REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1145/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetnik u Puli, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 18736141210, zastupanog po punomoćniku Ivanu Dilberu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-545/2022-22 od 18. ožujka 2024. Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, u sjednici održanoj 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuju u cijelosti presuda i rješenje poslovni broj: P-545/2022-22 od 18. ožujka 2024. Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno te se odbijaju i zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih povodom žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom su suda prvoga stupnja utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj 26391/08 koji su tužiteljica kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga sklopili 20. listopada 2008. a kojima se glavnica i obroci leasinga vežu za valutu švicarski franak, sadržane u odredbama članaka IV., VI. i VII. a glase: "IV. CHF. VI. Plaćanja u CHF,CHF,CHF,CHF,CHF, VII. CHF…", a taj dio odredbe koja glasi "Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate" pa da stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredaba iznos od 2.879,64 eura/21.696,89 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 20. listopada 2008. do zaključno 10. listopada 2013., o čemu je odlučeno u točki II. izreke, dok je o troškovima postupka odlučeno u točki III. izreke i to tako da je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.004,98 eura sa zateznim kamatama od presuđenja 18. ožujka 2024. do isplate, a u točki je IV. izreke odbijen preostali tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.360,02 eura.

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju tuženik i tužiteljica – a tuženik u točkama I., II. i III. u cijelosti a tužitelj pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke te tuženik pobija i rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga, pobijajući i rješenje doneseno povodom prigovora mjesne nenadležnosti smatrajući da u tom smislu sud nije izveo bilo koji dokaz a neosnovanima smatra i navode suda o tome kako odredba o prorogaciji nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužiteljica morala putovati u Zagreb zbog čega bi joj nastali dodatni troškovi, smatrajući kako se u konkretno slučaju ne radi o takvom ograničenju prava tužiteljice kao potrošača jer udaljenost od [adresa] do Zagreba nije takva da bi tužiteljici bili prouzročeni preveliki troškovi putovanja koji bi ju mogli odvratiti od upuštanja u postupak. U pogledu presude ističe i kako prvostupanjskom sudu nije bilo dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o valutnoj klauzuli s obzirom na to da je jasne, lako razumljive i lako uočljive a ako ta valutna klauzula ne ispunjava zahtjeve iz odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti potrošača smatra da je sud bio dužan provesti tzv. test poštenosti. Ističe i kako je u konkretnom slučaju ugovor o leasingu sklopljen na kraće vremensko razdoblje, tj. na 60 mjeseci s predviđenim trajanjem do 2013. i nije bilo nikakvih naznaka da bi moglo doći do porasta tečaja švicarskog franka do kojeg porasta nije ni došlo sve do 2009. Ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje:ZPP). Osporava provedeno financijsko vještačenje u vezi s prigovorom izdvajanja poreza na dodanu vrijednost, i dalje smatra da je osnovan njegov prigovor zastare i prigovor u vezi s početkom tijeka zateznih kamata jer bi zatezne kamate mogle početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a to je u konkretnom slučaju s danom pravomoćnosti prvostupanjske presude.

2.2. Posebno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući pogrešnom odluku prvostupanjskog suda o dosuđenju troškova po vrijednosti boda od 2,00 eura za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Tarife kojim je vrijednost boda povećana na taj iznos. Posebno ističe kako je sud tužiteljici neosnovano priznao trošak sastava podneska od 16. ožujka 2023. u visini od 100 bodova i to iz razloga što je riječ o podnesku kojim se dostavlja potvrda o uplati predujma pa nije ni riječ o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. ZPP potreban za vođenje parnice. Također smatra neosnovanom i dosudu troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude jer ni to nije trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz naknadu troškova tuženiku a podredno predlaže ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe u iznosu od 387,75 eura.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na tuženikovu žalbu smatrajući žalbu neosnovanom a kao što je već prethodno navedeno, podnijela je žalbu protiv odluke o troškovima postupka koja se odnosi na nedosuđene joj troškove sastavljanja opomene pred tužbu, podneska od 7. veljače 2023., zastupanja na ročištu 15. veljače 2023. i troškova korištenja osobnog automobila. Predlaže preinačenje odluke o troškovima postupka tako da se prihvati i njezin preostali zahtjev za naknadu troškova postupka te da joj se dosude troškovi žalbe u iznosu od 250,00 eura za sastavljanje žalbe te sudske pristojbe po odluci suda.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice CĆ najprije za utvrđenje ništetnima odredaba Ugovora o operativnom leasingu broj: 26391/08 koji su 20. listopada 2008. sklopili tužiteljica kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga (dalje: Ugovor) a u kojima se glavnica i obroci leasinga vežu za valutu švicarski franak pa tako i dijela odredbe koja glasi "Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama, koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na isplate" pa potom i zahtjev za isplatu iznosa od 2.879,64 eura/21.696,89 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa dospjele mjesečno u razdoblju od 21. listopada 2008. do zaključno 11. listopada 2013. po osnovi izvršene preplate po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što je rješenjem odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda podnesen zbog postojanja prorogacijske klauzule o nadležnosti suda u Zagrebu.

6.1. Prigovor je mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud odbio kao neosnovan iz razloga što se o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u tuženikovim Općim uvjetima nije pojedinačno pregovaralo a unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača uzimajući u obzir udaljenost između mjesta tužiteljičina prebivališta ([adresa]) i [adresa] (oko 230 km) pa tu odredbu smatra nepoštenom i time ništetnom u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007. i 125/2007. – dalje: ZZP/07).

6.2. Tužbeni je zahtjev pak prihvaćen s obrazloženjem kako se o valutnoj klauzuli u švicarskim francima također nije pojedinačno pregovaralo a tuženik je na netransparentan način (kao i banke za koje je to utvrđeno u kolektivnom sporu) ugovorio tu valutnu klauzulu koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je zbog znatnog povećanja tečaja te valute došlo do znatnog povećanja anuiteta koje je tužiteljica morala plaćati tako da i tu odredbu smatra nepoštenom pa time i ništetnom u smislu ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO) a visina je preplaćenih iznosa utvrđena financijskim vještačenjem i iznosi 2.879,64 eura/21.696,89 kuna.

6.3. Troškove je postupka koji se sastoje od nagrade odvjetniku prvostupanjski sud obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 eura a tužitelju nije dosudio troškove opomene pred tužbu ni troškove korištenja osobnog automobila zbog putovanja iz Pule u Rovinj i natrag ocijenivši kako je tužiteljica mogla angažirati odvjetnika iz sjedišta suda i tako smanjiti troškove.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga određenih u žalbama pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na odluku o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska odluka zakonita i pravilna pa žalbe stranaka slijedom toga neosnovane.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju posebno ističe tuženik u žalbi, jer prvostupanjska odluka (presuda i rješenje) nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Ne postoje ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo a to se odnosi i na odluku o troškovima postupka.

10. U konkretnom je slučaju Ugovor sklopljen u [adresa] između tužiteljice koja ima prebivalište u [adresa] i tuženika koji je imao podružnicu u Puli, s kojom je i sklopljen Ugovor (stranice 8. i 9. spisa).

10.1. Prvostupanjski je sud stoga jedan od mjesno nadležnih sudova (prema članku 59. ZPP) a stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu kao suda općemjesne nadležnosti, ali je taj sporazum sadržan u tuženikovim Općim uvjetima koje je prethodno sastavio a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i kako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, takva odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice koja bi imala znatne troškove ako bi se suđenje vodilo u Zagrebu s obzirom na udaljenost (oko 230 km) a vrijednost predmeta spora iznosi 2.879,64 eura i da se zato radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi u smislu članaka 96. stavaka 1. i 3. te 102. stavka 1. ZZP/07.

10.2. Tuženikova je žalba slijedom toga neosnovana protiv rješenja kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

11. Tuženikova žalba nije osnovana ni protiv presude kojom su najprije utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima a potom i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi, jer je prvostupanjski sud pravilno našao utvrđenima činjenice da su odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima za tužiteljicu kao prosječnog potrošača bile nerazumljive a tuženik joj nije na valjan način objasnio doseg i posljedice takvih odredaba koje su pak prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa da se zbog toga radi o ništetnim odredbama u smislu mjerodavnih odredaba ZZP/07 (članaka 96. do 102.) i ZOO/05.

11.1. Teret dokaza suprotnog, odnosno da se o tim ugovornim odredbama sadržanima u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo i da je tužiteljica dala svoj informirani pristanak na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u valuti kao što je švicarski franak (tzv. "valuta utočišta"), bio je na tuženiku koji to nije dokazao.

12. U žalbi tuženik posebno ustraje na tvrdnji da je valutna klauzula u ovom slučaju isključena od ispitivanja nepoštenosti.

12.1. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da primatelj leasinga u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa se slijedom toga može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

12.2. Ugovor u članku 1. naime sadrži odredbu prema sadržaju koje primateljica leasinga pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

12.3. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi tuženik, već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

12.4. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

12.5. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o operativnom leasingu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

12.6. Ugovor u konkretnom slučaju međutim sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao primatelja leasinga i potrošača pa je jasno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu potrošača i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

12.7. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze na odgovarajući način u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

12.8. Nije stoga osnovana tuženikova tvrdnja da se radi o odredbama Ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 i članka 99. ZZP/07.

13. Nisu osnovani ni žalbeni razlozi koji se odnose na pravilnost provedenog vještačenja (u pogledu početnog tečaja i poreza na dodanu vrijednost), zastaru i početak tijeka zateznih kamata.

14. Vještačenje je provedeno uzimanjem u obzir srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan 20. listopada 2008. koji je nesporno iznosio 4,69 kuna za jedan švicarski franak, dok tuženik smatra kako je trebalo uzeti u obzir prodajni tečaj Zagrebačke banke d.d. koji je na taj dan iznosio 4,74 kune za jedan švicarski franak opravdavajući to time što je vraćanje kredita ugovoreno po prodajnom tečaju te banke, što je doduše točno ali nije od utjecaja na izračun preplate jer je valutna klauzula sadržana u Ugovoru ništetna a u članku je 22. stavku 2. ZOO/05 propisano da se, ako stranke nisu ugovorile drugačiji tečaj, obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju HNB, s tim što je vještak uobičajeno uzeo u obzir srednji tečaj HNB (koji je uostalom nešto niži od prodajnog).

15. Neosnovani su i tuženikovi navodi u vezi s porezom na dodanu vrijednost (dalje: PDV) odnosno da je iznose preplate trebalo umanjiti za taj porez a da je taj porez plaćen u državni proračun pa ga tuženik nije zadržao kao svoj prihod.

15.1. Tuženik naime ničim nije dokazao svoju tvrdnju, odnosno nije dokazao da nije iskoristio pretporez s obzirom na to da je to uobičajeno jer je PDV prolazna stavka obveznika PDV i da se radi o porezu koji na kraju plaća krajnji potrošač, kako i proizlazi iz iskaza vještaka na ročištu 2. veljače 2024. (stranica 102 spisa) a kako je već navedeno, tuženik nije dokazao suprotno – nije ni tvrdio da nije koristio pravo na odbitak pretporeza.

15.2. U svakom slučaju, tuženik je kao trgovac kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama pa je ne samo odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, kako je propisao u članku 323. stavku 2. ZOO/05, već snositi i vlastitu štetu koja bi eventualno nastala u vezi s plaćanjem PDV pa tužiteljica svakako ima pravo na punu restituciju – vraćanje svih preplaćenih iznosa koje ne bi platila da nije bilo nepoštenih pa time ni ništetnih odredaba.

16. Nisu osnovani ni drugi tuženikovi navodi koji se odnose na zastaru i početak tijeka zateznih kamata.

17. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017-2, iako se u ovom slučaju tužiteljica ne može izravno pozvati na pravne učinke tužbe donesene u kolektivnom sporu, ali s obzirom na to da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (kako je propisano u članku 328. ZOO/05) i da je tužiteljica potrošač, ovaj drugostupanjski sud podržava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare s obzirom na to da je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena tek u ovom postupku, pri čemu je nebitno to što je Ugovor ispunjen u cijelosti još 2013. godine jer to nije zapreka za isticanje ništetnosti (koje se pravo ne gasi) i slijedom toga za traženje restitucije u smislu članka 323. ZOO/05.

18. Tuženik je svakako kriv za sklapanje Ugovora s ništetnim odredbama pa je zbog toga i nesavjesni stjecatelj kao takav dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, kako je i propisano u članku 1111. ZOO/05.

19. Tuženikova žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka kojim su tužiteljici dosuđeni troškovi u iznosu od 2.004,98 eura. Njegova se žalba odnosi na mjerodavnu vrijednost boda za izračun odvjetničke nagrade, sastavljanje podneska od 16. ožujka 2023. i zastupanje na ročištu za objavu presude.

19.1. Što se tiče podneska od 16. ožujka 2023. (stranice 65 i 66 spisa) treba napomenuti kako taj podnesak ne sadrži samo obavijest o uplati predujma za vještačenje, već i navode o predmetu vještačenja, dakle pisano očitovanje koje je prvostupanjski sud očito odobrio smatrajući ga potrebnim.

19.2. Prvostupanjski je sud pravilno uzeo u obzir i nagradu odvjetniku za zastupanje na ročištu za objavu presude jer je i to opravdani trošak, o čemu već postoji ustaljena sudska praksa, kao i mjerodavnu vrijednost boda od 2,00 eura prema Tbr. 52. stavka 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023.).

20. Tuženikova je žalba stoga neosnovana u cijelosti.

21. Nije osnovana ni tužiteljeva žalba protiv odluke o nedosuđenim troškovima postupka.

21.1. Za zastupanje je na pripremnom ročištu odvjetniku očito priznata puna nagrada, tako da su tužiteljičini žalbeni navodi netočni (održana su samo dva ročišta – pripremno 15. veljače 2023. i ročište za glavnu raspravu 2. veljače 2024. a za oba je priznata puna nagrada), dok mu je za podnesak iz veljače 2023. (u odluci je naznačen nadnevak 4. veljače 2023. pa je možda riječ o omašci u pisanju nadnevka jer u spisu, nema takvog podneska ali postoji podnesak od 7. veljače 2023.) priznato 25% nagrade. Riječ je doduše o obrazloženom podnesku, ali ga sud očito nije odobrio u smislu članka 299.a ZPP, a osim toga navode je iz tog podneska odvjetnik iznio na pripremnom ročištu 15. veljače 2023. za koje mu je odobrena puna nagrada.

21.2. Prvostupanjski je sud postupio zakonito i pravilno i kada tužiteljici nije dosudio putne troškove njezina punomoćnika iz Pule u Rovinj i natrag jer su to doista neopravdani dodatni troškovi s obzirom na tužiteljičino prebivalište u [adresa] (bliže Rovinju nego Puli) i činjenicu da i u sjedištu Stalne službe u Rovinju postoje odvjetnički uredi.

21.3. Nije bilo razloga ni za dosuđenje nagrade odvjetniku za sastavljanje opomene pred tužbu jer takvo obraćanje u ovom slučaju nije neophodno pa se ne može smatrati ni izdatkom učinjenim u povodu postupka (članci 151. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP).

22. Prvostupanjski je sud stoga pravilno primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP koja je mjerodavna za odlučivanje o tome koji su troškovi potrebni za vođenje parnice pa se na tako utvrđene troškove primjenjuje Odvjetnička tarifa, a ne obratno kako to neosnovano navodi tužiteljica u žalbi.

23. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo i o razlozima odluke dao valjano obrazloženje, što znači da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih stranke pobijaju presudu i rješenje a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom toga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 380. točke 2. u vezi s člankom 167. te članka 166. stavka 1. ZPP u pogledu troškova žalbi, valjalo odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti i odbiti zahtjeve za naknadu troškova nastalih povodom žalbi te time odlučiti kao u izreci.

U Puli, 30. travanj 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić