Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Svetog Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-328/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Kseniji Penić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po Odvjetničkom društvu Knezovič & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 18. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 5140030242- 69700009246/2005, od 05. svibnja 2005. godine sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Požega, Trg sv. Terezije 2, pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja OM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , a koje u članku 2. glase: „...od 60.000,00 CHF(slovima:šezdesettisućaCHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.dd. Osijek na dan korištenja kredita” u čl. 3.”...u kunskoj protuvrijednsoti iznosa od 60.000,00 CHF(slovima:šezdesettisuća CHF) Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja….” u čl. 4. „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke , koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.”

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, isplatiti tužitelju MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove iznos od 3.782,68 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od prvog dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna , i to kako slijedi:

- Na iznos od 53,46 eura od 07.10.2011. pa do isplate

- Na iznos od 73,39 eura od 03.11.2011. pa do isplate

- Na iznos od 72,11 eura od 02.12.2011. pa do isplate

- Na iznos od 76,75 eura od 03.01.2012. pa do isplate

- Na iznos od 81,18 eura od 07.02.2012. pa do isplate

- Na iznos od 81,20 eura od 02.03.2012. pa do isplate

- Na iznos od 78,64 eura od 03.04.2012. pa do isplate

- Na iznos od 79,45 eura od 03.05.2012. pa do isplate

- Na iznos od 81,11 eura od 06.06.2012. pa do isplate

- Na iznos od 79,07 eura od 05.07.2012. pa do isplate

- Na iznos od 79,47 eura od 02.08.2012. pa do isplate

- Na iznos od 77,42 eura od 07.09.2012. pa do isplate

- Na iznos od 73,93 eura od 06.10.2012. pa do isplate

- Na iznos od 78,10 eura od 07.11.2012. pa do isplate

- Na iznos od 76,13 eura od 07.12.2012. pa do isplate

- Na iznos od 79,13 eura od 08.01.2013. pa do isplate

- Na iznos od 73,38 eura od 02.02.2013. pa do isplate

- Na iznos od 74,74 eura od 08.03.2013. pa do isplate

- Na iznos od 78,83 eura od 03.04.2013. pa do isplate

- Na iznos od 76,65 eura od 03.05.2013. pa do isplate

- Na iznos od 70,83 eura od 08.06.2013. pa do isplate

- Na iznos od 69,13 eura od 09.07.2013. pa do isplate

- Na iznos od 71,62 eura od 08.08.2013. pa do isplate

- Na iznos od 72,39 eura od 07.09.2013. pa do isplate

- Na iznos od 78,12 eura od 02.10.2013. pa do isplate

- Na iznos od 75,52 eura od 16.11.2013. pa do isplate

- Na iznos od 76,94 eura od 03.12.2013. pa do isplate

- Na iznos od 77,59 eura od 03.01.2014. pa do isplate

- Na iznos od 79,57 eura od 02.02.2014. pa do isplate

- Na iznos od 80,77 eura od 12.03.2014. pa do isplate

- Na iznos od 79,77 eura od 05.04.2014. pa do isplate

- Na iznos od 78,35 eura od 03.05.2014. pa do isplate

- Na iznos od 77,96 eura od 03.06.2014. pa do isplate

- Na iznos od 77,98 eura od 02.07.2014. pa do isplate

- Na iznos od 80,58 eura od 02.08.2014. pa do isplate

- Na iznos od 83,63 eura od 02.09.2014. pa do isplate

- Na iznos od 83,00 eura od 02.10.2014. pa do isplate

- Na iznos od 84,34 eura od 04.11.2014. pa do isplate

- Na iznos od 86,65 eura od 02.12.2014. pa do isplate

- Na iznos od 85,48 eura od 03.01.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 03.02.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 03.03.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 04.04.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 05.05.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 04.06.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 04.07.2015. pa do isplate

- Na iznos od 86,04 eura od 02.08.2015. pa do isplate

-Na iznos od 86,04 eura od 02.09.2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 isplatiti tužitelju MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi zatezne kamatne koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su dana 05. svibnja 2005. godine tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopili Ugovor o kreditu, broj: 5140030242-69700009246/2005, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita za adaptaciju kuće u iznosu od 60.000,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti od po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. Čl.3. ugovoren je rok vraćanja kredita od 20 godina, te da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim anuitetima, a da se kamate obračunavaju u u CHF. Čl.3. i 4. ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 3. stavka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje. O valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke također nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati, a prilikom podizanja kredita, kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima prezentiran joj je kao najpovoljnji na tržištu.Tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Odredbe kojima se glavnica veže uz CHF već samim ugovaranjem proizvele su neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Tužitelj je otplatio predmetni kredit 2020. godine. Za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa je više puta jednostrano od strane banke mijenjana na štetu tužitelja, a kako je vrijednost švicarskog franka rasla, tužitelju su rate kredita tijekom otplaćivanja znatno porasle u odnosu na početak otplate. 2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkim kreditima koji su sklapani u razdoblju između 1.travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine", broj: 19/22).

1.1. Dana 03. ožujka 2016.g. tužitelj je sklopio s tuženikom Aneks uz Ugovoru o kreditu broj: 5140030242-69700009246/2005, (dalje: Aneks), kojim Aneksom je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog kredita uz valutnu klauzulu u EUR. Unatoč sklopljenom Aneksu tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2005.g. U vrijeme sklapanja Aneksa još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH, posl.br.: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., kojom presudom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Nedvojbeno stoga proizlazi da prilikom izrade prijedloga konverzije ista činjenica nije uzeta u obzir, jer bi u suprotnom matematički rezultat pretplate bio znatno drugačiji. Tužitelj u odnosu na navedeno, upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u Rješenju posl. broj: Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019. kojim je utvrđeno, kako činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( "Narodne novine", broj: 102/15) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojim se događaju izmjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, ne znači da je sklapanjem Dodatka ugovora izgubljen pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

1.2. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem valutne klauzule za vremenski period od sklapanja Ugovora o kreditu 05.05.2005. godine do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu (dana konverzije) 03.03.2016. godine. U ovom slučaju konvertiranjem kredita i sklapanjem Aneksa od 03. ožujka 2016. godine nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno nije nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu ugovorene valutne klauzule. Zbog dugog proteka vremena od sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj uz iznimku Ugovora o kreditu i Aneksa, ne raspolaže potrebnom dokumentacijom vezanom uz predmetni kreditni odnos, niti kao laik raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno određen/specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova korištenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, uslijed čega tužbeni zahtjev postavlja paušalno, a isti će specificirati nakon pribave podataka od strane tuženika, te nakon provođenja vještačenja po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, a sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije, ali do dana podnošenja tužbe, od tuženika nije dobio potrebnu dokumentaciju.

1.3. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 05. svibnja 2005. godine sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Požega, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja, a koje u članku 2. glase: „...od 60.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednsoti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.dd. Osijek na dan korištenja kredita” u čl. 3.”...u kunskoj protuvrijednsoti iznosa od 60.000,00 CHF kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja….” u čl. 4. „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru" , te se nalaže tuženiku da tužitelju na ime stečenog bez osnove isplatiti iznos koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko-knjigovostvenog vještačenja, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik navodi da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju nespecificirani novčani iznos zbog navodno ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tužitelj ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku jer nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku u ovom konkretnom slučaju.

2.2. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu.

2.3. Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne, te ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim između stranaka ovog spora sukladno ZID ZPK. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu.

2.4.Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina.

2.5. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. S tim u vezi, tuženik smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Ad/a) – dozvoljenost ugovaranja valutne klauzule 69. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule. Podredno, tuženik predlaže provođenje vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

2.6.Tuženik stoga predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe s obzirom na to da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 5.5.2005., otplatni plan, aneks ugovora o kreditu od 3.3.2016., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pregled prometa za klijenta, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, popis uplata za namirenje obveza po kreditu, pisani nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Filipa Tolića od 16.6.2025., kamatne stope banaka za kunske kredite bez valutne klauzule te ostale priloge i podneske spisu. Sud je saslušao svjedoka PM i tužitelja MM u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednik tuženikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj: 5140030242- 69700009246/2005dana 05. svibnja 2005. godine temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita za adaptaciju kuće u iznosu od 60.000,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti od po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovoren je rok vraćanja kredita od dvadeset godina, te da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim anuitetima, a da se kamate obračunavaju u CHF. Člankom 3. i 4. ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 3. stavka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje.

5. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 3. ožujka 2016. sklopili Aneks ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

6. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

7. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku – dalje ZPP (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

7.1. Prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

7.2. Dakle, tom odredbom ZPP određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

8. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502.c ZPP vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

9. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 2.,3. i 4. ugovora o kreditu kojeg je s prednikom tuženika sklopio 5.5.2005. i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

10. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

10.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CFH osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi koje se odnese na valutnu klauzulu.

12. Naime, obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

13. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koji je sklopio ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

14.1. MM iskazao je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radio u vojsci kao profesionalni vojnik i nije bio nositelj obrta niti kakve poslovne niti profesionalne djelatnosti. Sredstva kredita je upotrijebio za nadogradnju kuće, radi se u kući u kojoj su živjeli on i njegova obitelj i nisu nikada ovu kuću iznajmljivali. Kada je zaključivao ugovor o kreditu sa bankom tuženika ne sjeća se da li su mu nudili kredit i u drugim valutama ali se sjeća da su mu nudili kredit u CHF kao najpovoljniju opciju gdje je tada bila najpovoljnija kamata. Nisu ga upozorili o rizičnosti ugovora o kreditu u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF, prezentirali su mu kolika bi bila rata kredita i trajanje, a misli da mu nisu objasnili da je promjenjiva kamata. Nisu ga informirali niti o načinu formiranja kamatne stope. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama kredita, ponuđen mu je ugovor koji je mogao potpisati ili ne potpisati. Kredit je prilikom potpisivanja letimično pročitao, ono što ga je zanimalo, a to je kolika je rata kredita. Početna rata kredita je iznosila 1.800,00 kuna možda i manje, pa je narasla sve do 2.600,00 kuna.

15. Svjedok PM, zaposlenik tuženika 2005. u vrijeme kada je zaključen predmetni ugovor o kreditu, iskazala je da kad joj se predoči tužitelj LM može reći da se ne sjeća te osobe ali općenito u tom razdoblju su postupali na način da su klijentima dali informaciju o uvjetima kredita i u konačnici bi klijenti odlučili koji kredit žele. Ne sjeća se ponude iz tog razdoblja ali misli da su nudili kredite u eurima i švicarcima. Nisu klijentima sugerirali zaključenje ugovora o kreditu u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF. Na pitanje jesu li informirali klijente o posljedicama i rizičnosti tečaja u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF iskazala je da su postupali jednako kao i kada je valutna klauzula vezana uz euro, nisu ih posebno informirali jer ni sami nisu znali rizike. Vezano za kamatnu stopu klijentima bi rekli kolika je kamatna stopa, je li fiksna ili promjenjiva i ako je promjenjiva da se može mijenjati. Nisu im objašnjavali parametre formiranja promjenjive kamatne stope. Objasnili su im da će rata kredita ovisiti o tečaju, a to je bilo i navedeno u odredbama ugovora, po kojem tečaju. Na pitanje jesu li krediti u švicarcima bili povoljniji u odnosu na kredite u drugim valutama odgovorila je da je bila povoljnija kamatna stopa. U banci ih nisu prezentirali kao povoljnije jer okolnost da je kredit povoljniji ne ovisi samo o kamati i oni su kredite prezentirali po namjeni za koju je klijent koristi.

16. Sud cijeni da je iskaz tužitelja suglasan iskazu saslušanog svjedoka i da su iskazi istiniti, osobito jer je tužitelj iskazao i okolnosti koje mu ne idu u prilog- da je letimično pročitao ugovor prilikom potpisivanja. Iskaz tužitelja je podudaran sa utvrđenjima suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, a tako je iskazao i tužitelj. Na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Okolnost da je tužitelj letimično pročitao ugovor ne umanjuje činjenicu da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, dakle radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

20. Načelo savjesnosti i poštenja proizlazi iz odredbe članka 4.ZOO, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza.

21. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

22. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

23. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

25. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

26. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

28. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. ZOO, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

29. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 5. svibnja 2005. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke te valutna klauzula vezana uz CHF, nepoštene, posljedica je čega ništetnost odredbi. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to članak 2, 3 i 4 prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

30. Uvidom u Aneks ugovoru o kreditu od 3.3.2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eure. Ugovorne strane su utvrdile da je na dan 30.rujna 2015. po predmetnom kreditu uplaćeno više u iznosu 7.804,90 kuna.

31 . Radi utvrđenja postojanja razlike između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu broj 5140030242/69700009246/2005 od 5. svibnja 2005. od sklapanja ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta pa do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu od 03. ožujka 2016. provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Filipu Toliću.

31.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 16.6.2025. sudski vještak je naveo da je tužitelj je na dan 30.09.2015. godine (do konverzije) više platio iznos od 36.305,34 kuna ili 4.818,59 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u Tablici 2. Do navedenog iznosa je došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 1.866,39 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. Tužitelj je na dan 30.09.2015. god. (do konverzije) manje platio iznos od 2.766,40 kuna ili 367,16 eura. Sukladno čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu od 03. ožujka 2016. god. utvrđena je pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 7.804,90 HRK. Ako bi se utvrđena pretplata umanjila za iznos pretplate priznat u izračunu konverzije, onda bi konačna pretplata bila 28.500,44 HRK (36.305,34 HRK –7.804,90 HRK). Navedenim iznosom vještak je zatvarao najstarije utvrđene ukupne pretplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom ne bude iscrpljen. Nakon prethodnog spomenutog umanjenja, utvrdio je ukupne pretplate na dan 30.09.2015. god. (dan provođenja konverzije) u iznosu od 28.500,44 kn ili 3.782,68 eura. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

32. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

33. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka.

34. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita, kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 4.818,59 eura. Nesporno je da je iznos priznat u konverziji 7.804,90 kuna odnosno 1.035,89 eura.

35. Tužitelj je tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 9.3.2026. uz utvrđenje ništetnosti članka 2.,3. i 4. ugovora o kreditu zatražio isplatu po osnovi ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u iznosu od 3.782,68 eura što predstavlja preplaćeni iznos umanjen za iznos priznat u konverziji.

36. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 3.782,68 eura stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan pa ga je usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos pa do isplate jer se sukladno članku 1115. ZOO u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava.

37. Sud ne nalazi osnovanim prigovor tuženika da tužitelj nema pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru o kreditu obzirom više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), te sklapanjem Aneksa ugovora, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 Zakona o obveznim odnosima).

38. U odnosu na prigovor prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu u odnosu na razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) sud nije izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323. ZOO koja popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku.

39. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije mogao podnijeti stupnjevitu tužbu jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186.b.st.3.ZPP-a sud nalazi da tužitelj nije mogao specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja stručnog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

40. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

40.1. Prema odredbi članka 225. ZOO tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

40.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

40.3. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

40.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40.5. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

40.6. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 13.lipnja 2023. i potražuje isplatu s osnove povećanja tečaja, to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima održanima 28.12.2023., 24.4.2024. i 18.3.2026 u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu do 100,00 eura, sastav dva obrazložena podneska od 12.4.2024. i od 9.3.2026. u iznosu od 200,00 eura za svaki, te trošak podneska od 16.2.2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - dalje Tarifa ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23) Tbr 8.t.3. Tako je ukupan trošak koji je sud priznao i dosudio tužitelju u iznosu od 1.400,00 eura.

42. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 30. travnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica Ksenija Penić, Slavonski Brod

2. Odvjetničko društvo Knezović i Partneri iz Zagreba