladno shvaćanju Ustavnog suda RH opću primjenu na sve subjekte koji su na bilo koji način povezani s gospodarenjem otpadom, i to kako na proizvođače otpada (svaka osoba čijom aktivnošću nastaje otpad; čl. 3 st. 1. t. 5. Direktive), tako i na svakog posjednika (proizvođač otpada odnosno fizička ili pravna osoba koja posjeduje otpad; čl. 3 st. 1. t. 6. Direktive) ili posrednika (svako poduzeće koje ogranizira oporabu ili zbrinjavanje otpada u ime drugih čl. 3 st. 1. t. 8. Direktive).

8.2. Tuženik ističe da Grad Buzet postiže najbolje rezultate u gospodarenju otpadom u cijeloj Istarskoj županiji zahvaljujući uspješnom poslovanju i organizaciji rada tuženika. Člankom 54. ZGO-a da su propisani ciljevi gospodarenja otpadom koje Republika Hrvatska treba ostvariti, na način da se najmanje 50% ukupne mase otpada proizvedenog u kućanstvima mora oporabiti recikliranjem, do 2025. godine taj postotak da mora prelaziti 55%, do 2030. godine 60%, a do 2035. godine 65%. Budući da se sustav gospodarenja otpadomorganizira na razini jedinica regionalne, pa zatim lokalne samouprave, obveza postizanja navedenih ciljeva gospodarenja otpadom faktično da je prenesena na jedinice lokalne samouprave. Od svih jedinica na području Istarske županije samo Grad Buzet da postiže ciljeve gospodarenja otpadom koji su propisani odredbama ZGO-a, odnosno i premašuje te ciljeve, budući da već u 2024. ostvaruje rezultate od preko 60%, za koje je predviđeno da se moraju postići do 2030. godine. S tim rezultatom da je u samom vrhu RH. Sve druge jedinice lokalne samouprave da ne prelaze niti minimalni postotak od 50% propisan ZGO-om i da ne ostvaruju propisane ciljeve u vezi reciklaže i pripreme za ponovno uporabu, slijedom čega da je u 2023. godini masa otpada koja prelazi graničnu količinu neoporabljenog otpada u Istarskoj županiji iznosila 16.735,29 tona, a koja da je predana na obradu tužitelju. Tuženik pojašnjava da u slučaju neostvarivanja ciljeva iz čl. 54. ZGO-a postoji obveza plaćanja poticajne naknade iz čl. 101. ZGO-a, koja mjera da služi za poticanje jedinica lokalne samouprave da smanje udio miješanog komunalnog otpada. Faktično da se radi o „novčanoj kazni“ koju plaćaju jedinice lokalne samouprave za višak mase miješanog komunalnog otpada koja nije oporabljena, čija da se visina određuje po toni, a izračunava na temelju odredbi Dodatka V. ZGO-a. Na području Istarske županije od svih jedinica lokalne samouprave da samo Grad Buzet (koji je 100%-tni vlasnik tuženika i za kojeg uslugu pruža tuženik) ostvaruje ciljeve i ne plaća kazne („poticajne naknade“), koje sve druge jedinice lokalne samouprave plaćaju. Slijedom čega da proizlazi da su takvi ciljevi ostvareni, ne bi postojalo prekoračenje granične količine mješanog komunalnog otpada od 16.735,29 tona, pa niti višak otpada koji se ne može oporabiti u okviru redovitog poslovanja tužitelja, zbog čega niti nametnuta cijena usluge koju tužitelj naplaćuje ne bi bila najviša u RH već znatno niža. Nadalje da treba naglasiti i da je Grad Buzet (poslije Grada Osijeka) jedinica lokalne samouprave u kategoriji gradova koja postiže najbolje rezultate gospodarenja otpadom na području cijele Republike Hrvatske, te da se kandidiraju za certifikat „Zero waste cities“, koji da su uspostavila tijela Europske Unije. Navedeni certifikat da imaju samo pojedini gradovi u državama članicama Europske Unije koji ostvaruju iznimne rezultate u gospodarenju otpadom, a pretpostavke da se odnose na visoki postotak odvajanja otpada i visoki postotak odvajanja izračunat kroz broj kg otpada u odnosu na broj stanovnika. Dakle, Grad Buzet (odnosno tuženik kao davatelj usluge za navedenu jedinicu), da za razliku od većine drugih jedinica ostvaruje iznimne rezultate u gospodarenju otpadom, međutim, zbog činjenice da pojedine jedinice lokalne samouprave niti približno ne ostvaruju takve rezultate, štoviše, da ne ostvaruju ciljeve propisane ZGO-om, te da nastaje višak neoporabljenog miješanog komunalnog otpada čija obrada iziskuje znatno veće troškove u odnosu kada tih količina ne bi bilo, ili kada bi bar bili smanjeni do dnevnih kapaciteta ŽGCO Kaštijun. Uslijed prekoračenja mase komunalnog otpada da nastaju novi troškovi dodatnih prijevoza iz pretovarnih stanica [adresa] i drugih gradova, troškovi rada, energije, najmova tegljača s vozačima, obrade otpadnih voda, zbrinjavanja goriva iz otpada, investicijski troškovi koji se pokrivaju iz cijene usluge, a nužni su zbog sezonskih pritisaka i dr. U skladu s navedenim načelom „onečišćičivać plaća“, tuženik koji ostvaruje iznimne rezultate da ne može i ne smije plaćati cijenu koja je znatno veća od redovne cijene zbog znatnih troškova za koje su odgovorni drugi. Pod pojmom „redovne cijene“ da se podrazumijeva cijena normalnog redovnog poslovanja Centra, tijekom vansezonskih mjeseci.

8.3. Nastavno na prethodno navedeno, tuženik ističe da redovna cijena tužiteljeve usluge treba pokrivati tužiteljeve redovne operativne troškove prikupljanja i prijevoza otpada od svih davatelja usluga na području Istarske županije. Glede troškova poslovanja, tuženik ističe da su prema dostupnoj tužiteljevoj dokumentaciji troškovi u 2022. približno podjednaki troškovima koji postoje u 2023. S tim u vezi, ukazuje da je tužitelj u 2023. ostvario vrlo visok profit, od kojeg je zadržao i rezervirao za potencijalne rashode iznos od 1.386,500,00 EUR, te pored tih rezerviranja i iskazao dobit nakon oporezivanja u iznosu od 1.356.249 Eura. Također ukazuje da je prethodna jedinična cijena obrade i prijevoza po toni otpada koja se primjenjivala tijekom 2022. godine iznosila 78,57 EUR po toni, dok je u 2023. tužiteljevim Općim uvjetima određena u visini od 152,60 EUR po toni. S tim u vezi, tuženik još jednom ističe da cijena koju davatelji komunalnih usluga plaćaju tužitelju kao upravitelju centra za gospodarenje otpadom mora služiti pokrivanju tekućih redovnih troškova centra za gospodarenje otpadom, a ne tome da tužitelj ostvaruje enormne profite koje neće utrošiti na tekuće troškove poslovanja, već će ih „rezervirati za druge rashode“, pa da ostje upitno kako je tužitelj formirao cijenu na način da u 2023. iznosi dvostruko više od cijene koja je bila 2022., odnosno koji su to novi troškovi nastali koji bi opravdavali dvostruku cijenu u odnosu na prethodnu. Odgovor da je očito da tužitelj samovoljno i bez ikakvih kriterija određuje cijenu usluge. To da posebno proizlazi iz činjenice da je tužitelj s većinom drugih davatelja usluga sklopio posebne ugovore, a s ugovarateljima koji su pristali sklopiti ugovor pod njegovim uvjetima odobrio je i popust u pružanju usluga, tako da je po svom nahođenju tijekom prva 3 mjeseca 2023. drugim davateljima usluga naplaćivao bitno manji iznos od iznosa koji je naplaćivao tuženiku, iz čega da proizlazi da je doslovno naplaćivao cijenu usluga kako je kome htio, suprotno odredbama ZGO-a i temeljnim načelima obveznog prava. U vezi navedenog, tuženik je dostavio prijedlog ugovora koji je tužitelj poslao davateljima usluga, a u kojem je samostalno odlučio davateljima koji su pristali na njegove uvjete umanjiti uslugu za prva 3 mjeseca 2023. za iznos od 44,86 EUR, odnosno za gotovo trećinu. S druge strane, u prijedlogu ugovora da je izričito navedeno da se odredba o umanjenju ne primjenjuje na tuženika niti na društvo CONTRADA d.o.o., dakle, na one davatelje usluga koji nisu pristali na tužiteljeve uvjete.

8.4. Tuženik ističe da visina cijene koju je tužitelj formirao za 2023. ne obuhvaća one redovne troškove tužiteljevih usluga, već da su u istu uključeni brojni drugi izvanredni troškovi koji nastaju zbog velikih količina otpada koji nastaju u drugim jedinicama lokalne samouprave (ne kod tuženika), koje bilježe veliki skok dolaska turista u ljetnim mjesecima, pa da je u tim jedinicama tijekom ljetne sezone broj stanovnika višestruko veći u odnosu na ostatak godine, a samim time da su i količine smeća koje se stvaraju višestruko veće, te dalje pojašnjava da Centar za gospodarenje otpadom Kaštijun nema dovoljni kapacitet za obraditi sve količine miješanog komunalnog otpada koji mu predaju davatelji usluga, a zbog čega da se takav otpad prevozi drugdje izvan [adresa] na obradu i takvi troškovi se naplaćuju znatno više od troškove prerade otpada u Centru, uslijed čega nastaju vrlo visoki troškovi koji su izvan redovitih i uobičajenih. ŽGC Kaštijun da ima kapacitet za obradu otpada od 390 tona dnevno, a svi davatelji usluga da imaju pravo na udio u kapacitetu koji odgovara udjelu kojim jedinica lokalne samouprave za koju davatelj usluge pruža uslugu, sudjeluje u otplati kredita koji je podignut radi izgradnje centra Kaštijun. Tuženika pojašnjava da je sami Centar za gospodarenje otpadom izgrađen i realiziran sredstvima ostvarenim i kreditom koji su podigle jedinice lokalne samouprave na području Istarske županije, te da svaka jedinica ima udio u kojem sudjeluje u otplati kredita, te da ima pravo na udio u kapacitetu centra koji odgovara udjelu u kojem sudjeluje u otplati kredita. Što se tuženika tiče, da se radi o udjelu od 2,54%, stoga da Park d.o.o. ima pravo na udio u kapacitetu centra koji odgovara udjelu od 2,54%, što znači da od ukupnog dnevnog kapaciteta tuženik ima pravo koristiti 9,906 tona od ukupnih 390 tona (390 t x 2,54%= 9,906 t). Navedeni kapacitet da se računa prema tužiteljevim tablicama s obzirom na 5 radnih dana u tjednu, što da čini ukupni kapacitet od 1.950 tona tjedno (390 t x 5 = 1.950 t), a tuženikov udio u tjednom kapacitetu da iznosi 49,53 tone, odnosno za 250 radnih dana u 2023. godini ukupno 2.476,5 tona. Iz podataka o ukupno preuzetim količinama otpada u 2023. godini, da proizlazi da ukupna količina otpada koju je tuženik predao tužitelju radi obrade u Centru Kaštijun iznosi 843 tone, dakle 34% pripadajuće godišnje količine, odnosno 16,21 tona tjedno za 2023. godini, a podaci za 2024. godinu da su još manji. Tuženik da stoga koristi sveukupno samo 1/3 udjela na koji ima pravo u centru Kaštijun sukladno kreditu koji otplaćuje i na koji ima pravo, a većina drugih davatelja usluge da koristi više od ukupnog kapaciteta na koji ima pravo, s naglaskom na ljetne mjesece i time da stvaraju enormne puno više troškove tužitelju, a svi da plaćaju istu cijenu usluge. Osim kada tužitelj i onima koji stvaraju više otpada odobri popust u prva tri mjeseca, kao što je to učinio u 2023., tada da je situacija takva da tuženik koji stvara samo trećinu od ukupnog otpada na koji ima pravo, plaća cijenu koja je za cca 50% viša od cijene koju plaćaju oni davatelji usluga koji stvaraju više otpada od kapaciteta u centru na koji imaju pravo. Dakle, umjesto da se nagradi jedinica koja proizvodi manje otpada, ista da plaća cijenu koja je jednaka kao i cijena koju plaćaju druge jedinice koje svojim otpadom premašuju kapacitet Kaštijuna, a u prva tri mjeseca 2023. tužitelj da je tuženiku fakturirao čak i 50% veću cijenu od onih koji mu generiraju enormne troškove i stvaraju više otpada od onoga na koji imaju pravo u centru Kaštijun, kako je to jednostrano i samostalno odlučio.

8.5. Tuženik nadalje ističe da je tijekom srpnja i kolovoza 2023. količina otpada koja je pristizala na Kaštijun premašivala redovni kapacitet Kaštijuna od 390 tona po danu, te da je tužitelju rješenjem Državnog inspektorata Klasa: UP/I-351- 01/24-04/49 od 4. travnja 2024., zabranjeno zaprimati na obradu u ZGCO Kaštijun otpad koji premašuje dnevni kapacitet miješanog komunalnog otpada, a iz obrazloženja rješenja je razvidno da je Inspektorat u postupku utvrdio da su u centar tijekom srpnja i kolovoza, te 4. rujna 2023., konstantno pristizale veće količine otpada koje su znatno premašivale kapacitet centra. Ukoliko u centar za gospodarenje otpadom pristigne otpad koji se zbog nedovoljnog kapaciteta centra tamo ne može obraditi, nastaje višak otpada čije je zbrinjavanje znatno skuplje, u kojem slučaju, nastaju dodatni i nepredviđeni (izvanredni) troškovi koji da se odnose na samo preuzimanje i zbrinjavanje komunalnog otpada, kao i na prijevoz takvog otpada, što da uključuje brojne prethodno navedene troškove, npr. dodatne prijevoze, najmove kamiona tegljača s radnicima, obradu otpada u centrima za gospodarenje izvan [adresa] i dr. Ukazuje se na činjenicu da su tijekom sporne 2023. godine objavljeni javni natječaji u kojima tužitelj za 2024. traži dodatne usluge prijevoza otpada (iznos od 152.002,02 EUR), najma vozila – tegljača s vozačem (195.000,00 EUR), prijevoza miješanog komunalnog otpada od pretovarnih stanica do centra Kaštijun (245.800,00 EUR) i same usluge preuzimanja i zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada (1.680.000,00 EUR), kao i da je tužitelj tuženiku i drugim davateljima usluga dostavio dokument – powerpoint prezentaciju koja sadrži projekciju tužiteljevih troškova za period od 2025. do 2027. Prema predmetnoj projekciji troškova, troškovi zbrinjavanja viškova otpada da će u periodu od 2025. do 2027. iznositi procjenjenih 420 EUR po toni, a da se radi o projekciji troškova koja se bazira na postojećim troškovima iz 2024. Iz navedenog da proizlazi da troškovi zbrinjavanja viškova otpada iznose barem tri puta više od cijene koju tužitelj pokušava naplatiti kao redovnu cijenu. Uslijed znatnih količina otpada tijekom ljetnih mjeseci koje nije moguće obraditi u ŽGCO Kaštijun da nastaju brojni izvanredni troškovi, a isti da nastaju zbog povećanih količina otpada koji stvaraju pojedine jedinice lokalne samouprave. Međutim, tužitelj da nije u 2023. podijelio cijenu usluge na cijenu koja se odnosi na redovite troškove, odnosno otpad koji se propisno može obraditi u centru Kaštijun, te na izvanredne troškove koji se odnose na otpad koji se ne može obraditi u centru Kaštijun, već da je sve te troškove zbrojio i podijelio po davateljima usluga na jednake dijelove, neovisno o količinama otpada koji stvaraju i troškove koje svojim otpadom uzrokuju, čime da je dobio jedinstvenu cijenu koju je formirao po toni preuzetog otpada, a takav način formiranja cijene da potpuno zanemaruje navedeno načelo „onečiščivač plaća“. Cijena koju je tužitelj jednostrano odredio kao cijenu usluge u 2023., da se temelji na povećanju količina otpada koje stvaraju drugi gradovi (ne PARK d.o.o. ) i koje se ne mogu obraditi u centru Kaštijun, pa da slijedom toga, troškove tih viškova i povećanih cijena trebaju snositi drugi davatelji usluga koji ih stvaraju (ne tuženik), odnosno njihovi korisnici (ne građani Buzeštine). S druge strane, tuženik da stvara trostruko manje otpada od dopuštenog, i da niti u jednom trenutku ne predaje više od jedne poluprikolice tjedno, ni zimi ni ljeti, a da mu se naplaćuje jednako kao davateljima usluga na područjima koje stvaraju ogromne količine otpada, te uzrokuju ogromne troškove – s naglaskom na ljetnu sezonu, što da znači da plaća troškove otpada koji drugi stvaraju. Tako formirana cijena da je suprotna izraženom shvaćanju Ustavnog suda RH, sukladno kojem je svatko dužan snositi troškove zbrinjavanja otpada za koji je osobno odgovoran, a da nije dužan preuzimati troškove koji nastaju proizvodnjom otpada za koju je odgovoran netko drugi, a posebice ne ukoliko svi ti drugi (za razliku od tuženika) nisu dostigli zakonom propisane ciljeve odvajanja otpada, i zbog toga uzrokovali povećane troškove rada Centra. Cijenom koja je formirana za sve davatelje usluga jednako, bez strukture i podjele cijene na redovni i izvanredni dio, odnosno popuste na dostignute rezultate i bez uvažanja svih okolnosti, odnosno okolnosti da tuženik stvara bitno manje otpada u odnosu na druge, tuženiku da se nameće plaćanje trošokova koji nastaju proizvodnjom otpada drugih davatelja usluga. Tuženik naglašava da je isti pružatelj javnih usluga koji se u većem dijelu financira naplatom usluga prikupljanja i zbrinjavanja otpada, koju pruža svojim korisnicima. Dakle, da bi tuženik mogao podmiriti gotovo dvostruku cijenu koju mu tužitelj pokušava neosnovano naplatiti, mora na isti način povisiti cijenu svojim korisnicima. To da bi faktično dovelo do toga da stanovnici [adresa] i [adresa] plaćaju troškove otpada koji stvaraju stanovnici [adresa], a koji bi na taj način troškove otpada koji stvaraju njihovi turisti, jednostavno prebacili na stanovnike [adresa]. Ovako formiranom cijenom, stanovnike [adresa] da se stavlja u poziciju da sudjeluju u troškovima drugih osoba, koje turističkim iznajmljivanjem ubiru izravnu korist. Tuženik postavlja pitanje, treba li se tako odnositi prema građanima grada koji je u Istarskoj županiji već niz godina na 1. mjestu (u Republici Hrvatskoj na 2. mjestu) po razdvojenom sakupljanju otpada. Tuženik da je uz prigovor na rješenje o ovrsi dostavio dopis koji su Gradovi [adresa] i [adresa] uputili Ministarstvu gospodarstva 27. veljače 2023., u kojem da se navodi potreba da se predvide jasni kriteriji određivanja cijene, te su predloženi modeli obračuna cijene, a također da je priložen i odgovor Ministarstva u kojem potvrđuju da bi predloženi model obračuna cijene bio pravedan i zakonit u skladu s odredbama ZGO-a. Međutim, tužitelj da predložene modele ni na koji način nije uvažio niti primijenio. Dodatno ističe i da i iz Izvješća Državnog ureda za reviziju o obavljenoj učinkovitosti u trgovačkom društvu za gospodarenje otpadom Kaštijun proizlazi nepravilnost tužiteljevog poslovanja, odnosno nepravilnost i propust u odnosu na planiranje ciljeva, te mjera i aktivnosti u gospodarenju otpadom, a u predmetnom izvješću predloženo da je provoditi odredbe ugovora s komunalcima za utvrđivanje količine i vrste otpada koji ne ulazi u sastav miješanog komunalnog, količine otpada veće od 20%, koje tužitelj treba izdvojiti, preuzeti i zbrinuti, odnosno koje uzrokuju dodatne troškove koji trebaju teretiti onog tko ih je i stvorio. Dakle, i Državni ured za reviziju da je utvrdio nepravilnosti u poslovanju i predložio odvojeno naplaćivanje cijena za propisane troškove u odnosu na izvanredne troškove, a što da tužitelj tijekom 2023. nije primjenio. Također, tužitelj da je angažirao stručno društvo GREVICON CONSULTING d.o.o. radi izrade ocjene stanja i prijedloga mjera za unaprjeđenje postupanja s komunalnim otpadom za ŽCGO Kaštijun koje da je izradilo izvješće 25. srpnja 2023., te se ukazuje na sljedeće bitne zaključke renomiranog stručnjaka dr. B: „8. Po mom mišljenju je potrebno usklađivanje cijena zbog slanja dijela neprikladnog otpada drugom obrađivaču, kada se problem ne rješava na mjestu nastanka (u ugostiteljstvu/turizmu). Pri tome povećane troškove mora snositi onaj, kod čije djelatnosti oni nastaju. Turizam mora preuzeti te troškove, pokazavši na taj način da cijeni jeftinu mogućnost zbrinjavanja, slobodno ću to nazvati „turističkog otpada“. (...) Turizam ima izvor ili platiti stvarni trošak zbrinjavanja njihovog otpada ili sam naći za sebe druga prihvatljiva rješenja. Uvjeren sam da je moguće naći za sve najbolje rješenje. Posebno da treba uzeti u obzir činjenicu da se cijena postupanja s otpadom ne može, bez nužne korekcije cijena i preuzimanjem većeg dijela troškova od strane gospodarstva prebaciti na građane i sredine kod kojih je količina otpada praktički cijelu godinu ista i koji ne izazivaju problem povećanja vlage. Zašto da građani [adresa], ako sastav njihovog otpada odgovara ulaznim parametrima i količina se povećava samo za 50%, plaćaju istu cijenu kao i na primjer građani Medulina, kod kojih se količine povećavaju za 8 puta, uz smanjenu kvalitetu od one koju zahtijeva tehnologija Kaštijuna“. Iz navedene dokumentacije da jasno proizlazi da izneseno stajalište tuženika, prema kojem je tužiteljev način formiranja cijene pogrešan, nepravilan i suprotan ZGO-u, jer da dodatne povećane troškove koji se stvaraju u ljetnim mjesecima u pojedinim gradovima s razvijenim turizmom, snose gradovi, odnosno njihovi građani koji te troškove nisu stvorili, zastupaju i podržavaju i Ministarstvo gospodarstva, i Državni inspektorat, i stručna konzultantska kuća koju je angažirao sam tužitelj. Odnosno, da se radi o principu solidarne podjele troškova neodgovornog i nezakonitog poslovanja tužitelja.

8.6. S obzirom na svrhu ZGO-a i načela gospodarenja otpadom koja se primjenjuju na sve odnose među svim subjektima u vezi gospodarenja otpadom,da je jasno da je cijena koju tužitelj određuje treba biti formirana tako da se osigura mogućnost primjene tog načela kroz redovni dio, a da sama primjena uvažava načelo “onečiščivać plaća” kroz dodatni dio. Cijena koju tuženik mora platiti tužitelju da se financira iz naplate usluga koje tužitelj pruža svojim korisnicima, stoga da model naplate usluga mora biti bar donekle sličan model naplate tužiteljeve usluge tuženiku, a ako je tuženik taj čiji je model naplate usklađen sa zakonskim propisima, tada i tužiteljev model naplate mora biti takav: cijena usluge za količinu otpada predanu u redovnom obimu, te cijenu za dodatne usluge za veće i izvanredne količine otpada. Osim navedenog, tuženik da u svom cjeniku primjenjuje i popuste sukladno volumenima spremnika (dakle količinama otpada), te tuženik smatra da bi sličan model koji bi uzimao u obzir količine i dostignute zakonske rezultate, trebao biti primjenjiv i za tužitelja. Tužitelj da prema tuženiku ne može primjenjivati jedan režim cijene, koji da je samovoljno odredio bez ikakvih kriterija, a tuženik koji svoje prihode (kojima će platiti uslugu tužitelja) ubire od naplate usluga svojim građanima, primjenjivati prema svojim korisnicima sasvim drugi režim koji se temelji na ZGO-u i povezanim propisima i načelima, jer da tako sustav ne može funkcionirati. Stoga, način obavljanja djelatnosti tužiteljeva gospodarenja otpadom da treba odgovarati tuženikovom načinu, a koji da posluje na strogo određeni način: donošenje propisane Odluke na Gradskom vijeću unutar koje su sadržani i opći uvjeti i druge propisane odredbe, a koja da je prethodno prošla propisano savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, te usuglašavanje sa Savjetom potrošača javnih usluga, zatim donošenje cjenika uz sličnu proceduru, da bi na koncu korisnici usluge imali pravo odabrati spremnik volumena po svojoj volji, prema njihovim potrebama, te sukladno tomu, odnosno količini proizvedenog ukupnog otpada imati pravo na popuste. Jednako kao što su i propisane kazne za nesavjesno postupanje i postupanje protivno regulativi, što da ovdje – a radi se o neizbježnoj karici lanca održivog gospodarenja otpadom, ni u kojem segmentu nije slučaj. Štoviše, ne samo da se ne nagrađuju oni koji produciraju daleko manje otpada od određenog sukladno udjelima za otplatu kredita, koji de facto ni ne povećavaju količine tijekom kritičnih razdoblja ljetne sezone (uvijek da se iz [adresa] vozi samo jedna poluprikolica tjedno), koji su u zakonskom roku uveli i odvojeno sakupljanje biootpada (smeđu kantu za sav urbaniji dio grada - jedino [adresa] u [adresa]), koji su na koncu i usklađeni sa zakonskom regulativom u smislu poštivanja propisanih udjela u odvajanju otpada, a što da je još apsurdnije – zbog svega toga – dakle, zbog propisanog postupanja tuženika, smanjuju troškove poslovanja tužitelju, budući da producira znatno manje otpada u odnosu na „kvotu“ (trećinu), te da se time zaključno stvara i manje troškove dodatnih prijevoza, najmova tegljača, zbrinjavanja viškova otpada, zbrinjavanja goriva iz otpada, energije, rada itd. Navedeno, da na žalost nije prepoznato i nije nikako vrednovano, već da je isti kažnjen plaćanjem cijene koja je izračunata „kako gazda kaže i jaki obalni komunalci, tipično alanfordovski“ – svima po toni ista cijena, i onome malenom koji da je sve učinio sukladno Zakonu i smanjio količine miješanog komunalnog otpada te dostigao respektabilno 60% odvajanje otpada, i onom jakom koji višestruko sezonski optereti sustav i nije ni blizu propisanim zakonskim postocima odvajanja otpada. U vezi nepravilnog načina formiranja cijene, tuženik ukazuje i da je Ministarstvo gospodarstva u svojem dopisu od 6. srpnja 2023. u očitovanju na dopis Gradova u vezi problematike formiranja cijene, potvrdilo da se prilikom formiranja cijene mora uzeti u obzir postojanje sezonskih varijacija količina miješanog komunalnog otpada, te da je navelo da bi predloženi model br. 2 bio odgovarajući i udovoljavao bi zahtjevima ZGO-a. U skladu s navedenim modelom, cijena da bi trebala biti strukturirana na dva dijela, na jedan dio cijene da bi se primjenjivao na obradu tone unutar planiranih količina s obzirom na kapacitet centra, i taj dio cijene da bi bio isti za sve davatelje usluge, a drugi dio cijene usluge da bi ovisio o količini predanog miješanog komunalnog otpada, koja nije planirana s obzirom na kapacitete centra, a koju bi plaćali oni koji stvaraju tako uvećane količine otpada. Takav model obračuna da bi zadovoljio načelo „onečišćivač plaća“ i druga načela iz čl. 7. ZGO-a, kao i kriterij jednake primjene cijene po toni preuzetog otpada za sve davatelje usluga, s time da se jednaka cijena odnosi na količine unutar kapaciteta centra, a povećani troškovi da bi teretili one koji ih stvaraju.

8.7. Potrebu razdvajanja troškova zbrinjavanja otpada koji se može obraditi u ŽGCO Kaštijun, od troškova obrade otpada koji se ne može obraditi jer prelazi dnevni definirani kapacitet Kaštijuna od 390 tona (višak otpada), da je prepoznao i sam tužitelj, jer da je tuženiku dostavio više prijedloga ugovora kojim bi se regulirali međusobni odnosi stranaka u pogledu preuzimanja i zbrinjavanja komunalnog otpada, od 2022. U svojim prijedlozima dostavljenim tuženiku u 2024., tužitelj da razdvaja cijenu usluge za zbrinjavanje otpada za masu otpada unutar kapaciteta ZGCO Kaštijun, od cijene otpada za višak otpada koja iznosi gotovo 3 puta više (420 EUR/tona), čime da u bitnom priznaje potrebu razdvajanja cijene za uslugu zbrinjavanja unutar ZGCO Kaštijun od cijene za uslugu za otpad čija masa prelazi dnevni kapacitet, a koja potreba razdvajanja da je postojala i u utuženom razdoblju. Tuženik da na navedene prijedloge nije mogao pristati jer da redovna cijena nije umanjena, ni korigirana tuženiku za prethodni period iako je ista uključivala i sve troškove uzrokovane sezonskim viškovima otpada. Nastavno na tužiteljeve tvrdnje o neplaćanju dodatne naknade za prijevoz od 6,60 EUR po toni primljenog miješanog komunalnog otpada, tuženik iste osporava u cijelosti, jer da je u jediničnoj cijeni iz ranijih ugovora iz 2018. i 2019. bila sadržana i uključena naknada za prijevoz otpada, te da je obveza tužitelja u okviru troškova redovitog poslovanja vršiti i prijevoz iz pretovarne stanice do ŽGCO Kaštijun. Tuženik dodatno ističe i da tužitelju uredno plaća nesporni dio cijene za njegovu uslugu, koji iznosi 78,57 EUR (bez PDV-a) po toni preuzetog komunalnog otpada, a da je jednaka kao i 2022. u iznosu kojem je bio uključen i prijevoz. Predmetna cijena koju tuženik uredno podmiruje da predstavlja pravednu i redovitu cijenu koju tuženik treba plaćati za usluge koje mu je tužitelj pružao tijekom 2023., uvažavajući poslovanje tuženika, načelo „onečišćivač plaća“ i sve druge bitne okolnosti. Tužitelj da je prije donošenja spornog Cjenika, tijekom 2022. donio prijedlog definiranja uvjeta novih cijena zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada na ŽGCO Kaštijun. U iznesenom prijedlogu, tužitelj da je definirao jediničnu cijenu po toni preuzetog komunalnog otpada od 1.135,00 kn (cca 150,64 EUR što je približno definiranoj jediničnoj cijeni iz Cjenika), međutim, da je predvidio i umanjenja za isporučitelje u jedinicama lokalne samouprave koje sudjeluju u financiranju samog ZGCO Kaštijun, umanjenja za sufinanciranje iz EU Fonda za zaštitu okolišta i energetsku učinkovitost, kao i umanjenje od čak 474,00 kn za postizanje odgovarajućih rezultata smanjenja ukupnih količina otpada, ispod definiranih vrijednosti. Tuženik da ispunjava sve pretpostavke koje su tužiteljevim prijedlogom definirane kao uvjeti za umanjenje cijene, a osobito (za razliku od drugih pružatelja usluga) rezultate u smanjenju ukupnih količina otpada, pa da je cijena formirana sukladno navedenom prijedlogu, za tuženika da bi s umanjenjima iznosila 592,00 kn po toni, što čini točno iznos od 78,57 EUR po toni, koji iznos tuženik i plaća kao nesporni dio za cijenu usluge. Dakle, cijena koju tuženik podmiruje kao nesporni dio i koji smatra pravednom i zakonitom cijenom za tužiteljevu uslugu, u biti da se temelji na tužiteljevom prijedlogu, koji prijedlog, za razliku od cijene koju je samovoljno i jednostrano odredio tužitelj, donekle uvažio načelo „onečišćivač plaća“ i predvidio umanjenje za davatelje usluga koji postižu visoke rezultate u gospodarenju otpadom kroz postizanje ciljeva iz ZGO-a i smanjivanje ukupne količine komunalnog otpada. Međutim, na strani tužitelja da je došlo do promjene vodstva (više puta u par godina), pa da se u konačnici odustalo od prijedloga koji bi uvažavao rezultate u ostvarivanju ciljeva u gospodarenju otpadom i načelo „onečišćivač plaća“. Tužitelj da u svojem podnesku smatra da su irelevantni navodi tuženika o sklapanju Sporazuma o zajedničkom sufinanciranju izgradnje Kaštijuna i Ugovora o načinu i uvjetima povrata sredstava u proračun Istarske županije za izgradnju ŽGCO Kaštijun, te umanjuje značaj činjenice da su općine i gradovi na područuju Istarske županije zajednički financirali gradnju centra Kaštijun i da su u skladu s navedenim Ugovorom, uplaćena sredstva trebala predstavljati uplate u temeljni kapital koji bi činile vlasničke udjele. Navedeno da je itekako relevantno, iz razloga što nije sklopljen sporazum kojim bi Grad Buzet za uplaćena sredstva dobio poslovne udjele Kaštijuna. Da je Grad Buzet dobio vlasničke udjele kako je ugovoreno, tada da bi imao pravo sudjelovanja na glavnoj skupštini tužitelja, pa bi tada imao i mogućnost sudjelovati u donošenju Općih uvjeta i Cjenika, te bi posljedično mogao utjecati (ili barem pokušati utjecati) i dati svoj doprinos tome da se donesu ugovori pošteni i ravnopravni način formiranja cijene koji da će uvažavati temeljna načela ZGO-a, osobito načelo „onečišćivač plaća“, te zaštiti pretežito brdsko-planinski dio Istarske županije od obalnog turističkog dijela. Međutim, budući da udjeli nisu preneseni kako je ugovoreno, Grad Buzet da nema nikakav utjecaj na formiranje cijene, već o cijeni koja će se primjenjivati na sve davatelje usluga na području svih gradova i općina odlučuju Grad Pula kao većinski član (51%) i Istarska Županija (49%). Stoga, da je cijena formirana na način koji najviše odgovara Gradu Puli kao najvećem proizvođaču otpada, odnosno na način da drugi manji gradovi bez razvijenog turizma i njihovi stanovnici plaćaju troškove otpada koji stvaraju [adresa] i drugi, odnosno njihovi stanovnici i turisti, a koji protivno zakonskoj regulativi produciraju nedovoljni udio odvojeno sakupljenog otpada i time stvaraju dodatne uvećane troškove poslovanja centra Kaštijun. Naglašavamo ovim i da je Grad Buzet jedini grad u Istarskoj županiji koji je u propisanom roku 2023. uveo i „smeđu kantu“ za odvojeno prikupljanje biootpada u svim urbanijim dijelovima grada. Prava stanovnika na području drugih gradova i općina da nisu zaštićena kada o visini njihovih troškova otpada ne odlučuju oni, već [adresa] koja stvara preko 30% ukupnih količina otpada, i da je posljedica toga donošenje Cjenika i Općih uvjeta tužitelja, pa činjenica da Ugovor nije ispoštovan ima za posljedicu da osnivač tuženika nema nikakav utjecaj na formiranje cijene. Kada navedeno ne bi bilo relevantno, značilo bi da tužitelj ponovno zbog nepoštivanja ugovornih ili zakonskih obveza ima privilegiju i ostvaruje korist na način da samostalno propisuje cijenu usluge svojim korisnicima. Drugim riječima, činjenica da ugovorne obveze nisu ispoštovane bi valjda trebala omogućiti tužitelju da samostalno formira cijenu protivnu Zakonu o gospodarenju otpadom, i to takvu cijenu koja u sebi sadržava nepravedne troškove poslovanja tužitelja, a što da je sada izvjesno obzirom je u jedinstvenoj „solidarnoj“ cijeni usluge sadržana i solidarna podjela troškova nastalih zakonski neusklađenim postupanjem s otpadom većine drugih korisnika usluge, kao i troškova nezadovoljavajućih primjena propisanih mjera i postupaka u poslovanju Centra, sve na štetu tuženika, i malih komunalaca, a podredno i samog tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

9. U daljnjem tijeku postupka stranke su ustrajale pri iznijetim navodima, s time što je tužitelj tvrdio da je cijena jednaka za sve davatelje javne usluge, što je prema njemu upravo zahtjev članka 13. stavka 3. ZGO-a. Na pripremnom ročištu održanom 30. listopada 2025. tužitelj je ostao kod zahtjeva uz navod da su stranke za svaku pošiljku sklopile ugovor po pristupu, da je cijena razumna i jednaka cijeni koju je naplaćivao drugim davateljima. Tuženik je ostao kod prigovora da ne postoji ugovor, da je predaja otpada ispunjenje zakonske obveze, a ne prihvat Općih uvjeta, te da cijena ne poštuje načelo “onečišćivač plaća”.

10. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom vještaka potražujući od tuženika iznos od 65.070,65 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 26. rujna 2023. (u odnosu na iznos od 64.868,45 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 16. prosinca 2023. kojega je potraživao prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom) na način da isti glasi:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina, sudski predmet: Ovrv-8795/2023, javnobilježnički predmet:

UPP/OS-Ovrv-728/2023 od 15. veljače 2024., kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 65.070,65 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, s prethodno obračunatom kamatom u iznosu od 1.465,53 EUR obračunatom do 25. rujna 2023., u roku od osam dana.

II. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine." Tužitelj se pozvao na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to na odluku broj:

Rev-1517/18-2 od 22. kolovoza 2018. prema kojoj je objektivna preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena nakon što se u postupku izvede dokaz financijskim vještačenjem.

11. Budući se tuženik nije usprotivio novopostavljenom tužbenom zahtjevu, sud je istoga prihvatio smatrajući da je tako postavljen tužbeni zahtjev bio svrsishodan za rješenje odnosa između stranaka.

12. Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 6-13, 20-28, 33-39, 45-58, 57-64 spisa), dokumentaciju priloženu uz prigovor-odgovor na tužbu (str. 81-104 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 8. travnja 2025. (str. 124-205 spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 6. lipnja 2025. (str. 224-317 spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 22. listopada 2025. (str. 342-441 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 7. studenog 2025. (str. 453-501 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 27. studenog 2025. (str. 506-508 spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 28. studenog 2025. (str. 512-518 spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 1. prosinca 2025. (str. 524-531 spisa), te nalaz i mišljenje vještaka Vatroslava Zorka (str. 532-538 spisa).

13. U ovoj pravnoj stvari je između stranaka nesporno da su Opći uvjeti i Cjenik tužitelja bili objavljeni na web stranici tužitelja u utuženom razdoblju, dok su sve ostale činjenice sporne.

14. Tužitelj od tuženika potražuje isplatu novčanog iznosa od 65.070,65 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. rujna 2023. pa do isplate, uz prethodno obračunatu kamatu u iznosu od 1.465,53 EUR obračunatu do 25. rujna 2023., u roku od osam dana, koji iznos se odnosi na usluge prijevoza, obrade i zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada za razdoblje od siječnja do listopada 2023. godine, smatrajući da je za svaku pojedinačnu pošiljku otpada sklopljen ugovor po pristupu, u trenutku kada je tuženik predao otpad i kada su podaci evidentirani u pratećem listu/e-ONTO sustavu, te da je predajom otpada tuženik prihvatio Opće uvjete i Cjenik, prema kojima je cijena obrade 146,00 EUR/t, a cijena prijevoza 6,60 EUR/t, uz PDV. To iz razloga što su raniji ugovori prestali otkazom tijekom 2022. i to Ugovor U-55/2018 s 6. listopada 2022., a Ugovor U-110/2019 zajedno s dodatkom s 1. prosinca 2022., pa da se usluge iz 2023. ne obračunavaju prema ranijim ugovorima, nego prema tužiteljevim Općim uvjetima isporuke usluga prijevoza i obrade otpada i Cjeniku koji vrijede od 1. siječnja 2023. Količinu otpada tužitelj potražuje prema pratećim listovima e-ONTO, prema kojima se dokazuju 44 pošiljke otpada u razdoblju siječanj – listopad 2023.

15. Tuženik s druge strane smatra da predaja otpada nije bila slobodno ugovorno ponašanje, nego ispunjenje zakonske obveze iz Zakona o gospodarenju otpadom, da on nije mogao izabrati drugog primatelja otpada, jer se miješani komunalni otpad mora predati upravo tužitelju, da su raniji ugovori jednostrano raskinuti od strane tužitelja, da Zakon o gospodarenju otpadom predviđa sklapanje sporazuma između jedinice lokalne samouprave i trgovačkog društva koje upravlja centrom, kojim se uređuju odnosi u vezi s predajom otpada, ali da takav sporazum za područje Grada Buzeta nije sklopljen, pa da bi prihvaćanje tužiteljeve argumentacije značilo da tužitelj, kao monopolistički primatelj otpada, može u Općim uvjetima odrediti bilo kakvu cijenu, čak i nerazumnu, jer tuženik zbog zakona nema mogućnost prestati predavati otpad. Tuženik smatra da Opći uvjeti tužitelja kojima je propisana cijena usluge ne poštuje načelo “onečišćivač plaća”, čime, iako je učinio nespornim da su Opći uvjeti i Cjenik bili objavljeni na mrežnoj stranici, smatra da je isti ne obvezuju, iz svih ranije navedenih razloga. Uz to, tuženik je isticao kako je tužitelj u cijenu za 2023. uključio izvanredne troškove koji nastaju zbog viškova otpada drugih davatelja javne usluge, osobito u turističkim i obalnim jedinicama lokalne samouprave, i da se ti troškovi ne smiju prebacivati na Park d.o.o., koji proizvodi manje otpada i ne premašuje svoj kapacitetni udio.

16. Člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP), propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka. Članak 7. ZPP-a propisuje raspravno načelo i obvezu stranaka da iznesu činjenice i predlože dokaze, dok je člankom 221.a ZPP-a propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. Sud je izvršio uvid u isprave dostavljene u spis utvrdio da su stranke imale zaključene ugovore koji su prestali otkazom tijekom 2022. i to Ugovor U-55/2018 s 6. listopada 2022., a Ugovor U-110/2019 zajedno s dodatkom s 1. prosinca 2022.

18. Prema Općim uvjetima isporuke usluga prijevoza i obrade otpada tužitelja koji vrijede od 1. siječnja 2023. proizlazi da je tuženik korisnik usluge kao trgovačko društvo davatelj javne usluge koji obavlja djelatnost skupljanja otpada a osnovala ga je jedinica lokalne samouprave na čijem području on obavlja tu djelatnost, da je prema definirana dnevna količina miješanog komunalnog otpada u iznosu od 9,90 tona, te da se prema Cjeniku od 31. ožujka 2025. na dnevnu količinu predanog komunalnog otpada plaća naknada u iznosu od 146,00 eur bez PDV po toni predanog miješanog komunalnog otpada (naknada za obradu definirane dnevne količine miješanog komunalnog otpada).

19. Sud je naložio strankama dostavu izjava predloženih svjedoka i stranaka, te je tužitelj dostavio pisanu izjavu svjedokinje BTS i pisanu izjavu zakonskog zastupnika tužitelja CT, dok je tuženik dostavio ovjerenu izjavu zakonske zastupnice tuženika GT.

20. Iz izjave CT, zakonskog zastupnika tužitelja proizlazi da ima saznanja da je Park d.o.o. u razdoblju siječanj – listopad 2023., u okviru javne usluge prikupljanja otpada, predavao otpad na pretovarnoj stanici, da ga je Kaštijun preuzeo, obavio prijevoz do CGO Kaštijun i isporučio uslugu obrade i prijevoza prema pratećim listovima i Općim uvjetima. Isto proizlazi i iz izjave BTS koja je navela da joj je poznato da je Park predavao otpad, a Kaštijun ga preuzimao, prevozio i obrađivao, te da su računi izdani prema Općim uvjetima i Cjeniku.

21. Zakonska zastupnica tuženika GT je u svojoj izjavi navela da je ranija ugovorena cijena bila rezultat ugovornog odnosa, redovitog režima rada centra i predvidivih količina, da je početno bila umanjena za 6,60 EUR/t zato što korisnici koji nisu predavali otpad preko pretovarnih stanica nisu plaćali prijevoz, te da se kasniji problem pojavio zbog sezonskih viškova i nemogućnosti Kaštijuna da u ljetnim mjesecima obradi sve količine otpada. Iskaz zakonske tuženika je u skladu s materijalnom dokumentacijom i nespornim činjenicama između stranaka, odnosno da su raniji ugovori doista postojali i prestali otkazom, da se tužitelj i sam poziva na ugovore U-55/2018 i U-110/2019, te na njihovo okončanje u 2022. Također, tužitelj sam priznaje da je tuženik u 2023. plaćao po cijeni iz ranijih ugovora, a ne po novom Cjeniku. Tako se izjava zakonske zastupnice tuženika može povezati s dokumentacijom u dijelu koji se odnosi na navode da je postojao raniji ugovorni režim s drukčijom cijenom i da je tuženik i nakon otkaza ugovora odvoz otpada plaćao po ranijoj cijeni i osporavao razliku.

22. Tuženik je osporio izjave dostavljene od strane tužitelja, dok je iskaze zakonskog zastupnika tužitelja CT i svjedokinje BTS ST prihvatio u dijelu u kojem potvrđuju predaju, preuzimanje, prijevoz i obradu otpada, jer su u tom dijelu suglasni s pratećim listovima e-ONTO, računima, izvatkom iz poslovnih knjiga i nalazom vještaka. Međutim, njihovi iskazi nisu prihvaćeni u dijelu u kojem iznose stav da su time sklopljeni ugovori po pristupu i da je tuženik prihvatio Opće uvjete i Cjenik. Izjave CT i BTS u dijelu u kojem se pozivaju na količine iz pratećih listova potvrđeni su financijskim vještačenjem, pa su i iz tog razloga navedene izjave prihvaćene kako je to ranije obrazloženo. Iskaz zakonske zastupnice tuženika je također prihvaćen u dijelu koji se podudara s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

23. U predmetu je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Vatroslavu Zovku, čiji zadatak je bio utvrditi ukupne količine pošiljke otpada u razdoblju od siječnja 2023. do listopada 2023. koje je tuženik predao na obradu i zbrinjavanje tužitelju, u tonama, primjenjujući jediničnu cijenu za utvrđene primljene količine otpada ukupnu cijenu odnosno tražbinu koju tužitelj ima prema tuženiku za isporučenu uslugu obrade i zbrinjavanja otpada u utvrđenoj količini za navedeno relevantno razdoblje (od siječnja 2023. do listopada 2023.), tako da količine utvrdi prema količinama iz pratećih listova e-ONTO i računa koji su izdani u tom razdoblju, a eventualno i prema drugim ispravama u spisu ili prema zahtjevu vještaka.

23.1. Vještak je ukupne količine pošiljki otpada utvrdio temeljem Pratećih listova za otpad u razdoblju od siječnja do listopada 2023. koji prileže spisu, dok je jedinične cijene utvrdio temeljem Cjenika usluga prijevoza i obrade otpada od 20. rujna 2022. Cjenikom su određene cijene i uvjeti usluga tužitelja na način da je obrada miješanog komunalnog otpada, ostatka o čišćenja ulica i otpada s tržnica obračunat po cijeni od 146,00 eur po toni, uslugu prijevoza do lokacije gospodarenja otpadom CGO Kaštijun obračunat je po cijeni od 6,60 eur po toni, na sve cijene je obračunat PDV, dok je dospijeće plaćanja – 45 dana od ispostave računa.

23.2. Zaključno, vještak je utvrdio da je tuženik u razdoblju od siječnja 2023. do listopada 2023. predao na obradu i zbrinjavanje tužitelju sveukupno 44 pošiljke otpada sveukupne težine 702,06 tona. Ukupna tražbina tužitelja prema tuženiku za isporučenu uslugu obrade i zbrinjavanja otpada u utvrđenoj količini za razdoblje od siječnja 2023. do listopada 2023., primjenom cijene od 146,00 EUR/t za obradu i 6,60 EUR/t za prijevoz da iznosi 133.917,95 eura od čega da se 107.134,36 eura odnosi na cijenu usluge, a 26.783,59 eura na iznos poreza na dodanu vrijednost. Prikaz jediničnih tražbina zajedno s datumima dospijeća da je napravljen u tablici 1. Nalaza i mišljenja.

23.3. Tužitelj je nalaz prihvatio i uredio zahtjev prema vještačenju, navodeći da je razlika između izvatka iz poslovnih knjiga i vještačenja od 202,20 EUR nastala zato što je tužitelj u poslovnim knjigama zaokruživao tone, dok je vještak koristio stvarne decimalne količine. Tuženik nije osporio matematički obračun vještaka ako se polazi od Općih uvjeta i Cjenika, ali je nastavio u cijelosti osporavati primjenu tih Općih uvjeta i Cjenika.

23.4. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio jer je nalaz dan objektivno i u skladu s pravilima struke.

24. Na temelju provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da su raniji ugovori stranaka iz 2018. i 2019. prestali otkazom prije početka utuženog razdoblja, pa se tužiteljev zahtjev ne temelji na tim ugovorima. Tuženik je u razdoblju siječanj – listopad 2023. tužitelju predao miješani komunalni otpad u 44 pošiljke, ukupno 702,06 tona. Ta činjenica nije stvarno sporna, no sporna je pravna osnova i cijena. Tužitelj je otpad preuzeo, prevezao i obradio, odnosno uslugu je faktično izvršio. Tuženik je dio računa plaćao prema ranijoj cijeni od 78,57 EUR/t bez PDV-a, odnosno 98,21 EUR/t s PDV- om, ali nije platio razliku do cijene iz tužiteljevog Cjenika za 2023. odnosno do cijene od 146,00 EUR/t bez PDV-a, odnosno 182,50 EUR/t s PDV-om. Opći uvjeti i Cjenik bili su objavljeni na mrežnoj stranici tužitelja, no tuženik od početka osporava da bi objava i predaja otpada značile slobodan prihvat tih uvjeta.

25. Člankom 13. Zakona o gospodarenju otpadom (Narodne novine br. 84/2021, 142/2023, dalje: ZGO) propisano je da Centrom za gospodarenje otpadom upravlja trgovačko društvo u vlasništvu jedinica područne (regionalne) samouprave i/ili jedinica lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba (st.1.). Izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba dužno je: - osigurati da davatelj javne usluge preda miješani komunalni otpad u centar za gospodarenje otpadom i - sklopiti sporazum s trgovačkim društvom iz stavka 1. ovoga članka kojim uređuju odnose u svezi s predajom miješanog komunalnog otpada (st. 2.). Osoba koja upravlja centrom za gospodarenje otpadom dužna je primiti sav miješani komunalni otpad od davatelja javne usluge, te primjenjivati istu cijenu obrade preuzetog miješanog komunalnog otpada po toni za sve davatelje usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada, koji su sukladno Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske dužni predavati miješani komunalni otpad u taj centar za gospodarenje otpadom (st.3.). Izvršno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave i jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba, koja je vlasnik osobe koja upravlja centrom za gospodarenje otpadom, dužno je osigurati provedbu obveze iz stavka 2. ovoga članka (st.4.).

26. Dakle, čl. 13. ZGO-a izričito propisuje dvostruki režim: jedinica lokalne samouprave mora osigurati da davatelj javne usluge preda miješani komunalni otpad u centar i sklopiti sporazum s društvom koje upravlja centrom; osoba koja upravlja centrom mora primiti sav takav otpad i primjenjivati istu cijenu obrade po toni za sve davatelje koji su dužni predavati otpad u taj centar.

27. To znači da tuženik nije imao realnu tržišnu mogućnost birati drugog primatelja otpada, već predstavalja ispunjenje javnopravne obveze. Isto vrijedi i za tužitelja, jer preuzimanje otpada nije samo komercijalna usluga, nego zakonska dužnost upravitelja centra. Iz toga ne slijedi da je usluga besplatna, već da je tuženik dužan platiti zakonitu i dokazanu naknadu. No, to također znači i da tužitelj ne može samu činjenicu predaje otpada koristiti kao dokaz slobodnog pristanka tuženika na jednostrano utvrđeni Cjenik, osobito ako nema sporazuma predviđenog člankom 13. stavkom 2. ZGO-a. Opći uvjeti mogu obvezivati samo u okviru valjanog ugovornog odnosa. Ovdje je ključno da se ne radi o uobičajenoj tržišnoj situaciji u kojoj korisnik može odbiti uslugu, izabrati drugog isporučitelja ili pregovarati o uvjetima. Tuženik je morao predavati otpad upravo Kaštijunu, a tužitelj ga je morao primati. U takvoj situaciji objava Općih uvjeta jest relevantna za pitanje transparentnosti, ali nije dovoljna za zaključak da je tuženik pristao na cijenu koja je jednostrano određena od samo jedne strane.

28. Tužitelj se poziva na članak 295. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), kojom je propisano da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, no ta odredba ne ukida sudsku kontrolu valjanosti i učinka općih uvjeta. Članak 296. st. 1. i 2. ZOO-a propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta koje protivno savjesnosti i poštenju prouzroče očiglednu neravnopravnost na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju svrhu ugovora, pri čemu se uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora.

29. U konkretnom slučaju, tuženik nije imao mogućnost izabrati drugog primatelja otpada, dok je cijenu jednostrano odredio tužitelj, jer su raniji ugovorni odnosi, koji su predviđali suglasnost odnosno dodatak ugovoru, prestali. Novi sporazum iz ZGO-a nije sklopljen, a tuženik je valjano ukazivao da cijena uključuje troškove viškova otpada koje nisu uzrokovali korisnici s područja [adresa].

30. Članak 296. stavak 3. ZOO-a propisano je da se odredba stavka 1. čl. 296 ZOO-a ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Međutim, u konkretnom slučaju, iako je cjenik objavljen, tuženik nije imao mogućnost utjecaja na cijenu, što tužitelj niti ne spori, pa iako je cjenik valjano objavljen tuženik na istoga nije mogao utjecati, jer u pogledu cijene nije zaključen ugovor. Nadalje, na ovu se situaciju može primijeniti i odredba čl. 388. ZOO-a koja propisuje da se odredba kojom je određivanje cijene ostavljeno na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije ni ugovorena. U ovom predmetu tužitelj je, nakon otkaza ranijih ugovora, samostalno donio Cjenik i u Općim uvjetima odredio da ga druga strana prihvaća samom predajom otpada. Takav mehanizam u okolnostima zakonskog monopola ne može imati isti učinak kao slobodno ugovorena cijena.

31. Tužitelj se podredno poziva na pravilo iz članka 384. stavku 2. ZOO-a da se kod trgovačkog ugovora, ako cijena nije određena, plaća cijena koju je prodavatelj redovito naplaćivao, a ako takve nema, razumna cijena. Međutim, u ovom predmetu tužitelj nije dostavio dokaze o razumnoj cijeni kao ekonomskoj protuvrijednosti konkretne usluge pružene tuženiku, jer je i financijsko vještačenje predloženo po tužitelju provedeno na način da je vještak na količine otpada primijenio tužiteljev cjenik.

32. Tužitelj nije dostavio dokaz da je prilikom donošenja cjenika poštivao načelo “onečišćivač plaća”, a Ustavni sud je u odluci U-I-2934/2022 naglasio da je načelo “onečišćivač plaća” jedno od temeljnih načela zaštite okoliša i da proizvođač, prethodni posjednik ili posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom. Ustavni sud je osobito istaknuo da svatko treba razmjerno snositi troškove otpada za koji je osobno odgovoran, ali nije dužan preuzeti troškove otpada za koji je odgovoran netko drugi. Ovo pravno shvaćanje znači da cijena mora biti povezana s otpadom i troškovima za koje je tuženik odgovoran, ili mora biti utemeljena na jasnom zakonskom modelu. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da cijena za 2023. uključuje izvanredne troškove viškova otpada koje su stvorili drugi davatelji, a ne Park d.o.o., te da je Kaštijun tek kasnije, novim cjenikom, razdvojio redovnu cijenu od cijene za viškove. Tužitelj u pogledu navoda tuženika nije dostavio odgovarajuće dokaze, već je ustrajao pri zahtjevu za isplatom na temelju donijetog Cjenika. Time nije dokazao da je upravo iznos koji potražuje razmjeran i zakonit u smislu ZGO-a i ustavnog načela “onečišćivač plaća”.

33. U situaciji kada tuženik ne može i nije mogao, bez povrede zakonskih obveza, prestati predavati miješani komunalni otpad Kaštijunu i predavati ga nekom drugom, što propisuje čl. 13. ZGO-a, predaja otpada se ne može tumačiti kao klasičan “prihvat ponude”, jer tuženik nije birao između više tržišnih opcija, već je ispunjavao zakonsku obvezu radi kontinuiteta javne usluge. U takvim okolnostima sud je stava da je potrebno razlikovati obvezu plaćanja zakonite naknade za stvarno pruženu uslugu, koja postoji od obveze plaćanja točno onog iznosa koji je tužitelj odredio svojim Cjenikom. Prema stavu suda, tužitelj nije dokazao valjanu ugovornu, zakonsku odnosno razumnu osnovu te cijene. Kad cijena u trgovačkom ugovoru nije određena, ZOO dopušta primjenu cijene koju je prodavatelj redovito naplaćivao, a ako takve nema, onda se primjenjuje razumna cijena koja je tekuća cijena ili cijena koju sud utvrđuje prema okolnostima slučaja. U konkretnom slučaju cijena od 146,00 EUR/t za obradu i 6,60 EUR/t za prijevoz ne proizlazi iz kontinuiteta poslovnog odnosa, nego iz Cjenika donijetog po tužitelju, na kojega tuženik, niti jedinica lokalne samouprave koja je osnivač tuženika, nije mogla utjecati. Nadalje, cijena nije usklađena sa ZGO-om jer ZGO propisuje poseban režim određivanja cijene. Odnosno izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave mora osigurati da davatelj javne usluge predaje miješani komunalni otpad u centar i mora sklopiti sporazum s društvom koje upravlja centrom, a upravitelj centra mora primiti sav miješani komunalni otpad i primjenjivati istu cijenu obrade po toni za sve davatelje koji su dužni predavati otpad u taj centar. Dakle, tuženik nije slobodni tržišni kupac usluge, jer mu ZGO nameće obvezu predaje otpada u taj sustav, pa se niti sama predaja otpada ne smije tumačiti kao slobodan pristanak na svaki cjenik koji Kaštijun jednostrano objavi, ZGO predviđa institucionalni mehanizam uređenja odnosa - sporazum s društvom koje upravlja centrom, koji nije sklopljen, a stav suda je da ako takav sporazum nije sklopljen ili ne uređuje spornu cijenu, tada se praznina ne može popuniti jednostranim aktom tužitelja, ne uvažavajui sve ostale elemente koje ZGO propisuje za određivanje cijene, između ostalog i pravilo o “istoj cijeni po toni” što znači da Kaštijun u istu cijenu ne može uključiti troškove koji nisu troškovi redovne obrade otpada svih davatelja. To pravilo ima antidiskriminacijsku funkciju, odnosno spriječiti da centar različitim davateljima naplaćuje različitu cijenu za istu uslugu obrade. Cijena se u skladu s načelom “onečišćivač plaća” treba formirati na način da se onaj koji stvara otpada razmjerno snosi troškove otpada za koji je osobno odgovoran, ali nije dužan preuzimati troškove nastale proizvodnjom otpada za koji je odgovoran netko drugi. Uz sve navedeno, tužitelj nije samo jedan od mogućih pružatelja usluge, nego centar u koji se otpad mora predavati prema posebnom zakonskom režimu. Park nije imao stvarnu mogućnost odlagati ili predavati miješani komunalni otpad izvan Kaštijuna bez rizika povrede svojih javnopravnih obveza. Zato se na ovaj odnos ne može mehanički primijeniti logika: “koristio si uslugu, znao si cjenik, zato plati”, jer ta logika vrijedi samo kad postoji stvarna mogućnost izbora. Kad izbora nema, sud mora ispitati je li cijena objektivno opravdana, razmjerna i zakonita. Radi navedenog, sud smatra da opći uvjeti u ovom predmetu ne mogu imati učinak pristanka na cijenu samo zato što je otpad predan.

34. Pojam “ugovor po pristupu” u ovom predmetu treba razumjeti kao adhezijski ugovor, odnosno ugovor kod kojega jedna strana unaprijed određuje sadržaj ugovora, a druga strana nema stvarnu mogućnost pregovarati o odredbama, nego može ugovor prihvatiti ili odbiti. U teoriji obveznog prava zato se naglašava da ugovor po pristupu ne ukida potrebu za pristankom druge strane; on samo mijenja način oblikovanja sadržaja ugovora. Druga strana ne pregovara o pojedinim klauzulama, ali mora imati barem stvarnu mogućnost odluke hoće li pristupiti ugovoru ili ne. Dakle, potrebno je razlikovati formularne ugovore od ugovora po pristupu, kod ugovora po pristupu isključena je mogućnost pregovaranja, a suugovaratelj ugovor može prihvatiti u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. Tuženik nije bio u mogućnosti predati otpad nekom trećem, već isključivo tužitelju, dok ga je tužitelj morao primati, ali je i morao sklopiti sporazum s društvom koje upravlja centrom. Zato se u ovom predmetu ne radi o klasičnom adhezijskom ugovoru, nego o još strožoj situaciji, jer tuženik nije imao ni realnu mogućnost odbiti predati otpad tužitelju, čime je izostala pretpostavka ugovornog pristanka.

35. Prateći listovi e-ONTO potvrđuju predaju otpada, vrstu otpada, masu, predavatelja i preuzimatelja, oni su dokaz tijeka otpada i količine, ali ne i dokaz da je tuženik pristao na cijenu od 146,00 EUR/t za obradu i 6,60 EUR/t za prijevoz. Opći uvjeti ugovora, i prema praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-4732/2020-3 ne predstavljaju materijalno pravo koje sud primjenjuje po službenoj dužnosti, nego dokazno sredstvo, odnosno ispravu koju stranka koja se na njih poziva mora podnijeti i dokazati kao osnovu tražbine. Iz toga proizlazi da tužitelj mora dokazati da su oni valjano postali dio konkretnog obveznog odnosa. U običnom tržišnom odnosu to se može zaključiti iz narudžbe, potpisanog ugovora, prihvata usluge uz mogućnost izbora, plaćanja po novom cjeniku ili ustaljene poslovne prakse, čega u ovom slučaju nema, jer kada zakon propisuje obvezu predaje otpada, obvezu primitka otpada i sklapanje sporazuma s društvom koje upravlja centrom, tada se odnos ne može urediti tako da upravitelj centra jednostrano donese cjenik i proglasi ga prihvaćenim samom predajom otpada. Posebni propis ograničava autonomiju volje i traži da se sadržaj odnosa uskladi sa ZGO-om, osobito s člankom 13. i načelom “onečišćivač plaća”.

36. Budući tužitelj nije dokazao da su Opći uvjeti na temelju kojih je tuženiku ispostavljao račune u visini od 146,00 EUR bez PDV-a, valjano postali dio konkretnog obveznog odnosa između stranaka, sud je stava da tužitelj nije dokazao obvezu tuženika za isplatom utuženog iznosa.

37. U tijeku postupka je, pored obrazloženih primjedbi, bilo istaknuto više primjedbi od strane stranaka, no sud iste nije pojedinačno obrazlagao, već su obrazložene odlučne činjenice za donošenje odluke.

38. Također nisu provedeni dokazi koje stranke nisu dostavile u spis, jer su na to pozvane rješenjem o upravljanju postupkom posl. broj Povrv-31/2025-16 od 30. listopada 2025., te nisu provedeni dokazi za koje je navedeno da se provedu po potrebi, jer je ocjena suda da takav dokaz nije niti predložen. Naime, tijekom parničnog postupka sud nije ovlašten po službenoj dužnosti provoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Takvo postupanje suda proturječilo bi odredbi prema kojoj tužitelj već u tužbi treba istaknuti određeni zahtjev te iznijeti činjenice na kojima ga temelji kao i dokaze kojima bi se one utvrdile, propisanoj čl. 186. st. 1. ZPP-a, odnosno odredbi prema kojoj se tuženik u pozivu za podnošenje odgovora na tužbu treba pozvati da već u tom odgovoru iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika (čl. 284. st. 3. ZPP-a), ali i drugim odredbama kojima se uređuje mogućnost iznošenja činjenica i predlaganje dokaza tijekom postupka (čl. 299. st. 2. i st. 3. ZPP-a, čl. 461.a st. 2. do 4. ZPP-a). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 117/03.), čije odredbe su se počele primjenjivati 1. prosinca 2003., u našem pravnom sustavu napuštena je odredba prema kojoj je sud bio dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva te je istražno načelo, koje je do tada vrijedilo za prikupljanje dokaza, zamijenjeno raspravnim načelom kao određujućim. Zbog toga sud u načelu smije utvrđivati samo činjenice i izvoditi samo dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile, pa kako je navedeno da se dokazi izvedu po potrebi, to znači da nisu predloženi u skladi s naprijed citiranom zakonskom odredbom. Uz to na ročištu održanom 19. rujna 2026. (na kojem je glavna rasprava zaključena) stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga već su predložile glavnu raspravu zaključiti.

39. Budući da je predmetni parnični postupak nastavljen i vođen nakon prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi, a sud je nakon provedenog dokaznog postupka tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP- a, ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kako je to odlučeno u t. I. izreke presude.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pa je tužitelj, čiji je tužbeni zahtjev odbijen, dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

41. Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, sastav podneska od 6. lipnja 2025., te za zastupanje na ročištima od 30. listopada 2025. i 9. ožujka 2026., u iznosu od po 1.250,00 eur, s uključenim PDV-om, odnosno ukupno 5.000,00 eur, na temelju Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa), kako je odlučeno u t. II. izreke presude.

42. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a propisano je da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući je tuženik postavio takav zahtjev, to mu je na priznati trošak postupka dosuđena i zatezna kamata od dana presuđenja (30. travnja 2026.) do isplate, kako je to odlučeno u t. II. izreke presude. Visina stope zateznih kamata određena je na temelju čl. 2. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 114/2022).

43. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 22. listopada 2025., 6. studenog 2025., 1. prosinca 2025 i 8. siječnja 2026., jer se sadržano podudaraju s navodima iz prigovora i podneska od 6. lipnja 2025. Tuženiku nije priznat trošak zastupanja na ročištu u postupku mirenja održanom 1. rujna 2025., jer takav trošak nije predviđen Tarifom, odnosno ukupno 6.250,00, s uključenim PDV-om. Tuženiku nije dodijeljen trošak sudskih pristojbi, budući nije zatražen u određenom iznosu, na temelju čl. 164. st. 1. ZPP.

U Pazinu 30. travnja 2026.

Sutkinja

Tamara Lakoseljac Benčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Pun. tuženika.